Stambeno pitanje djeteta - dužnost roditelja ?

[larazg]

nitko nije stanove (a ni ništa) odnio sasobom u grob.. pa neću ni ja...
sve se to naslijeđuje....
moji su meni dali jedan stan... sad je prazan (u njemu podstanari).. živim kod mm u njegovom stanu.... tako da će Cvrčak biti zbrinut

ne pada mi napamet dizati kredit do smrti.. i što onda? Cvrčku ostaviti rate u naslijedstvo?! (čega? stana koji možda ona ni neće željeti)

Ako se ima viška nekretnina.. kada dođe tren DA to djetetu dati ali uvaljivati se u gabule u ovakvo vrijeme materijalne krize, da danas sutra samu sebe lupam po glavi gdje mi je bila pamet... nipošto

[Aeon+]

Ja nigdje nisam u lalinom postu procitala da su se roditelji neceg odrekli da Im daju stan ja bih voljela da svom djetetu mogu danas-sutra priustiti stan,da ne mora kao ja 30god placati kredit. Ne mislim da cu radi toga od djeteta napraviti bitangu ili nezahvalnika,nego jednostavno pomoci mu da mu bude bar malo lakse u zivotu. Vremena su teska I skupa I ne vidim poantu da ako nesto mogu za njega napraviti,da ne napravim. Mm I ja smo sami sebi omogucili sve sto imamo,ali ako moje dijete na bude imalo mogucnosti za tako sta,a ja mu mogu pomoci,to cu I uciniti

[shtefy]

larazg kaže:

nitko nije stanove (a ni ništa) odnio sasobom u grob.. pa neću ni ja...
sve se to naslijeđuje....

Naravno...

I moja klinka će danas-sutra nešto naslijediti od nas. I ja ću naslijediti nešto od mojih (za dragog nije baš sigurno, njegova seka bi se kresnula otpozada za lipu, neće ona to samo tako pustiti ). Ali to je obično prekasno, djeca već ranije trebaju sebi osigurati neki životni prostor. Pa onda eventualno mogu naslijeđenom nekretninom isplatiti postojeći kredit ili već napraviti nešto što im je prikladno.

Ali što s onima koji imaju više djece? Možda mogu pomoći jednome (a da količina te pomoći uopće ima smisla), ali drugima više ne. Po kojim kriterijima da se ravnaju, tko ima manje, tko im je draži, čija im je žena draža? Ili da ne daju nikome (iako mogu bar nekome)?

[larazg]

ja koliko sam shvatila poantu ovog topica je da li su roditelji DUŽNI.... a riječ dužan u mom svijetu podrazumjeva apsolutnu OBVEZU DA SE NEŠTO MORA (pošto poto napraviti).

[larazg]

shtefy kaže:

Ali što s onima koji imaju više djece? Možda mogu pomoći jednome (a da količina te pomoći uopće ima smisla), ali drugima više ne. Po kojim kriterijima da se ravnaju, tko ima manje, tko im je draži, čija im je žena draža? Ili da ne daju nikome (iako mogu bar nekome)?

kako to pravno biva?? ako postoji oporuka ili ugovor o doživotnom uzdržavanju onda dobiva onaj koji je u uporuci (iako se i tu može tražiti nužni dio) ili ugovora (koji nije pobojan na sudu).

Ako nije bilo Oporuke ili Ugovora onda se idjeli zakonski po naslijednim redovima na polovine, trećine, četvrtine.

u praksi ti to ide ovako.... ako se dogovore, jedan uzima a druge isplaćuje u novcu ili nećem trećem (kako se dogovore).

Ako nema dogovora onda se sude i tužakaju (hvala bogu tada moja struka ima posla - jebate ko lešinari smo ) i onda sud dijeli to. Ako su divljaci onda podijele sve doslovno sjekirom (i to sma u svojoj praksi imala.. mjesto radnje. Gospić - nisu se oko inventara mogli dogovoriti i najstariji sin poludio uzeo sjekiru i sve podijelio napola )

eto.. narodni običaji i folklor u Rvata

[Lali Puna]

shtefy kaže:

Draga, žao mi je, ali nećeš me natjerati da budem defanzivna...

Meni to znači da bi me bilo sramota da se moji ili njegovi roditelji moraju ičega odreći da bi nama "pomogli" za nešto što sam si u stanju sama priuštiti. Bio to stan ili nove cipele.

nisam ni mislila da moraš biti defenzivna..i, da, dobra ti je definicija...

nisam ni mislila na tebe, nužno...btw, ja ću isto dobit gole zidove..ma još i manje, golu ciglu, al k'o što rekoh, ne pada mi na pamet dokazivat sposobnost i samostalnost i vikat 'šta će to meni, imam 2 ruke i 2 noge, mogu ja sama...dić kredit od 150.000 eura, umjesto od 50' i otplaćivat ga 30 godina umjesto 10...

zapravo sam se referirala na post od dobrice, koja je napisala kako su joj roditelji mogli kupiti stan, ali je ona to odbila i kupila si ga sama na kredit od 25 godina jer, eto, ima 2 ruke i 2 noge i sposobna je sama zaraditi
(a tako govori jer je kupovala i prodavala stan u povoljnim trenucima i uspjela na tome puno zaraditi..da još uvijek ima ispred sebe 20 godina otplaćivanja stambenog kredita).

[Amrićak]

Lali Puna kaže:

e, sad...definiraj 'savršeno sposobna sama sebi priskrbiti'.
mi smo savršeno sposobni sami sebi priskrbiti stan. na kredit pa da za ratu do penzije skoro dajemo četrvtinu mjesečnih primanja.
stvarno nije da ne bi imali od čega živjet da dignemo stambeni kredit.

ovak te novce možemo dati za zajedničke gušte, izlete, putovanja, buksati za njezino obrazovanje, općenito bolju kvalitetu života.jel bi se trebali sramiti što smo uzeli što nam se nudilo?

Lali ne se živcirati
Kao i uvijek podvlače se paralele koje nemaju osnove.Sad ispada da oni koji imaju riješeno stambeno pitanje preko roditelja,su nemarni i bez savjesti.
Ah da i nisu sposobni!! Ljudi dajte molim vas...Kao i uvijek odgoj je najbitniji i ono što kao roditelj usadiš u dijete.Ako si tu fulao stan neće ništa riješiti niti popraviti.Ovo boldano potpisujem,zašto ne ako možeš!

A čega da se sramim,recimo ja?Toga što su mi roditelji svojim privatlukom omogućili stanovanje svoj u svome,i pri tome me od malih nogu naučili kako se radom,marljivošću i odgovornošću puno toga postiže.
Naravno da ćeš ako su međuljudski odnosi korektni,ako ste ti i tvoji ili ja i moji normalni ljudi,ako to ne ide na štetu nikoga,uzeti ono što ti se poklanja od roditelja.Kakva je debilana uopće i pomisliti ili nagovjestiti da bi se takav čovjek imao čega sramiti.Može biti samo sretan i zahvalan,te znati to cijeniti.

[higijeničarka]

larazg kaže:

kupiti stan... što je onda dalje.. kupiti diplomu? kupiti joj radno mjesto? dogovoriti brak iz interesa....

Ova linija rezoniranja mi nije logična. Obrazovanje je nešto što čovjek mora sam steći da bi od njega imao išta. Partnera treba naći sama (uostalom, partner se ne kupuje, uopće ne znam zašto je u ovoj liniji uopće naveden).

Osigurati stambeno pitanje je skidanje sa djeteta brige i financijske troškove koji mnogima uzrokuju čir na želucu.

[higijeničarka]

larazg kaže:

ne pada mi napamet dizati kredit do smrti.. i što onda? Cvrčku ostaviti rate u naslijedstvo?! (čega? stana koji možda ona ni neće željeti)

Da kojim slučajem nemaš nekretnine, ako ti ne bi dizala kredit do smrti, to bi radilo tvoje dijete. A ako roditelji žele olakšati put djetetu, onda rađe sami dignu kredit nego da to prepuste djetetu (ili da se nadaju da će se dijete bogato udat/oženit).

[shtefy]

larazg kaže:

kako to pravno biva?? ako postoji oporuka ili ugovor o doživotnom uzdržavanju onda dobiva onaj koji je u uporuci (iako se i tu može tražiti nužni dio) ili ugovora (koji nije pobojan na sudu).

Ako nije bilo Oporuke ili Ugovora onda se idjeli zakonski po naslijednim redovima na polovine, trećine, četvrtine.

u praksi ti to ide ovako.... ako se dogovore, jedan uzima a druge isplaćuje u novcu ili nećem trećem (kako se dogovore).

Ako nema dogovora onda se sude i tužakaju (hvala bogu tada moja struka ima posla - jebate ko lešinari smo ) i onda sud dijeli to. Ako su divljaci onda podijele sve doslovno sjekirom (i to sma u svojoj praksi imala.. mjesto radnje. Gospić - nisu se oko inventara mogli dogovoriti i najstariji sin poludio uzeo sjekiru i sve podijelio napola )

eto.. narodni običaji i folklor u Rvata

Ja sam nekako više mislila na one situacije dok su roditelji još živi, a klinci se tek počnu kućiti, pa počnu razvlačiti, optuživati i kopati oči jedni drugima i živim roditeljima...

Ali vidim ja da ti imaš bogato iskustvo, javim ti se kad moj dragi dođe u fazu ostavinske rasprave, vjerujem da neće biti dosadno! (Iako bi, da se mene pita, sve ja to pustila u p.m., nek' si nose, bez čega sam do sada, bez tog mogu i dalje... )

Lali Puna kaže:

nisam ni mislila na tebe, nužno...btw, ja ću isto dobit gole zidove..ma još i manje, golu ciglu, al k'o što rekoh, ne pada mi na pamet dokazivat sposobnost i samostalnost i vikat 'šta će to meni, imam 2 ruke i 2 noge, mogu ja sama...dić kredit od 150.000 eura, umjesto od 50' i otplaćivat ga 30 godina umjesto 10...

A i ti ćeš u tu kožu? Iz iskustva - vjeruj mi, milijun puta ćeš prokleti i zidove i poklon i sve što ti taj momenat padne na pamet, ne toliko ni zbog love, već zbog neviđenih jebada sa majstorima, birokracijom i sl.

A iako je prošlo par godina, kad čujem za majstore i dan-danas mi se zacrni pred očima...

zapravo sam se referirala na post od dobrice, koja je napisala kako su joj roditelji mogli kupiti stan, ali je ona to odbila i kupila si ga sama na kredit od 25 godina jer, eto, ima 2 ruke i 2 noge i sposobna je sama zaraditi
(a tako govori jer je kupovala i prodavala stan u povoljnim trenucima i uspjela na tome puno zaraditi..da još uvijek ima ispred sebe 20 godina otplaćivanja stambenog kredita).

Čuj, čudno ti je to, a i mi ljudi smo čudni.

I meni bi bila živa muka uzeti nešto od mojih (a oni su to skužili i umjesto mene filaju malu, ali to im je jedino unuče, ne mogu protiv toga), da starci sutra kažu: čuj, mi smo odlučili prodati sve što imamo i idemo na put oko svijeta, pa do kuda stignemo, ja bih iskreno rekla: super, lijepo se provedite. Ali s druge strane, radije bih ja živila s poderanim gaćama, a da mom derištu bude lakše...

[larazg]

higijeničarka kaže:

Ova linija rezoniranja mi nije logična. Obrazovanje je nešto što čovjek mora sam steći da bi od njega imao išta. Partnera treba naći sama (uostalom, partner se ne kupuje, uopće ne znam zašto je u ovoj liniji uopće naveden).

Osigurati stambeno pitanje je skidanje sa djeteta brige i financijske troškove koji mnogima uzrokuju čir na želucu.

jest ali jedno se nadovezuje na drugo... ako si mu DUŽNA kupiti stan, samim time se podrazumjeva da mu rješavaš na neki način život...
A život je i diploma, život je i posao preko veze, život je i nešto treće...

Usmijeriti dijete da sve pokuša samo riješiti je dobar način (po meni) a ne dati mu sve na pladnju na uštrb sebe i svoje egzistencije..

Pa ljudi moji znate li vi da generacije od 1970 nadalje neće imati mirovinu .. za nekin 10 tak godine prestati će se plaćati generacijska solidarnost (prvi stup) jer Toga nema u nasljeđu Europske unije...

Sve se svodi na to da ćeš imati jedan mizeran iznos mirovine (cca lupetam 500-800 kuna koje ti država garantira) a sve ostalo ćeš imati ako si uplaćivao drugi stup, treći stup ili uzeo životrno osiguranje (doslovno kao na zapadu).

I sad.. što bi trebao jedan roditelj?? dići kredit.. i sa 60 godina doslovno kopati po smeću jer nema ni za život a kamo li za ratu ili dati u naslijeđe rate kredita tom istom djetetu a koje možda taj stan ni ne želi ili ima druge afinitete...

a ajmo okrenuti ovu tvoju ....Osigurati stambeno pitanje je skidanje sa djeteta brige i financijske troškove koji mnogima uzrokuju čir na želucu

nadovezujem se ....Koje mogu stvoriti noćne more roditelju jer je u određenom trenutku imao apetite i usta manja nego što je zalogaj veći.. i koji je svojom dobrom namjerom... sebe i posredno dijete doveo do financijske propasti a djetetu možda nametnuo obvezu koju možda ono uopće ne želi (sviđa mu se drugi stan, drugi kvart, nije u Hrvatskoj ili nešto treće)

[larazg]

higijeničarka kaže:

Da kojim slučajem nemaš nekretnine, ako ti ne bi dizala kredit do smrti, to bi radilo tvoje dijete. A ako roditelji žele olakšati put djetetu, onda rađe sami dignu kredit nego da to prepuste djetetu (ili da se nadaju da će se dijete bogato udat/oženit).

jel ti shvaćaš naslov topica ... da li su roditelji DUŽNI osigurati stambeno dijete...mi tu ne govorimo o dobrim namjerama roditelja (što ti govoriš) već o nečem što je MORA SE/DUŽAN

[larazg]

ja imam viksu na moru.. kada pogledam oko sebe... hrpa gastarbajtera koji su se oženili i otišli u dojčland, austriju, nizozemsku (gdjegod) i kojima su se djeca rodila po zapadnoj europi, koja su se asimilirala na mjesta gdje su rođena, uklopila u običaje u život..
Starci funkcioniraju po svom softveru.. i vratili se na svoj kamen u Rvacku i po okolnim vlaškim krajevima (iznad magistrala po kamenjaru i kršu) digli/sagradili Dvore Matanove... i što se dogodi??
Djeca ne žele dolaziti u krš i kamen na ljetovanje, nova generacija traži na internetu Last minute aranžmane, ljetuju sa svojim društvom (koje su stekli u zapadnim civilizacijama) jednostavno u Dvore Matanove ne dolaze..

I ne jednom sam čula takve priče starih roditelja Gastarbajtera kako kukaju, da su sad stari, odricali se cijeli život gradeći kuću djeci za djetetovo dobro a djeca odrasla pa našla cure/dečke i žele ljetovati i živjeti gdje oni hoće (što je normalno).

I ne jedamput slušala sam te iste stare ljude kako su najveću grešku napravili... htjeli su djecu vezati uz sebe a na kraju ih dobrom namjerom (ali samo dobrom iz svog kuta gledanja) otjerali od sebe...

Djecu treba znati pustiti od sebe....

[higijeničarka]

Evo vam mog slučaja.

Moji roditelji nisu bili karijeristi. Imali su obične, male poslove na kojima se crnčilo za relativno malu plaću. Nikad im neću oprostiti što su u bivšem sistemu imali nekoliko mogućnosti doći do firminih stanova, ali se jednostavno nisu usudili. "neće oni nešto otplaćivati do smrti kad imaju stanarsko pravo".

Nas četvoro je živjelo u nikakvim uvjetima u minijaturnom jednosobnom stančiću. A onda smo svi zajedno dobili šup kartu iz tog stana jer zapravo nismo imali nikakva stanarska prava. Da ne duljim, dobili su sitnu kompenzaciju za stan. Uz to su dignuli i kredit i opet su bili u mogućnosti kupiti mali jednosobni stan.

U međuvremenu mi djeca se odselili. Sestra na muževu nekretninu, a ja u postanare.

Moj dragi i ja smo oboje završili fax, ali smo birali zanimanje prema ljubavi, nije to za ganjanje karijere, a bogami od našeg rada se nikad nećemo obogatiti. Dapače. Još uvijek nemam posao za stalno pa ne mogu do kredita, moj dragi bi mogao. Usput rečeno, niti on niti ja nemamo apsolutno ništa od roditelja. Imamo samo svoju plaću.
Već sad računam kako će nam gotovo polovica primanja otići na ratu kredita. Već sad se pitam što si možemo priuštiti i kako i što ćemo djetetu moći priuštiti. Hoće li naše dijete ići na more ili ne (ja zbog neimaštine nikad kao dijete nisam išla nigdje). Pitam se također kako bi bilo imati dvoje djece. Pitam se hoće li nas financijski stres uništiti.
I razmišljam si, u slučaju da mi brak zašteka i odlučin se razvesti... nemam kamo. Sa svojom plaćom bi podmirila podstanarstvno, a onda zube na klin.

Inače, moji roditelji će kroz koju godinu prodati taj stančić i sami sebe s tim novcima smjestiti u dom. Oni ne trebaju da se za njih netko brine, ali se ni oni za nikoga neće brinut. Njima nitko nije ništa dao, oni niti imaju niti bi nešto dali. Što se tiče mog vjenčanja, mogu očekivati buket cvijeća. I možda jednu fino zamotanu ciglu.

Jesam li jadna? Jesam. Jesam li zabrinuta? Jesam. Jel zavidim ovima kojima su roditelji dali i priuštili nešto? Kill me, zavidim.

[higijeničarka]

larazg kaže:

jel ti shvaćaš naslov topica ... da li su roditelji DUŽNI osigurati stambeno dijete...mi tu ne govorimo o dobrim namjerama roditelja (što ti govoriš) već o nečem što je MORA SE/DUŽAN

Nigdje ne piše zakonski dužni.

A ono što su roditelji mimo zakona dužni određuju svi sami za sebe, zar ne?

PS. niti srednja škola nije obavezna, pa opet smatram da je roditelj dužan djecu odškolovat što duže može.

[sara_st]

Dao Bog da ja svom ditetu buden mogla kupiti stan, al sumnjan u to. Al eto nikad se nezna.
Ja i mm smo do grla u kreditima, nadogradili smo stan nad roditeljima mm, trenutno živimo s njima, čekamo da nam iziđu krediti da dignemo nove i uredimo sebi iznad njih kužinu wc i spavaću sobu sebi i ditetu. Živt je jebena stvar neki imaju više sriće neki manje. Ni moji ni muževi roditelji nam nemaju od čega dati jer žive od miseca do miseca, i zavidim onima kojima su starci mogli kupiti stan, nisu ni svjesni koju su im uslugu napravili.
Moj izbor je bija ići u podstanare ili se stisnuti par godina s muževim roditeljima i imat svoje. Odlučili smo se na ovo drugu jer teško da bi kupili stan i teško da ću ga ditetu moć kupiti. Eto muž mi je jedinac pa će donji kat dite moć sebi preurediti il dignuti nad nama potkrovlje. Opet će imat više nego ja i mm na početku zajedničkog života.
Jednog dana nekim stvarima koje su mi sad problem ću se slatko nasmijat sad živim od miseca do miseca, vraćam kredite i gledam zidove koji će jednog dana oživiti. I oderčem se puno puno toga, i jedno je sigurno više ću cjeniti taj stan u koji ja ulažem paru nego da mi je doša poklonjen. I nevalja ditetu
sve pružiti na pladnju, malo koje će to znati cjeniti.
Primjera radi kupe ti starci auto, ti mlad,pun sebe imaš novo auto i razbiješ ga i boli te đon jer ko je kupija ovo kupit će i drugo, a bome da si ga sam zaradija znaš kako bi ga čuva. Takvih primjera oko sebe iman podosta i znan o čemu pričan.
Ista stvar je i s nekretninom kad ti dođe servirana na pladnju. Pomoći ditetu ako se može podržavam al servirat sve na gotovo nepodržavam.

[larazg]

higijeničarka kaže:

Evo vam mog slučaja.

Moji roditelji nisu bili karijeristi. Imali su obične, male poslove na kojima se crnčilo za relativno malu plaću. Nikad im neću oprostiti što su u bivšem sistemu imali nekoliko mogućnosti doći do firminih stanova, ali se jednostavno nisu usudili. "neće oni nešto otplaćivati do smrti kad imaju stanarsko pravo".

Nas četvoro je živjelo u nikakvim uvjetima u minijaturnom jednosobnom stančiću. A onda smo svi zajedno dobili šup kartu iz tog stana jer zapravo nismo imali nikakva stanarska prava. Da ne duljim, dobili su sitnu kompenzaciju za stan. Uz to su dignuli i kredit i opet su bili u mogućnosti kupiti mali jednosobni stan.

U međuvremenu mi djeca se odselili. Sestra na muževu nekretninu, a ja u postanare.

Moj dragi i ja smo oboje završili fax, ali smo birali zanimanje prema ljubavi, nije to za ganjanje karijere, a bogami od našeg rada se nikad nećemo obogatiti. Dapače. Još uvijek nemam posao za stalno pa ne mogu do kredita, moj dragi bi mogao. Usput rečeno, niti on niti ja nemamo apsolutno ništa od roditelja. Imamo samo svoju plaću.
Već sad računam kako će nam gotovo polovica primanja otići na ratu kredita. Već sad se pitam što si možemo priuštiti i kako i što ćemo djetetu moći priuštiti. Hoće li naše dijete ići na more ili ne (ja zbog neimaštine nikad kao dijete nisam išla nigdje). Pitam se također kako bi bilo imati dvoje djece. Pitam se hoće li nas financijski stres uništiti.
I razmišljam si, u slučaju da mi brak zašteka i odlučin se razvesti... nemam kamo. Sa svojom plaćom bi podmirila podstanarstvno, a onda zube na klin.

Inače, moji roditelji će kroz koju godinu prodati taj stančić i sami sebe s tim novcima smjestiti u dom. Oni ne trebaju da se za njih netko brine, ali se ni oni za nikoga neće brinut. Njima nitko nije ništa dao, oni niti imaju niti bi nešto dali. Što se tiče mog vjenčanja, mogu očekivati buket cvijeća. I možda jednu fino zamotanu ciglu.

Jesam li jadna? Jesam. Jesam li zabrinuta? Jesam. Jel zavidim ovima kojima su roditelji dali i priuštili nešto? Kill me, zavidim.

hm... razumjem te... i razumjem kako se osjećaš. Pogotovo kada vidiš danas razne Kulte, Todoriće, politiučare, tuđmanovce itd koji su osigurali ne svoju djecu već djecu od svojih unuka...

da kada se to usporedi imaš pravo biti ljuta, imaš pravo biti tužna, imaš pravo biti i zavidna...

nažalost, tvoji roditelji sve što su napravili napravili su misleći da je dobro i ispravno... i da ih opet pitaš sad da li misle da su pogriješili rekli bi vjerojatno NE, ne mislimo.

Vidiš što ne valja, znaš što ti ne bi učinila...nije utješno što pišem i od toga nemaš ništa ali prihvati to kao svoju sudbinu.. jer iz kože vlastite ne možeš

[sara_st]

Amrićak kaže:

Lali ne se živcirati
Kao i uvijek podvlače se paralele koje nemaju osnove.Sad ispada da oni koji imaju riješeno stambeno pitanje preko roditelja,su nemarni i bez savjesti.
Ah da i nisu sposobni!! Ljudi dajte molim vas...Kao i uvijek odgoj je najbitniji i ono što kao roditelj usadiš u dijete.Ako si tu fulao stan neće ništa riješiti niti popraviti.Ovo boldano potpisujem,zašto ne ako možeš!

A čega da se sramim,recimo ja?Toga što su mi roditelji svojim privatlukom omogućili stanovanje svoj u svome,i pri tome me od malih nogu naučili kako se radom,marljivošću i odgovornošću puno toga postiže.
Naravno da ćeš ako su međuljudski odnosi korektni,ako ste ti i tvoji ili ja i moji normalni ljudi,ako to ne ide na štetu nikoga,uzeti ono što ti se poklanja od roditelja.Kakva je debilana uopće i pomisliti ili nagovjestiti da bi se takav čovjek imao čega sramiti.Može biti samo sretan i zahvalan,te znati to cijeniti.

Dobro je kad dica znaju cjeniti ono što im roditelji ostave, ima svakakve dice. Ja ću ti dat primjer jednog iz moje obitelji, tija je studirat u Zagrebu, starci mu kupe stan,e sad taj isti mali nakon godine dana studiranja vidi da to nije za njega al eto malo bi se izgušta u zagrebu al nema auto, kupi mu se auto, razbije to isto auto, nedugo nakon toga ocu razbije novo auto, da bi se sad kurčija bisnin kabriolet autom jer on to voli. E ovakvoj osobi da je moj sin bi dala nogu u guzicu i poslala ga ne cestu pa nek se je.. kako zna i umije. I definitivo se mu starci pogrišili, pogrišili šta mu sve daju i pružaju šta mu se otac ubija ka stoka da njemu nešto stvori a on to necjeni. Dobro je dok se ima love, a šta će kad mu nebude roditelja.
Primjer moji roditelji, otac ima dosta zemlje pored Šibenika, ja živim u Splitu, on se uvatija obrađivat pustu zemlju i saditi masline da ja i sestra imamo, mm muž i njen muž su totalno nezainteresirani za te masline, a mene bi duša bolila da te masline jednog dana kad oca nebudu propadnu, ja znan da ću ih nastojati održavati iako su mi 100 kilometara udaljene od kuće. To sam ja, al eto ovaj iz gornje priče nebi prston maka da ih očuva.
Skrenila san s teme al mislim da razumite šta želim reći. Svaki će roditelj pružiti sve šta može svome ditetu to uopće nije upitno al triba znat postaviti granice.

[magaly]

larazg kaže:

jest ali jedno se nadovezuje na drugo... ako si mu DUŽNA kupiti stan, samim time se podrazumjeva da mu rješavaš na neki način život...
A život je i diploma, život je i posao preko veze, život je i nešto treće...

Usmijeriti dijete da sve pokuša samo riješiti je dobar način (po meni) a ne dati mu sve na pladnju na uštrb sebe i svoje egzistencije..

Pa ljudi moji znate li vi da generacije od 1970 nadalje neće imati mirovinu .. za nekin 10 tak godine prestati će se plaćati generacijska solidarnost (prvi stup) jer Toga nema u nasljeđu Europske unije...

Sve se svodi na to da ćeš imati jedan mizeran iznos mirovine (cca lupetam 500-800 kuna koje ti država garantira) a sve ostalo ćeš imati ako si uplaćivao drugi stup, treći stup ili uzeo životrno osiguranje (doslovno kao na zapadu).

I sad.. što bi trebao jedan roditelj?? dići kredit.. i sa 60 godina doslovno kopati po smeću jer nema ni za život a kamo li za ratu ili dati u naslijeđe rate kredita tom istom djetetu a koje možda taj stan ni ne želi ili ima druge afinitete...

a ajmo okrenuti ovu tvoju ....Osigurati stambeno pitanje je skidanje sa djeteta brige i financijske troškove koji mnogima uzrokuju čir na želucu

nadovezujem se ....Koje mogu stvoriti noćne more roditelju jer je u određenom trenutku imao apetite i usta manja nego što je zalogaj veći.. i koji je svojom dobrom namjerom... sebe i posredno dijete doveo do financijske propasti a djetetu možda nametnuo obvezu koju možda ono uopće ne želi (sviđa mu se drugi stan, drugi kvart, nije u Hrvatskoj ili nešto treće)

a kad nemaš druge varijante (kao mi npr...nismo bili te sreće da smo mogli dobiti nekretninu od nekog)...što onda učiniti..
pa radje otplačivati taj stan do 58 godine cca i kopati i po smeću ako treba nego biti cijeli zivot podstanar i plačati isti iznos nekom ...i još na kraju nije tvoje

[larazg]

da magaly ali taj kredit si digla za sebe, za svoj život i život svoje familije (koju ćeš u naslijeđe ostaviti svojoj djeci)... a ne dići kredit samo i isključivo za djetetovu budućnost i njegovu prvu nekretninu.
na to se odnosio moj citat...