Bela Hamvas

[Volver]

contra rationem kaže:

Još jedan citat (ne mogu odoljeti, trenutno sam njime opsjednuta). Hamvas je želio “sva pitanja ostaviti neriješena. Dakle, ne zatvoriti mišljenje, nego upravo otvoriti sva vrata... Pitanja ne riješiti, nego ih naći što više i što opasnija i, po mogućnosti, najoštrije ih postaviti. Ne zatvoriti se prema rješenjima djelatnosti duha, nego otvaranjem svih prozora i vrata pustiti duhu slobodan ulaz i osigurati propuh. Nikakav čvrst odgovor i tvrdnja. Nikakva čvrsta pogodba i ustanovljenost. Nikakvo načelo”.

Eto, za laku Noć!

dobro jutro, dobar dan... U ovom citatu neodoljivo prepoznajem Paul Valery-a ( crill? ) i zaključujem kako veliki ljudi - veliki intelektualci - nimalo slučajno ( iako vjerojatno neovisno jedan od drugoga ) dolaze do zajedničkih istina.

[contra rationem]

augustin kaže:

Čim smo knjigu zatvorili eto nam svakodnevice poput glupe kokoši...

E, meni je danas dan bio baš poput glupe kokoši sve dok se nisam dohvatila Hamvasove pripovijetke "Čudesno putovanje Joachima Olbrina" kaj me malo podiglo. Neobično mi je kakav mu je raspon stilova.

Ja sam na Hamvasa zapravo sasvim slučajno nabasala bauljajući po knjižari i kupila prvo "Kršćanstvo - Scientia Sacra" u uvjerenju da se radi o kvalitetnoj ezoteriji, nečem što ide još puno dalje od npr. Thorwald Detlefsena (Schicksal als Chance/Sudbina kao šansa). Sad se čudom čudim širini njegova izraza.

volver kaže:

U ovom citatu neodoljivo prepoznajem Paul Valery-a ( crill? ) i zaključujem kako veliki ljudi - veliki intelektualci - nimalo slučajno ( iako vjerojatno neovisno jedan od drugoga ) dolaze do zajedničkih istina.

Istina. Evo još jednog citata:

"Umjesto da se poduhvaća ukidanja patnje i ublažavanja tereta, čovjek treba prihvatiti patnju i treba je učiniti smislenom Bez patnje život nema smisla. To je ono što se naziva ozbiljnost igre. Ono olakšanje tereta jest laisser aller, bit će što bude. To nema veze s grijehom. To znači šaliti se sa stvari. Ostati nebitan, neozbiljan i beznačajan. U grijehu se život ne sroza, nego čovjek postaje nitkov i varalica. Ozbiljnost igre."
iz "Kršćanstva"

To je možda ono što nedostaje današnjem modernom društvu, hrabro se suočiti sa svojom sudbinom.

[crill]

volver kaže:

dobro jutro, dobar dan... U ovom citatu neodoljivo prepoznajem Paul Valery-a ( crill? ) i zaključujem kako veliki ljudi - veliki intelektualci - nimalo slučajno ( iako vjerojatno neovisno jedan od drugoga ) dolaze do zajedničkih istina.

Ne znam zašto mene spominješ.

Prvo, moramo nekako zauzdati tu "istinu", jer tu se koplja lome. Da ne bude predosadno, uzeo sam si slobodu konzultirati se sa Biercovim Devil's Dictionary gdje kaže :

TRUTH, n. An ingenious compound of desirability and appearance.
Discovery of truth is the sole purpose of philosophy, which is the
most ancient occupation of the human mind and has a fair prospect of
existing with increasing activity to the end of time.

e sad kad smo to rekli, da nadodamo i ovaj bezvremenski dragulj:

Oko 1938. Paul Valery je napisao : " Ne bi trebalo da povijest književnosti bude povijest pisaca i događaja iz njihova života, ili iz života njihovih djela, nego Povijest Duha kao proizvođača ili potrošača književnosti. Takva bi se povijest mogla cijela napisati a da se ne spomene ni jedan jedincati pisac." Nije prvi put Duh iznio takvu napomenu; 1844, u mjestu Concordu, jedan je drugi njegov pisar pribilježio: " Veoma me u književnosti pogađa priviđenje da je jedan čovjek napisao sve knjige... tolika je izjednačenost i istovjetnost suda i gledišta u tom pripovijedanju da biva jasno da je ono djelo jednoga svevidećega i svečujućega gospodina" (Emerson: Essays, 2, VIII). Dvadeset godina prije Shelley je izjavio da su sve pjesme prošlosti, sadašnjosti i budućnosti epizode ili ulomci jedne jedine beskrajne pjesme, koju stvaraju svi pjesnici svijeta ( A Defense of Poetry, 1821).
(...)
"Kad bi čovjek mogao proći kroz Raj u snu, i da mu se dade cvijet kao jamstvo da duša njegova odista ondje bila, i da nađe taj cvijet u rucii kad probudi - da! - što bi onda bilo?"
Ne znam što će moj čitatelj pomisliti o ovoj maštaniji; ja mislim da je savršena. Upotrijebiti je kao temelj za druge sretne domisli, kao da je unaprijed nemoguće; ima cjelovitost i jedinstvenost kao terminus ad quem, završna točka. Jasno je da to i jest. U poretku književnosti, kao ni u drugima, nema čina koji nije kruna beskrajnoga niza uzroka i vrelo beskrajnoga niza posljedica. Iza Coleridgeova domišljaja stoji opći i prastari domišljaj mnogih naraštaja ljubavnika koji su kao zalog tražili cvijet.
(Borges, Coleridgeov cvijet)

Osobno nisam prepoznao sličnosti u iskazu činjenica kod Bele i Valerya. Ali kod velikana to niti ne bih trebao nalaziti. I kad bih našao, morao bih zanemariti. Sigurno je neka greška u pitanju.
Naposljetku, između njih su nepregledne doline a oni osamljeni Hiperioni. Valery je simbol umijeća, ali isto tako, i beskrajnih skrupula; Bela nosi biljeg odvažnosti i neuništive mirnoće; Valery sjajno oličuje labirinte duha; Hamvas slatkastu opijenost tjelesnosti. Valery je simbol Europe i njezina profinjenog sumraka; Hamvas njezina (možda jedina) nada...

Ispada da je puno važnije od onoga što su rekli način na koji su nosili ono izrečeno. (Možda su nosili cvijet sa sobom). Viviana se preopširno izrazila kad je tražila zajedničku Istinu. Zapravo je tražila cvijeće po livadi.

[crill]

augustin kaže:

Definitivno, ne. Vrijeme ide kako ide, netko je možda još moderan, netko postmoderan ali nema povratka (osim u smislu "vječnog povratka onog jednakog )

Hrmmm...interesting.

Roland Barthes - Mythologies

[contra rationem]

Pomalo sam zapustila Hamvasa (a vi?).

crill kaže:

Osobno nisam prepoznao sličnosti u iskazu činjenica kod Bele i Valerya. Ali kod velikana to niti ne bih trebao nalaziti. I kad bih našao, morao bih zanemariti. Sigurno je neka greška u pitanju.
Naposljetku, između njih su nepregledne doline a oni osamljeni Hiperioni. Valery je simbol umijeća, ali isto tako, i beskrajnih skrupula; Bela nosi biljeg odvažnosti i neuništive mirnoće; Valery sjajno oličuje labirinte duha; Hamvas slatkastu opijenost tjelesnosti. Valery je simbol Europe i njezina profinjenog sumraka; Hamvas njezina (možda jedina) nada...

Ispada da je puno važnije od onoga što su rekli način na koji su nosili ono izrečeno.

Potraga za istinom je ista jer istina je jedna. Pogledaš li Kafku, Eluarda, Rilkea, Goethea ili Hamvasa, koliko su se oni njoj približili, kako su se izrazili, na koji način su tragali, to je ono što ih čini drugačijima. Taj Duh kojeg Valery spominje ili Providnost ili impulsi koje nam Svemir daje, koliko smo za njih otvoreni da ih prepoznamo...

Kao što citiraš:

Dvadeset godina prije Shelley je izjavio da su sve pjesme prošlosti, sadašnjosti i budućnosti epizode ili ulomci jedne jedine beskrajne pjesme, koju stvaraju svi pjesnici svijeta ( A Defense of Poetry, 1821).

Pa da kao poticaj još malo citiram Hamvasa:

Zadatak i sudbinu nisi ti birao... ...Njeguj u sebi odanost i vidjet ćeš da ne možeš stajati na mjestu. Ako odbaciš mač, kukavica si i bježiš od svoje sudbine. Hoćeš biti promatrač? Ne možeš biti. Ako odbaciš mač, i onda djeluješ. Tvoju sudbinu Bog je stvorio takvom kakva jest. Ne brini o pobjedi, ali bori se tako kao da pobjeda ovisi o tebi. Budi junak.

To je misterij kulta.

Koliko hrabrosti imamo da prihvatimo vlastitu sudbinu, da slijedimo ono što je naš zadatak, da ga uopće i ugledamo? Koliko se iz straha i inercije može promašiti?

augustin kaže:

Termin "postmoderan" izmiče svakom značenju, upravo to je njegova bit, biti prkosan modernom. O njemu će se vjerojatno pravilno suditi tek za nekih stotinjak godina. Ali bitno je uočiti da se on nekako već odnosi prema moderni i svim njenim potragama za apsolutnim istinama.

U čemu je po tvom mišljenu Hamvas postmoderan, termin s kojim sam površno upoznata, a koji rado spominješ? Ili sam nešto krivo shvatila?

Nema apsolutne stvarnosti; “stvarnost” je subjektivno determinirana, a potraga za znanjem je neizbježno svedena na stalne čine interpretacije i reinterpretacije. J. Thomas Walker: "Postmodernizam i proučavanje budućnosti"

Potragu za stvarnošću čine stalne interpretacije i reinterpretacije. Ali nije li istina ipak apsolutna? Ono što Hamvas stalno propovijeda kao predaju koja se pojavljuje u svih naroda (do stoljeća 6. prije nove ere).

[augustin]

U čemu je po tvom mišljenu Hamvas postmoderan, termin s kojim sam površno upoznata, a koji rado spominješ? Ili sam nešto krivo shvatila?

Nema apsolutne stvarnosti; “stvarnost” je subjektivno determinirana, a potraga za znanjem je neizbježno svedena na stalne čine interpretacije i reinterpretacije. J. Thomas Walker: "Postmodernizam i proučavanje budućnosti"

Potragu za stvarnošću čine stalne interpretacije i reinterpretacije. Ali nije li istina ipak apsolutna? Ono što Hamvas stalno propovijeda kao predaju koja se pojavljuje u svih naroda (do stoljeća 6. prije nove ere).

Ovaj Walker je sve lijepo rekao, sveo postmodernizam na njegovu mjeru. Hamvas se sigurno nije računao u postmoderniste. Međutim duh vremena ga nesumnjivo tamo svrstava. "Reinterpretacije stvarnosti", a čime se drugim bavi Hamvas? Njegovu legendu o Adamu Kadmonu ne znam da je zabilježila Biblija, tobože je riječ o predajama drugih naroda, ali u pozadini stoji tek jedna fantastična mašta, istina inspirirana predajama, ali ne i nešto što počiva na stvarnim predajama. Možda te u ovom trenutku razočaravam, ali način na koji piše Hamvas tek oponaša potragu za apsolutnom istinom.

Međutim, ne treba to gledati crno. Snaga umjetnosti i književnog teksta upravo počiva na jednoj te istoj predaji te nam se čini da svi pisci i umjetnici svijeta uvijek govore o jednom te istom svak na svoj način. U postmodernom dobu čovjek može pisati ako je istinski pisac jedino na taj način. Kada bi Hamvas pokušavao stvarno izricati "apsolutne istine" onda bi za mene bio loš pisac...

[Volver]

crill kaže:

Ne znam zašto mene spominješ.

ne znam ni ja.

crill kaže:

Dvadeset godina prije Shelley je izjavio da su sve pjesme prošlosti, sadašnjosti i budućnosti epizode ili ulomci jedne jedine beskrajne pjesme, koju stvaraju svi pjesnici svijeta ( A Defense of Poetry, 1821).
(...)

ili, "mi samo dopisujemo na mjestima nečijih odustajanja" ( S. Petlevska )

crill kaže:

Osobno nisam prepoznao sličnosti u iskazu činjenica kod Bele i Valerya. Ali kod velikana to niti ne bih trebao nalaziti. I kad bih našao, morao bih zanemariti. Sigurno je neka greška u pitanju.

Viviana se preopširno izrazila kad je tražila zajedničku Istinu. Zapravo je tražila cvijeće po livadi.

Ne mogu sad tražiti a i bilo bi prezahtjevno tražiti cvjetak u tolikim bokorima ( gle, kako sam se samo zapetljala među ove muškatle ), ali sjećam se da je Valery po pitanju pitanja razmišljao slično ( Hamvas je želio “sva pitanja ostaviti neriješena. Dakle, ne zatvoriti mišljenje, nego upravo otvoriti sva vrata... ) - usredotočujući se na problem intenzivnog misaonog brušenja pitanja kako bi ona bila što čišća i jasnija, preciznija ( a što je ujedno i zamjerio filozofima govoreći da je sva metafizika nastala od loše upotrebe riječi ), namjesto žurbe da se čim prije stigne do odgovora ( parafraziram, vjerojatno loše ). A ima tu i još nekih asocijacija ali da sad ne bih govorila napamet, ako bude potrebe, možda neki drugi put.

[Volver]

contra rationem kaže:

Koliko hrabrosti imamo da prihvatimo vlastitu sudbinu, da slijedimo ono što je naš zadatak, da ga uopće i ugledamo? Koliko se iz straha i inercije može promašiti?

To je pitanje.

contra rationem kaže:

Potragu za stvarnošću čine stalne interpretacije i reinterpretacije. Ali nije li istina ipak apsolutna? Ono što Hamvas stalno propovijeda kao predaju koja se pojavljuje u svih naroda (do stoljeća 6. prije nove ere).

Ta predaja funkcionira u svakom vremenu kao istina. I uopće čini mi se da je u biti vremena - znanje odn. naš zadatak u datom nam vremenu stizanje do njegove biti.

[contra rationem]

50.

Što se iz ljubavi ne može shvatiti, ne može se smatrati vjerodostojnim.

52.

Praslika svake ljubavi je žrtva na Golgoti: potpuno dati sebe.

59.

Što nije eklezija to je ergastulum, odnosno štala robova.

78.

To o čemu piše mahayana Evanđelja izražavaju ovako: Kad se dignem u nebo, cijeli ću svijet dići sa sobom.

Bela Hamvas
"Kršćanstvo, Scienetia Sacra II"



Sretan Uskrs Volver! Sretan Uskrs Augustin!

Sretan Uskrs svima!

[augustin]

contra rationem kaže:

50.

Što se iz ljubavi ne može shvatiti, ne može se smatrati vjerodostojnim.

52.

Praslika svake ljubavi je žrtva na Golgoti: potpuno dati sebe.

59.

Što nije eklezija to je ergastulum, odnosno štala robova.

78.

To o čemu piše mahayana Evanđelja izražavaju ovako: Kad se dignem u nebo, cijeli ću svijet dići sa sobom.

Bela Hamvas
"Kršćanstvo, Scienetia Sacra II"



Sretan Uskrs Volver! Sretan Uskrs Augustin!

Sretan Uskrs svima!

I ja bih vazda citirao Belu, ali ovoga puta ću tek parafrazirat Nietzschea:
"Misao i mišljenje je za većinu ljudi teška stvar koje se uglavnom klone a za mene u pogodne dane jedna svetkovina i blagoslov". Biti opijen mislima koje pretvaraš u riječi. To čini Hamvas!

[MoW]

augustin kaže:

Ovaj Walker je sve lijepo rekao, sveo postmodernizam na njegovu mjeru. Hamvas se sigurno nije računao u postmoderniste. Međutim duh vremena ga nesumnjivo tamo svrstava. "Reinterpretacije stvarnosti", a čime se drugim bavi Hamvas? Njegovu legendu o Adamu Kadmonu ne znam da je zabilježila Biblija, tobože je riječ o predajama drugih naroda, ali u pozadini stoji tek jedna fantastična mašta, istina inspirirana predajama, ali ne i nešto što počiva na stvarnim predajama. Možda te u ovom trenutku razočaravam, ali način na koji piše Hamvas tek oponaša potragu za apsolutnom istinom.

Međutim, ne treba to gledati crno. Snaga umjetnosti i književnog teksta upravo počiva na jednoj te istoj predaji te nam se čini da svi pisci i umjetnici svijeta uvijek govore o jednom te istom svak na svoj način. U postmodernom dobu čovjek može pisati ako je istinski pisac jedino na taj način. Kada bi Hamvas pokušavao stvarno izricati "apsolutne istine" onda bi za mene bio loš pisac...

Adam Kadmon, koliko znam, ne spominje se u Bibliji, moguće je da je taj pojam od tamo izbrisan.
Adam Kadmon je oznaka kompletnog čovjeka, primordijalnog, iskonskog i savršenog čovjeka. Korijeni su u Egiptu, a poslije se učenje o Adamu Kadmonu širilo u sufijskim (mističnim islamskim) učenjima i naravno, kroz Kabbalahu.
Dakle, ideja je drevna i vrlo vjerojatno ne potječe s ovoga svijeta. Hamvas je vjerojano tu ideju načuo, ali nije razumio o čemu se radi.
Uskoro planiram čitati Hram čovjeka od Renea Schwallera de Lubitza, u franc. originalu. Tamo ću nastojati naći odgovore na pitanja o Adamu Kadmonu...

[tohu va bohu]

Ovo je moj prvi post i odlučio sam ga posvetiti ovom neponovljivom,i velikom misliocu..

Mislim da ne postoji osoba koja je ostala ravnodušna nakon
što je pročitala barem i nekoliko rečenica od tog čarobnjaka pisane riječi..

Ne bih želio ulaziti u dublje analize njegovih djela,jer,na kraju,svatko vidi ono što želi vidjeti,i doživljava ono za
što je spreman primiti..Iz moje perspektive,i u mom srcu,
Bela će imati posebno mjesto jer mi je svojim pisanjem
samo potvrdio neke stvari koje su mi pomogle da
napravim nekoliko koraka više prema Samorealizaciji..

[jimmy jazz]

podseca me po tom toku pisanja na Kerouaca. al dok se Kerouacov glavni fokus vishe usmjeruje na vanjski, svakodnevni zivot, kojeg pokusava bezuspjeshno transcendirati bjegom u hedonisticke izljeve svijesti, ipak uvijek ponovno zadiruci u dubine misticnog, na rubovima svog djela, cime on na taj nacin zaokviruje svoja djela (On The Road, Dharma Bums), Hamvasu je upravo mistika glavni i jedini fokus njegvo djela (Scientia Sacra), a hedonizam, iako postojeci na rubovima (Filozofija vina), je puno vishe(sasvim?) nadvladan neg kod Kerouca.
po svom osjecaju su obadvojica duboko zashli u tajne sveta, priblizili se istini; naglasak je bil drugciji. a to je i jeden od razloga zakaj se njihovi zivotni puti razlikuju.

[tohu va bohu]

Hmmm..uspoređuješ kruške i jabuke..

Kod Hamvasa je očito kako su njegovi tekstovi spoj
filozofskih ideja i nevjerovatno profinjene umjetničke proze,po meni čista apologija vlastite egzistencije..

I sad,gdje si i zašto izvadio Kerouca,da ga uspoređuješ
sa Hamvasem?..

Kerouac je običan hašiš boy,koji je do objave "On the road"
obično vrijeme provodio otpuhavajući kolutove marihuane,
i u ispraznim ševama sa Boroughsom..

Nemam se namjeru prepirati,ali malo si fulao..

[jimmy jazz]

tohu va bohu kaže:

Hmmm..uspoređuješ kruške i jabuke..

Kod Hamvasa je očito kako su njegovi tekstovi spoj
filozofskih ideja i nevjerovatno profinjene umjetničke proze,po meni čista apologija vlastite egzistencije..

I sad,gdje si i zašto izvadio Kerouca,da ga uspoređuješ
sa Hamvasem?..

Kerouac je običan hašiš boy,koji je do objave "On the road"
obično vrijeme provodio otpuhavajući kolutove marihuane,
i u ispraznim ševama sa Boroughsom..

mora da si im bash ti svecu drzal.
to, il se takve vizije dobijaju na putu "prema Samorealizaciji", drugog nacina ne vidim.

lujdi koji nekaj kuzhe, znaju koja je veza..

p.s. dalko je Bela bil od filozofije

[tohu va bohu]

jimmy jazz kaže:

mora da si im bash ti svecu drzal.
to, il se takve vizije dobijaju na putu "prema Samorealizaciji", drugog nacina ne vidim.

Ma ti si očito neki pametnjaković koji si daje za pravo
da komentira sve i svašta..

lujdi koji nekaj kuzhe, znaju koja je veza..

I malo pismenosti nebi škodilo..

p.s. dalko je Bela bil od filozofije

Očito daleko i od tebe..

[contra rationem]

jimmy jazz kaže:

p.s. dalko je Bela bil od filozofije

Kaj, nije te se tolko dojmio? Il ciljaš na to da ni on nije previše držao do filozofije jer se tu Bog prilagođava ideji pojedinca, ne gleda se u slikama i analogijama?

Vezano na Keruaca, meni pada na pamet Pirsig "Zen ili umjetnost održavanja motorkotača".

[jimmy jazz]

ove druge. a on je sam kritiziral filozofske sustava kao dogovorne, bez vrednosti, samo s dogovornom, referencijalnom vrednosti..
dok je njegvo delo sasvim drugacije prirode.
a puno zapadne filozofije je takvo, prazni intelektualni sustavi, otudjeni od ljudske prirode. bash nekaj sad proucavam Platona za jeden rad, i on se jako puno odnosi na Boga i dushu, dok denesnja znanost tu vaznu dimenziju totalno ignorira, uzimajuci samo neke djelice, al to nije to onda. pravi se slijepom. jako apsurdno. Aristotel ih je pokvaril.

a Pirsig..njega se josh more citati na hrvatskom, al Kerouaca se nemre! inace je to nekva sasvim druga pripovest. a Kerouac je sam sebe opisival kao katolickog mistika, pa ko more najti te nekve stvari more, a ko nemre, nemre. al za to je potreban biti "iniciran", u nekom smislu. morash prvo imeti osjetljivost za jezik i nijanse, a drugo, za neke druge stvari gomila lujdi cita Kerouacov on the Road kao beat-literaturu, za po putu, zadrzhe se na povrshini, pa ne primete dubine u koje se on svako malo spushta. nisu inicirani. a on ih tak ljepo poziva na put.

[contra rationem]

Uu! Jel ko šta čita od našeg prijatelja?

Do kuće vode stepenice i pragovi. Na svakom je pragu čuvar. Duša mora čuvare osloviti imenom. "Učinih svoj put. Poznajem te i znam tvoje ime i znam ime tvoga boga koji te čuva."

[contra rationem]

Ne pada mi na pamet neka prosvjetljujuća analiza, pa ću citirati još malo:

Vede govore o putu predaka i putu bogova. Duša preminulog nakon smrti krene putem predaka i ako je za života ispunjavala religijske običaje, nije počinila veliki grijeh, bila je milosrdna i poštivala zakon, ali se nije probudila, mora ostati u svijetu opsjena. Za dobra djela dobit će nagradu, postići će sreću, ali nakon prolaska svjetske godine mora se vratiti u patnju. Putem bogova kreće duša koja je svoj ljudski život koristila da bi se probudila. Nakon smrti ne priželjkuje doći među sretne, jer zna da nakon sreće slijedi nesreća, nakon blaženstva patnja, nakon života smrt, nakon radosti tuga, nakon svjetlosti mrak - tu u svijetu opsjena, kao što Heraklit kaže "put prema gore i prema dolje je isti", i kao što Kinezi kažu: yi yang - yi yin, jedan svijetao jedan mračan, jedan dobar jedan loš, vječno i nezaustavljivo. Duša pređe raj koji obećava sreću, dostigne atman, sjajnu budnost i mir božanskog uma...

Hamvas je moj guru! Mogla sam otvorit knjigu i citirat bilo kaj!