Dvoriti dobrima

[tirkiznatrešnja]

Dvoriti dobrima


nije važno, dragi, nije važno
tu sam kad je toplo, meko i vlažno
kad ne postoji ništa van sada
prikrpim ti se, noć je mlada
ljubim te, znam što trebaš
ime mi daj kakvo već daš
brige, problemi čašu ti preliše
još i moji bilo bi fakat suviše
da, ljubav se ne secira anatomski
ona se kida očnjakom, životinjski
uzmemo krto, pljunemo žlundre
za to baš dobro služe flundre
ne, ne ljutim se, bar ne često
da, znam dobro gdje mi je mjesto
znam i to, ne moraš ni reći
s mojim riječima ideš leći
probrane, pale te pa smiruju
o, riječi tako dobro onaniraju
propovijedanja, čuda, nije šala
bit ću tvoja dvorska budala
i tako, uz sve reinkarnacije
voliš me iz zajebancije

[tirkiznatrešnja]

Moja prijateljica


Moja prijateljica je psihologinja,
kaže da se ponovo rodi
bit će stomatologinja.
Natrpat će pacijentima u usta vatu
jer lakše je slušati jauke grla
kad kakav zub im čupa
nego jauke iz duša kad pričaju
i pričaju a ona ih sluša li sluša.
Moja prijateljica ima prijateljicu
čij muž ima ljbavnicu.
I toj njenoj prijateljici je žao
te grešne žene i želi joj pomoći,
mir da nađe i sreću, bez rasturanja,
o, tako sretne obitelji njene.
Moja prijateljica ima muža
čiji prijatelj iz mladosti
je beskućnik. I primili su ga
u stan, jer nema gdje osim ulice,
prokockao je i kuću i brod,
sve žene su ga izbacile van
i gladan je, poderan i sam.
I onda im je drpio lovu iz ladice
ali njima ga je žao i žele
mu pomoći jer sam si pomoći ne može.
I krenuše njih petero u kolovozu
u podne u autu bez klime do Gospe
u Međugorje, da dođu do Boga
i pomire se sa sobom i s njime.
I vruće je i mučno i svi muče
jer nema se ni što za kazati.
A što god zaustiš da rečeš
neko govno ćeš taknuti. I tako
idu moja prijateljica, njena
prijateljica, muž, kockar i kurbetina.
Voze u muku, znoj curi vruć pa leden
i samo muž tiho šapne:
"Sanjo, led nas jeba,
šta nama sve to treba?"

sviđa mi se kako razmišljaš

[tirkiznatrešnja]

bez perja, bez glasa, samo vršak
planine u oku, bez treptaja
da ne nestane privida dašak
dok ispletem sjećanje do kraja

[tirkiznatrešnja]

Šareno, ili i nije

U ružičastom bilo je tortasto,
slatko. Tirkizom su skakali cvrčci.
Uz zelenkastu je sve bilo prosto,
zlatnu jesen mi razniješe hrčci.

U bezbojnom sad pravim salto zato
što volim lakoću skoka i jer mogu
uostalom. Možda ti nepoznato
pružim i opet te oborim s nogu.

[tirkiznatrešnja]

Čudim se

Ignoriraš nebitno. Preskačeš
pijesak banalnosti, obilaziš zamke
isprazne sentimentalnosti. Znaš
granice besmisla, te linije tanke.

Na moje nadrkane provokacije
samo pošalješ poljubac i kažeš:
„Sutra je novi dan“ a ja se smijem
od uha do uha. Pusom ne lažeš.

I čudim se svaki put, kako smiriš
asinkrone zvrkove u mojoj glavi
i kako se zagrljajem, tako prirodno
sve posloži, na mjesto stavi.

Pa se onda iščuđavam zašto se
opet blesavo čudim. Iznenadiš
me kao da ne znam da znaš, i što
možeš. Kao da ne znam da me voliš.

[tirkiznatrešnja]

Osjeti

Osjetila sam te prvo u pleksusu
pa mi se naježilo tjeme, ledeno vrelo.
Dala sam sve od sebe da te imam i da se dam.
Među grudima, među nogama, između paprati,
u autu, u zahodu, u ustima, htjela sam
i nasred špice ali ne bi bio red.
I na stolu s kruhom i vinom, razlomljena,
rastopljeno pitka, kad je grijeh nek je grijeh.
Ugasila sam klimu i otvorila prozor.
Čujem cvrčke i laste i žapce (napuhavavanje
još uvijek pali, blažene žabe) i čujem
šamare i psovke susjeda, kod ovih iznad
čujem i seks. Ne štitim se čepićima za uši
ni kontracepcijom, ni nemaštanjem.
Nek osjetim sve, i svoje suze na koljenima
kad se zgrčim od jada. Od srama što te
nisam vrijedna. A ti, ko zna zašto, misliš
da jesam. Otpustla sam kočnice pa nek
opet razbijem koljeno kao klinka,
i opet me dirne bjelina vlastite kosti.
A bol je tako dobar dokaz da smo živi.
I dajem ti sve, potroši što želiš,
nek se što manje baci, Jakuševac je
prepun. A premorbidan sapun.

[tirkiznatrešnja]

Daljina

Draga, Kanada je tako blizu
za razliku od Španskog, ili Maksimira,
gledajući s Jaruna. Udaljenost
se mjeri valnom duljinom srca.
A vrijeme uopće nije relativno,
možda onima kojima nije dragocjeno.
Minute su ono što traje dok
se držite za ruke ogledavajući se.
Uvijek naleti neko poznat, sranje.
A sekunde su oni bezjezični poljupci,
nabrzaka, prije nego stisneš gas
i odjuriš naslijepo jer ne vidiš
od suza. Ontario, jelenskih mi rogova
je bliže ako ti bar SMS stiže
i nisi u kavezu čiji zidovi se
približavaju sve bliže i bliže.
Godine uopće nemaju propisanu širinu,
gledaj godove drveća, tanušne
linije suše i debele pruge obilja.
Uči od riba, oblaka, gljiva,
pročitaj si šare u duši. I što
ne valja, ako imaš snage, ruši.
Ako si umorna od svega, kao ja,
ostavi nek erozija polako gricka
dok dimeći na terasi sjećaš se stiska.

[tirkiznatrešnja]

Kolektor

U mojim budnim, najsmjelijim
snovima želim biti kolektor, cijeli dan.
Jedan dan bilo sunčan ili oblačan
i još jednu noć, cijelu cjelcatu noć,
sa zvijezdama i mjesecom, a može i bez.
Želim da taj dan potratiš na mene
i budeš samo moj i cijeli moj, cijeli dan.
Napunit ću zjenice dupkom tvojim
smijehom, i zaključati ih trepavicama.
Obujmit ću te sobom kao morska zvijezda,
otopljenog mojim stiskom upijati u sebe
sve oblike, udisati sve zvukove, pamtiti
melodije mirisa. Cijeli bogovetni dan.
Natopi t ću tobom kosu i spremiti
te pod noktima. I među zubima.
Da mi ostane za poslije, poslije tog
dana, poslije jeseni, za ostatak godina
kao lunch paket za put. Ne znam koliko
je dug taj put pa ću te za svaki slučaj,
spremiti i u grlo, koliko god stane, i u šake
ću te skupljati taj dan, cijeli dan.
Obložit ću se tobom, ispunit ću se tobom
od vrha do dna, dok se ne preliju sve
vrtače, škrape i čatrnje moje, pod poplavom,
pod poplunom, pod prolomom, pod plahtom,
pod nebom svijetlim i crnim taj cijeli dan.
U najsmjelijim snovima to mi je dovoljno.
Tako kolektiran, akumuliran, kondenziran,
komprimiran, konzumiran, ostat ćeš u
meni i isijavati mir jači od mojih nemira
da ne postanem oštra, hladna i gruba
nakon što prođe taj jedan dan, cijeli dan.

[tirkiznatrešnja]

Geometrija

Stranica a puna je pitanja.
A kako, a zašto? Ili mi se samo čini?
Vrškom naslućuje postojanje točke C.
Mora skuhati ručak i ispeglati mu košulje
i dovesti dijete iz škole i isplakati se.
Tako puno posla, tako puno posla,
u uredu je ludnica, doma pipa curi,
mali opet ima temperaturu.
A možda je ipak sve u redu,
voli me ali ni on nema vremena,
tako puno posla, mislit ću o tome sutra.


Stranica b cijela je ne.
Ne smije imati duge nokte,
ne nosi ruž, ne stavlja parfem.
Ne zaboravlja naušnice u krevetu,
ne zove nakon radnog vremena,
niti vikendom. Ne ostavlja tragove.
Ne pita. Ne svršava preglasno,
ne pravi najbolje kremšnite na svijetu,
ne grize. Ne može ga poljubiti na ulici.
Psuje mater i Pitagori i trokutima
i načelima tajanstvenosti.

Stranica c gubi pomalo živce.
Hipotenuza od muža rastegla se
i nategla, (i nategla) istanjila.
Jednom nogom na kopnu,
drugom na brodu. Boji se oluje,
ne želi povrijediti, ne želi povrijediti.
Ako pukne nekoga će ozlijediti.
Težišnica tako teško pada na želudac,
osobito okomita. I točka A i točka B
sve su mu dalje. Pod pravim kutem
nužno postaje iracionalan.

[mimma7]

sviđaju mi se tvoje pjesme

[tirkiznatrešnja]

O

Kad kažem "oprosti" osjećam se podlo.
Prvo ti stanem na prste a onda tražim
da me tješiš kako ti to baš godi.
I na što isprika se svodi? Na to da
umjesto tebe, mene manje boli.
Kad ogulim auto strah me podnijeti
jezikove juhe kaznu pa iskopam facu
neku maznu, i riječi opravdanja
(to mi dobro ide) da izvučem
svoju guzu i umirim savjest pride.
I kažem ti da to nisam smjela reći
a sve je više krivih riječi, gumica
se rulji, papir sve tanji. Od silnih
"zaboravi, zanemari" ostaju rupe
kao u siru, crnje od onih u svemiru.
Znam se vješto šarmom služiti, usnama
utjehu pružiti, ne može ni to vječno
trajati. Riječi ostaju i kad ih pokušavamo
zašarati. Znam li se iskreno kajati?
U hipu smislim razna opravdanja,
i kažeš da je sve u redu i onda veselo
cvrkućem kao da je, ali kad ostanem sama
ne znam kud bih od srama.

[zatojerne]

tirkiznatrešnja kaže:

i tako, uz sve reinkarnacije
voliš me iz zajebancije

tirkiznatrešnja kaže:

Uči od riba, oblaka, gljiva,
pročitaj si šare u duši. I što
ne valja, ako imaš snage, ruši.

Kompozicija je ludilo.
Ovo - I što - što ostaje u zraku, kao pitanje. Ludilo. Vratit ću se na ovu stvar.

[tirkiznatrešnja]

Šavovi

Držiš mi ruku na šavovima.
Bez nje, raspala bih se duž
Mliječne staze. Komadić na
Mars, malo na Proxima Centauri.
Veći dio bi kružio kao kometi.
Imala bih dugačak rep. Svijetao,
zavodljiv, mudraci bi me slijedili.
Možda tako i funkcioniramo,
okrznemo se svakih trideset,
osamdest, šesdeset, tisuću godina.
Držiš mi ruku na spojevima da se ne
rasplinem, bojim se vakuma,
trebalo bi još jedno u ali i njega
se bojm. Društvenoprirodoslovna
povijesna kukavica. Ostavljam ti
ruku na Venerinom brijegu, to
je još sigurna granica. Sve dalje
bi te rastopilo, Ikar je bio naivac.
Bojiš se gubitka čvrstoće, znam.
OK, ukrućeni vosak dobro dođe
za let, no nije uvjet. Tamo kamo
idemo, navodno, vatra ili perje je izbor .
Ni u jednom krutosti nema,
tek jezičke plamene il' prohladne
usud nam sprema. Držiš ruku
na šavovima mi, ako se raspadnem
ostat će ti samo komadić.
Stavljam ti ruku između nogu,
pokušavam napipati je li ti još
do mene stalo. Znam da je, no koliko?
Strah nas ogoljuje više od skidanja
odjeće. Zato žene idu Suncu same.
Ne vole raditi drame. Dostojanstvo dame.
Krematorij snova pravi magnetske
oluje, smetnje na vezama, sijevanje u
šavovima. Stavi ruku na mene,
sačuvaj me noćas od tame.

[tirkiznatrešnja]

Igračka

Potrgani autić odbačen u travi
svjetluca. Onim komadićem
preostale neoguljene crvene boje.
Čeka djetinju maštu veću od odrastanja
i san čija toplina zna pokrenuti
polomljeni mehanizam navijanja.
Nije onaj od modernih s daljinskim
upravljanjem i čipom u srcu.
Čeka zamašnjak želje koja nadomješta
otpali kotač, usne sposobne izmaglicom
daha obnovoti polomljeni prozor.
Prije nego ga korozija vrati u zemlju
želi još malo, bar još jednom juriti
zamišljenim cestama, naginjati se u zavoju.
Čeka zvuk motora i cviljenje guma iz grla,
vedrinu glasa neokrnjenog skepsom.
Umišlja da mu je lim nastao od komadića
meteorita i ako ga nađe netko s
dovoljno strasti opet će se vinuti
u orbitu pogonjen igrom ljubavi.
Nacrtani farovi obrisani su, možda
ga ugleda oko čiji sjaj će osvjetljavati
iskrom veselja noćna putovanja.
Izvrnut bokom na tlo, osluškuje
hod prolaznika. Neke cipele ga ne vide,
neke šutnu. Nema veze, ne boji se
nevidljivosti ni boli. Boji se razloga.
Je li kriv iskrivljeni mu branik ili krivo
je vrijeme ili totalno pogrešan koncept?
Koraci se zaustavljaju, ruka mu nježno
briše blato, sprema ga u džep.
Ventili njihovih srca smiju se istim ritmom.

[pbeatz]

.. gljive nisu tu bezveze .. gljive sve znaju, ali stvarno.

[tirkiznatrešnja]

pbeatz kaže:

.. gljive nisu tu bezveze .. gljive sve znaju, ali stvarno.

pokisla gljiva sanja algu
kvragu
budi se uz dinstani luk
fuk
i krivo jaje u kajganu
materinu

[tirkiznatrešnja]

Zadnji snijeg

Padaju šnenokle u zdjelice grada,
grabim ih jezikom i kosom, uživam
u vis podignutim okom i nosom.
Došao je snijeg u žurbi, zasuo nas
najvećim pahuljama koje je uspio
isčeprkati iz torbe. Zaostalim lanjskim,
da se i njih i nas što prije riješi.
'Ajd, ne idi! Ušuškaj me kristalnim
kokicama do grla i ostavi me u
filmu onom o zvončićima i anđelima
i laticama ruža u džepu.
Dopusti da budem snjegović u
blagdanskoj čestitci. Poslat ću se
nekome negdje uz vruće želje,
markicu zaflekanu kuhanim vinom
i kvrgavi potpis ozeblom rukom.
Daj, ostani! Kad ode bijela, blaga
lakoća, obrisi su opet opasni, britki,
naoštreni pjeskarenjem solju.
Prljavština vraća se još grublja i teža,
a maslačak krišom umiva blatno lice.
Ako baš moraš odnijeti pahulje dalje
i ogoliti me - vrtlogom vrckavog
sjeverca smrzni me u prozirnu,
glatku sigu s koje sklizne sve
osim poljubaca njegovih.
Prebrzo isparavali su uplašeni
toplinom ljetne kože. Možda
zadrže se trenutak duže zalijepljeni
za moje tijelo pocakljeno ledom.


7. 12. 2012.

[pbeatz]

tirkiznatrešnja kaže:

Zadnji snijeg


grabim ih jezikom i kosom, uživam
u vis podignutim okom i nosom.

fantastično.

[tirkiznatrešnja]

Borovi

Okićen opet je grad
srebrom s neba
i đinđuvama ljudskim.
Mraz na trepavicama,
oči ne zatvaram,
od divljenja i straha.
Iz savršeno napuhanih
kuglica belje se groteskni
odrazi ispraznosti.
I one mašnice omče što
poput malih zamki i vješala
vrebaju s optimistično
zimzelenih grana.
Zvijezde padaju, barut
vatromet oblacima
šalje u zamjenu.
Vrijeme rađanja bogova
i smrti leptira,
kad prskalice podsjećaju
na prolaznost.
Drži me za ruku da ne
odskližem niz šećernu
glazuru medenjaka
ili vosak adventskih svijeća.
Drži me i ako se rastopim
u šalici punča.
Još malo ću te grijati.

21. 12. 2012.