Zbor podrugljivaca

[Davor000]

Endekaideka1-11 kaže:

Žal za prošlošću, kada su se na TV-u za Novu Godinu (nikako Božić!) pojavljivali Nela Eržišnik i Martin Sagner - Dudek. A tu bi negdje bili i nerazdvojni duo Arsen&Gabi. Oni su bili vrhunac malograđanštine 'poštene inteligencije' koju je komunizam mogao tolerirati, jer ovo su dvoje (Dudek i Ikača) morali - ipak - glumiti narod i seljake da bi dobili ideološku dopusnicu za javni status državne svete krave. Arsen sa svojim djelom nas podsjeća na vrijeme kad se moglo dovoljno dobro živjeti i biti zaslužni umjetnik bez imperativa ideološke pravovjernosti, pod uvjetom da je ta "umjetnost" dovoljno bezazlena da nikoga ne može isprovocirati na akciju protiv vlasti ili neku jaču emociju od nostalgije za tuđom buržujštinom. Ali nama ovakvima je to danas previše beskrvno. Previše žnsekva. I ženskasto. Da ne kažem - pederluk, neka mi oproste drugovi gejevi s kojima nas veže transatlantsko bratstvo i jedinstvo. Mi ćemo si zato priuštiti da isprobamo nešto gadnije na vlastitoj koži od dosadnog hedonističkog kvazisocijalizma koji se temeljio na ucjenjivanju suprotstavljenih geopolitičkih i ideoloških blokova i onoj "umiljato lane dvije majke sisa". Mi ćemo, valaj, sisati samo jednu plavokosu sisatu maćehu očiju boje mora naših moćnijih saveznika, ali ćemo joj zato dobro odraditi to što nam je velikodušno uz pozamašnu kamatu posudila na račun našeg smeća od obveznica i upoznati šarmantne pustinjske predjele od kojih boli glava, a lako i otpadne, tako da nam neće ostati puno vremena za nostalgične interkulturne zajebancije uz uživanje u suncu, moru, erotici i dobroj kapljici. R.I.P. Arsen

Premda to stoji, meni je problem u tome što ne vidim ništa novo u njegovom stvaralaštvu. Možda za ove prostore djeluje impresivno, ali sve je to u svjetskoj književnosti, muzici i sl. već odavno viđeno i prevaziđeno.

Floverka kaže:

Arsen je bio čudan lik, meni osobno zanimljiv, ali nikada ne bih voljela biti u koži Gabi Novak. On je bio pijandura i nasilnik i sjajan šansonjer i po mom mišljenju baš veliki poeta. Oduvijek mi je bilo drago njegovo stvaralaštvo.

https://www.youtube.com/watch?v=eS14Y5vLFc0

Ne djeluje mi kao čudak, nego kao narcis s izvanjskim šarmom. Time si je nepotrebno zadao težak život, što je ionako sumnjiv pojam. Stvaralaštvo koje ne čini život boljim i potpunijim, nego vodi alkoholizmu, maničnom zlostavljanju vlastite obitelji i okoline dosta svjedoči o sebi. Na tragu onoga što Sizif govori o tračanju i ja sam čuo takve "tračeve" iz izvora kojima nemam razloga sumnjati. Što se tiče njegove manipulativne sentimentalnosti u pjesmama, to je produžetak tih karakternih manjkavosti kroz formu umjetnosti. U njegovom slučaju se radi o, kako on kaže, "zanatu", a ja osobno tražim više od umjetnosti od pukog zanata. No ni najbolji zanatlija ako se bavi umjetnošću ne može sakriti svoje izvore, srce i namjere. Ono što ja tu vidim, nije lijepo.
Možda je istina da su neki od najvećih umjetnika bili pravi zlotvori, ali jednom se živi i ne bih se vodio pučkim mnijenjem o umjetnosti. Jedni su radili za crkvu, a drugi za državu i naciju i kroz to se nisu u potpunosti vodili osobnim nahođenjem te nisu imali preveliku autonomiju. Zato ti povijesni primjeri iz vremena kada se umjetnik nije imao prilike pokazati nisu uvijek dobri za dokazati odvojenost života i umjetnosti.

[Davor000]

Floverka kaže:

Btw, jučer sam naišla na jednog umjetnika koji je slikao skoro samo ženske guze. Malo sam se iznenadila, a onda sam proučila sve i jako me to zaitrigiralo, ali nisam nikad naišla na nekog umjetnika koji bi bio tako vjeran jednom motivu

Ne znam, ja samo vidim žensku guzu i odmah mi je ok.

[- Sizif -]

Živimo u vremenu kad se mnoga netalentirana budaletina, koja nema ni z od zanata - naziva i predstavlja 'umjetnikom'... pa je riječ 'umjetnik' zapravo obezvrijeđena... no, obezvrijedili su ju oni neuki i netalentirani, oni koji su suprotnost Arsenu... koji je (a to je temelj) majstor zanata (pisane riječi i nota), a nad tim, kao nadgradnja - i pravi artist.

...al' balvani i razne babe to nikad dokučiti neće... pa će im u prvom planu biti žutilo i trač...

[Davor000]

U usporedbi s njima, Arsen je, naravno, nemjerljivo bolji stvaralac. To nitko ovdje ne spori. Ali postoje i neki drugi estetski kriteriji koje ni on ne zadovoljava i zbog kojih ja imam ambivalentne stavove prema Arsenu.

[Apemant]

1001 cipalica kaže:

upravo tako. mislim da u pornicima oni stave kaskadere. kad smo kod pornica, di je apemant?

I love the way your foul little mind works...



Evil laugh

[Endekaideka1-11]

Davor000 kaže:

Premda to stoji, meni je problem u tome što ne vidim ništa novo u njegovom stvaralaštvu. Možda za ove prostore djeluje impresivno, ali sve je to u svjetskoj književnosti, muzici i sl. već odavno viđeno i prevaziđeno.
... Što se tiče njegove manipulativne sentimentalnosti u pjesmama, to je produžetak tih karakternih manjkavosti kroz formu umjetnosti. U njegovom slučaju se radi o, kako on kaže, "zanatu", a ja osobno tražim više od umjetnosti od pukog zanata. No ni najbolji zanatlija ako se bavi umjetnošću ne može sakriti svoje izvore, srce i namjere. Ono što ja tu vidim, nije lijepo.
Možda je istina da su neki od najvećih umjetnika bili pravi zlotvori, ali jednom se živi i ne bih se vodio pučkim mnijenjem o umjetnosti. Jedni su radili za crkvu, a drugi za državu i naciju i kroz to se nisu u potpunosti vodili osobnim nahođenjem te nisu imali preveliku autonomiju. Zato ti povijesni primjeri iz vremena kada se umjetnik nije imao prilike pokazati nisu uvijek dobri za dokazati odvojenost života i umjetnosti.

Meni se to čini ovako. Dedić, koji je bio uzor Balaševiću, Bori Đorđeviću, Bajagi i drugima (posredno i mojoj nešto mlađoj generaciji), svesrdno je nastojao postati naš Bulat Okudžava, a to je bio ruski kantautor koji je u bivšem SSSR-u nastojao održati tradiciju ruskog građanskog pjesništva a s druge strane nakalemiti francuske šansonjere, koji su pak svoj davni uzor imali u srednjevjekovnim pjesnicima - truverima, minstrelima (Francois Villon). S druge strane tu je bio Krleža, koji je jedan malograđanski pisac koji se uspješno prišljamčio komunistima pljujući po Hrvatima i Srbima (više po Hrvatima, ali poznata je njegova usporedba ta dva naroda s balegom prerezanom popola kotačem seljačkih kola; NB. tko zna kako bi se netko proveo da je onda naciste i komuniste probao usporediti na sličan način). Zašto Krleža? Jer je on, imajući u vidu svoj projekt totalnog pisanja, bio i pjesnik, pa je na nekom u prirodi nepostojećem kajkavskom napisao "Balade Petrice Kerempuha", po uzoru na njemačkog minesengera Tilla Eulenspiegla. To je bio Villonov "kolega", onoga Villona koji se baš dopao Okudžavi i francuskim šansonjerima. Na taj način se nekako zaokružuje taj jedan kulturni krug malograđanštine, nešto kao "trojanski konj" u bivšim višenacionalnim komunističkim satrapijama. No, naravno da je to bilo tolerirano kao nešto što nema veze s iole kakvim - hrvatstvom, ali zato ima dosta toga sa srpstvom. Uzmimo da su i Tin Ujević i Radovan Ivšić imali problema, iako su bili daleko od ikakvog hrvatstva i također slijedili francuske uzore, ali se nisu mogli nakalemiti na srpstvo. Štoviše, Ujeviću se jugoslavenstvo ogadilo, makar je bio svojedobno gorljivi sljedbenik, a Ivšić je imao problema s Krležom jer se uhvatio dadaizma i nadrealizma, prema čemu je Krleža bio - tek onako - podozriv. I osim toga, nije bilo mjesta za dva Krleže u Hrvatskoj i Jugoslaviji. No, ipak Krleži možemo uzeti za pozitivno što je htio napraviti sveučilište u Šibeniku, gdje je postojala razvijena intelektualna scena, no imao je peh da su baš tamo nacisti osobito dugo htjeli držati okupirani teritorij, pa su se borili kao vragovi (i još s Teufel-divizijom) tako da je nakon rata uslijedila odmazda vrlo intelektualno naobraženih kadrova koji su se školovali u partizanskoj školi na Hvaru... Gdje je puno ekstrema, tu nema sreće, pa je sveučilište ipak dobio Zadar, a Šibenik je umjesto toga dobio tvornicu. A Igor Mandić se žalio da je Tito nakon 1948. odlučio dokazati Staljinu da se u Jugoslaviji ne razvija nekakva reakcija, pa je zato dao uništiti sve male trudbenike, usput i njegovog oca koji je imao malu knjižaricu, tako da je ovaj na kraju završio kao državni činovnik u Splitu i ostavio ga da intelektualno žica golih gaća po Zagrebu i hvala Bogu da se njegovoj malenkosti ipak na kraju smilovala njegova Slavica i uzela ga kao podstanara, kasnije i muža.

Ovo spominjem samo zato da bih - krajnje površno i u grubim crtama - pokušao ocrtati društveno intelektualnu klimu onog vremena i kako je to moralo izgledati kad je Arsen Dedić počeo sa svojim Moderato Cantabile 1964. godine. Makar su ljudi nekad radili za crkvu i za državu, teško je to usporediti s pritiskom koji se navalio na umjetnika za vrijeme komunističke vlasti. Za usporedbu, Crveni Kmeri u Kambodži (onda: Kampućija) dali su pod vodstvom Pola Pota likvidirati 2 milijuna obrazovanih i pismenih ljudi. Njih je popularizirao baš Igor Mandić, u vrijeme kada to možda i nije bilo zgodno spominjati, naime da ima i u nas likova koji im sliče. Štoviše, danas imamo ljude koje se proziva za komunizam ili seljaštvo, ali teško ih je uopće usporediti s nekim zaostalim komunističkim seljačinama iz neke tamo 1970. godine, a da ne govorimo o 1945-1960. Prema takvima naši tobože seljaci tipa Kerum ili bahati ex-komunisti tipa Linić i Čačić izgledaju kao razmažena francuska aristokracija za vrijeme Luja XVI ili engleski lordovi -dendiji. A u Šibeniku je usprkos potpori Krleže i Tita uz Brešana i hrpu drugih uglednih intelektualaca srušen UNICEF-ov projekt koji je trebao pomagati djeci uz potporu legendarne američke crne plesačice Josephine Baker zbog: uvođenja trulog kapitalizma.

Da ne duljim, u tradiciji šansone bulatookudžavske eseseserovske provenijencije s utjecajima alje pugačove, boljšoj teatra, žike pavlovića i njegove dinastije, našeg če gevare - koče popovića, deklariranog četnika i velikog poete miloša crnjanskog, ... Dedić izgleda sasvim solidno, čak bi ga se moglo ekčrli usporediti s nekim francuskim šansonjerima. Može se reći da je u izričaju ponešto stilski evoluirao, naime dok u početku zvuči dosta stidljivo, kasnije znatno više oteže u dikciji, što kanda postaje nekakva stilska prepoznatljivost, ili tek odražava gorespomenuti narcistički stav prema vlastitom liku, no kako bilo da bilo - karakteristično je. Općenito u glazbi inovativnost nije toliko presudna kao u drugim umjetnostima, možda zbog repetitivnosti i učestalosti motiva (ajd sad reci da je rege nešto posebno inovativan, samo su promijenili jedan rif što je slučajno nastalo zbog eho efekta i svaka rege pjesma je kao jaja slična drugom regeu), a možda i zbog ograničenosti izražajnih sredstava - ljestvica, tonova, zvukova i instrumenata - pa se može lako uočiti da je Mozart u mladim danima bio navlas isti kao Haydn, jednako tako i Beethoven, koji jepak jedno vrijeme bio skroz isti kao i Mozart; da bi tek kasnije nešto više evoluirali.

Ali da se u nas ulagalo u kantautore kao u, primjerice, košarku, moglo se i puno više postići na tom planu. No, znajući da je košarka trebala biti reprezenativna zbog svojeg timskog karaktera i pokazivati ideološku superiornost kolektivističkog nad individualnim, a da je kantautorstvo bilo tek tolerirano kao malo nabačene jokerovske šminke na "ljudskom" licu realnog socijalizma, jasno je da su ulaganja bila znatno manja. I još danas postoji neki major udbe koji tvrdi da je sve jugoslavenske rock stvaratelje "imao na vezi", jer je to kakti isto bio jedan projekt uvlačenja mladih u socijalističku izgradnju, dakle Brega i Bijelo Dugme, Čolić, Balašević... svi su navodno bili s njim u uskim vezama. Povijesti nije poznato je li uskost veza prelazila u pederluk ili nije i nije da mu sto posto vjerujem, no jasno da išta od ikakva utjecaja na javnost nije prolazilo bez cenzure i kontrole. Punk se tolerirao kao bratski anarhosindikalizam i simptom raspadanja buržoaske države. I tako dalje.

No, ja se tu raspisao, a dalo bi se dalje razrađivati o razvoju tog pravca u našoj kulturi, recimo kako je iz Dedića i Okudžave izravno proizašao i Rade Šerbedžija, koji je onako uspješno utjelovio velikog hrvatskog Srbina (ili srpskog Hrvata) i izumitelja Nikolu Teslu, pa se onda Željko Vukmirica u "Povijesti moje gluposti" sprdao s načinom na koji ljudi upisuju ADU i već na prvoj godini se prekenjavaju kao da su odglumili u barem 10 filmova, a zapravo je na jedan način dobro opisao Šerbedžiju, koji ima samo dva tri izraza, dvije poze i 1,5 intonacija, zapravo donekle i slično kao Dedić. Što ne znači da to mora biti loše, na primjer Clint Eastwood također ima samo 2 izraza lica, a Robert Mitchum je imao samo jedan izraz i jednu pozu, pa mu nije smetalo da bude uspješan filmski glumac. No, to ne bi trebalo biti pravilo, kao što ne bi trebalo biti pravilo ni da se umjetnici petljaju u politiku, na primjer Vukmirica je podržao Josipovića, budući da dotični zna - svirati klavir.

https://www.youtube.com/watch?v=C_rV20ople8

Ma, super. To ti baš i treba za predsjednika. Kažu da je i Tito isto znao lijepo svirati Chopina. A Bare iz Majki jer rek'o da je tako svjetlo pobijedilo tamu. Sigurno se fleširo kad je to rek'o. I tako se s druge strane zatvara drugi krug, onaj politički - Staljin, Tito, Krleža, Šerbedžija, Vukmirica, Josipović. Sijeku se fizički negdje oko Zadra i Šibenika, personalno oko Krleže, a tu je negdje na presjeku nastao Dedić i njegovo stvaralaštvo. Zato ne bih rekao da je on imao toliko veliki prostor za razvoj neke izrazite osobnosti u tom presjeku, čak mi se čini da je bio i ponešto skučen, ali cijenim što se, za razliku od Ene Begović, Dvornika i mnogih drugih, nije nikad konkretno angažirao ni u kakvoj politici, niti kao maskota - SKH, HDZ, SDP, i slično, nije ga zanimalo.

Moram reći da i meni nedostaje to što nije bio određeniji, jer ovako kad slušaš sve to zvuči kao slušni peting, poetiranje umjesto poentiranja, a pri tome baš nikakva penetracija, iako se sve nešto kakti vrti oko žena. Al to one i vole, jer ih rajca da im se napipa žica. Ako smo za inovativnost, prije bi se to moglo naći kod izumitelja, nego kod umjetnika u ovoj našoj maloj balkanskoj čaši vode s umjetno dirigiranim burinima.

[Davor000]

Da se još nadovežem na ono što Endekaideka1-11 kaže o jugoslavenskoj malograđanštini.
U taj isti soj ljudi spadaju i Rade Šerbedžija i Igor Mandić. Ne bih htio da me se shvati kao da imam neki posebni animozitet prema tim ljudima, samo ih pokušavam za sebe oslikati jer su mi iz nekog razloga došli kao prirodna asocijacija na Arsena Dedića. Nisam veliki Hrvat pa da im zbog toga to zamjeram, ali neobično je kako Mandić prezire Hrvatsku i veliča Jugoslaviju kao da nije jedno nastalo iz drugog, nego je Hrvatska pala kao grom iz vedra neba. Ovdje su živjeli skoro pa isti ljudi koji su živjeli i u Jugoslaviji koju on veliča. Koliko je onda bolje moglo biti s tim istim ljudima? A opet, ta njegova nostalgija je pandan Arsenovoj sentimentalnosti. Zdravo bi im bilo čitati Montaignea.
Malo se zapravo šalim kada pišem ovo o Mandiću jer on nema tu neke intelektualne stavove o Jugoslaviji, nego činjenicu da je njemu tada bilo bolje pokušava podvaliti kao bajku o nekim boljim vremenima.
Da su ti ljudi stvarali nešto od velike vrijednosti, ne bi nas mediji, država ili umjetno izazvani sentimenti trebali podsjećati na to, nego bismo to imali svakodnevno sa sobom kao živući duhovni resurs. A činjenica da jedan Mandić jadikuje i postao je čangrizavi starac ne stvara dojam o jakim duhovnim resursima iz kojih bismo mogli nešto skupiti i od kojih se može živjeti. Dovoljan je raspad Jugoslavije da bi sve što su ti ljudi stvarali propalo i ostavilo nova pokoljenja u brisanom prostoru. Jakih li onda graditelja - vječno smo im zaduženi.

[Davor000]

Eto, sada vidim da si i ti u međuvremenu napisao post s Mandićem i Šerbedžijom, ali u ponešto drukčijem tonu. Ukratko, lažno društvo je osuđeno na to da se iznova vraća u vječno blato iz kojega pokušava podvalama izaći.
Čitao sam Mandića i premda je to što je pisao (ne znam, o šundu i sl.) moglo za ono vrijeme moglo djelovati progresivno i buntovno, to je bilo i u onom vremenu daleko iza svjetskog vremena.

Što se muzike tiče, ja relativno dobro razlikujem Haydna, Mozarta i Beethovena. Naravno, Beethoven je učio od Haydna jer nije mogao od Mozarta i zbog toga mu je vjerojatno u početku sličniji. Osobno preferiram Haydna i njegove kvartete nad mnogim stvarima koje je Mozart skladao. (Odličan primjer: https://www.youtube.com/watch?v=2297uX2sHJo)
U pogledu šansone i sličnih formi (Coen, Dylan, Walker), mislim da je ta forma izražavanja u onome vremenu dobrim dijelom dobila mnogo na popularnosti zbog masovnih medija i mogućnosti da zbog novih tehnologija i najniži slojevi društva imaju dodir sa svijetom ma u koliko primitivnom obliku. Zbog toga i muzika nije bila od presudne važnosti za tu publiku. Ne mislim primjerice da je Arsen dobar kompozitor. Muzika mu je dosta mutna i nedorečena kada pokušava skladati nešto ozbiljnije.
Usporedi to s Brecht/Weill kolaboracijom na počeku stoljeća s mnogo radikalnijom društvenom porukom i vidjet ćeš da to nije ni približno ta razina stvaralaštva.

[Davor000]

No, mislim zapravo da nije potrebna naša kritika koliko dijagnoza zašto vrlo vjerojatno Arsen neće ostaviti većeg traga u našoj umjetnosti. To mi se čini neminovnim neovisno o željama.

S druge strane, ako je išta u pravom smislu smeće od muzike, to su ovi raznorazni "urbani" muzičari poput Pavela, Vatre i sl. Nisam nikada vidio tako kukavičku i prozirno iskalkuliranu muziku bez imalo štofa.

[Šabović Adis]

Endekaideka1-11 kaže:

Meni se to čini ovako...

Jel' sigurno ne brkaš zvuk sa muzikom?

[KRIN1]

Endekaideka1-11 kaže:

... ali cijenim što se, za razliku od Ene Begović, Dvornika i mnogih drugih, nije nikad konkretno angažirao ni u kakvoj politici, niti kao maskota - SKH, HDZ, SDP, i slično, nije ga zanimalo.

Moram reći da i meni nedostaje to što nije bio određeniji, jer ovako kad slušaš sve to zvuči kao slušni peting, poetiranje umjesto poentiranja, a pri tome baš nikakva penetracija, ...

pravom umjetniku,
politika se gadi.

bio je slobodan.
zato ga režimci napadaju.

[Endekaideka1-11]

Šabović Adis kaže:

Jel' sigurno ne brkaš zvuk sa muzikom?

Što si sad pametan? Evo ti:

Glazba je umjetnost čiji je medij zvuk kojeg organiziramo u vremenu i prostoru, ... https://hr.wikipedia.org/wiki/Glazba

Hoćeš da kažeš da ja nisam organizovan?

[- Sizif -]

KRIN1 kaže:

pravom umjetniku,
politika se gadi.

bio je slobodan.
zato ga režimci napadaju.

...možda ne toliko politika, sama po sebi, koliko političari...
Političari su (u pravilu) šljam društva... jer ono što prođe kroz sustave negativne selekcije (stranke) teško da može biti išta drugo nego šljam ili nešto što je šljamu prihvatljivo...

Čast izuzecima... koji su iznimno rijetki...
...ako ih uopće ima (o tome bi se dalo raspravljati...)

On svoje stvarlaštvo nije zagadio političkim dodvoravanjima (kao npr. jedan Krleža, koji je bio velik pisac, ali i sitna, ulizičarska duša...)

[- Sizif -]

Davor000 kaže:

No, mislim zapravo da nije potrebna naša kritika koliko dijagnoza zašto vrlo vjerojatno Arsen neće ostaviti većeg traga u našoj umjetnosti. To mi se čini neminovnim neovisno o željama.

I jest i hoće ostaviti trag (a s vremenom će rasti svijest o značaju...)

Ti zapravo ne razumiješ (ili naprosto nisi sposoban doživjeti) kantautorski format, cijeli taj žanr... a ni pjesništvo, čini mi se...

...stoga je tvoja kritika - kritika iz limitirane perspektive... i ono što je zaista neupitno - neće ostaviti apsolutno nikakvog traga u našoj kritici. To, ne samo da se čini, nego jest neminovno, neovisno o tvojim željama.

[KRIN1]

Davor000 kaže:

No, mislim zapravo da nije potrebna naša kritika koliko dijagnoza zašto vrlo vjerojatno Arsen neće ostaviti većeg traga u našoj umjetnosti. To mi se čini neminovnim neovisno o željama.
...

arsen je ostavio svoj trag,
u našoj umjetnosti.

iako su režimske cajke i cajkani popularniji.
zbog režima.

[Šabović Adis]

Endekaideka1-11 kaže:

Što si sad pametan? Evo ti:

Glazba je umjetnost čiji je medij zvuk kojeg organiziramo u vremenu i prostoru, ... https://hr.wikipedia.org/wiki/Glazba

Hoćeš da kažeš da ja nisam organizovan?

E čuj: "...čiji je medij zvuk...".

Eto nek to papir nije.

Nego, jel' se čitalo šta od gorepomenutih velikana?

[Endekaideka1-11]

Davor000 kaže:

Eto, sada vidim da si i ti u međuvremenu napisao post s Mandićem i Šerbedžijom, ali u ponešto drukčijem tonu. Ukratko, lažno društvo je osuđeno na to da se iznova vraća u vječno blato iz kojega pokušava podvalama izaći.
Čitao sam Mandića i premda je to što je pisao (ne znam, o šundu i sl.) moglo za ono vrijeme moglo djelovati progresivno i buntovno, to je bilo i u onom vremenu daleko iza svjetskog vremena.

Što se muzike tiče, ja relativno dobro razlikujem Haydna, Mozarta i Beethovena. Naravno, Beethoven je učio od Haydna jer nije mogao od Mozarta i zbog toga mu je vjerojatno u početku sličniji. Osobno preferiram Haydna i njegove kvartete nad mnogim stvarima koje je Mozart skladao. (Odličan primjer: https://www.youtube.com/watch?v=2297uX2sHJo)
U pogledu šansone i sličnih formi (Coen, Dylan, Walker), mislim da je ta forma izražavanja u onome vremenu dobrim dijelom dobila mnogo na popularnosti zbog masovnih medija i mogućnosti da zbog novih tehnologija i najniži slojevi društva imaju dodir sa svijetom ma u koliko primitivnom obliku. Zbog toga i muzika nije bila od presudne važnosti za tu publiku. Ne mislim primjerice da je Arsen dobar kompozitor. Muzika mu je dosta mutna i nedorečena kada pokušava skladati nešto ozbiljnije.
Usporedi to s Brecht/Weill kolaboracijom na počeku stoljeća s mnogo radikalnijom društvenom porukom i vidjet ćeš da to nije ni približno ta razina stvaralaštva.

Istina. I pitanje je talenta, čak i tehnike. Na primjer - melodija. Pamtiš li neku Arsenovu melodiju? Ja ne. Recimo "Otkako te ne volim". To je zapravo labavo uglazbljena odrecitirana pjesma u kojoj tekst dominira nad melodijom i glazba se oslanja na instrumental - primitivnu orkestraciju kao što je praćenje na sintesajzeru, plink-plonk (kako to drugačije nazvati?), zveckanje zalutalim defom 'mrtvačke ruke', pozadinska grmljavina (stada) uzrujanog violončela koje samo što ne krene u stampedo - i tako neke 'mudre' efekte. Jako je važna precizna dikcija, jer bi se inače sve raspalo u blato. Jedna od glazbeno boljih stvari je refren pjesme "Odlazak" po stihovima Tina Ujevića, jer su glazbu povukli jednostavni, ali jaki stihovi (tamo da putujem / tamo da tugujem). Kod Olivera Dragojevića ili Gibonnija je sasvim drugačija situacija (Galeb i ja). Melodiju odmah zapamtiš. Čak je i Parni valjak u nekim stvarima "jači".

https://www.youtube.com/watch?v=2PWKwzATGoA

Nekad se vrhunska glazba radila po narudžbi za prinčeve i kneževe, a seljacima su preostajali narodni napjevi. Glazba je danas dostupna najširim slojevima i svatko može biti "kompozitor" vrteći par akorda uz dovoljno opreme kojom nadomješta vlastitu tehničku slabost skupom karoserijom, a s druge strane akademske muzičare slušaju samo drugi akademski muzičari i plješču jedan drugom na nečem što nitko ne razumije, kao kad Nijemci naprave novi model auta i diplomirani inženjeri strojarstva se dive kako je dobro izvedena neka dizna ili fergazer. Nemoguća situacija za nekog tko želi nešto više i suptilnije izraziti glazbom. Jazz daje više mogućnosti s malo većim brojem slušatelja, ali je prilično okoštao. Slušači jazza uglavnom očekuju da im se pruži određeni ugođaj i da budu donekle zadivljeni tehničkom virtuoznošću (manje). Nije moguć veći odmak od tih očekivanja, a tehnički je zahtjevno i treba uložiti dosta truda, pa tako imamo i akademske jazzere. Uzmimo da se to i može, ali pitanje je - zašto bi? Osim za pare, jasno. S druge strane čisti reproduktivci se umjesto po tehnici i umjetničkoj izvedbi nadmeću u snazi glasa kao golubi gušani ili u izdržljivosti kao onaj violinist koji može u komadu odsvirati sve Paganninijeve Capriccio-e. Dobar je, ali ne bi privukao puno pažnje da ih svira jednog po jednog, jer bi izostao element cirkuske atrakcije. Onda su tu ovi što sviraju po "električnim" violinama i prilagođavaju klasike modernom uhu, otprilike kao da Lujev antikni namještaj sjekirom pretvaraš u IKEA-inu cjepanicu.

Brecht i Weill su izrazili stvarni problem društva. Musical i ples (Astaire & co.) u američkim filmovima su se razvili jer je zbog cenzure bilo zabranjeno snimati malo duži poljubac, a nestali su s pojavom seksualne revolucije, porno industrije, itd. Blues i jazz su se razvili jer se crnci drukčije nisu mogli izraziti. Billy Holiday je postala to što jest, jer nije imala sreće u ljubavi. Da su je voljeli, glas bi joj bio puno manje napuknut i to ne bi bilo to. Kod Arsena fali taj moment - njemu je bilo predobro da bi se pomučio za nešto više. Čak i kad se razbolio od alkohola, odmah se netko uslužno našao da podmetne svoja jetra, a poslije je komentirao "što me briga što pijem, nije moja". Arsen je nastao jer nam je trebao "naš šansonjer", da ne budemo prosti kičmanovići. Krleža zato da imamo "velikog pisca". Mandić je zadržao vulgarnost blisku narodnim masama iz pozicije intelektualno superiornog autoriteta, što je idealno za narod koji želi imati autoritet, ali tako da ne mora ispunjavati previše zahtjevne kriterije poštivanja istog.

Ostaje to da su i najniži slojevi dobili mogućnost da se izraze, oni imaju što reći o tome i to je sasvim ok, no iz najnižega ne može nastati zahtjevnija razina umjetnosti. Talentirani i glazbeno obrazovani su sad zbog internetizacije i omasovljenja medija u poziciji da se moraju nadmetati s najprimitivnijima i najglupljima u istom kavezu ili ringu. Normalno da će izgubiti od njih kad su izgubili kontakt s "bazom" i uopće nisu u istoj kategoriji. Kao kad Nives Celzijus dobije "Kiklopa" - nemam ništa protiv, ali ne može to biti sve.

[Endekaideka1-11]

Šabović Adis kaže:

E čuj: "...čiji je medij zvuk...".

Eto nek to papir nije.

Nego, jel' se čitalo šta od gorepomenutih velikana?

Čitaš partiture? To ti je samo zapis, ajmo reć, kad vidiš nacrtane gaće ili čarape ne možeš ih odma obuć jer ti nedostaje "medij" od kojeg su napravljene - tekstil, ali možeš zamisliti kako bi bilo da nosiš te gaće. Štoviše, imaš li kompjuterski program možeš ih čak i "isprobat", jel'... imaš sliku sebe, pa mećeš gore i vidiš kako to izgleda na tebi....

Pol Pota nisam čitao. Druge donekle jesam.

[KRIN1]

Endekaideka1-11 kaže:

... Na primjer - melodija. Pamtiš li neku Arsenovu melodiju? Ja ne. ...
Arsen je nastao jer nam je trebao "naš šansonjer", da ne budemo prosti kičmanovići. ...

čistim svoj život ? https://www.youtube.com/watch?v=VGoQiwy_P4U

[Floverka]

Šabović Adis kaže:

Jel' sigurno ne brkaš zvuk sa muzikom?

Šta je muzika bez zvuka?