Odnos škola-dijete vs. škola-roditelj

[trenutna]

Ja sam ,nakon gledanja kako moje dijete,odmah na početku školovanja ima toliko problema,reagirala na roditeljskom sastanku...i bilo je bolje da sam šutila i trpila.
Nažalost, ali, iako ne mogu smisliti inertnost i podilaženje na jednu stranu a onda pljuvanje na drugu, nekad je bolje prešutjeti zbog dobrobiti svog djeteta
Dobila sam to, da sam se borila za pravednost a dobila averziju učiteljice prema meni i potrebama mog djeteta.

( samo u par crtica o čemu se radilo- sat vjeronauka u prvom razredu u sredini satnice.)
Moje dijete ,koje nije pohađalo vjeronauk,ostavljen je sa još troje učenika -da osmisle zabavu u slobodnoj sobi bez nadzora odrasle osobe-u prijevodu,dvoje se tuklo a moje je sjedilo i čekalo kad će on doći da i njega malo, ili da se priključe djeci sa produženom boravkom ( od prvog do osmog razreda,njih 30-tak u jednoj prostoriji).
Moj sin, koji je tada imao 6 i pol godina,fizički slabiji od vršnjaka , sa velikim strahom je odlazio u školu i te "slobodne "satove doživljavao kao noćnu moru

Došlo je do toga, da nakon borbe sa vjetrenjačama (škole)samostalno dogovorim sa učiteljicom vjeronauka da sin dolazi na sat sa ostalom djecom ali problem nije time riješen.( uz sve, prinuđena sam bila da,protiv mog uvjerenja šaljem sina na vjeronauk)
Kad sam tražila na roditeljskom sastanku, da se stavi u zapisnik kako sam protiv toga što se događa-zapečatila sam "odličnu" suradnju sa razrednicom i obilježena kao "težak" roditelj.

I to je bio tek početak strahova i problema...

Ma mogla bi pisati cijele eseje a i knjigu izdati koliko smo toga prošli u O.Š.

I ne, ne krivim sve učitelje,profesore itd. Najviše je tu krivo školstvo kao takvo, mnogo puta su učitelji,profesori nemoćni u svemu tome. Ima ih svakakvih,kao u svakoj profesiji ali na žalost, dovoljno da dijete zamrzi školu čim zakorači u nju.

[MMovca]

Vraćam se ovoj temi jer me zanimaju vaši načini komunikacije s učiteljima i kako balansirate s vlastitim unutarnjim borbama i strahovima te vođenjem djeteta kroz balansiranje sustavom.

Dosad sam aktivno sudjelovala u roditeljskim sastancima, bila potpora učiteljici svoga djeteta kad je bilo potrebno i kad sam se osjetila kompetentnom izraziti stav o tome dokle seže njezina odgovornost, no neki su mi događaji unijeli nemir i komunikacija je čudna.

Imam osjećaj da je komunikacija u slučaju učiteljice jednosmjerna i usmjerena na čisto referiranje djetetovih trenutačnih problema sa socijalizacijom, bez ikakvih smjernica koje bi mogle poboljšati našu međusobnu suradnju i komunikaciju.

U dva smo navrata razgovarale o djetetu na individualnim razgovorima i zaista sam pokazala visoku razinu suradljivosti, ali sam dala do znanja da discipliniranje brbljanja i mirnog sjedenja ne mogu odrađivati umjesto nje, mogu samo o tim problemima razgovarati s djetetom.

Imate li osjećaj da vam netko baca lopticu cijelo vrijeme i pere ruke od bilo kakvog rada s djetetom osim frontalnog peckanja (upozoravanja, opominjanja, bez razgovora), i kako se rješavate negativnog osjećaja da se umjesto socijalizacije pokušava forsirati stado poslušnih ovaca?

Problemi koji su predstavljeni nisu po njoj strašni i ne zahtijevaju rad s psihologom, dijete nije zapušteno i nemamo obiteljskih problema više od drugih normalnih obitelji opterećenih današnjim brzim životom, stavili smo prst i na svoje pogreške i radimo na njima i sve je to rečeno u komunikaciji s učiteljicom, ali imam osjećaj da je se uopće nije dotaklo.

Nezadovoljna sam komunikacijom koja mi se čini huškačkom i usmjerenom protiv djeteta. U želucu mi je grč od jutros kad sam ga ostavila u školi i zanima me kako se postavite u situacijama kad trebate suradnju učitelja u socijalizaciji djeteta, a ona izostaje?

Dijete odnos s učiteljicom nema. Nemam što dodati na to, zaista je tako.

[malahana]

MajaMama kaže:

Vraćam se ovoj temi jer me zanimaju vaši načini komunikacije s učiteljima i kako balansirate s vlastitim unutarnjim borbama i strahovima te vođenjem djeteta kroz balansiranje sustavom.

Problemi koji su predstavljeni nisu po njoj strašni i ne zahtijevaju rad s psihologom, dijete nije zapušteno i nemamo obiteljskih problema više od drugih normalnih obitelji opterećenih današnjim brzim životom, stavili smo prst i na svoje pogreške i radimo na njima i sve je to rečeno u komunikaciji s učiteljicom, ali imam osjećaj da je se uopće nije dotaklo.

Nezadovoljna sam komunikacijom koja mi se čini huškačkom i usmjerenom protiv djeteta. U želucu mi je grč od jutros kad sam ga ostavila u školi i zanima me kako se postavite u situacijama kad trebate suradnju učitelja u socijalizaciji djeteta, a ona izostaje?

Dijete odnos s učiteljicom nema. Nemam što dodati na to, zaista je tako.

Najlakše je komunicirati kada je sve u redu. U takvim situacijama su divni i roditelji i učitelji jedni drugima.
Ja sam stekla dojam da je učiteljicama bolje da se previše ne talasa. Da se ne traži ostvarivanje kojekakvih dječjih prava. Odnosno, vole kad im se ukaže na problem, čisto da budu upućene, ali ne vole da se previše tupi o tome. U tom slučaju ti roditelji njoj postaju problem.

U pravilu ne vole da se previše aktiviraju stručne službe, osobito ako je riječ "samo o živahnom djetetu". Kad se aktiviraju psiholozi, pedagozi i ravnatelji, samim tim njihov rad dolazi pod povećalo, pa više ne mogu raditi dovoljno samostalno i opušteno.

Sve je to ljudski i to razumijem, ali ipak je riječ o djeci. Naravno da ne generaliziram, govorim samo o svom iskustvu i o pričama koje sam čula od nekih prijatelja s djecom.

Na kraju se svodi na to da je najbolje komunicirati na jedan od dva načina: ulizivački ili đonom.
Treći način, normalan, koji bi trebao biti najrašireniji je rezerviran za one koji nemaju nikakvih problema.

Naša učiteljica je na kraju od jednog divnog odnosa s nama došla do mržnje i prema nama i prema djetetu. Nije uspjela samostalno riješiti probleme, nije uspjela niti uz pomoć stručne službe. Na kraju smo ju strašno počeli iritirati zbog inzistiranja na rješavanju. Točno se vidjelo da nas ne podnosi.

To je isto bilo ljudski od nje, premda na našu štetu. Inače je bila stvarno učiteljica za preporuku.

[nightfall]

MajaMama kaže:

Dijete odnos s učiteljicom nema. Nemam što dodati na to, zaista je tako.

Ovo mi je nejasno. Kako nema odnos? Ne komunicira s njom? Nema pouzdanja u nju? Nekakav odnos ima. Što o tome kaže samo dijete? Ne mora mu se sviđati, ali bi bilo dobro da ima odnos povjerenja, da joj se može obratiti ako nešto treba, pitati, komentirati, da joj vjeruje da će ga saslušati ili mu pomoći.

Teško je uspostaviti dobra odnos s učiteljicom, ako imate osjećaj da ona sve "prebacuje" na roditelje. Naravno da joj na satu ne možete vi raditi reda, to si ona sama mora postići, mislim da je nerealno očekivati da će se djeca ponašati kao kakvi mali roboti i ne progovoriti ni riječ. Kakvu disciplinu ona očekuje, je li vam to pojasnila? Što dijete o tome misli? Jesu li mu jasna i ostvariva ta očekivanja?

Ako ste sa svoje strane dosegli maksimum što se tiče otvorenosti u suradnji, možda da je izravno upitate kakva ona ima očekivanja i kako biste vi , na konkretan način, mogli surađivati. Pa onda vidite koliko se razilazite ili poklapate u načinu razmišljanja i krenite od toga. Možda su vama neke stvari potpuno prihvatljive , a ona ih vidi kao veliki problem . Možda ćete negdje morati podvući crtu i jasno reći učiteljici da se s nečim ne slažete (to je normalno),ali da ćete nastojati djelovati u istom smjeru, onom koji je dobar za dijete. Valjda je to i njoj prioritet, bar bi trebao biti.

Ne znam, ja se s nekim stvarima koje naša (djetetova) učiteljica radi/ne radi ne slažem, no to sam rješavala s njom. I to ne pred djetetom. Imamo zasad dobru suradnju, vjerujem da radi u interesu djeteta i s tim sam zadovoljna.

[Retra]

MajaMama kaže:

Vraćam se ovoj temi jer me zanimaju vaši načini komunikacije s učiteljima i kako balansirate s vlastitim unutarnjim borbama i strahovima te vođenjem djeteta kroz balansiranje sustavom.

Jednom sam prilikom tražila individualni razgovor s jednom profesoricom. Bila sam jako smirena i ljubazna, ali uporna u onome što me mučilo. Nije bio nikakav veliki problem, samo sam primijetila da mi mala ima nervozu svaki put kada ova ima sat. Došle smo do toga da je problem u stavu koji ova zauzima prema maloj, a ne u samom predmetu i da izbjegnemo štetu, tj. stvaranje averzije prema predmetu, išla sam s njom na razgovor. I sve joj rekla smireno, ljubazno, jasno i glasno. Jes da sam par puta osjetila poriv da joj skočim za vrat, ali sam se kontrolirala.

Žena je trabunjala (inače respektiram struku), imenovala djecu koja su naporna i zbog kojih se ona ne stigne na adekvatan način posvetiti djeci koja mogu više. Svaki put kada je odlutala sam je vratila na topic s pitanjem koja rješenje ona nudi za taj problem.
Kada je došla u slijepu ulicu ponovila sam pitanje, a kada nije znala odgovor, pitala sam je koga mi može preporučiti i na koga da se ja točno obratim kako bismo riješili problem. Pa problema više nije bilo.

Uglavnom, stvar se smirila, postala je obazrivija prema djeci.

Nisam tip koji se pravda za svaku sitnicu i ne pozivam nikog na red, s razrednicom imam ok odnos, malu učim da ih poštuje...

Nezadovoljna sam komunikacijom koja mi se čini huškačkom i usmjerenom protiv djeteta. U želucu mi je grč od jutros kad sam ga ostavila u školi i zanima me kako se postavite u situacijama kad trebate suradnju učitelja u socijalizaciji djeteta, a ona izostaje?

Dijete odnos s učiteljicom nema. Nemam što dodati na to, zaista je tako.

Možda da promijeniš gard prema njoj?

Ako ti se komunikacija čini takvom, onda takva i jeste. Argumentiraj joj na temelju čega sve ti se komunikacija čini huškačkom i usmjerenom protiv djeteta i pitaj je koje ona riješenje predlaže. Ako ona ne zna, reci neka te uputi na nekoga tko to zna, pa ćeš ići dalje.
I ne odustaj dok ne dobiješ ili rješenje ili osobu od koje ćeš dobiti rješenje.

(Ne znam točno o čemu se radi, ići ću sad pročitati što si tu pisala, ali ovo da dijete s njom nema odnos zvuči zabrinjavajuće... )

[MMovca]

Retra kaže:

Žena je trabunjala (inače respektiram struku), imenovala djecu koja su naporna i zbog kojih se ona ne stigne na adekvatan način posvetiti djeci koja mogu više. Svaki put kada je odlutala sam je vratila na topic s pitanjem koja rješenje ona nudi za taj problem.
Kada je došla u slijepu ulicu ponovila sam pitanje, a kada nije znala odgovor, pitala sam je koga mi može preporučiti i na koga da se ja točno obratim kako bismo riješili problem. Pa problema više nije bilo.

Uglavnom, stvar se smirila, postala je obazrivija prema djeci.

Nisam tip koji se pravda za svaku sitnicu i ne pozivam nikog na red, s razrednicom imam ok odnos, malu učim da ih poštuje...



Možda da promijeniš gard prema njoj?

Ako ti se komunikacija čini takvom, onda takva i jeste. Argumentiraj joj na temelju čega sve ti se komunikacija čini huškačkom i usmjerenom protiv djeteta i pitaj je koje ona riješenje predlaže. Ako ona ne zna, reci neka te uputi na nekoga tko to zna, pa ćeš ići dalje.
I ne odustaj dok ne dobiješ ili rješenje ili osobu od koje ćeš dobiti rješenje.

(Ne znam točno o čemu se radi, ići ću sad pročitati što si tu pisala, ali ovo da dijete s njom nema odnos zvuči zabrinjavajuće... )

Nisam pisala o konkretnim problemima, nisu ni bitni, način komunikacije isti je i s drugim roditeljima, jednostavno je komunikacija jednostrana, nabrajanje i onda povlačenje kad se spomene stručna služba ili pita kakvu konkretnu pomoć očekuje od tebe, onda ti problemi koji su rezultirali pozivom na individualni odjednom nisu ništa, to je prilagodba, odjednom je sve razumljivo, nešto slično kao kod tebe.

Moj gard u biti ne postoji, ja uzmem svu snagu koju posjedujem i usredotočim se na slušanje (naravno, budem pod stresom), a onda postavljam konkretna pitanja ili ponudim rješenje. Ako postoji kakav body language, za njega ne znam, možda i postoji, možda sljedeći put baš to pitam: osjeća li ona bilo kakav gard s moje strane. Znaš i sama da nije isto napisati i vidjeti se s nekim u stvarnosti, a pogotovo jer na forumu potražim i savjete u vezi sa stvarima koje ondje i ne kažem, nego mi se postave pitanja, mnogo puta i ja sama shvatim da su nešto moji osobni strahovi.

O odnosu... Ima on odnos poštovanja, on točno zna da je učiteljica osoba koja je zadužena za njegovo učenje, čak i zadaće nekad ne želi pokazati jer kaže da je to njezin zadatak i da će mu ona ispraviti ako je pogriješio. To je to, drugo ništa, osim pitanja zašto se nikad ne smije (često to pita). Mislim da ga je izgubila nekad kad ga je opomenula da je nije pozdravio na dolasku (bila je okrenuta leđima), poginjanje glave i sram zbog nečega što nema nikakva smisla jer ni ja ne pozdravljam ničija leđa... Tad sam i ja prvi put recimo reagirala i rekla da je nisam ni ja pozdravila i da se ispričavam jer bila je okrenuta leđima (malac je već bio u razredu).

Meni je recimo zanimljivo i izostajanje pohvale, tj. upućivanje pohvale po meni krivoj osobi, meni. Nekoliko puta rekla sam da bi možda bilo dobro da se to uputi njemu kako bi bolje njegovao po njoj nova i bolja ponašanja, i opet zid.

Mene sve to onako muči pomalo, čemu ja služim u tom procesu obrazovanja? Nađem se u nekoj čudnoj atmosferi u kojoj mi se nešto govori, prijavljuje, a nisam zapisničar niti policajac vlastitom djetetu, želim da se socijalizira, želim i popraviti neke njegove pogrešne postupke, želim sudjelovati, a ispada da sam neka spužva koja treba upiti informacije i šutjeti dalje jer prijedlozi izostaju, a moji su valjda od stakla. Još se pitam kako je roditeljima djece koja imaju neke veće probleme, mami djeteta koje je zaista agresivno, obiteljima koje su disfunkcionalne.

Vidi, u neku je ruku razumijem, nemiran su razred bez daljnjega, brzo napreduju iako ne svi istom brzinom i čak je i sama svjesna da im je dosadno, ali ne bi li bilo dobro onda napraviti neku radionicu, možda možemo zajedno djelovati, možda možemo nešto promijeniti kad djeca vide da mi roditelji međusobno surađujemo? Možda možemo i neka nastavna sredstva prikupiti, neke mozgalice, opipljiva pomagala, zasad su usredotočeni samo na audiovizualno, osim na kreativnim radionicama, čini mi se malo senzoričkih pomagala u samoj nastavi.

Ne bih htjela da se misli kako imam apriorno loše odnose s učiteljicom, u svakom slučaju ima svojih krasnih strana, djeca pokazuju razvoj u učenju, gradivo je zasad shvaćeno, nije nabiflano napamet, čak mislim da je u neku ruku i to sve s njezinom rigidnošću možda i neka buduća komparativna prednost te djece kad se nađu u predmetnoj nastavi jer sam uvjerena da se na toj razini ništa neće promijeniti u sljedećih nekoliko godina, pregrmjet ćemo, pomoći ću djetetu da se u sustavu ne utopi, bez daljnjega. Jedino nisam sigurna da je potrebno htjeti tu vojnu disciplinu na samom početku školovanja, razredna nastava i služi socijalizaciji i usvajanju temeljnih vještina, proces je to, ne mora sve biti odmah i kod sve djece u isto vrijeme.

Samo gle, takav sam tip, pokušat ću djelovati na poboljšanje komunikacije, tražim načine i savjete, ne mogu si pomoći da ne pokušam.

[Monstera]

MajaMama kaže:

Meni je recimo zanimljivo i izostajanje pohvale, tj. upućivanje pohvale po meni krivoj osobi, meni. Nekoliko puta rekla sam da bi možda bilo dobro da se to uputi njemu kako bi bolje njegovao po njoj nova i bolja ponašanja, i opet zid.

dovedi i dijete na razgovor.

[anin1]

MajaMama kaže:

Imate li osjećaj da vam netko baca lopticu cijelo vrijeme i pere ruke od bilo kakvog rada s djetetom osim frontalnog peckanja (upozoravanja, opominjanja, bez razgovora), i kako se rješavate negativnog osjećaja da se umjesto socijalizacije pokušava forsirati stado poslušnih ovaca?



Nezadovoljna sam komunikacijom koja mi se čini huškačkom i usmjerenom protiv djeteta. U želucu mi je grč od jutros kad sam ga ostavila u školi i zanima me kako se postavite u situacijama kad trebate suradnju učitelja u socijalizaciji djeteta, a ona izostaje?

Dijete odnos s učiteljicom nema. Nemam što dodati na to, zaista je tako.

Iz mog iskustva (majka dvoje školaraca) da, tako je kao što pišeš. Škola jest odgojno obrazovna institucija, ali u stvarnosti najviše obrazovna, sve je usmjereno prema nastavnom sadržajima i kad su dobri i kad su loši (ti sadržaji).
Ako ima kakvih poteškoća ili problema, ne očekuj pomoć, oni će ti ukazat na to, ali čim prije shvatiš da je tvoje dijete tvoja i samo tvoja briga, bit će ti lakše, znat ćeš na koga se možeš osloniti (sebe) i ne očekuj nikakva rješenja od njih.
Ovo što sam ti napisala ne ulijeva nadu i nije ohrabrujuće, ali je tako, to odgovorno tvrdim da veliku većinu škola i čim prije to shvatiš, možeš nešto i poduzet. Oni neće raditi na socijalizaciji s tvojim djetetom, oni će raditi na 1.sat. matematika, 2. sat hrvatski, 3. sat tjelesni, 4. sat pid, razumiješ? Ti radi na socijalizaciji svojeg djetata, prouči literaturu, prikupi savjete i vježbajte, razgovarajte, vodi ga među djecu, upiši na neke aktivnosti i sl.

E da! Dvije stvari si zamijetila. Da nitko s tobom ne surađuje 8 a ni sa djetetom previše. I da o socijalizaciji ti i učiteljica ne dijelite mišljenje (krdo poslušnih ovaca). Za sad ona na tvoje pozive za suradnjom nije reagirala, ali to je još i dobro, ako ju pokušaš uvjerit da ne treba radit kako je ona zamislila (krdo poslušnih ovaca), već kako si ti, tek onda nećeš ništa postić..

Najvažnije je da zaštitiš svoje dijete, pa mu taj boravak u školi ne prezentiraj kao grozan, smanji doživljaj i stalno mu nudi rješenja.

Sretno

[MMovca]

nosorog kaže:

dovedi i dijete na razgovor.

Bojim se da bi ovo za njega bilo jako teško, baš nas dvije s njim samim, već iz načina kako o njemu govori pred njim znam da to neće ići, a i nisu ne znam kakvi problemi u pitanju.

Ja bih recimo bila jako zadovoljna nekom zajedničkom radionicom roditelja i djece, da ne govorim da mi je u slučaju nekih težih povreda (nasilje npr) nekako normalno napraviti medijaciju između roditelja nasilnika, žrtve, učitelja i stručne službe. Za takav primjer nikad čula nisam.

anin1 kaže:

Iz mog iskustva (majka dvoje školaraca) da, tako je kao što pišeš. Škola jest odgojno obrazovna institucija, ali u stvarnosti najviše obrazovna, sve je usmjereno prema nastavnom sadržajima i kad su dobri i kad su loši (ti sadržaji).
Ako ima kakvih poteškoća ili problema, ne očekuj pomoć, oni će ti ukazat na to, ali čim prije shvatiš da je tvoje dijete tvoja i samo tvoja briga, bit će ti lakše, znat ćeš na koga se možeš osloniti (sebe) i ne očekuj nikakva rješenja od njih.
Ovo što sam ti napisala ne ulijeva nadu i nije ohrabrujuće, ali je tako, to odgovorno tvrdim da veliku većinu škola i čim prije to shvatiš, možeš nešto i poduzet. Oni neće raditi na socijalizaciji s tvojim djetetom, oni će raditi na 1.sat. matematika, 2. sat hrvatski, 3. sat tjelesni, 4. sat pid, razumiješ? Ti radi na socijalizaciji svojeg djetata, prouči literaturu, prikupi savjete i vježbajte, razgovarajte, vodi ga među djecu, upiši na neke aktivnosti i sl.

E da! Dvije stvari si zamijetila. Da nitko s tobom ne surađuje 8 a ni sa djetetom previše. I da o socijalizaciji ti i učiteljica ne dijelite mišljenje (krdo poslušnih ovaca). Za sad ona na tvoje pozive za suradnjom nije reagirala, ali to je još i dobro, ako ju pokušaš uvjerit da ne treba radit kako je ona zamislila (krdo poslušnih ovaca), već kako si ti, tek onda nećeš ništa postić..

Najvažnije je da zaštitiš svoje dijete, pa mu taj boravak u školi ne prezentiraj kao grozan, smanji doživljaj i stalno mu nudi rješenja.

Sretno

Kao što rekoh na drugoj temi, ja vjerujem u ljude i vjerujem da možeš biti dovoljno pametan da ljude ne smatraš "gotovima" do kraja života. Ako se mogu ja mijenjati i učiti, možemo i u ovom odnosu zajedno.

I ovo jest off, ali evo vidim da imaš dosta gorak stil opisivanja školskog sustava, ne razumijem kako svoju struku ne gledaš istim očima, valjda se može priznati da je u vrtićima i školama došlo do problema, da se sustavi trebaju mijenjati, da je kadar generalno nezadovoljavajući?

Evo ponajprije zbog prelaska iz jedne institucije u drugu, sustavi se međusobno uopće ne prepoznaju kao sudionike jednoga zajedničkog projekta stvaranja čovjeka. Komunikacija roditelj-učitelj/odgajatelj-dijete zapravo nosi poprilično slična obilježja, iste probleme u komunikaciji i zajedničkom odlučivanju.

[anin1]

MajaMama kaže:

Kao što rekoh na drugoj temi, ja vjerujem u ljude i vjerujem da možeš biti dovoljno pametan da ljude ne smatraš "gotovima" do kraja života. Ako se mogu ja mijenjati i učiti, možemo i u ovom odnosu zajedno.

I ovo jest off, ali evo vidim da imaš dosta gorak stil opisivanja školskog sustava, ne razumijem kako svoju struku ne gledaš istim očima, valjda se može priznati da je u vrtićima i školama došlo do problema, da se sustavi trebaju mijenjati, da je kadar generalno nezadovoljavajući?

Moja struka, dragom Bogu hvala, veze nema s odgojem i obrazovanjem, za forum nije važno koja je, općenito mogu reći da je zdravstvenog smjera. A sustav nam je u cijeloj zemlji u svim strukama zreo za mijenjat, a i kadar loš (neznam koje si ti struke, možda kod tebe ruže cvjetaju i sve je ok)

No zainteresirana sam za odgoj i obrazovanje, vrlo, i imam dosta iskustva preko svoje djece...a i u kontaktu sam s brojnim osobama kojima je upravo odgoj i obrazovanje struka, pa valjda naivno mislim da imam što za reći.

Gorak stil ili ne, ostavljam tvojoj procjeni. No moje iskustvo je točno takvo. Ovdje ga dijelim s drugima da možda lakše izađu iz svega toga, da ne ponavljaju moje greške i da brže pomognu svom djetetu.
Ja sam isto vjerovala da suradnja između roditelja i nastavnika doista postoji, ona stvarna suradnja. U stvarnosti, ta suradnja je vrlo formalna, nastavnici odrađuju svoj posao kao posao, ne unose se previše...a svom djetetu najveće dobro želimo samo mi kao roditelji i samo mi mu možemo i moramo pomoći. Nastavnik će nas saslušati, dati "dijagnozu", dati koji savjet koji se može naći i u stručnoj literaturi i to je to.

Također, što se škole tiče, i ja sam bila otvorena, htjela mijenjat stvari, poboljšavat ovo ili ono no ništa od tog.. Vremenom sam naučila da se sa rogatim ne vrijedi bosti i da svojoj djeci trebam pomoći da što neoštećeniji izađu iz svega toga. To i činim.
Zato sam ti i napisala. Neće škola riješit tvoj problem, Riješit ćeš ga (ili ne) samo ti. To ti je tako. Ne očekuj od njih ništa i primi se posla. Sretno

[Dodagoda]

blond lady kaže:

hvala, dala si mi neki realan uvid

ca. pola razreda ide sa učiteljicom sljedeći tjedan na sastanak i pokušat će pričati o lošim ocjenama i kolektivnom ne znanju u razredu...ne znamo samo dali ćemo pozvati pedagoda (ravnatelja nemamo još)

želimo da i učiteljica preuzme dio odgovornosti na sebe...

o paralelnim razredima ne znam puno i ne znam kakve su ocjene ali općenito ce uvijek hvale kako su zahtjevi i puno traže...ali vidim da učenicima fali znanje, ne svaćaju gradivo, loše mi objasni ili jako površno...meni jednostavno nije normalno ni prihvatljivo da djeca u 2. razredu os škole imaju 1 ili 2 iz matematike i pid

do sada sam uvijek radila i trudila se sa djetetom i mislila ca. 3-4 je njezin stupan znanja i trebam svoja očekivanja spustila ali sada se ustanovilo da ca. 50 do 70 % učenika u razredu imaju iste ocjene...

mene je strah viših razreda, ako stvarno u nišim razredima uz trud i rad dolazi samo do ovakvih ocjena, šta će biti kasnije u kakvu će se srednju školu uopće moći upisati...sve je divno i krasno kako je njihova 3 kao u drugim škola 5 ali ako mi dijete upiše neku bezveznu srednju školu, kakve koristi

kako smo već zaključile-djeca nam idu u isti razred....
Nije baš tako da je njihova 3. u drugim školama 5. No da traže dosta od djece-traže, ali traži se i u drugim školama.
Malo si preuveličala ovu situaciju sa ocjenama iz prirode i matematike a izostavila si jednu važnu činjenicu da su te ocjene "pale" nakon praznika, a test iz prirode je bio najavljen prije praznika-dakle imali su vremena 3 tjedna za pripremit se . Ja prva moram priznati da sam dijete pustila da se izlufta preko praznika i nisam baš bila preuporna da zadnji tjedan praznika malo više ponavljamo.
I nisu te ocjene baš tko destimulative kako ti kažeš-moje dijete je dobilo 2 iz testa iz prirode i 3 iz matematike .Prirodu sam znala da neće dobit više od 3. jer kad smo pionavljali prije testa vidjela sam da je snalaženje u vremenu klimavo ali više nije bilo vremena da to riješimo ali matematiku inače ima dobre ocjene i kad sam pitala otkud trojka odgovorilo mi je dijete citiram: "nisu mi se pokrenuli motori u glavi" . Tih 3 tjedna nerada bilo je dovoljno da se mozak uljeni i tu kao roditelj moram snositi svoj dio krivice zbog nevježbanja. da se razumijemo, radio se o snalaženju u vremenu iz prirode gdje djeca moraju naučiti na sat. Uz mobitele i digitalne satove klincima je zaista teško naučiti na sat na kazaljke i to gradivo smo morali i mi doma sa njima ponavljati jer 2xtjedno koliko imaju prirodu njoj nije dovoljno da ih to baš super nauči. Apropo toga-možda mi nećete vjerovati ali slušam razgovor srednjoškolaca u tramvaju neki dan(pričali su baš o znanju na sat sa kazaljkama) i kaže dečko kako u njegovom razredu PAR LJUDI zna na sat-ostali ne znaju... srednja škola -malo je reći da sam bila u šoku.
Inače što se tiče mog drugašića, nikakvo učenje od preko nekoliko sati dnevno nije u pitanju, riješi se zadaća, ponovi se malo šta su radili na prošlom satu i to je to. Sve skupa mu za to treba najviše sat vremena. Ja znam da imam bistro dijete , no isto tako znam i za njegove mane i brzopletost pa iako super zna gradivo ponekad iz testa ne dobije 5.
Nije baš sve tako crno-bijelo, gradivo je iz generacije u generaciju sve opsežnije-imam stariju kćer u srednjoj i vidim koliko je već sada mlađem djetetu zahtjevnije u 2. razredu nego šta je bilo kćeri. No to ne određuje učiteljica, ona samo mora ispratiti i odraditi sve zadane programe sa čim boljim rezultatima. Zato zaista nemam ništa protiv čestih diktata iz matematike (nisu ti dikatiti uvijek za ocjenu, ona skluplja 10-ak dikatata i onda ide u dnevnik neka prosječna ocjena) jer ukoliko bolje savladaju to napamet zrajanje i oduzimanje-bit će im lakša tablica množenja.

[Monstera]

Dodagoda kaže:

Malo si preuveličala ovu situaciju sa ocjenama iz prirode i matematike a izostavila si jednu važnu činjenicu da su te ocjene "pale" nakon praznika, a test iz prirode je bio najavljen prije praznika-dakle imali su vremena 3 tjedna za pripremit se . Ja prva moram priznati da sam dijete pustila da se izlufta preko praznika i nisam baš bila preuporna da zadnji tjedan praznika malo više ponavljamo.

ok, ja sam malo sanjar, al mi je fakat glupo da se djeci nakon praznika uvaljuje test.
mislim, slazem se da je vecina tog gradiva za zivot, al da bas moraju uciti/ponavljati prek praznika.....ili da zapocnu novo polugodiste sa testom, mi je bezveze.

Dodagoda kaže:

I nisu te ocjene baš tko destimulative kako ti kažeš-moje dijete je dobilo 2 iz testa iz prirode i 3 iz matematike .Prirodu sam znala da neće dobit više od 3. jer kad smo pionavljali prije testa vidjela sam da je snalaženje u vremenu klimavo ali više nije bilo vremena da to riješimo ali matematiku inače ima dobre ocjene i kad sam pitala otkud trojka odgovorilo mi je dijete citiram: "nisu mi se pokrenuli motori u glavi" . Tih 3 tjedna nerada bilo je dovoljno da se mozak uljeni i tu kao roditelj moram snositi svoj dio krivice zbog nevježbanja. da se razumijemo, radio se o snalaženju u vremenu iz prirode gdje djeca moraju naučiti na sat. Uz mobitele i digitalne satove klincima je zaista teško naučiti na sat na kazaljke i to gradivo smo morali i mi doma sa njima ponavljati jer 2xtjedno koliko imaju prirodu njoj nije dovoljno da ih to baš super nauči. Apropo toga-možda mi nećete vjerovati ali slušam razgovor srednjoškolaca u tramvaju neki dan(pričali su baš o znanju na sat sa kazaljkama) i kaže dečko kako u njegovom razredu PAR LJUDI zna na sat-ostali ne znaju... srednja škola -malo je reći da sam bila u šoku.

imanje sata sa kazaljkama doma je odgovornost roditelja (ja bih se cak i usudila reci, odgovornost je da ih naucimo na taj sat)
ali mi je glupo ocekivati da roditelj snosi odgovornost sto se dijete odmaralo prek praznika.

usput, ja znam teenagerku koja je kupila neki super veliki sat, sa cool kazaljkama, al da uopce nije znala na sat.
kupila ga je ko modni dodatak (iako se kazaljke vrte i pokazuju, tocno, vrijeme )

[MMovca]

Testovi nakon praznika zapravo su jako dobar pokazatelj svladavanja gradiva i vodilja učitelju za dalje. Trebali bi se zapisivati sa strane i poslužiti kao kompas roditelju i djetetu ako se stanje ne popravi nakon nekog vremena i ponovnog uhodavanja u ritam.

Jedinice iz ovakvih testova ne moraju nužno ukazati na lošeg učitelja koji nije dobro objasnio gradivo, mogu ukazati i na određene sposobnosti djeteta da zadrži informacije, također mogu ukazati na obiteljsku dinamiku i činjenicu da roditelji ne pomažu u praktičnom usvajanju gradiva, što uopće ne znači vježbanje preko praznika, nego praćenje djetetova razvoja i ubacivanje nastavnih sadržaja u svakodnevni život umjesto zavaljivanja pred TV-om na primjer.

[Monstera]

da malo podignem temu:

[proab]

anin1 kaže:

Iz mog iskustva (majka dvoje školaraca) da, tako je kao što pišeš. Škola jest odgojno obrazovna institucija, ali u stvarnosti najviše obrazovna, sve je usmjereno prema nastavnom sadržajima i kad su dobri i kad su loši (ti sadržaji).
Ako ima kakvih poteškoća ili problema, ne očekuj pomoć, oni će ti ukazat na to, ali čim prije shvatiš da je tvoje dijete tvoja i samo tvoja briga, bit će ti lakše, znat ćeš na koga se možeš osloniti (sebe) i ne očekuj nikakva rješenja od njih.
Ovo što sam ti napisala ne ulijeva nadu i nije ohrabrujuće, ali je tako, to odgovorno tvrdim da veliku većinu škola i čim prije to shvatiš, možeš nešto i poduzet. Oni neće raditi na socijalizaciji s tvojim djetetom, oni će raditi na 1.sat. matematika, 2. sat hrvatski, 3. sat tjelesni, 4. sat pid, razumiješ? Ti radi na socijalizaciji svojeg djetata, prouči literaturu, prikupi savjete i vježbajte, razgovarajte, vodi ga među djecu, upiši na neke aktivnosti i sl.

E da! Dvije stvari si zamijetila. Da nitko s tobom ne surađuje 8 a ni sa djetetom previše. I da o socijalizaciji ti i učiteljica ne dijelite mišljenje (krdo poslušnih ovaca). Za sad ona na tvoje pozive za suradnjom nije reagirala, ali to je još i dobro, ako ju pokušaš uvjerit da ne treba radit kako je ona zamislila (krdo poslušnih ovaca), već kako si ti, tek onda nećeš ništa postić..

Najvažnije je da zaštitiš svoje dijete, pa mu taj boravak u školi ne prezentiraj kao grozan, smanji doživljaj i stalno mu nudi rješenja.

Sretno

Nakon 2,5g iskustva sa školskim sustavom za potpisat svaku riječ. Oni žele prosječno poslušno stado iz kojeg se nitko ne ističe i ni sa kime se ne žele baviti individualno osim minimalno (ako je problem s gradivom) već se preferira rad sa stadom kao cjelinom. Sve probleme se prevaljuje isključivo na djecu i roditelje oni uvijek peru ruke od bilo kakve odgovornosti ili pojačanog angažmana pogotovo na vlastitu inicijativu (pričam primarno o “odgojnoj” komponenti ali ni s obrazovnom nije ništa puno bolje). Uglavnom sve se svodi na to da paziš da tvoje dijete izadje minimalno oštećeno iz hrv. školskog sustava.

[Cepin40]

nosorog kaže:

da malo podignem temu:

Slazem se sa Salihom

[Monstera]

Cepin40 kaže:

Slazem se sa Salihom

i ja

[frupy]

proab kaže:

Nakon 2,5g iskustva sa školskim sustavom za potpisat svaku riječ. Oni žele prosječno poslušno stado iz kojeg se nitko ne ističe i ni sa kime se ne žele baviti individualno osim minimalno (ako je problem s gradivom) već se preferira rad sa stadom kao cjelinom. Sve probleme se prevaljuje isključivo na djecu i roditelje oni uvijek peru ruke od bilo kakve odgovornosti ili pojačanog angažmana pogotovo na vlastitu inicijativu (pričam primarno o “odgojnoj” komponenti ali ni s obrazovnom nije ništa puno bolje). Uglavnom sve se svodi na to da paziš da tvoje dijete izadje minimalno oštećeno iz hrv. školskog sustava.

nakon 15 godina iskustva sa skolskim sustavom, mogu vam samo reci da ste potpuno u krivu.

[frupy]

Cepin40 kaže:

Slazem se sa Salihom

...jer svi mogu (i moraju) imati pet iz svih predmeta, ako su profesori "dobri"?


svasta.

[Cepin40]

frupy kaže:

...jer svi mogu (i moraju) imati pet iz svih predmeta, ako su profesori "dobri"?


svasta.

Nigdje se ne spominju petice nego jedinice i jedva dvojke, a to znaci potpuno neznanje, za koje su vecinom krivi losi profesori, jer se za 2 moze nauciti i samo slusajuci na satu. I mi koji smo pohadjali skolu imamo iskustva, tako da...