Through the grapevine

[alica u zrcalu]

Suvereno. Drukčije. Cijenim. La sonrisa ancha.

[Disticha]

Ponovno preslagivanje
slaganje po rodu, broju i padežu
u jeziku od kojeg me samo boli
boli me sve čega se dotaknem
boli me od načina na koji izgovaram
dodvoravam se samoj sebi
prije no što iziđem vani

A kažu da je vani, izvan ova četiri
zida
izvan kuta okrugle sobe
stvarni svijet
Da li je doista tako?
Nisam ni željela započeti ovako
Samo sam htjela govoriti
o tom stalnom preslagivanju, slaganju
po kockicama, rubovima
kada mi misli i koraci bride, bubre kao sjeme u vodi

Nedavno smo bili u nekoj drugoj državi
tamo me manje bolilo sve ovo što me boli ovdje
u matičnoj, mojoj
dovraga i države i nacionalnosti

Jednom kad odlučim biti odvojena
napisat ću enciklopediju leksikologije
vlastite boli

Pisat ću o dovratcima
da, i o dovratcima i zvuku pulsiranja
krvi u ušima
o kafetinima koje pijemo protiv glavobolje.

04.04.2012.

[Disticha]

Poslkliznula sam se na bananu
dovraga i frape i jaja i mikseri i srijede
Nisam popila kavu, umjesto kave pila sam kapučino
uvezen iz Italije
Pa mi onda rastu krila kao nakon red bula
Crvenih bikova, crvenijih od mojih usana
koje kesim kada slušam Dadu Topića
i promišljam o zimzelenim bršljanima
koje ću vremenom zamijeniti za žute
tulipane
uvezene iz Nigdjezemske

Danima kao što je ovaj
pospremim lake note
kao što cigarete spremam u torbu
bojeći se da ne navale trublje u skloništima
pa se sklanjam dok ne iziđe sunce
duboko dolje u stradivarijevsku notu
uspinjem se i pustim mašti na volju
i zvuk glasa onog nepoznatog čovjeka
u meni probudi poludjelog lučonošu

Poslikliznula sam se na bananu
jutros, dok sam obavljala jutarnji šoping
popivši kapučino mjesto kave
kupivši svoju zalihu cigareta i vino
Crveno kao moje usne prislonjene
uz muziku iz Lihtenštajna

Treba biti pripravan
kada dođe proljeće
obući ćemo haljine
i spuštati se uz tobogan
maštajući o nekim novim
nadmorskim visinama

11.04.2012.

[Disticha]

alica u zrcalu kaže:

Suvereno. Drukčije. Cijenim. La sonrisa ancha.

Zahvaljujem

[Disticha]

Onda otvorim ovjekovječene okove
razložim razlamajuci rastvorene riznice
pa te gledam dugo, dok na prozoru
ne nestane Sunca, dok nam potkoljenice
ne zadrhte od dugog čekanja
na sutra, uvijek na sutra i onaj dan nakon.

Mislim kako se množe misli
dok izgovaram tvoje ime
moje vječno promatranje i gledanje
kako se dolje umnažaju eoni
i dok se pjeni na horizontu more
i dok personificiram potrebu za pomicanjem
kazaljki na zidnom satu.

Možemo li rekonstruirati
način na koji čekamo
sutra, uvijek na sutra i onaj dan nakon.

Plavo je na našem prozoru
Crveno u potkoljenici
Dok nam bijeli zubi nagrizaju vrijeme.

http://www.youtube.com/watch?v=Cbx7vhaIxi0

[Almost Rosey]

Ja bih samo ovo ostavila ovdje. Ne zamjeri mi nepozvan upad

Žao mi je što ne pronađoh bolju verziju na YT.

[Disticha]

Almost Rosey kaže:

Ja bih samo ovo ostavila ovdje. Ne zamjeri mi nepozvan upad

Žao mi je što ne pronađoh bolju verziju na YT.

Joan je uvijek dobrodošla

[Disticha]

Jesam ti kad pričala kako te zamišljam? Postoji velika mogućnost, jednaka šećeru u šećernoj vuni da nisam. Vjerojatno ti nisam ni govorila što bih sa toliko tebe unutar mog kozmičkog "komadić po komadić" svemiro-prostora. Nikada ti nisam niti rekla da bih od tvojih ruku načinila one male metlice za doboš kojima se svira nakon ponoći da ne probudimo nervozne susjede. Ne pamtim niti da sam ti pričala o mojoj magičnoj mogućnosti da te nasmijem kada to najviše očekuješ. Ti bi me gledao kao pomahnitalu ženu sa crvenim šeširom unutar kojeg bih sakrila potrebu da te ne zadržim. Možda, eventualno bih ostala, ako bi tvoji zubi bili dovoljno oštri za moju mekano bijelu kožu. Jesi kad razmišljao o onom malenom osmjehu kojeg s vremena na vrijeme pokrijemo pod lijevi kut izbrazdane usne? Ti bi mi tada odgovorio da nisi i da ne razmišljaš o takvim trivijalnostima. Ja bih te opet nasmijavala a naša kuća bi nalikovala na onu kuću za lutke u kojoj se amortizira smijeh. Od rubova na kojima počivaju naša tijela izgradili bismo mostove i šetali se njima do u ujutro. Niti ne pomišljam na mogućnost sumaglice, prerano je to za zadovoljenje jedne takve igrarije. Unutar rubova u kojima žive riječi koje bismo izgovarali sagradili bismo malene strojeve koji bi proizvodili staklaste kristale u obliku paukove mreže ali bismo uvijek nastojali ne zaplitati se u nju, samo gledati kako se odupiremo mogućnosti zaplitanja.

Jesam ti ikad rekla za moje neobične potrebe sanjanja tebe? Vjerojatno nisam jer sam bila zaokupljena načinom na koji te spremam unutar tih tik-tak načina. Dala sam si mogućnost da te ne trebam. Ne zato da bih te željela trebati nego iz razloga što u meni oživi onaj majmun iz životinjskog carstva kad te trebam. Nikad ti nisam ispričala o svojoj navici naslanjanja svojih obraza na hladna prozorska stakla i potrebe da si izgradim kuću negdje ne sjeveru, u dubokoj zelenoj šumi. Vjerojatno jer sam se u mladosti šopala knjigama o Striboru. Sada bi se smijao mojoj smotanosti i ujedno sposobnosti razumijevanja da bi mogao postati dostojan igrač. Unutar šećera u šećernoj vuni dok uzimaš metlice da umjesto po dobošu sviraš po mojim mekano bijelim leđima. Akustičan je prostor dok se iz gis dura pokušavam sjetiti jesam li ti to ikada rekla.

[Disticha]

Ti znaš za moje manijakalne potrebe
čitanja poezije na glas
One gospođe u kiosku do mog stana
vjerojatno misle da sam alkoholičarka
Mene poezija naprosto spašava od mene same
Uvučem se u njezine stihove
provučem se kroz zidove mladih pjesnikinja
i razmišljam o klijetkama kojima kola krv
bistrija od sjećanja

Dok čitam, mojim vratnim žilama
struji duboki koloseumski izgon
Nepomično buljim u riječi kojima sam lagala
O tome tko sam, kamo sremim i kuda idem
Razmišljam o gibanju tijela i o dugim popodnevnim sijestama
U kojima sam bespovratno razlagala svoju usamljenost

Na dan kada sam rođena, Lazar je umro
A ja sam se godinama pretvarala u ženu
Koja je tragala za nekim tko bi ju obezglavio
Dovršio, dok se u susjednoj galaksiji
Bog pretvara u jukebox s kojeg puštamo
Nepremostivu glad za muziciranjem života

Treba mi netko tko će umjeti odsvirati
Ono što ja čitam, dok dišem i dok
Gore na nebu danonoćno iščitavam
To dugo nedosanjano "nedostaješ mi"

Drugi put, kad se probudim
Lazar će morati ustati!

http://www.youtube.com/watch?v=tB2NqUdNH_w

[alica u zrcalu]

Već dugo nisam ubacila novčić u jukebox, Le sommeil...

[Disticha]

Onda dugo bira
prebire po mislima domišljato
još jednom se zabulji
duboko do unutar sebe.
Pa pronalazi koncept unutar
kojeg će preživjeti.
A breme vremenito
joj udara o žile kucavice
i ono malo mjesto koje ne pokazuje.

Sunce na Istoku i par mamuza
kojima veže tu Finnovu splav
za otputovati daleko do horizonta.
Jer sve je stalo, a vrijeme koje bilježi
tek mala tektonska podrhtavanja
odavna ne može mjeriti po Richteru.

Jednom, možda
kada se dogodi
ostavit ćemo sav ovaj teret
iskrcati suvišne utege
i otploviti, dolje, daleko.


Razmišlja, kako je možda vrijeme
prestati tražiti more ispod oceana
a rane koje vidamo izliječit će
osluškivanje tišine
i istina za koju su nas učili da oslobađa.

Vrijeme je da jednom
možda
odmorimo prste od stalnog gledanja
kroz njih.
Samo tiho, noćas Anđeli spavaju.
http://www.youtube.com/watch?v=2zibStCNQxA

[Disticha]

Razmrskana bića najtočnije se prikazuju krhotinama i komadićima - Rilke

Kad nitko ne gleda
sklupča se i dugo plače
kolosalna je njezina bol
i onda dugo zuri kroz prozor
kao da nešto čeka i sanja
uvijek sutra, samo sutra

Sutra će morati preživjeti
još jedan zarez nožem
duboko onkraj srca
taman toliko da preživi

Boli je sve ovo
duboko do u bol
Pa se smiruje dugim zaronima
i gacanjima po vodi
pjeskovito je ispod njezinog dugog vrata

Večeras će ju tješiti šansonijeri iz Katalonije
a svaki novi udah
ostaviti ubodnu ranu
unatoč kojoj krvari Sunce izgubljeno

Sanja da putuje tamo gdje ne boli
Tamo gdje će se susresti
I grliti se dugo
i zacijeliti sve ubodne rane
krhotine od jučer
krhotine od danas.



http://www.youtube.com/watch?v=BsUfB-h_tq4

[Marian Oden]

[bhavatarini]

Da ne padne u zaborav dok ne dođu novi stihovi.

[Disticha]

bhavatarini kaže:

Da ne padne u zaborav dok ne dođu novi stihovi.

Baš prija ova predivna pjesma

[Disticha]

Kad se probudimo
malinom namažemo nokte
pa dugo ronimo
dolje onkraj svemira
U torbe pospremimo oblake
i jednu putnu, rashlađenu
dok sa tranzistora odzvanja
Ninina "Feeling good".

Pa se dugo smijemo, izvlačimo
tanje krajeve
a more dobro jutro veli
pa mu govorimo kako u zemlji Nedođiji
postoje malene malene iskrice
o koje palimo svoje nasmijane obraze.

Kad se probudimo
tražimo način na koji
začinimo dane
limunski žuto, limeta zeleno
i toboganski se spustimo
u udobnost šećerne vate
dok na nebo kačimo ptice
damski poput Audrey,
kaubojski poput Clinta.

http://www.youtube.com/watch?v=h8tuTSi6Sck

[NeaSnow]

Kaplju konoplje krijesa
kroz kopnene klisure kova
kod kamenih kotlova kraljevanja
kradem kiticama Korinćana

Osmijehom osmijehujem osamljene
ostavljam obnovljenost ostatku osti
o ovjekovječenoj ovosti
opjevavam opjevane obosti

Dvoje dovoljno da dogovore dna
dosanjane dubine drevnih dragosti
dajem dok dijelim djetelinu divljeg drhtaja
davnost držim današnjim danima

Upoznati zjenu zadojenu zrelošću
ja dišem dok vinogradi zriju
tek plačući mogu te ljubiti
ovoj rani do ožiljka dug je put

Zaboravih suditi
jer molitva naša s molitvom bogova se bori.

[bhavatarini]

NeaSnow kaže:

o ovjekovječenoj ovosti
opjevavam opjevane obosti

[...]

jer molitva naša s molitvom bogova se bori.

Zgodno.

A ja naletim povremeno na tebe na Besramnom i drugdje na forumu i baš si mislim ko li je sad ovo, a ono - ti. Drago mi je da te ipak ima.

[NeaSnow]

Još uvijek se sjećam poetičnosti izraza i načina na koji sam umarala sebe samoćom. Prošlo je dosta vremena otkako je lišće promijenilo boju a ulice u kojima sam sve te puste godine stanovala, sada dišu nečiju tuđu sudbinu. Ljepota samoće nalikuje konačnom susretu sa životom, u toploj i kišnoj listopadskoj šumi držeći u rukama džepno izdanje neke prašnjave i prastare Puste zemlje.
Kroz prozor je danas dopiralo svjetlo babljeg ljeta, nečije 'dijete je jelo naranče'. Medom su darovani plodovi u mojim rukama. Treba li nam svo to znanje, sav taj precijenjeni rad na sebi, svo to poludjelo parničenje sa ubogim teorijama dok istina ostaje u rukama poniznih.

Vanjska autobiografija prostora, moj pas koji smireno sakuplja naš zajednički sumrak koji nas obavija ovdje, na kraju jednog ljeta koje galerijski odnosi boje prepolovljene radosti.

[NeaSnow]

Saletjet će nas snažne gipke zvijeri

I.
Pucketaju zapaljene iskre okolo zapaljenih papira. U pepeo razasute rime nekih olinjalih ljubavnika, ohrabrenih damama iz vremena vinila. Ne trebam te, ne trebaš me, govori njezin klaunovsko iscrtani pleksus koji glasno izvikujući vlastitu netrpeljivost, umire od bola. Nismo ni Polikrat niti imamo njegov prsten. Mi ne poznajemo toliko sreće, niti ćemo ju, sudeći prema dosadašnjim poznavanjima praznih boca kisika, iz kojih, povremeno procuri nešto što bi nekakav vojni stražar u mirovini nazvao; tekućinom ljubavi, ikada poznavati. Toliko o Polikratovoj sreći i njezinom idejnom začetniku koji nam služi da se ogrijemo spalivši ga nakon čitanja, baš poput metaforike elegantne tragedije na licu Johna Malkovicha koji u skupom odijelu, sasvim iznenadno dobije otkaz jer je u posljednje vrijeme svoje memoarske ruke grijao bocom.

II.
Nakon nekoliko neprospavanih života, nakon nekoliko loše odglumljenih uloga sebe u ponoć Valpurgine noći, zaspala je uz pratnju glazbenog okteta dok su se u snu borili Sila i Vlast izvrgavajući ruglu sve njezine napore da sa sebe odguli okove uronjene u sve one rijeke zaborava, koje kao relikvija mirno i uz izraze strahopoštovanja u zanosu bijelog decembra, orfejski jecaju ciganski romancero.

III.
To jutro, dok je otkinuvši komadić preostale prašine u koju je mozak omotao posljednju hotimično zadržanu krhotinu sna, rukama dodiruje postelju na drugoj strani i još poprilično pospan, shvaća da se sinoć nije vratila. Tupo gleda u prazni dio pored sebe i osjeća se kao najusamljenije pseto na svijetu. Ona, njegova Nefertiti, njegova ne daj se Ines, sinoć nije došla kući. Tišina koja je to jutro obujmila njihov stan na trećem katu, grohotom je lupala, udarala i rezala njegovo tako mekano i podatno srce ispruženo podno njezinih nogu. Zvona katedrale, ljudi koji ispod prozora prepričavaju dosadu upakiranu u svjetlucavo ljubičaste konfete, zvukovi automobila koji pažljivo stiskaju škripave kočnice, sve to nije moglo zaustaviti sjećanje na njezine tople i nasmijane ruke, koje je, tako umorna od njega, okretala prema drugima. Mislio je da prostor bez nje toliko boli da će nakon njih, njegov dah ostati krvav. Povraćalo mu se od samoće. Rekla mu je neka on pođe, ona će ostati još malo, slušati sve samo ne njega, koračati zabranjenom cestom, kušati topli granularni pijesak pod noćnim nebom i plesati, plesati u naručju zimzeleno vlažnog zraka koji, obavijen toplom ljetnom aritmijom, ruši njegovu molećivu ljubav. Ruši njega gradeći nju.

IV.
Odlascima prati umor koji se mjestimice sakuplja unutar njezinih dlanova, na ramenima joj možeš vidjeti da se tu i tamo još uvijek zanosi dok priča dok joj preko očiju sijevaju nakostriješene godine koje je provela na kiši, gledajući kako kiša ispire pepeo, onaj isti u koji su gledali prašnjavi kopači zlata kupujući brodsku kartu do Sacramenta.

V.
Doći će vrijeme za noć, vrijeme za samoću i bol. Doći će vrijeme kada ćemo otkucajem bila mjeriti aritmiju naših života. Sanja o posljednjem tračku sna prije buđenja, o toplini zimske studeni koja prekriva mekoću razvratne tišine. Crni labud koji pleše orkestralnu točku; mladost brzog koraka strovaljena u profinjeni finale sutona; sudit će joj se kako je ljubila, već posjedovan i prezren mir.



Postano na Zadaćnicama, 20.9.2013.