Dignuti ruku na roditelja

[Shtefitza]

Simona, tebi se dogodilo nesto ruzno u zivotu. Nekome drugom dogodila se potpuno drugacija stvar, a jednako bolna. Ako hoces, mozemo pricati i o tvojoj prici. Ne mislim da moramo ovu pricu zanemariti zato sto je tebi bilo tesko. Ali ne mislim da moramo tvoju pricuzanemariti jer je ovoj anonimnoj osobi tesko danas.

I sto onda? Sto onda ako su neki forumasi odlucili svoju pricu iznijeti pod "originalnim nickom", a nekima je to nezamislivo, pa su se ponovno registrirali i iznijeli pricu anonimno?

Sretan Bozic i tebi!

[Shtefitza]

Simona kaže:
Njena majka je bolesna žena. Ima dijabetes već 20 godina, a usput je zaradila i infarkt.
I dalje (jedina) radi!

Onda nesto nije balansirano u njenom zivotu. Ona misli da fizicki radeci i financijski izdrzavajuci svoju obitelj opravdava sto ne brani sigurnost svoje djece.

Mozda da proba smanjiti broj radnih sati. Mozda da proba raditi na dinamici svoje obitelji i zahtjeva pomoc od svog muza i djece. Mozda ako djeca i muz preuzmu barem neki honorarni posao, ona dio svoje energije ulozi u PODUZETNO PONASANJE I ZASTITI SVOJE POTOMKE!!! mozda bi imala manje stresa na svoje krvne zile i ne bi cekala slijedeci infarkt.


Teoretiziram

Ali cinjenica da ona ima dijabetes i prezivjela infarkt ne opravdava je da mirno gleda kako joj muz unistava djecu.

[plavva]

ja ne bih bila tako brza na osudi bilo koga. zao mi je bSh, kao sto mi je zao njezine majke, a u krajnjoj liniji i njezinog oca. ne vidim tu bas puno zivotne srece.

simona, meni je tebe inace silan gust citati, ali sada sudis iz svoje koze, iz onoga sto se tebi dogodilo. mislim da nema smisla pokusavati biti u pravu u takvim stvarima kao sto je bSh-ina situacija jer tu ispravnih i pobjednika nema. nazalost. ti mislis da je ona nezahvalno deriste; ja mislim da je ona jako nesretna i nevoljena cura.

i jos nesto: ja sam na ovom forumu napisala neke stvari iz svog zivota. dugo sam dvojila da li da ih napisem ili ne, jer covjek ponekad dozivi svakakve reakcije na nesto sto je njegovo, intimno. ovaj je topic pravi primjer. neke druge stvari ne bih napisala ni u ludilu, osim mozda pod drugim nickom i IP-em iz druge drzave.

[Dunj@]

plavva kaže:
ja ne bih bila tako brza na osudi bilo koga. zao mi je bSh, kao sto mi je zao njezine majke, a u krajnjoj liniji i njezinog oca. ne vidim tu bas puno zivotne srece.

simona, meni je tebe inace silan gust citati, ali sada sudis iz svoje koze, iz onoga sto se tebi dogodilo. mislim da nema smisla pokusavati biti u pravu u takvim stvarima kao sto je bSh-ina situacija jer tu ispravnih i pobjednika nema. nazalost. ti mislis da je ona nezahvalno deriste; ja mislim da je ona jako nesretna i nevoljena cura.

i jos nesto: ja sam na ovom forumu napisala neke stvari iz svog zivota. dugo sam dvojila da li da ih napisem ili ne, jer covjek ponekad dozivi svakakve reakcije na nesto sto je njegovo, intimno. ovaj je topic pravi primjer. neke druge stvari ne bih napisala ni u ludilu, osim mozda pod drugim nickom i IP-em iz druge drzave.

Ponajprije...nisam uopće bila brza i obrazložila sam to u prvom postu.
Ali nitko, a najmanje ona nije odagnala (ne samo) moje sumnje.
Ponavljam se, ali ...previše ima nasilja u kući a da bih olako (pre)sudila.

Ali jesam kao kontrapunkt stavila očite kontradikcije...na koje mi je odgovorila da sam tuka.

I dalje mislim da je samo tražila forumsku podršku za svoje a ne očeve postupke! Ali svi su vidjeli samo dio "problema".
Pretpostavljam, svi iz svog iskustva ili knjiški naučenog.

Brijem, da sam i ja ponešto i naučila i iz knjiga ali i iz vlastitog iskustva. Pa u stjecanje iskustva spada i to kako svi uvijek imaju opravdanje za svoje postupke. One loše, naravno.

Osim toga...i ja sam i majka pa bih mogla i s tog stanovišta nešto reći i o odgovornosti djece a ne samo o obavezama roditeljima.

U međuvremenu sam nekoliko puta pročitala sve njene postove i mogu se samo utoliko ispraviti...da je vjerojatno i njena majka žrtva (bar) psihološkog zlostavljanja dvoje odraslih i zdravih i besposlenih osoba: muža i kćeri...
I ponovo govorim iz vlastitog iskustva.

To ne znači da problema u toj kući nema. Ima ga...a ovdje joj je ukazano gdje da ga pokuša riješiti. Nju se te vrste savjeta baš i nisu dojmili, jer je za svaki našla izgovor...

I još nešto plavva...Čitala sam ja i tvoje postove...i isto ti mogu reći da sam shvatila, da isto nisi imala sjajno djetinjstvo. Nije mi palo na pamet da na tvoje tekstove reagiram kao na ove.

Jer očito postoji razlika u pristupu.

I ja sam zamjerala mnogo toga mojoj majci...Odrasla sam kad sam joj oprostila, a oprostila sam joj kad sam naučila shvaćati i njen život. Nije ona ni mogla, ni znala drugačije. A ne sjećam se da me ikad zagrlila ili nedaj Bože pomazila i poljubila! To se tako nije ni u njenoj kući radilo! (Ni mene i sestru, ali brata jest. I on nikad nije bio u domu. Nas dvije jesmo.)

A kad sam ja postala majka, bilo me sram poljubiti vlastito dijete...samo pred vlastitom majkom. Kad mi je to doprlo do svijesti, počela sam se pitati...

Eto...svi mi nosimo ožiljke, a mene su moji naučili da ne padam na lažnu sentimentalnost. Iako to ne znači, da me i dalje ne ulove na "krivoj" nozi. Pa kaj..? I za jedno i za drugo. Nisam cijepljena na pogreške. Pogotovo kad me nađu na "spavanju" i nemam vremena razmisliti. Samo se više ne sikiram i kad nasjednem.

A ovo je virtualni svijet, u kojem smo manje više svi divni i ispravni... Sa samo ponekim zlima koji narušavaju tu idilu.

[plavva]

sad sam se postidjela svoje reakcije...

vidis, mene je jako lako uloviti na emociju. lako se upecam na suosjecanje, pogotovo kada je rijec o djetetu koje trpi batine. mozda sam tu totalna budala; ma ne mozda, sigurno jesam. sentimentalna sam prema vlastitim oziljcima.

ja nemam roditeljsko iskustvo - ne jos. zato lakse razumijem kcer. nedostaje mi perspektiva. zato vjerojatno i prihvacam ovakve price kao apriori istinite jednostavno zato sto ne razumijem zasto bi netko isao izmisljati takvo sto. al opet, ja sam naivna.

sto se roditelja tice... ja sam prosla cijeli krug: od suocavanja s istinom, ljutnje, nevjerice, trazenja opravdanja, ponovne ljutnje, mrznje, odbacivanja, oprastanja, mirenja, prihvacanja, razumijevanja. i da, bila sam ponekad vrlo nepravedna prema njima. nisam za to trazila opravdanja niti bih: to je dio procesa izlijecenja i drugacije, jebi ga, nije moglo ici. da li razumijem svoju majku? o da. ali to je razumjevanje krvavo placeno s obje strane.

ovo su teske teme. meni se ponekad cini da je ispravnije zagrliti ranjenog, pa mu onda polako objasnjavati gdje je pogrijesio, gdje je on drugoga ranio. al opet, to iz mene progovara slabost na vlastite rane koje onda, prave ili izmisljene, stvarne ili virtualne, prepoznajem na drugima.
simona...

[Dunj@]

Nemaš se čega stidjeti...
Naročito ne emocija. Dok ih imamo, dotle smo živi!
Naivnost nikad stvarno ne prerastemo. Nema toga genijalca kojeg ne može preveslati zadnja budala.

Da, nekad je dovoljan i samo zagrljaj. U pravo vrijeme. Naročito povrijeđenom djetetu.

Ali postoje granice i za dijete/djecu. Kad mora shvatiti što smije a što ne. Problem je kako postupiti kad dijete naprosto izaziva i iskušava dokle može ići!

To sam naučila iz jednog američkog filma po istinitom događaju.
Kad su mnoge majke novog doba učile o majčinstvu od jednog popularnog doktora; osnovna teza: djeca se odgajaju ljubavlju, a ne batinama. Velik napredak prema: batina je iz raja izašla.

Ali posljedice su stigle kod prve generacije mladih samo tako odgajanih. Naprosto nisu imali kriterije, jer nisu znali što smiju a što ne. Zaključili su ovako: Roditelji me i ne vole kad mi sve dopuštaju. Ravnodušni su. Nije im ni stalo! I događale su se tragedije.

Toga sam se sjetila, kad me vlastito dijete izazivalo i prkosilo pred masom ljudi na sav glas...na plaži. Nije bilo prvi put. Na zgražanje publike, dobilo je po guzi, ali više nije bilo cirkusa, bar na javnom mjestu.

Ali kad bi se takvo ponašanje njima dogodilo od mog djeteta, onda bi pričali o nedostatku kućnog odgoja.
Uvijek sam doživjela da je hvaljeno od drugih... Meni toga vjerojatno puno zamjera, ali još nema vlastitog djeteta. Čekam.

Nema recepta. To sam naučila i na seminaru za kuhanje bebama. Jedna majka je bila kemičarka i stalno gnjavila voditeljicu s "mjerama", vitaminima i sl. Dok joj ova nije rekla...da se djeca odgajaju "osluškivanjem" i srcem. To je pokazao i američki pokus s vrtićkom djecom. Djeca koja su sama birala hranu sa "švedskog" stola...bila su zdravija i naprednija od onih hranjenih po "receptu".

Tako je i sa odgojem. Nikad stvarno ne znamo kako će što djelovati na djecu. Djeca istih roditelja i isto odgajanih, nikad nisu ista.

Učimo na vlastitim pogreškama. I mene je moje dijete odgajalo!
Ali pri tom se mora znati tko je odgovoran!

Eto, ovo sam napisala i da se ne ustrašiš pod teretom vlastitog iskustva i odgovornosti prema budućem djetetu.
Ne boj se... sve će doći na svoje mjesto iako po neki put i griješimo.
Ne možemo sve znati..pa čak ni onda kad imamo iskustva s više vlastite djece. Naprosto, svako novo biće je svijet za sebe.
I to nas dovoljno ograničava samo po sebi.

Sretno.

[allegra]

Simona
ovo je krasan post i slažem se s njim.
Ali posebno bih izdvojila ovaj dio

Simona kaže:
Učimo na vlastitim pogreškama. I mene je moje dijete odgajalo! Ali pri tom se mora znati tko je odgovoran!

Istina

[ZgSash]

bravo simona !
post je pravi pogodak

[Shtefitza]

Nekada se smatralo da se disciplinu moze uspostaviti samo fizickim kaznjavanjem (siba, kuhaca...)

Onda se u sezdesetima i sedamdesetima smatralo da se djeci SVE mora dozvoliti.

Danas se zna da djeca trebaju disciplinu. Trebaju roditelje da im strukturiraju dan, da im zadaju planove. Ali isto tako se zna da fizicko kaznjavanje unistava djetetovo samopouzdanje. Osobe koje su bile zlostavljane u djetinjustvu cesto i same zlostavljaju kad dodju u priliku. Ne samo svoje potomstvo nego i svoju bracu i sestre, i starije (djeda i baku i same roditelje, kad roditelji ostare i fizicki oslabe)

Postoje alternative. Postoji drugaciji nacin ophodjenja. Tuca i vika nije jedini moguci nacin obiteljskog zivota. Drugi nacini se mogu nauciti. Tesko i sa puno ulaganja, ali mogu se nauciti. Samog sebe covjek moze kontrolirati. I kreirati novu situaciju.

[Pipper]

bSh kaže:

Sto mislite, da li je opravdano tuci dijete?
Pri tome ne mislim na samar, nego dijete od 17-18 godina (koje vise i nije tako malo) premlatiti da ima ogromne sljive nekoliko tjedana, i jos se kasnije time hvaliti na obiteljskom rucku pred rodbinom.

Imam li pravo lupiti ga nazad?
Bez obzira na to sto mi je tata... Ne postuje me iako mi je 20 godina i sve sam samo ne dijete. Ima me pravo osamariti, ali ne i premlatiti.

o boze :-(
znam da je proslo vise od 10 god od ovog posta, al jednostavno kad sam procitala sam morala reagirati.
NITKO NEMA PRAVO DIĆI RUKU NA NIKOGA!
mislis li da je u redu kad te prijatelj nazivcira i razocara osamariti ga ili lupiti? zasto bi onda bilo u redu osamariti ili istući dijete - bez obzira kolko to dijete godina ima. pogotovo jer je to dijete slabije od tebe. nije u redu tući slabijeg koji se ne može braniti od nas, da ne govorimo da ovisi o nama.
imam dijete od 4 godine i sigurna sam da se svi sukobi mogu rješavati razgovorom. tući nekoga niti je potrebno niti je moralno. postoje drugi načini rješavanja sukoba a mi smo tu da kao stariji poučimo mlađe takvim načinima. žao mi je ako je tvoj otac takav kakav je, samo molim te nemoj ti dalje prenositi to nasilje na druge. to moze biti tvoj doprinos svijetu da bude barem malo bolji.

e da, i naravno da onda imaš pravo lupiti natrag tu svinju jer te godinama maltretirala i tukla citav zivot. ali u toj situaciji, a ne doc nakon 20 god i sad ti njega 20 god maltretirati jer je on tebe. to nikud ne vodi. dugorocno je najbolje pobjec od njega sto dalje.

[mmedvjedica]

Ja nisam protiv udaraca djece. Ali jedna stvar je udarac, a druga premlaćivanje. Modrice tjednima su premlaćivanje i zvuči mi patološki. Žao mi je što za vozački polažemo psihotest, a za roditeljstvo ništa.

[pink panthera]

mmedvjedica kaže:

Ja nisam protiv udaraca djece. Ali jedna stvar je udarac, a druga premlaćivanje. Modrice tjednima su premlaćivanje i zvuči mi patološki. Žao mi je što za vozački polažemo psihotest, a za roditeljstvo ništa.

A jesi li protiv udaraca odraslih?
Ono, kad muža nešto naljutiš pa te malo lupi, to je ok ako nije premlaćivanje, jelda?

Fizičko kažnjavanje je ZAKONOM ZABRANJENO! I da, i meni je žao što svatko može imati djecu, pa i oni koji ne znaju s njima izaći na kraj osim udarcima.

[mmedvjedica]

Mislim da se ide u ekstreme...Sve je nasilje, sve je ZAKONOM ZABRANJENO, a sve je oko nas nenormalno. Roditelji premlaćuju djecu, djeca tuku roditelje. Sve je to apsurd. Da nešto muža naljutim, pa me malo lupi, i ja bi njega malo lupila. Onako da mu se nađe za ravnotežu...

[mmedvjedica]

I ne, s djecom se ponekad ne može izaći na kraj osim da dobiju po guzi jer do neke dobi jednostavno ne kuže i nemaju iskustvo pokušaja i pogreške koje po njih može biti fatalno.

[avelina]

mmedvjedica kaže:

I ne, s djecom se ponekad ne može izaći na kraj osim da dobiju po guzi jer do neke dobi jednostavno ne kuže i nemaju iskustvo pokušaja i pogreške koje po njih može biti fatalno.

Vikanjem i lupanjem samo gubis postovanje u ocima djeteta, i dobijas isto takvu osobu natrag.
Mozes ga zaustaviti i prisiliti da se umiri i razgovarati o postupku ili situaciji.
Znam da je to ponekad tesko.
Ali doci ce pubertet ,a onda ce se dreka, vika i gubitak kontrole vratiti na isti nacin.

[mmedvjedica]

Vidjet ćemo. Meni je iskustvo pokazalo da drugačije ne mogu.

[gargamišamel]

mmedvjedica kaže:

Meni je iskustvo pokazalo da drugačije ne mogu.

tužno. jako tužno.
ali sumnjam da ne možeš nego očito ne znaš kako.

[pink panthera]

mmedvjedica kaže:

I ne, s djecom se ponekad ne može izaći na kraj osim da dobiju po guzi jer do neke dobi jednostavno ne kuže i nemaju iskustvo pokušaja i pogreške koje po njih može biti fatalno.

Oprosti, ali može. To što ti drukčije ne znaš, to je drugi par cipela.

[Francesca]

mmedvjedica kaže:

Vidjet ćemo. Meni je iskustvo pokazalo da drugačije ne mogu.

Mozes samo budi ustrajna
I ja sam svog znala u afektu lupit po guzi ali kasnije bi se osjecala ko govno pa sam trazila druge nacine i nasla sam ih
Stvarno se ne sjecam kad sam ga zadnji put lupnula i bas sam sretna zbog toga

[Nunna]

Udaranje djeteta ima samo jednu jedinu svrhu...isprazniti naboj trenutnog naleta bijesa u roditelju.

To mu je jedina svrha i smisao. Jedina posljedica.

Svi koji trkeljaju da tuku iz odgojnih mjera kenjaju. Jer ako si zakazao na svim drugim razinama da zadobiješ djetetovo poštovanje i poslušnost, batine ti sasvim sigurno tu neće učiniti magični preokret...

Roditelji koji udaraju udaraju iz nemoći. Očaja. Vlastite nekompetentnosti. Na taj način prazne nagomilane osjećaje koji su tu zbog njihovog kroničnog manjka angažmana. Za odgajati djecu bez batine potrebno je daleeeeeko više energije, strpljivosti, ljubavi, razgovora, maženja i diskusija negoli je to potrebno tako što mu uliješ instant respekt kad mu zvizneš jednu s lijeva.

Samo što to nije respekt. Nego onaj najniži, najjednostavniji mogući oblik strahopoštovanja. Koje se kad tad izrodi u prijezir a često i u suhu nepatvorenu mržnju.


Mene je moj otac udario 2 ili 3 oputa u životu. Pamtim sva tri jer sam mislila da ću pri svakom izdahnuti. To su bili udarci šakom u glavu nakon kojih bi mi zujalo po par dana, ili u bubrege nogom. Znao je valjda da svaki taj udarac može uzrokovati trenutnu smrt pa zbog krajička racia s kojim je raspolagao to nije činio češće...Jer ja sad tu onda danas ne bi tipkala.
Majku je, s druge strane, ubijao.Dok je nas psihički devastirao...


I dan danas iako ga više nema gajim snažni animozitet i bijes zbog toga što je činio. Ne mogu ni zamisliti što bih da me je redovno mlatio. Mislim da bih pobjegla iz te situacije, na ovaj ili onaj način. Makar pred katedralu u prosjačku pozu...