"Prvi rođendan"

[MalaLola]

martha kaže:

mislim da će taj dan na neki način zaokružit tu tvoju "godinu patnje", jer sigurno stalno misliš u glavi-sad bi imao mjesec, sad dva, sad bi prohodao....

E ovo je jako bitno ne raditi.. ja kad sam počela misliti u tom smjeru mm me je možda grubo, ali iskreno i istinito vraćao u stvarnost dok nisam shvatila, a potrudila sam se da to bude brzo.. Ne tvoje dijete nije trebalo imati ni mjesec, ni dva, niti hodati, niti progovoriti, tvoje dijete je tamo gdje treba biti, gdje mu je zapisano u zvjezdama, to treba prihvatiti i živjeti tu istinu koliko god ona bila bolna, no s vremenom i većim prihvaćanjem postaje lako vjeruj mi.. To je poput onoga trebala sam sada biti tu ili raditi to.. ali nisam i tu sam točno gdje trebam biti okružena točno ljudima kojima trebam biti, oni kojih nema ili ih volim i molim za njih ili ne znam ni da bi trebali biti tu... i radim ono što trebam raditi.. Nema tu šta bi bilo kad bi bilo, to uništava duh i zarobljava čovjeka u prošlosti, a ja sam od onih koji uporno žele živjeti sada i sutra.. iako naravno prošlost privlači jer je poznata i o njoj možemo razmišljati što bi promijenili, ali nažalost ili nasreću promijeniti ništa ne možemo, ali zato možemo mijenjati sada i sutra iako ne znamo što nam sada i sutra nosi, ali to je čar života i nikada ne bih voljela znati što me čeka, jer neke stvari poput ovih tužnih ne bi unaprijed mogla proživjeti i preživjeti, niti strepiti jer će se pojaviti..
I nemoj kriviti doktore, oprosti i kreni dalje.. jer i s njima i bez njih tvoje bi dijete bilo točno tamo gdje je sada! I ne znam i moja Lola je postepeno umirala, ali ja ne mislim da se mučila, to je bio tijek njene smrti, a svatko od nas umire na neki način, netko umire mjesecima, godinama, netko u par sati, nije baš ni smrt nešto najgroznije na svijetu da mora uvijek biti loša i bolna i mučna..

["ami"]

moja teta iz Kanade me nazvala kada su joj javili što se dogodilo, bila sam tada još u šoku od svega ali ovako nekako se sjećam njenog razgovora:"Nemoj biti jako tužna, on jednostavno nije mogao obaviti zadaću koja mu je bila namijenjena na ovom svijetu, i vjeruj mi tamo mu je bolje...tko zna zbog čega je to dobro...."
Naime, moj Ivano je nekih dva dana bio omotan pupčanom vrpcom, i sav taj njena razgovor upućuje mi na to da postoji velika mogučnost da bi bio bolestan, a ako je tako nekako mi je i lakše da se sve ovako završilo, ne zbog mene, ja bi ga voljela najviše kakav god da je, nego zbog samog njega, ne bi htjela da svoj život mora proči ležeči u krevetu ili u kolicima bubani....više doktora i stručnjaka mi je potvrdilo(naravno ne iz Siska) da bi on vjerovatno bio bubani jer je predugo bio bez kisika....to me i tješi, bolje da se odmah spasio nego da mi se jadničak muči

[ribica78]

Draga "ami" mi se nismo sretale ovdje na forumu..ja vas citam vec jako dugo,i znam sta ti se dogodilo...i svaka cast tebi i ostalima koji su izgubili svoje mrvice...divim vam se na snazi i izdrzljivosti,jer stvarno je veliko srce majke...ja cu sad da ispricam tragediju moje kume koja se dogodila nesto vise od godine dana (8.7.07),dan koji joj je promjenio zivot...posla je sa svoijm muzom i blinzankama koje su imale 8 mjeseci,kod svojih roditelja...ali na tom putu ih je prekinio njihov prvi susjed i najbolji prijatelj...sa 2,3 promila se zabio u njihov auto...stravicno,Ana je poginula na licu mista Josipu su doveli u st bolnicu u kriticnom stanju,muz kritcno ,ona je u soku...za Anu su joj rekli tek nakon tjedan dan...sahrana je prosla bez nje jer su svi u bolnici.Zahvaljujuci dragom Bogu Josipa se izvukla nakon tri operacije u zg,jos je na terapiji i bit ce jos dugo...cesto puta kad s njom pricam ja joj ispricam tvoj slucaj,samo da kazem da je ona dugo bila u soku nije prihvacala to sto se dogodilo....ali mi je jednom prilikom rekla da je ona sretnica jer je ona svoju Anu upoznala i da je njena tragedija manja od tvoje....
Na godisnicu mi smo pricali tel.(ja sam u njemackoj a ona u dalmaciji) i veli ona meni kako kje napisala pismo i u tom pismu se oprostila od svoje Ane,ona je sad njen andeo koji pazi na sve njih...i zamolila me da ti ovo ispricam,da i ti naneki nacin oprostis se od Ivana, on je sad andeo i cuva vas sve...i kao sto rece MalaLola promjenit nemozemo nista, zivot ide dalje... i kao sto rece moja kuma srce majke je veliko.
Ja ti od sveg srca zelim da sto prije ugledas svoj plus na testicu, i veseli se na svakom novom danu.

["ami"]

hvala Ti na tvojoj priči, tj.priči tvoje kume.....svaka joj čast...meni je jako žeo što Ivana nisam vidjela, ne prođe dan da to ne pomislim, samo da sam ga na minutu popgledala i pridržala, ali opet možda tada nikako ne bi mogla krenuti dalje....svaki put kad pogledam svoga muža vidim Ivana u njemu i znam da je on dobro....dok je još bio u trbuhu, Ivano je bio isti moj muž, obrašćići, nosić, ma isti....

[Victoria 08]

"ami" kaže:

hvala Ti na tvojoj priči, tj.priči tvoje kume.....svaka joj čast...meni je jako žeo što Ivana nisam vidjela, ne prođe dan da to ne pomislim, samo da sam ga na minutu popgledala i pridržala, ali opet možda tada nikako ne bi mogla krenuti dalje....svaki put kad pogledam svoga muža vidim Ivana u njemu i znam da je on dobro....dok je još bio u trbuhu, Ivano je bio isti moj muž, obrašćići, nosić, ma isti....

Draga Ami,svaki tvoj post kad pročitam ja se rasplačem,nemogu zamisliti kroz šta si sve prošla,nadam se samo da ćeš uskoro ponovo vidjeti plusić na testu,možda ti to malo pomogne,i vjerujem da ćeš biti odlična majka

[ribica78]

"ami",znam da ti je tesko,ali Bog je tako htio jer je za Ivana bilo tako najbolje,nego da se pati...i upravo tako kako ti je izgledao u trbuhu nek ti i dalje ostane u sjecanju...a ti polako sa svoim muzom kreni u nove pobjede,veseli se svakom novom danu,i ja vjerujm da ces biti njabolja mama,i iskreno ti zelim da sto prije ugledas pozitivan test...i ja ga cekam ali ga tebi zelim prije

["ami"]

ma ja znam da će mi druga beba sto posto to sve olakšati, zato joj se i nadamo toliko....ali kad mi bude suđeno, kad moj sin odozgora bude smatrao da je pravo vrijeme on će svojoj mami i tati oslati bracu ili seku, ja to znam....i znam da će to dijete biti moj Ivano u duši, zato mu se toliko i veselim

[bonjour]

draga ami,
mislim da bi bilo dobro za tebe da taj datum obiljezis ili svijecom ili nekom setnjom uprirodi ili jednostavno da razmisljas o svom andjelu cuvaru. taj dan ces vidjeti da li ce ti biti do smijeha ili placa, neka bude kako god se budes osjecala, prepusti se tome, a zatim pokusaj krenuti dalje znajuci da ce on uvijek da vas cuva.

ti si svakim danom sve jaca i samo tako nastavi!

[tvitica]

ami , ne znam sto ti reci ..
Ja sam to drukcije prezivjela , u meni se javio prkos , inat ..i zelja da prezivim i prebolim to .
Nikada necu zaboravit, ali necu dopustit da me to unisti .
Uzeo mi je zivot dijete , ali mi nece uzeti ostalo ...
Mene je taj inat spasio ..

[tvitica]

Ami za tvoje dobro , trgni se ..unistit ces samu sebe ...

[MalaLola]

Ne znam meni se nije javio ni prkos, ni inat.. Ali, jednom sam bila zarobljena u tugu, očaj i depresiju zbog gubitka drage osobe i kad sam to upronošću prebrodila, rekla sam sebi nikad više ovako, nikad više neću dopustiti da me takve stvari slome, nikada se više neću prepustiti tugovanju.. jer to što sam jednom osjetila bilo je dovoljno za dva života i kada sam gubila Lolu, plakala sam puno, ali sam živjela i bila sretna što mogu nakon svega biti normalana, nisam htjela razmišljati o tome da se ona mučila ili da je to tako teško i grozno što mi se dogodilo, nije da mi takve misli nisu dolazile, ali odlučno sam ih odbijala i nastojala uživati u životu i nisam htjela da me itko sažaljeva, samo razumijevanje i podršku kad ju tražim.. smijala sam se i na račun svega smo ja i mm zbijali ironične šale, a to mi je pomagalo da shvatim da nisu stvari uvijek onakvima kakve smo ih uvriježili gledati.. i nije moja beba jadnica se mučila i gušila se i šta ja znam šta, ona se borila za svoj život kao što sam se i ja borila za njezin, nismo uspjele onako kako sam ja željela, ali možda je ona baš željela da tako sve završi i borila se za svoju smrt.. a znamo obje da smo se voljele i to mi nitko ne može osporiti..
I ami da bi krenula dalje moraš neke stvari pustiti, gledajući s najbanalnije stvari recimo ljubavnih veza, da bi krenula u novu nakon što te netko ostavio moraš prvo preboljeti to što si ostavljena, da bi mogla krenuti u novu avanturu trudnoće preboli ovu koja je iza tebe.. ti to možeš, nemoj žaliti više za onim što je bilo, veseli se onome što te čeka u žovotu... stavi točku i kreni dalje

["ami"]

ja gledam Vas koje ste prošle koliko toliko slićnu situaciju pa kao da ste sve puno bolje od mene...čini mi se da je meni najteže palo to što ja ni moje dijete nismo ni najmanje bili krivi za to što se dogodilo, nego su doktori isključivo jedini krivci za to....znači ta nepravda, ljudska ruka uništila je moj život....kao da osjećam neku vrstu očaja, mržnje apram tih doktora, što nisu mogli malo bolje paziti...možda da je zbilja nešto bilo što se nije moglo izbjeći kao da bi mi bilo puno lakše

[MalaLola]

"ami" kaže:

čini mi se da je meni najteže palo to što ja ni moje dijete nismo ni najmanje bili krivi za to što se dogodilo, nego su doktori isključivo jedini krivci za to....možda da je zbilja nešto bilo što se nije moglo izbjeći kao da bi mi bilo puno lakše

Draga moja smrt ne možeš izbječi...
Ja sam nekad krivila svog tadašnjeg gina da je napravio propuste, što i je, ali svejedno mislim da se sve što se dogodilo dogodilo jer to nisam mogla izbječi, da jesam bi, vodila bi me ruka sudbine tamo gdje se to izbjegava, ali nije i to je za mene amen.. a ovaj doktor je mogao samo to ranije vidjeti pa bi možda bilo malo lakše.. a ko zna, možda i ne bi... Nauči živjeti sa istinom koja jedina postoji, a ne onom koja je mogla biti jer onda zauvijek ostaješ zarobljena u nečemu što nije stvarno...u tome je bit svega
Zašto eto tebe baš nisu išli porodit a mnoge porađaju jesi li se to zapitala, nisu oni tebe namjerno jer imaju nešto protiv tebe ostavljali doma, ja znam cura i cura koje su tako slali doma i u 41 i 42 tjednu jer nisu imale trudova ili šta ja znam šta i rodile su živu djecu, sa mnom je u bolnici bila cura koja je izgubila bebu pri porodu u 39 tjednu isto kao i ti zbog omotane pupčane vrpce... Nije garancija da su te porodili u terminu da bi tvoje dijete sada bilo živo.. možda bi eto baš umrlo 2 tjedna nakon rođenja kada je i umrlo... Nemoj tako gledati na stvari, u te doktore nemaš povjerenja više, otići ćeš drugi put tamo gdje ćeš se osjećati ugodno, oni ti više ne trebaju u životu i baš te briga... I zašto bi itko morao biti kriv, u opraštanju je sloboda kojoj težiš

[vista]

Ami, slažem se s Lolom. I ja sam vrtila film i tražila načine da okrivim druge. Svejedno bi bilo čak i da jesam nešto našla, nikakve koristi za mene tu nebi bilo. Promjenit sad ionako ništa na možeš.
I samnom je u bolnici bila cura čija je curica ugušila pupčanom vrpcom. 10 dana prije termina. Ko što ti je Lola rekla, ništa nije garancija. Pusti što bi bilo kad bi bilo, da je netko napravio ovako ili onako. Moraš prihvatit stvarnost onakvom kakva je, prestat tražit krivce i uzroke, oprostit čak i ako ih u nekome ili nečemu nađeš, jer ionako ako i jest riječ o grešci doktora, sigurna sam da je nisu namjerno učinili. I oni su ljudi kao i mi, od krvi i mesa, rade čuda, al ponekad im se pokrade neka greška. Ako se pitaš zašto baš tebi, isto nemoj, znaš da nisi jedina i da se mnogima takva stvar dogodila.

[tvitica]

"ami" kaže:

ja gledam Vas koje ste prošle koliko toliko slićnu situaciju pa kao da ste sve puno bolje od mene...čini mi se da je meni najteže palo to što ja ni moje dijete nismo ni najmanje bili krivi za to što se dogodilo, nego su doktori isključivo jedini krivci za to....znači ta nepravda, ljudska ruka uništila je moj život....kao da osjećam neku vrstu očaja, mržnje apram tih doktora, što nisu mogli malo bolje paziti...možda da je zbilja nešto bilo što se nije moglo izbjeći kao da bi mi bilo puno lakše

Ne trazi izgovor , moje i larino dijete bi isto bilo zivo da su doktori napravili koagulaciju u trudnoci.

["ami"]

popizdila sam danas, bili smo na sprovodu i neki ljudi, muževa rodbina koji do sad nikad nisu imali nikakav kontakt s nama, pitaju jel imamo djecu, ja velim nemamo i oni pa šta čekate...i ja velim neka bolja vremena....i tu moja tupava svekrva njima kaže, pa znate njima je dijete umrlo, a šta ćete, bit će drugo, bla bla blaaaa....meni došlo da ju zadavima....šta briga nekog tamo žnj za moje dijete....e baš ću joj reči kad ju vidim da se više nije nikome usudila išta pričati, ako mi nečemo reči što nam se dogodilo otkud njoj koji k.... pravo išta govoriti..ufff, toliko sam se razbjesnila da sad lupajuči po tastaturi pišem, tak da izvinite na tipfelerima...jooooooooooj

[MariaDelMar]

MalaLola kaže:

I zašto bi itko morao biti kriv, u opraštanju je sloboda kojoj težiš

uvijek, uvijek, uvijek!
ami, ne zbog njih, zbog sebe same trebaš oprostiti.
to je najteži dio, po meni.

meni je pomoglo kad sam od jedne dobronamjerne gospođe kojoj sam vjerovala dobila rok (kratak, 7 dana, a to je bilo cca par tjedana od događaja) da oprostim.
i još mi je rekla i kako da to simbolički obilježim.
i pomoglo mi je - iako, mislim da sam tada oprostila nekih 80%. pa je to malo poraslo, pa padalo, pa opet raslo.
ali mislim da sam sad na 99% i sretna sam zbog toga

neopraštanje grize osobu iznutra i osobno vjerujem da uzrokuje zloćudne bolesti, a ja želim biti zdrava, fizički i psihički

[styria]

Maria DelMar cisto si u pravu!
Mi ljudi uvijek trazimo nekoga tko je kriv za nase nesrece.
Draga Ami,dug put je pred tobom al i taj put ima kraj.
Govorim iz vlastitog iskustva,jer mi se prosle godine (07.07.)rodila zeljena kcer al s dawn sindromom.
Moja bol i tuga bili su neizmjerni.Cak sam u jednom trenutku zaboravila da imam jos dvoje djece i da me oni trebaju.
Bilo mi je svejedno!Mislila sam da ce mi srce puci i da tu bol necu moci izdrzati.
Mm koji ni u jednom trenutku nije skinuo pogled s mene,bio mi je ogromna podrska al ja to nisam vidjela.
Toliko sam bila sebicna u svojoj boli,da sam zaboravila da i svi oko mene imaju pravo na bol i zalost.
Vukla sam svoju familiju prema dnu,dok jednog dana nisam shvatila da to nikamo ne vodi.
Nisam unistavala samo sebe,nego i njih (al totalno nesvijesno).
Dok nisam odlucila,da jednostavno opet zelim biti sretna.Da se zelim nasmjesiti svakom novom danu i da zelim gledati svoju obitelj da opet sja.
Znam da je tvoja situacija drugacija al i ti ces opet naci svoj mir i srecu.Pusti svojeg sina da ode i budi ponosna na onih devet mjeseci sto si ga imala pod srcem.Sto si imala mogucnost biti njegova majka!
Ja sam ponosna na sebe,jer kada vidim koliko sam samo napredovala u ovih godinu dana,nemogu vjerovati.
Nasa sudbina je odavno zacrtana i protiv toga nemozemo.
I ja sam napocetku krivila cijeli svijet (bolnicu,doktore),a najvise sebe,jer nisam sposobna kao zena roditi zdravo dijete.
Al nitko nije kriv,vjeruj mi!
Moras oprostiti (mada nitko ne snosi krivnju) i krenuti dalje.Ako ne zbog sebe same.onda zbog onih koji te trebaju i neizmjerno vole.

[larazg]

je maria..inače u životu...najteže je oprostiti ali treba...

["ami"]

moram priznati da od dana kada sam otvorila i ovu temu i kada sam počela dobivati vaše postove, nekako se osjećam bolje i lakše...zbilja mi pomažete, jer vidim da ima netko osim moje obitelji kome je stalo ...puno Vam hvala