"Prvi rođendan"

[tvitica]

svjedno je koji je dan ....

[misiz S]

Ami...
Iako ne mogu reći da znam kako ti je, vjerujem da je preteško.
Slažem se s Malom Lolom.

Evo ti jedan veliki

Tviti

[kirshna]

Ami sve smo uz tebe i bit ćemo ti uvijek podrška a na 31.07 ćemo se sve pomoliti za malog anđela...

[škorpionka_]

Ami, polako naprijed.....

[larazg]

ami.... ništa više neću reći nego što sam ti rekla preko PVT poruka....

šaljem ti veliki veliki zagrljaj

["ami"]

ufff, a ja tebe čekala cijelo vrijeme, jer znam da ti uvijek mene dižeš iz svega, ali podsjetnik na pp mi je dovoljan da barem malo bistrije sagledam to sve

[Jesen82]

Draga... znaš da sam ti prije nekog vremena rekla da si puno bolje... i jesi.... možda da taj dan pokušaš dočekati bez puno razmišljanja prije i ponašaj se onako kako želiš i kako ćeš se osjećati....
mislim da je Ivano sretan jer je imao mamu koja ga toliko voli, a mislim da će biti najsretniji kada ti opet budeš sretna. Ne daj se jube... toliko si hrabra....
a što se tiće onoga što si rekla da mu nemaš gdje zapaliti svijeću... pa što ima veze, on je uvijek s tobom.... zapali svijeću gdje god želiš..
Lola ti je super napisala... ja znam da te ne mogu nikada do kraja shvatiti jer znam da to moraš proživjeti ,ali on je bio prekrasan dar ljubavi... a pustiti ćeš ga kad budeš spremna.... jer svjesna si ti toga da moraš.... ali isto tako to trebaš napraviti kada budeš spremna.....

šaljem ti bezbroj poljubaca i zagrljaja

["ami"]

volim ga najviše na svijetu, nema ga, ali ja ga obožavam, jer je bio tako hrabar, mučio se, patio se...to mi je najgore, što znam kako se patio, a nitko mu nije htio pomoći, jer nije nitko htio vidjeti što se događa....i mrzim te doktore, proklinjem ih svaki dan...jednom sam rekla da samo čekam dan kad će svi poumirati od njih, ali muž mi veli da ne smijem tak zločesto razmišljati....ne mogu si pomoći....

[Thai]

Draga Ami

[Jesen82]

"ami" kaže:

volim ga najviše na svijetu, nema ga, ali ja ga obožavam, jer je bio tako hrabar, mučio se, patio se...to mi je najgore, što znam kako se patio, a nitko mu nije htio pomoći, jer nije nitko htio vidjeti što se događa....i mrzim te doktore, proklinjem ih svaki dan...jednom sam rekla da samo čekam dan kad će svi poumirati od njih, ali muž mi veli da ne smijem tak zločesto razmišljati....ne mogu si pomoći....

a znam draga, ali pojest ćeš se sa takvim razmišljanjem, a to ga neće vratiti...

["ami"]

to je moje mišljenje kada me ona huja uhvati....inače , hvala Bogu više se ni ne sječam kako izgledaju, valjda od šoka...i bolje da se ne sjećam....
mislim da ću mu napisati nekakvo pismo kojim ću se oprostiti od njega, pokazati ću ga mužu i zajedno ćemo ga pustiti kad mu zapalimo svijeću

[vista]

Ami, sve znaš...

[Jesen82]

"ami" kaže:

to je moje mišljenje kada me ona huja uhvati....inače , hvala Bogu više se ni ne sječam kako izgledaju, valjda od šoka...i bolje da se ne sjećam....
mislim da ću mu napisati nekakvo pismo kojim ću se oprostiti od njega, pokazati ću ga mužu i zajedno ćemo ga pustiti kad mu zapalimo svijeću

a normalno je da se nekad tako osjećaš, pa to je ljudski, a isto tako mi je super da si svjesna da moraš dalje i boriš se i ne daš se tugi.... stvarno ti se divim... uistinu...ovo za pismo mi jako lijepo zvuči... stvarno...

["ami"]

znam ljube, hvala Ti...

[vista]

mislila sam ovo ne stavit na web jer si ionako pročitala, ali ipak, možda nekom drugom nekad zatreba pa nađe nešto u tome za sebe.

Ja sam isto imala dječaka. Nekih skoro 7,5 mjeseci. Svaki dan smo bili zajedno. Išao je stalno sa mnom i sve smo zajedno radili: skupa smo spavali, zajedno šetali, gledali TV, pričali… Malo smo se tukli, malo plakali, ali smo se zato puno smijali. Bilo nam je lijepo zajedno.

Kovali smo planove što ćemo radit kad on konačno izađe na svijetlo dana. Sve smo isplanirali: kako će nam sobica izgledat, gdje ćemo se vozit u kolicima ovisno o vremenu, gdje ćemo vozit biciklu, a gdje ić na more, kako ćemo sastavit ljuljačku ispred kuće, i kako ćemo stalno skitat i zafrkavat tatu…

Kao i svaka druga mama, malo sam mu prešućivala neke podlosti tipa žgaravice, gadne kilaže, oteklina… jer me je strašno uveseljavao. Unaprijed sam mu odlučila oprostit svu bol na porodu, sve neprospavane noći, sva zanovijetanja i gnjavaže od prvih zubića, nabijanja lopte po kući i išaranih zidova, razbijenih stvari i koljena, plača zbog vrtića, loših ocjena, rata zbog naušnica u obrvama, pa sve do one cure koja mi neće baš bit po volji. Nema toga preko čega ne bi prešle.

Sad vidim da je on imao malo drugačije planove. Djeca kao djeca, ona uvijek po svome, makar se nama ponekad čini da sve konce držimo u rukama. I mi smo jednom davno bili djeca i bili smo jednako tako svojeglavi kao što su i ovi naši. Naravno, naša su slika i prilika.

Sva djeca imaju neki svoj put. Nažalost, nama je strašno kad se taj put razlikuje od onog kojeg smo tako pomno isplanirale. A oni svaki naš plan redovno iznerede. Već od onda kad ugledaš onaj plus na testu pa i onda kad ovako odluče otići od nas. Mi smo tu tek gledatelji, uhvaćeni u mrežu njihovih planova, a naši prijedlozi kao da ih uopće ne interesiraju. Naš očaj i svi pokušaji da ih promijenimo ne rađaju nikakvim plodom.

Naši su dječaci, Ami, odabrali neke svoje putove i na nama je tek da ih odlučimo poštovat. Trebaš se oprostit od Ivana i dat mu da ide svojim putem. Ljubav ne poznaje granice, bile one tu na Zemlji ili negdje drugdje. Ljubav ne poznaje ni bol ni tugu; ona je radost i moraš biti sretna što je bio dio tebe, makar tako kratko vremena.

Način na koji ćeš se oprostit od Ivana nije bitan, nađi neki svoj; znaš da sam ja sve ispisala na papir, netko drugi će drugačije. Ja sam svu bol i tugu prenijela na papir, a ono što mi je ostalo je isključivo ljubav prema njemu. Dovoljno velika da ga pustim da ode. Da je teško, ne trebam ti niti pokušat govorit, znaš to i sama. Znaju sve žene koje su doživjele isto što i mi.

Styria mi je bila napisala ovo: «U jedno sam sigurna (al 100%), da ćeš jednog dana biti mama prelijepom biću koje će moći biti toliko ponosno na tebe i kome ćeš ugraditi nevjerojatne ljudske kvalitete. I zato nemoj dozvoliti da te ništa slomi, a još manje promijeni.». Svaki put kad to pročitam, to mi da dodatnu snagu. Znam da ću jednom imat novu bebu kao i da mi Karla ništa neće zamijenit, ali kao što je Lara35 jednom napisala: veliko je srce majke. U njega stane puno toga. Da bi sutra mogla iz svog srca naći dovoljno ljubavi za drugu bebu, moraš Ivana pustit da ide svojim putem i dat mu svoj blagoslov u tome. Obljetnica ti je zbilja prilika za oproštaj.

Događa se prečesto, i nije fer. Ali, ne bi bilo niti fer da radi toga ne nastavimo živjet dalje. Ne znači da time manje volimo svoje prerano izgubljene bebe. Ne znači ni da ih ne vole niti one žene koje su ih izgubile kao mi, a nastavile sa životom. Treba zbilja puno snage i hrabrosti, ali mi žene smo sposobne okrenut svijet. Za našu djecu, za naše muževe i naše obitelji. Za nas same.

[Lake]

vista, kozo jedna, opet si me rasplakala

[Taja.st]

Vista , ti si nama trudnicama wannabie majkama i curama Splita,...svima si nam za primjer i ponosna sam na tebe kako si ovo napisala...naprosto predivno spontano i jednostavno....budi uvijek ono što jesi!!!!

[Taja.st]

AMI,žao mi je što ćeš kroz sve to ponovo prolaziti ali možda tako mora biti da tvoj anđeo napokon ode i bude sretan jer dok godi ti plačeš i dok god si nesretna ni njemu nije lipo di god on bio....i brine se za svoju mamicu i svog taticu...i brinit će se odgore za svoje bracu il seku il oboje...dat će bog mila da i ti dobiješ bebicu...i ja ću se moliti taj dan,gdje god da se nađem...budi hrabra .

[trapava]

Draga Ami cure su rekle lijepe rijeci, rijeci koje ce te utijesiti, uciniti da lakse ides naprijed, ali sama moras "pustiti"...... uvijek ostaje u nama i nakon dugo dugo godina, ali vremenom prestajemo tugovat, pocinjemo se(mozda ti i suludo zvucalo) radovati, slaviti taj zivot koji smo nosili u sebi ...

u mojim mislima i molitvama Ami ti i tvoja obitelj

[mafri]

ami bice ti tesko,al ti si hrabra i izdrzaces!Moras izdrzat i moras biti hrabra da ga pustis i krenes dalje!
Snazna si ti,pa vidi samo koliko si napredovala u ovih godinu dana?!
Nemoj sad puno razmisljat o tome,neg kad dodje taj dan vidjet ces da nece biti tako crno sve!Bices tuzna naravno,al mi cemo isto bti uz tebe i podjeliti bol sa tobom,da tebi bude lakse.
Ja cu taj dan zapaliti svijecu za tvoga Ivana i pomoliti se!
A ja sam uvjerena da ces ti nakon tog 31.7. biti jos snaznija i da ces naci svoj mir u srcu u kojem ce ti uvjek biti tvoj Ivano!