Contra punkt

[contra rationem]

29. Oktober 2014 um 06:09 ·

Naš grob je drugdje, kao što ni Amerika nikad nije postojala, osim u sjećanju. Izvori crne vode odnose britko ogledalo i ja nisam ta koja noćivam pod mekim krilima crne ptice. Razbila sam porculanskog anđela što me nije dovoljno volio. Nevidljivim gradom lutam sad ponad krovova, tuđih osvjetljenih prozora, i već opet bespoštedna zora izbija ropotarnicama izmišljenih predmeta kristalne mi oči.

[contra rationem]

Voljela sam te, kao što se voli kiša i šaljivi šeširi u jesen. Zato noćivali smo na granama. Nedjeljom je mirisalo na cimet i krišom sam krala olovne vojnike s tvojih polica za knjige. Otkada nevoljko pristaješ na tugu, a sjeverac ulazi kroz napuknuto okno, uz ogradu zastaju stranci. Rozo obojeni svjećnjaci i uvijek iste proklete krizanteme... Lijeno otvaraš vrata i ne računaš više na mene. Pepeljara je puna opušaka i nije bilo potrebno da me uviješ u deku, čekat ću do još jednog svitanja. Oprosti na zagrobnom životu, morala sam zaviriti u kaleidoskop... "Nije ni tebi, sestro, lako!", mahnuo si na odlasku.

čaša vina
sasvim mala čašica
sklopila sam oči i nikad nisam vidjela boje
onostranog
magičnog svijeta
kao onda
dok su mi glasovi šaputali
prijeđi preko granice

"Zaboravi... Zaboravi sve...", zaboravio si dodati...

[contra rationem]

Neki su mrtvima širili kapute i mi smo bili ohrabreni. Sistemski jahači nisu ulovili štakore u odmazdnom kanalu u utrobi Neostvarivog. Ostavili smo mrvice kruha na zlatnoj plitici. Anđeli su se oznojili.

5. November 2014

[contra rationem]

Tužna je karirana dekica, kao da je nedjelja i rozi obronci vječnosti izbijaju iz mrlja od vina. Nije blagotvorno ni sjećanje na crne uvojke. Rano je pala kiša na groblju i nisam stigla zakopčati kaput. Jučer je izmaklo još jednom danu i nevoljko grickam čokoladu. "Utrnut će ti zubi", zaokrenuo bi očima i posakrivao sve moje porculanske lutke. Otkako te nema, putujem starim telefonskim govornicama, tražeći otiske tvojih prljavih prstiju.

[contra rationem]

Nisu kučci bili naklonjeni nježnim njemačkim piljaricama. Iza pulta otvarale bi vrata ka unutrašnjosti vlažnog bezbroja slova. A onda. Posred same odaje lijevanih nesanica, oni bi ispijali argonautovu iscijeđenu kap, esenciju, koja trebala je utješiti Udovcu Ovoga Svijeta. I bez trublji, jer Vrijeme nije bilo to koje se pitalo. Iako su fasade neumitno govorile svoje. A sve mi, znale smo kako se Noći pare neonski zeleno, izviždajući drvorede i njihova bezrezervno ostavljena svjetla. Nema posljednje svjetiljke! Prevarili su te! Odavno su pomrli i zadnji prosci i njihovi kosturi zapreteni su u trnju i paučini izvan blještavila Smrti. Ti. Zato zijevaj sad na Mjesec. I on je gladan. Eh. Točno je.

5. November 2014

[contra rationem]

7. November 2015

Prije velikih vjetrokaza obojenih plimom, odsutni su konjanici potiskivali rubove svojih sjena preko osmatračnice. Daleko u dubini bine pozivali su ohrabreni duhovi nepostojane da se uljuljkaju u san. Nesvjesni nemogućnosti, vrlo smo nepribrano pušili posljednju smotanu cigaretu, krijući vjerodostojne pečate prošlosti. Upravo smo polijetali i nije bilo prozora. Ti - s onu stranu Reda. Ja - jedna od nestalih...

[contra rationem]

9. November 2014

Zime su porazile kopljanike koji su svoje beskućništvo krili po zaustim tavanima i podrumima stare drvene kuće. Njihala, kao i klatna, lagano su odražavala istu tu usporenost i okrenutost upravo onome što nikad nije bilo. Raj je sačuvao svoju tajnu. Teroristi su zabunom ušli u dimnjak krive kuće. Moji gosti su bili dočekani u krivom letećem tanjuru. Pas je oblizao šalicu čaja od jasmina, a mala Crvenkapa skonila se od kiše. Još jedna teška noć je ispred nas.

[contra rationem]

ovalne smrti obavijaju obalu
lutke su u mraku
svijeće su izgorjele
tužne sjene kidaju vidik
i kuće nemam
tvoj grob je drugdje
moja obala je nestala
mrtvi noćas još ne izlaze iz grobova
šutjet ću zauvijek

[contra rationem]

I dok smo bili kao živi, dok smo još ispijali crno vino iz vinogradarove riznice, a godovi na panju pokazivali su nam put ka sjeveru i nismo trebali trublje za izlazak iz vremena, a bilo je vremena. Obrušio si se niz liticu, ne osvrnuvši se, ravno u raku, toplu zemlju, koja te dočekala.

Pijem kavu i čekam svoj odlazak, tvoj dolazak. Umotan si u plahtu, gol, hladan.

Ne čujem glasove, osim odaraljki o rub moga kreveta. I kad dođu po mene, svi oni koji mi kopaju oči, bit ću već na vješalima. Zato je bolesno sjeme, koje su zasijali u molitvenike iscrpnih bolničkih izvješća o pogubnoj posmrtnoj harmoniji istih takvih bezubih kreatura, belzebuba, koje me glade po kosi, govoreći: "Nije to ništa, zar ne vidiš da je to za tvoje dobro?" I moje dostojanstvo, pokleknuvši po ko zna koji put pred prizorom iz zemlje čudesa, čudovišta i bolećivih krila, krijući negdašnji zanos

Otrovali su me.

[contra rationem]

15. November 2015

Vezivali su lutke o konopce ukradene s urešenih zidina nevješte nevjerice. Nedočekalih smrti, nimalo izgladnijeli života, okačenih ptica o kose litice, netremice rušeći zjenice u središte unutarnjeg hrama...

[contra rationem]

21. November 2015

S niskohodnim prokazivateljima privida dočekali smo još jedno jutro. Nisi želio otići van podzemlja u kojem bi, zamotani u pokidane novinske izvještaje o brodovima upućenim na ophodnju Atlantide, zajutarkovali još jedan neutješan obzor što je izronio iz pokidanog stakla. Znao si da me neće napustiti čvrste čeljusti podvodljivih sistemskih nadzornika u još jednoj utrci s predvodnicima pravednog svijeta, koji rado razapinje zabludjele i umorne šetače po žici. Da, to je bio kraj.............. kraljevanja.... s krunom od papira.................

[contra rationem]

16. November 2014

Opaska: nad našim bjelokosnim odrazima, ne naginji se. Drobimo položaje. A vi ne vidite dalje od našeg očaja. Zato vas i nema, jer se vi očaja beskrajno bojite. Mi smo martiri. Neodlučno stojimo na klackalici. (Ti.) I ja.Ne naređuj mi jer vidim svo to ostavljeno nebo ispod planine. Padaju u crne rupe, što vi prozivate zvijezdama. Sto. Stojimo. To što vi od nas vidite samo je dalek odraz beskrajnih brzina. Mi nismo ovdje. To bi čak i vi trebali znati.

[contra rationem]

24. November 2014

Mi oni koji smo Vrijeme poništili proglasom u svim glasilima za obnovljena glazbala, nismo više krili svoju siročad po podrumima. Nijeme utrobe naših industrijski poništenim krivuljama po prostirkama bezgraničnih prijelaza kojima smo se obavili kao pupčanom vrpcom oko vrata. Zmija će pobijediti Snjegovića! Razlikovali smo lijevo i desno po palom zubu u utvari prošlosti koja nas je ismijavala pred hraniteljima zime. Zima je došla sama i svetkovali smo nekoć retardirane, kako su ih nazivali (mali građani), i mi nismo više osjećali osjetnu tupost kojom su nas okruživali. Hvala im/a (Boga/tih) za naše ruševine. Otpiši mi ranije, sutra je prodano draguljaru.

[contra rationem]

24. November 2014

Kao je pučina bila dupkom puna zarobljenika izbačenih iz čamaca, približili smo se kosini s koje se dalo skočiti u središte neba zatvorenog duboko ispod dna mora. Tamo je svima gorjelo za petama jer nisu na nišanu bili samo nepotkovani. Mi smo uzeli igle u ruke i kroz njih provlačili deve. Zagubljene bogataše rado smo gostili u velikim crveno plovnim pokalima gdje smo izdržavali naše kazne. Svakim danom prosipali smo svaku našu igru ispočetka, tako da nikad ne stignemo. Razbijali smo ogrlice od prstenovanih perli kojima su htjeli okovati naše domicilne planete. Iz sazviježđa ispljunutog ljutom asfaltu nije bilo do drvenog disanja. Nisamo mi klonuli bradatim starinama iza crkvi skrivenih ruševnih grobova u kojima smo otkazivali uvijek dobivenu po jednu kartu. Pripremljeno je perje za nova stopala. Ne spominji mi ime da me ne nađu i nemoj reći da si me ikad vidio!!!! Gubim liniju i signale u propuštenom programu. Pazi! Čuvaš li ti mene ili proganjaš? Nijem si kao i sve lutke.

[contra rationem]

24. November 2014

Zašto su otvorili gole i gladne jabuke? Prvi su pokrali sarkofage u prometejevim lukama, uronjenim u zrikavce zemlje. Vojska je odložila lubanje na grane. Popišani slijepci okrivili su zbunjene kolibriće. Pored baobaba su sijali noćni lampioni, po ružnim ocijeđenim ružama izrezbarenih ukradenih bjelokosti. Masai je digao štap i ručkom ulovio ribu. Posred subkulturne pustinje, nitko nije žrtvovao brodove zaostale u sirovoj luci srebrnih sidara, ukliještenih na ramenima Golijata. Prevalio me preko planine. Zemlja je još uvijek ravna ploča. Na kojoj je pisalo: ovo je zatvor! Zabunom su čavle dali Ciganima u staro željezo. Što ćemo sad???

[djuro buha]

znaš kaj, znam da nije racionalno od me kad me već nitko ne tjera kliknut, no, šovinistički se stalno osvrćeš,
: stiskam ti tu laaajk:

[contra rationem]

Hi, dragi djuro buha! Dodaj i meni jedno pivce!

[contra rationem]

26. November 2014

Nakon krivog roba u usnuloj poetskoj tribunaliji ispražnjene aule, studentice su popadale mrtve, a neuki novaci izustili su napamet naučene izbrojane šestice u mlitavoj molitvi za mrtve ptice koje su odavno napustile žice od struje ispred moje drevne kuće. Pokušali smo dohvatiti jednog od drvenih crnih anđela koji su lepetom remetili šporki program na našim staklima. Jedan od naših, Indijanaca, svojim je kamenim vatrometom razbio ogledalce i za njega je to bila pogubna pobuna, narušivši vjekovno vrištanje preživjelih, a sa zamorcima zatvorenih, na kotaču sudbine, prikačenom na starom satu (kukavici) na križanju u podrumu. Naše sjene bile su patuljaste i nisu nam se vidjeli vrhovi viljuškara koje smo voljele uvoziti u večerama rama rama, kad vi ne biste gledali zapuhnute prolaze u maglenim krikovima zvjerskih proklamacija, po borbenom okruženju ove naše junački hladne popravne doma (ženski rod). Radijatori, naravno, bili su ponovno u kvaru. Dobro smo se i držale. (Vuk i sova, oni su noću pazili da svi budu čistokrvni vegetarijanci. Bar zato.)

[djuro buha]

ne bumo se zdaj ulizivali, no,
: muškog,aaa roda jen:

https://www.youtube.com/watch?v=wqhR37qSUMA

[contra rationem]

27. November 2014

Kako su i prokušali opljačkati katedralu prepunu lakozapaljivih žireva, onima što su raznim razdvojenim vjekovima tražili drolje putevima. Poput kakvog izmotavanja, rečeno je, s kristalnožutim očima punim nostalgije ka smrskanim poetskim kriglama ove jame. Pozlilo mi je od spiritualne Švicarske. Kako je taj Put bio odbačenih djevojaka u rupi pokraj zeca, igrala sam na žuto, žmirkajući povremeno na jedno, pa na drugo oko. Jedan od mrtvih i transcendiranih iluzionista izrekao je kletvu na koju bi se zalijepio prvi zaljubljeni pauk/paučica, u prednosti prema mojim nenašiljenim kutevima. Povremeno bi dolazilo jutro, sa zlaćanim zastavama. Ali mi, nekrofili utamničeni u bojama, pravili bi se oduvijek i više neko slijepi, ne bi li neplaćali ponavljanje. Lekcije neotplaćenih. "Ljubav ili smrt!!!", prisiljavali su me na pobunu!!! Žrtve bi predavale svoje slike. Ja sam im dala ime i iskaznicu, jer sam slike pogubila bacivši odavno, već na prvom križanju, svoj zastarjeli fotoaparat. Buljeći u lampu, zapalila sam užicanu cigaretu. Bilo je ugodno hladno i padala je kiša. "Jeste li primjetili Onoga da je prošao ovuda", upitao me dječak, navirivši mi se pod srebrni kišobran. Zanijekala sam, nebitno NE, uvijek predrago.