Boze , cuvaj nas od kuge , gladi i Hrvata

[striker]

U Evropi postoji samo jedan jedini narod koga je čitava Evropa javno proklela i od koga čitav Stari kontinent beži „kao đavo od krsta”


nakon pocetnog uvoda vidio sam da nema smisla dalje citat,, slovo u namjerno ostampali da lici na poznato U

mitomanijo dragali si mi

[Dilberth]

Predpostavimo da je sve to bilo tako kako kazu da su Hrvati uradili. To je ipak igrarija spram onim sto su sovjetski, t.j komunisticki vojnici uradili 1945-e u citavoj istocnoj Njemackoj. I drzali je u ropstvu 45 godina!

Zanima me da li danas tamo negdje u istocnoj Njemackoj postoji natpis ili se mole i crkvi s molbom:

"Sacuvaj nas Boze od kuge gladi i ...komunista"?

[spiritual beggar]

Legion kaže:

Tridesetogodišnji rat... mislim da se crkva nalazi u Aechenu... Njemačka.
A zašto je to napisano... vrlo vjerovatno zato kaj gdje du Hrvati došli... pa ajmo reći da nisu baš postovali Ženevske konvencije.

Pogledati pod Magdeburg i magdeburšku Bibliju! Toliki su tadašnji hrvatski plaćenici bili katolici da im ni ona nije bila sveta, valjda što je protestanska.

http://hubpages.com/hub/Battle-of-Magdeburg-1631-AD

[žalac_1]

Koja bljuvotina od gore citiranog teksta, ovakvim pisanjem i same činjenice unutar teksta koje su povijesno točne izgube svoju ozbiljnost i vjerodostojnost.

ali što je u svemu tome najinteresantnije, iz istih krugova iz kojih dolazi ovakav tekst često se može čuti da su svi štokavci ustvari odnarođeni potakoličeni Srbi, a i pravoslavno stanovništvo tadašnje Vojne krajine da je nesumnjivo srpskog identiteta. I upinju se iz petnih žila kako bi to dokazali.
Kad ono, evo ispada da su to Hrvati bez trunka sumnje

P.S. da ne bi sve bilo u neozbiljnom tonu, postoji jedna caka oko tih Hrvata u Tridesetogodišnjem ratu, tj općenito konjaničkih postrojbi koje su nosile hrvatsko ime po europskim bojištima.
Naime, znalo se dogoditi da postojbe Hrvata često uopće nisu imale većinu ljudstva s područja Hrvatske i hrv etničkog prostora.
Pošto su se u ratu proslavili kao učinkoviti laki konjanici, Hrvati su oko svog imena izgradili brand i to je svojevremeno postao na neki način sinonim za lakog konjanika i znak prepoznatljivosti, a već postojeće jednice Hrvata su se popunjavale i s Srbima, Mađarima, Rumunjima, Nijemcima, čak Poljacima itd.
Bez obzira na njihovo podrijetlo, svi su oni bili poznati kao kroaten, krabaten, krabat i sl.

U 17st, po nalogu i računu Austrije, organizirano je nekoliko pukovnija koje su brojale ukupno do 10000 konjanika. To bi bio nekakav maksimim konjaništva koji su u to doba Hrvati mogli podići.
No, 1638. na europskom ratištu je djelovalo 19 pukovnija Hrvata, s cca 25-30 000 konjanika. A taj broj sigurno nije mogao doći iz Hrvatske, već je sigurno da se radilo upravo o tome da su te jedinice popunjene sa ljudima koji nisu imali veze s Hrvatskom.
(izvor: Cavarly, history of fighting elite 650BC-AD1914)
Tako da ni svi hrvati nisu Hrvati

Da su bili brutalni i nemilosrdni, taktički djelovali nedisciplinirano, nema sumnje. Na kraju krajeva, to je nama naša borba dala (nasljeđe par sto godina gerilskog ganjanja s turskim akindžijama i krvavog života na "ničijoj zemlji").
Europa uljuljkana u svojem prosvjetiteljstvu, baroku i kiču nije navikla na brutalnu realnost s kakvom su bili suočeni graničari na Vojnoj krajini i otuda taj strah i prema egzotičnim Balkancima.
oni jednostavno nisu znali da se to kod nas tako radi od kad se pamti

[Jäger]

spiritual beggar kaže:

Pogledati pod Magdeburg i magdeburšku Bibliju! Toliki su tadašnji hrvatski plaćenici bili katolici da im ni ona nije bila sveta, valjda što je protestanska.

http://hubpages.com/hub/Battle-of-Magdeburg-1631-AD

Ma to su ih sve naučili "dobri" Bošnjani, ili kako ih izvori nazivaju palikuće i pljačkaši iz Bosne.Naučili dobri komšije iz Bosne Hrvate kako se ratuje, pa Hrvati istu tu "kulturu" pronosili po Europi .

[Jäger]

žalac_1 kaže:

oni jednostavno nisu znali da se to kod nas tako radi od kad se pamti

Zapravo, to se kod nas radilo odonda kad su nam susjedi, "dobri" Bošnjani primili islam i svu korist poturčivanja - nevjernik ne vrijedi ništa, pa pljačkajmo i koljimo dokle god možemo - potpis: palikuće i pljačkaši iz Bosne .

[spiritual beggar]

Jäger kaže:

Zapravo, to se kod nas radilo odonda kad su nam susjedi, "dobri" Bošnjani primili islam i svu korist poturčivanja - nevjernik ne vrijedi ništa, pa pljačkajmo i koljimo dokle god možemo - potpis: palikuće i pljačkaši iz Bosne .

The Sack of Magdeburg

Perhaps the most ghastly conflict in Europe before the slaughters of the twentieth century, the Thirty Years’ War (1618-1648), a complex religious, political, dynastic, and nationalist struggle the ultimately involved virtually every country on the continent, was marked by extraordinary atrocities by all concerned, perhaps the most famous of which was the Sack of Magdeburg, in 1631.

In November of 1630 a largely – but not exclusively – Catholic army in the service of the House of Hapsburg and the “Holy Catholic League” of the Holy Roman Empire, commanded by Imperial Marshal Johan Tilly and Gottfried zu Pappenheim invested the largely Protestant city of Magdeburg, on the Elbe in Central Germany. It was a difficult siege, for the garrison was strong and well supplied, and conducted an active defense, while the besiegers found great difficulty supplying themselves from local resources.

By May of 1631, the situation of the besiegers was growing desperate, having made little headway against the city’s defenses, short of food, and with a Swedish relief army approach under the redoubtable King Gustavus Adolphus II, the “Lion of the North.” Tilly and Pappenheim resolving to attempt to storm the city. On May 20, 1631, with the Swedish relief army still far off, the Imperialists stormed the city, amid great slaughter, with perhaps 30,000 dead, only about 5,000 of the inhabitants and garrison surviving.

In 1798, Friedrich Schiller (1759-1805), one of the glories of German literature, completed his monumental The History of the Thirty Years' War, with the following account of the sack of Magdeburg.

Even a more humane general would in vain have recommended mercy to such soldiers; but Tilly never made the attempt. Left by their general's silence masters of the lives of all the citizens, the soldiery broke into the houses to satiate their most brutal appetites. The prayers of innocence excited some compassion in the hearts of the Germans, but none in the rude breasts of Pappenheim's Walloons. Scarcely had the savage cruelty commenced, when the other gates were thrown open, and the cavalry, with the fearful hordes of the Croats, poured in upon the devoted inhabitants.

Here commenced a scene of horrors for which history has no language – poetry no pencil. Neither innocent childhood, nor helpless old age; neither youth, sex, rank, nor beauty, could disarm the fury of the conquerors. Wives were abused in the arms of their husbands, daughters at the feet of their parents; and the defenseless sex exposed to the double sacrifice of virtue and life. No situation, however obscure, or however sacred, escaped the rapacity of the enemy. In a single church fifty-three women were found beheaded. The Croats amused themselves with throwing children into the flames; Pappenheim's Walloons with stabbing infants at the mother's breast. Some officers of the League, horror-struck at this dreadful scene, ventured to remind Tilly that he had it in his power to stop the carnage. "Return in an hour," was his answer; "I will see what I can do; the soldier must have some reward for his danger and toils." These horrors lasted with unabated fury, till at last the smoke and flames proved a check to the plunderers.

To augment the confusion and to divert the resistance of the inhabitants, the Imperialists had, in the commencement of the assault, fired the town in several places. The wind rising rapidly, spread the flames, till the blaze became universal. Fearful, indeed, was the tumult amid clouds of smoke, heaps of dead bodies, the clash of swords, the crash of falling ruins, and streams of blood. The atmosphere glowed; and the intolerable heat forced at last even the murderers to take refuge in their camp. In less than twelve hours, this strong, populous, and flourishing city, one of the finest in Germany, was reduced to ashes, with the exception of two churches and a few houses. The governor of Magdeburg, Christian William, after receiving several wounds, was taken prisoner, with three of the burgomasters; most of the officers and magistrates had already met an enviable death. The avarice of the officers had saved 400 of the richest citizens, in the hope of extorting from them an exorbitant ransom. But this humanity was confined to the officers of the League, whom the ruthless barbarity of the Imperialists caused to be regarded as guardian angels.

Scarcely had the fury of the flames abated, when the Imperialists returned to renew the pillage amid the ruins and ashes of the town. Many were suffocated by the smoke; many found rich booty in the cellars, where the citizens had concealed their more valuable effects. On the 24th of May, Tilly himself appeared in the town, after the streets had been cleared of ashes and dead bodies. Horrible and revolting to humanity was the scene that presented itself. The living crawling from under the dead, children wandering about with heart-rending cries, calling for their parents; and infants still sucking the breasts of their lifeless mothers. More than 6,000 bodies were thrown into the Elbe to clear the streets; a much greater number had been consumed by the flames. The whole number of the slain was reckoned at not less than 30,000.

Note: This translation uses Gregorian dates, though in his account, Schiller uses the Julian calendar, which was ten days behind the Gregorian.

Schiller mora da je Bošnjak?

[Jäger]

spiritual beggar kaže:

Schiller mora da je Bošnjak?

Gubiš se - sve što su hrvatski konjanici radili - pokupili su od Bošnjana i akindžija.Vrh je bio kada su u blizini mojeg mjesta postavili posadu od tridesetak haramija da čuvaju prijelaz, jer palikuće i pljačkaši iz Bosne vole dolaziti otimati djecu.Ti "Turci" koji su radili sranja nisu bili nikakvi Turci, već Bošnjani (mit kojeg nitko ne želi razbiti).Kao odgovor na to, Hrvati su počeli raditi isto.Kad si te iste Hrvate poslao u Njemačku - radili su isto što i kod kuće.

[spiritual beggar]

Jäger kaže:

Gubiš se - sve što su hrvatski konjanici radili - pokupili su od Bošnjana i akindžija.Vrh je bio kada su u blizini mojeg mjesta postavili posadu od tridesetak haramija da čuvaju prijelaz, jer palikuće i pljačkaši iz Bosne vole dolaziti otimati djecu.Ti "Turci" koji su radili sranja nisu bili nikakvi Turci, već Bošnjani (mit kojeg nitko ne želi razbiti).Kao odgovor na to, Hrvati su počeli raditi isto.Kad si te iste Hrvate poslao u Njemačku - radili su isto što i kod kuće.

Ko se gubi ovdje je vidljivo i sa najbližeg Zemljinog satelita.

Ja se pozivam na validan historijskli dokument koji govori o pljački Magdeburga, dok ti mantraš o nekim babskim pričama iz vlastite sredine.
I pri tome navodiš Bošnjake kao uzor ondašnjim Hrvatima u pljački, silovanju, masakriranju i paljevini? O.k, onda, ako se zadržimo na tom nivou tvog rasuđivanja, iskreno banalnog, postavlja se pitanje od koga su to "učili" Italijani ili Poljaci, koji su, također, iskazali neviđenu brutalnost?
Predanje o posebnom divljaštvu Hrvata nakon pada Magdeburga nisam "izmislio" ja, već o njemu svjedoči oralna historija tamnošnji Njemaca, koji najčešće spominju slučaj Magdeburške Biblije, a koja se i danas čuva u tamošnjem muzeju jer je oštećena mačem od strane jednog od hrvatski husara. Na netu možeš čak naći i dokumentarce na tu temu.

[bonislav]

spiritual beggar kaže:

Ko se gubi ovdje je vidljivo i sa najbližeg Zemljinog satelita.

Ja se pozivam na validan historijskli dokument koji govori o pljački Magdeburga, dok ti mantraš o nekim babskim pričama iz vlastite sredine.
I pri tome navodiš Bošnjake kao uzor ondašnjim Hrvatima u pljački, silovanju, masakriranju i paljevini? O.k, onda, ako se zadržimo na tom nivou tvog rasuđivanja, iskreno banalnog, postavlja se pitanje od koga su to "učili" Italijani ili Poljaci, koji su, također, iskazali neviđenu brutalnost?
Predanje o posebnom divljaštvu Hrvata nakon pada Magdeburga nisam "izmislio" ja, već o njemu svjedoči oralna historija tamnošnji Njemaca, koji najčešće spominju slučaj Magdeburške Biblije, a koja se i danas čuva u tamošnjem muzeju jer je oštećena mačem od strane jednog od hrvatski husara. Na netu možeš čak naći i dokumentarce na tu temu.

Ajde malo pročitaj nešto više o Tridesetogodišnjem ratu, jer smiješno je vidjeti Bošnjaka kako kopira jedne te iste citate koje već odavno koriste srpski nacisti.
http://books.google.com/books?id=9wY...page&q&f=false

[spiritual beggar]

bonislav kaže:

Ajde malo pročitaj nešto više o Tridesetogodišnjem ratu, jer smiješno je vidjeti Bošnjaka kako kopira jedne te iste citate koje već odavno koriste srpski nacisti.
http://books.google.com/books?id=9wY...page&q&f=false

http://www.youtube.com/watch?v=_1vNz...eature=related

http://hwj.oxfordjournals.org/conten.../52/23.extract

Ovo bar nema veze sa srpskim nacistima i Bošnjacima...

[kiseli1]

Zapovjedničtvo garde hrvatske došlo je doista u valjane ruke. Subić Peranski služio je više godina velikom hvalom kod arhibuzira karlovačke vojske. Bio je potomak glasovitoga hrvatskoga roda od knezova Bribirskih Subića, držeći njegovi predji po daru kralja Si-gismunda grad Pernu pod Petrovom gorom, po kojem se pisahu Peranski. Ako i nije porodica Peranska u doba, kad je Janko Peranski pošao bio u Saksonsku, bila upravo bogata, to se ona mogla brojiti ipak medju imućnije, držeći više manjih imanja u okolici karlovačkoj. Kulturom svojom i stečenom vještinom bio je pako Janko Peranski dorasao novomu svomu zadatku, pišući, kako se iz njegovih pisama vidi, pravilno latinski, hrvatski i njemački, koji potonji jezik mogao je naučiti na vojničkoj službi u Karlovcu. Bezsumnje ima se poglavito sretnomu izboru zapovjednika pripisati, što je hrvatska garda u Saksonskoj toliko uspjevala i veliku hvalu stekla. Trebalo je pako nekoliko vremena, dok je Peranski gardiste prikupio. Na 26. februara 1660. boravio je Peranski još u Hrvatskoj, ali je odmah iza toga krenuo u Draždjane, gdje je već početkom marta rečene godine odpočela služba hrvatske garde. Službeni naziv garde bio je: Tjelesna kumpanija Hrvata konjanika (Leib-Compagnie zu Ross Croaten), a zapovjednik Janko Peranski postao je prvih godina komornikom i kapetanom (des Churfürsten von Sachsen Cammerherr und bestallter Rittmeister). Kumpanija bude naskoro povećana novimi gardisti iz Hrvatske i uredjena poput konjaničkih četa, koje držahu za tjelesnu službu bani hrvatski, pak veliki generali slovinski u Varaždinu i hrvatske i primorske krajine u Karlovcu. Iz ovih četa u domovini poglavito popunjavana je hrvatska garda u Draždjanih. Po njihovom primjeru imala je garda i zapovjednike; kapetana, vicekapetana (lajtnanta), korneta, zastavnika, kaprole, junkere i konjanike (Einspanniger). Pod potonjimi razumjevahu se plemići konjanici, koji nisu imali sluga, već su sami svoje konje jašili. Dakako, da je takovih gardista bilo u hrvatskoj gardi najviše. God. 1678. brojila je četa više od 60 momaka, a kod razpusta god. 1680. bilo je u njoj 75 gardista. Odielo hrvatskih gardista u Draždjanih bilo je po stroju i struku hrvatskom, sasvim onako, kako su se nosili tjelesni stražari krajiških generala. U popisu stvarih gardiste (Einspänniger)
Plaća bila je po svoj prilici ravna plaćam ostalih kneževih garda, te se računala na kvarte (četvrtgodište). Na svaku kvartu zapadalo je na pojedinoga gardistu po 36 talira. Po tomu imao bi bio hrv. gardista ipak veću plaću od švajcarskoga, koji je redovito na mjesec dobivao plaće 6 do 7 talira. Knez je kao vrhovni zapovjednik svoje vojske zapoviedao i hrvatskoj gardi, te je redovito sam primao i odpuštao gardiste, kao što je to učinio glede Nikole Gojmerca, kojega je 18. septsmbra 1673 nakon službe od 159 mjeseci u domovinu odpustio. Kad je bio knez zapriečen, riešavali su službe pojedine gardiste, osobito kad im je služba kratko vrieme trajala, i kapetan Janko Peranski i pače podkapetan Franjo Berislavić.

Redovito sielo hrvatske čete bilo je na kneževom dvoru u Draždjanih, a kad bi knez kamo na put krenuo, bilo u njegovoj državi, ili izvan države, pratili su ga odjeli njegove garde. To se je dogadjalo osobito prigodom državnih sabora i kad bi knez bio koju svečanost spremio, ili pako susjednim njemačkim knezovom u pohode pošao. Hrvatska garda spominje se u kneževoj pratnji prvi put na 31. prosinca 1666., kad se je vraćao u Draždjane sa svojom vjerenicom, danskom princesom Anom Sofijom nasliedni princ Ivan Juraj III. U svečanom sprovodu, koji je u susret pošao mladencem, stojala je hrvatska garda tik pred izbornim knezom. Hrvati su tom zgodom nosili kopja sa crvenimi i žutimi zastavicami.

Mnogo više iztiče hrvatsku gardu u sjajnom ruhu savremeno izašlo djelo, koje opisuje slavu i svečanosti kod posjeta kneževe braće i njihovih gospodja mjeseca februara 1678. u Draždjanih. U knjizi, koja ima znatnu umjetničku vriednost, nacrtana je u bakrorezu i garda hrvatska, i to redom konjanik za konjanikom, kako je jašio u kneževoj pratnji. Slika je doduše malena, a prema tomu izvedeni su i pojedini likovi, ali se na slici dobro razpoznaje vrst vojske i odielo. Častnici i gardiste nose kalpake, a sablje bile su im široke. Na slici sliede Hrvati ovim redom:

Pet častničkih konja.
Dva trubljara sa crvenimi zastavami, na kojih je urezan grb izbornoga kneza.
Ivan Peranski, podpukovnik tjelesne straže, komornik i glavar u Moritzburgu, ogrnut u kožu leopardovu, zatim tjelesna kumpanija Hrvata sa karabinami, u svem 56 konjanika.
Kapetan Bartol Berdarini, komornik.
Komet Juraj Peranski.
Zapovjednik garde Ivan Peranski bio je u Draždjanih vele ugledna osoba. Oienio ga je ne samo saksonski vojvoda, već i izborni knez Brandemburžki Fridrik Vilhelm (zvan veliki izborni knez, der grosse Ohurfiirst), nadarivši Peranskoga po više puta dragocienimi darovi.

Od hrvatskih gardista, kojih je jamačno izmjenice više od stotine u Draždjanih služilo, poznata su do sada jedva dvadesetorica. Bili su to plemići, potekavši djelomice iz posve odličnih i starinskih obitelji, a mnogi izmedju njih vojevali su prije toga u narodnoj vojsci hrvatskoj u domovini. U prvo doba nakon ustrojstva garde zapoviedao je uz Peranskoga kao podkapetan više godina poznati pristalica Petra Zrinskoga i vlastelin u turopoljskoj Velikoj Mlaki Franjo Berislavić, kojega je rečeni ban poslije pismom od 8. novembra 1669. naimenovao kapetanom „laibkumpanije banske" na mjesto Ladislava Galica Črnkovačkoga, izručivši mu zastavu kumpanijsku. Berislavića zamienio je šurjak Peranskoga barun Bartol Berdarini iz obitelji, koja je tada, kao što i veći dio plemićkih obitelji u Istri i u Primorju bila još hrvatska, kako to pokazuju mnoga hrvatska pisma Berdarina. Bartol Berdarini pisao se je, odkako je Peranski postao podpukovnikom, kapetanom (ritmajstorom) hrvatske garde. S Berislavićem služio je kao častnik, valjda kornet garde Henrik Plasmon, sin vlastelina u Pustom Gradcu kraj Črnomlja. Na ovoga mjesto došao je kašnje Juraj Peranski, valjda sin Ivanov iz prvoga braka. U to doba nisu se stanovnici Metlike i Črnomlja u ničem lučili od ostalih Hrvata, s kojimi su na Turčina vojevali i zajedno u vojničkih četah služili Kaproli garde bijahu Janko Petričević iz glasovite obitelji hrvatske, potekavše iz Like, a zaklonivše se od Turčina u Miketincu kod Stubice i Obrežu kod Zagreba, a uz njega Janko Jurašić, vlastelin u Jaškovu kod Karlovca. Od gardista poznati su sliedeći put spomenuti Nikola Gojmerac, vlastelin u Loviću, starinom iz Gomirja u modruškoj županiji, nesretni Toma Filipović, plemić iz Posavine, Franjo Petričević, rodjak prije spomenutoga Janka Petričevića, Janoš i Janko Sili, vlastela u Žakanju, Hrašćuvi u Jarovu, a porietlom iz stare virovitičke županije, zatim Tomaš Špoljarić, nekoč službenik kneza Franje Krsta Frankopana u Bosiljevu, Juraj Klasnić od Klasnićgrada u bivšoj banskoj krajini, Franjo Kovačić iz okolice zagrebačke, Marko Miroslavić iz stare županije modruške, Juraj Zubac, koji je kašnje služio u karlovačkoj vojsci i neki Jagatić, kojega je obitelj imala plemićko imanje kod Jamnice. Već po imenih ovdje navedenih gardista može se zaključiti, da je u Draždjanih služila odabrana ***** hrvatskih sinova, i da su tadanji Hrvati vojničku službu na dvoru saksonskom držali isto toliko častnom, koliko i koristnom.
Vrhovni zapovjednik hrvatske garde Janko Peranski polazio je i kašnje više put u Saksonsku, boraveći dulje ili kraće vrieme na svojem imanju na Morzburgu. Na 2. siečnja 1681. bio je opet pošao u Saksonsku, dobivši za put od poglavarstva grada zagrebačkoga svjedočbu za sebe i svoju pratnju, da iz zdravoga kraja polazi. God. 1679. zapisa Peranski imanje Morzburg svojoj ženi Jeleni rodjenoj Berdarini. Peranski življaše unapred na svojih imanjih u Hrvatskoj. Stara svoja dobra umnoži novimi imanji Brlogom, Slapnom i Trešćenom, koje kupi od komore. U Brlogu sazida polag starog dvora veliki grad, koji još danas stoji, dakako jako zapušten
i ponešto poderan. Umrie god. 1689. i bude pokopan u Paulinskoj crkvi u Sveticah, gdje si je Peranski u kapeli sv. Antuna još god. 1680. posebnim ugovorom osjegurao obiteljsku grobnicu, sliedivši primjer roditelja svojih Gašpara i Margarete, koji ućiniše zapise samostanu svetičkom. Od djece Ivana Peranskoga bude Mihajlo dominikan (frater Praedicatorum) u Českoj, Franjo nasliedi dio otčeva imetka, a jedina mu kći Barbara Sidonija udade se u drugom braku za baruna poslije i grofa Franju Krsta Delišimunovića, rodjena Jelačića, generala i zapovjednika banske krajine. 0 sinu Jurju Peranskom, koji je služio kao kornet kod garde u Saksonskoj, neima daljeg spomena. Porodica Peranskih izumre oko g. 1740. u Pašadušu kod Jamnice sa Gašparom Peranskim.

Spomenici o hrvatskih gardah na dvorovih u Draždjanih i Potsdamu.


U sjednici filologičko-historičkoga razreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 25. studenoga 1892. god.

PRIOBĆIO AKADEMIK RADOSLAV LOPAŠIĆ.

(Preuzeto iz "Starina",knjiga XXVII.,Zagreb,1895.)

Druga , veca skupina placenika su bili Stradioti (Stratioti), pokupljeni sa cijelog Balkana, medju kojima je naravno bilo Hrvata
http://en.wikipedia.org/wiki/Stratioti
pogledajte reference na kraju clanka

[bonislav]

spiritual beggar kaže:

http://www.youtube.com/watch?v=_1vNz...eature=related

http://hwj.oxfordjournals.org/conten.../52/23.extract

Ovo bar nema veze sa srpskim nacistima i Bošnjacima...

Kao što rekoh pročitaj nešto o Tridesetogodišnjem ratu, trajao je 30 godina i odnio milijune žrtava, dakle Magdeburg je samo jedan događaj u tome ratu koji je postao na neki način mitski u njemačkoj literaturi 19.stoljeća.

[žalac_1]

Jäger kaže:

Zapravo, to se kod nas radilo odonda kad su nam susjedi, "dobri" Bošnjani primili islam i svu korist poturčivanja - nevjernik ne vrijedi ništa, pa pljačkajmo i koljimo dokle god možemo - potpis: palikuće i pljačkaši iz Bosne .

bitno je napomenuti da su i kršćani (kao pomoćne trupe) imali učešća u tome. eto samo toliko, jer ionako tursko-hrvatski ratovi nisu tema.

no, nema sumnje da je ponašanje i djelovanje Hrvata u tadašnjoj Europi uvjetovano specifičnostima života na zapadnom Balkanu, na granici, i da je sve počelo sa prvim akindžijskim upadima.

[Michael Collins]

kada se priča od strane Srba i ostalih o Habsburškim vojnicima u 30-godišnjem ratu,onda su najkrvoločnije postrojbe eto bili Hrvati katolici, a kada se govori o ratovima sa Srbima, onda su Hrvati bili samo konjušari a Srbi Pravoslavci su obranili zemlju od Turaka

[spiritual beggar]

bonislav kaže:

Kao što rekoh pročitaj nešto o Tridesetogodišnjem ratu, trajao je 30 godina i odnio milijune žrtava, dakle Magdeburg je samo jedan događaj u tome ratu koji je postao na neki način mitski u njemačkoj literaturi 19.stoljeća.

Iz ovoga se da iščitati svo tvoje neznanje.
Pokolj u Magdeburgu je najmanje bio "jedan događaj u ratu", već pokolj koji je zaprepastio cijelu ondašnju Europu.
Divljaštvo koje su pokazali pripadnici Katoličke Lige, to je bar vidljivo iz pisanje tadašnji hroničara, čak je i za ono vrijeme bilo krajnje nepojmljivo. Možeš naći na youtube dokumentarac "The Sack of Magdeburg" gdje o samom događaju govore releventni njemački historičari, koji b.t.w navode svjedočanstva i samih učesnika sa katoličke strane. Toliko je gnusan da su čak i Tillyevi generali protestovali protiv takve vrste krvoločnosti koju je dopustio vojnicima.
U ono vrijeme je vladao običaj da svako mijesto koje se zauzme, vojnici imaju pravo na tri dana pljačke, tj. sve što mogu ponjeti njihovo je. Mnogi od njih su poveli i vlastite porodice u pljačku, jer je ondašnji Magdeburg važio za veoma bogato mjesto.

[spiritual beggar]

žalac_1 kaže:

no, nema sumnje da je ponašanje i djelovanje Hrvata u tadašnjoj Europi uvjetovano specifičnostima života na zapadnom Balkanu, na granici, i da je sve počelo sa prvim akindžijskim upadima.

Mali offtopic: Hrvatima pod Dobor-Kulom 1408 god., doduše tad samo ugarskim vazalima, nisu trebale akindžije, niti njihova brutalnost, da pokolju cvijet bosanskog plemstva, njih 170, i pobacaju u rijeku Bosnu?

[bonislav]

spiritual beggar kaže:

Iz ovoga se da iščitati svo tvoje neznanje.
Pokolj u Magdeburgu je najmanje bio "jedan događaj u ratu", već pokolj koji je zaprepastio cijelu ondašnju Europu.
Divljaštvo koje su pokazali pripadnici Katoličke Lige, to je bar vidljivo iz pisanje tadašnji hroničara, čak je i za ono vrijeme bilo krajnje nepojmljivo. Možeš naći na youtube dokumentarac "The Sack of Magdeburg" gdje o samom događaju govore releventni njemački historičari, koji b.t.w navode svjedočanstva i samih učesnika sa katoličke strane. Toliko je gnusan da su čak i Tillyevi generali protestovali protiv takve vrste krvoločnosti koju je dopustio vojnicima.
U ono vrijeme je vladao običaj da svako mijesto koje se zauzme, vojnici imaju pravo na tri dana pljačke, tj. sve što mogu ponjeti njihovo je. Mnogi od njih su poveli i vlastite porodice u pljačku, jer je ondašnji Magdeburg važio za veoma bogato mjesto.

Dečko, ajde barem pročitaj knjigu s linka koji sam stavio. Ti si dosad pogledao dokumentarac od 60 minuta i stavio citate Schillera.

spiritual beggar kaže:

Mali offtopic: Hrvatima pod Dobor-Kulom 1408 god., doduše tad samo ugarskim vazalima, nisu trebale akindžije, niti njihova brutalnost, da pokolju cvijet bosanskog plemstva, njih 170, i pobacaju u rijeku Bosnu?

Nekad je bolje šutjeti.
Laka konjica poznata kao akindžije nisu spomenute zbog nekakve svoje brutalnosti već zbog toga što su odlučujuće utjecale na nastanak lake konjice poznate pod nazivom "Hrvati" koja je sudjelovala u Tridesetogodišnjem ratu. Ti "Hrvati" su po načinu ratovanja kopija akindžija i stvoreni su da upadaju na turski teritorij baš onako kako su akindžije upadale na kršćanski. U 30godišnjem ratu ta je laka konjica korištena u identične "akindžijske" svrhe - zasjede, pljačka, palež, uništavanje sela, gerilski iznenadni napadi, napadi na konvoje s municijom i hranom itd.

Iako taj tip konjice potječe s područja Hrvatske naziv "Hrvati" se proširio na sve postrojbe lake konjice u katoličkim vojskama u tome ratu tako da teoretski u nekim jedinicama tih Hrvata nije trebalo biti ni jednog jedinog s ovih prostora. Nešto kao na ovim prostorima "krajišnik".

[Michael Collins]

spiritual beggar kaže:

Mali offtopic: Hrvatima pod Dobor-Kulom 1408 god., doduše tad samo ugarskim vazalima, nisu trebale akindžije, niti njihova brutalnost, da pokolju cvijet bosanskog plemstva, njih 170, i pobacaju u rijeku Bosnu?

Poklali su se Hrvati i međusobno kod Blizne kada je Slavonsko(današnja središnja Hrvatska) plemstvo uz pomoć pobunjenog Hrvatskog(današnja Dalmacija) svrgnulo Šubiće sa vlasti,u čemu je tvoj point?

[spiritual beggar]

bonislav kaže:

Dečko, ajde barem pročitaj knjigu s linka koji sam stavio. Ti si dosad pogledao dokumentarac od 60 minuta i stavio citate Schillera.

Promašio si poantu. Ja sam se jasno referisao na porijeklo sme izreke o kojoj se diskutuje. Koliko je meni poznato veže se za Magdeburg. Ti možda znaš više, a ne želiš govoriti o tome?

Nekad je bolje šutjeti.
Laka konjica poznata kao akindžije nisu spomenute zbog nekakve svoje brutalnosti već zbog toga što su odlučujuće utjecale na nastanak lake konjice poznate pod nazivom "Hrvati" koja je sudjelovala u Tridesetogodišnjem ratu. Ti "Hrvati" su po načinu ratovanja kopija akindžija i stvoreni su da upadaju na turski teritorij baš onako kako su akindžije upadale na kršćanski. U 30godišnjem ratu ta je laka konjica korištena u identične "akindžijske" svrhe - zasjede, pljačka, palež, uništavanje sela, gerilski iznenadni napadi, napadi na konvoje s municijom i hranom itd.

Iako taj tip konjice potječe s područja Hrvatske naziv "Hrvati" se proširio na sve postrojbe lake konjice u katoličkim vojskama u tome ratu tako da teoretski u nekim jedinicama tih Hrvata nije trebalo biti ni jednog jedinog s ovih prostora. Nešto kao na ovim prostorima "krajišnik".

WoW! Ispada da su akindžije preokrenule naglavačke strategiju ratovanja? Povijest lake konjice uopšte ne počinje sa Osmanlijama, jer su istu taktiku odavno koristili mnogi drugi narodi, tipa Mongola, tako da uopšte nije "revolucionarna" kako je ti prikazuješ.
U suštini, nema razlike između akandžijski upada na kršćanske teritorije od onih koji su vršili hrvatski plemići u ugarskoj službi prilikom pustošnje Bosne i uništavanja bosanske šizme. Palilo se, pljačkalo, odvodilo se roblje, ubijalo...