Zimnica

[CandyCane]

Muž me pita volim li ga. Odgovaram potvrdno, iako više nisam sigurna. Ako me pita preko telefona, onda stisnem oči i grizem usnu, zgrožena svojom nesigurnošću. No svaki drugi odgovor značio bi raspad. A za to nisam spremna.
Ne znam volim li ga. Ne smijem se više s njim. On se želi smijati kad je on slobodan za smijeh. On se želi smijati kad ja nisam slobodna za smijeh. Tad želi da se smijem s njime, i nabija mi osjećaj krivnje ako se ne smijem.
Ne znam volim li ga. On me pita: Je li sve u redu? Ja odgovaram da jest, a on zadovoljan odgovorom uopće ne primjećuje lažni smiješak koji sam pritom uputila.
Ne znam volim li ga.

Znam da ne volim sebe. Ne sada, ne ovo što sam postala. Razapeta između onog kako bih htjela živjeti i onoga što mi realnost nudi, ja sam odabrala ništa. Umorna od pakiranja i raspakiravanja, dočekivanja i ispraćaja, beskonačne samoće i osamljenosti s kojom hodam već 12 godina, ja sam se predala.

Kad dijete zaspe, ja gledam n-tu reprizu poznate humoristične serije. Gledam tko je što objavio na facebooku. Čitam beskorisne teme na forumima. Trebala bi možda počupat obrve i nalakirat nokte. Budem poslije reklama. Budem sutra, sad je prošlo 11, samo ću složit suđe u perilicu. Složim još robu za vrtić i složim se u krevet. Sutra ću ustat 10 minuta ranije, pa ću se istegnut, sva sam ukočena. Moram kupit jogurt za one pahuljice, dosta je pekare. Na poslu ću popit kavu, i idem radit. Neću gledat portale ni ostale gluposti. Onda još malo surfam na mobitelu jer od sutra prestajem s tim gubljenjem vremena.

Ujutro pritišćem snooze, još deset minuta, i još deset. Užurbani robotski pokreti. Spremanje. U pekari kupujem lisnato s nečim. Jedem ga na poslu dok čitam portale.

Ja nisam uvijek bila takva. Gutala sam knjige, čitala kolumne pametnih ljudi. Išla sam u kino i na kazališne premijere. Družila se ljudima, vježbala i lakirala nokte. Ne nalazim snage za to više.

Ponekad guglam simptome depresije i rješavam on-line testove. Nisam ja u depresiji. Kako da budem u depresiji, pa ja imam dobrog muža i prekrasno, pametno i dugo željeno dijete? Svi smo živi i zdravi. Ja imam kuću, istina s pripadajućim inventarom u liku svekra i svekrve, ali su dobri ljudi. Imamo nekretnine na moru, dovoljno novaca za normalan život. Imamo vrt i sad ujesen svašta dozrijeva i mogu pravit marmelade i ajvare i svašta. Jedino što ne volim taj vrt, jer nije moj. Jer u njemu rastu stvari koje ja nisam sadila, u količini koja nije normalna. „Šteta da propadne.“ I sve je tako kod nas u količini koja nije normalna. Moja svekrva otire rukom čelo i kaže: „Ima jako puno posla!“ I ima. Jebiga.

I onda više ne ideš u kino i kazalište, nego se dnevno rade poslovi u kojima se koriste riječi kao što su: šalanje, švasanje, varenje, cijepanje, kopanje, pijesak, cement, mort. Očekuje se sudjelovanje najmanje u obliku entuzijastičnog razgovora o temi.

Ne razgovaraš s ljudima, osim o tome kome je dobro ispalo vino, čije dijete ima atopijski dermatitis i tko je kupio koliko metara drva.
Poslije nemaš volje ići u kazalište. Razgovarat o politici i umjetnosti. Ići na duhovne obnove i njegovati dušu. Duša se skvrči negdje u kutu i bezglasno plače, dok moram sjediti sa susjedom koji mi nije par za društvo ni po godina, ni po razmišljanjima, ni po čemu, osim po kućnom broju na koji sam se udala.

Nekad to kažem, pa požalim, jer moj muž isforsira da odemo u kazalište. Odemo nakon nekog od poslova. Ja već obučena i ljuta jer vidim da kasnimo, on znojan ulijeće u kupaonicu i viče: Budi spremna, krećemo za 5 minuta!
Dodaš mi ručnik?
Imam ispeglanu košulju?
Mislim da su mi cipele dolje, ideš pogledat?
Gdje je ključ od auta?
….

Šminka se već počela topit, a definitivno se topi dok trčimo od parkinga do kazališta. Molimo hostese da nas puste iako je predstava već počela. On zadovoljno primjećuje da smo stigli. Ja buljim u mrak i susprežem suze. Poslije srećemo njegovu kolegicu. Odlazimo s njom na piće, oni razgovaraju o poslu, i sve je opet „all about him“. Dolazimo doma, on je sretan i zadovoljan, odlazi u krevet očekujući seks. Ja skidam šminku, koja se napola rastopila, nisam je ni trebala stavljati na sebe. Nisam trebala ići ni u kakvo kazalište. Nisam ja pas da mi dobaciš kost.

Nisam ja u depresiji, ja sam samo razmažena i nezahvalna. Voljela bih da mogu okriviti neku bolest za to, ali mislim da samo nemam hrabrosti da radim na ono što želim.

Ponekad u gugl upisujem izraze poput: „ne volim više muža“, ili „majka napustila dijete“. Ne znam zašto to radim, jer svakako neću napustiti dijete. A neću ni muža, čak i ako se pokaže da ga ne volim. Valjda samo gledam kakve su to strašne okolnosti u kojima netko napusti dijete ili više ne voli muža.

Da bar mogu zavolit te proklete zimnice. I ručavanje sa majstorom Štefom koji je došao postaviti ogradu. Sve je bolje od NIŠTA.

[CandyCane]

Tina je na rukama držala svoju nećakinju staru 2 tjedna tjedna. Beba je čvrsto spavala iako je troje odraslih glasno razgovaralo, niti televizor nije bio stišan.
Gledala je njezine mršave ručice i tanke prstiće, mala usta koja su kroz san mljackala. Bebu je trebalo probuditi za hranjenje jer je bila nedonošče i morala jesti svaka tri sata.
Tinina sestra se izdajala, a šogor pripremao bočicu. Sestra se izdaja jer beba ne može, ili bolje rečeno, ne želi dojiti. Desetak dana provedenih u inkubatoru, hranjenje bočicom i premalo snage u tom malom tijelu rezultirali su time da beba više voli kad joj lijepo teče iz bočice, nego da se muči s dojkom.
Tina zna da će sestra uskoro ostati bez mlijeka. Šogoru će završiti godišnji, bebu će trebati nahraniti i sestra će preskočiti izdajanje. Jednom, dvaput…Poslije će to biti mizerne količine, i sestra će odustati, a Tina će joj reći da je bolje da se ne muči više s tim. Ljudi će je pitati (jer to uvijek pitaju!): Dojiš li? Ona će reći: Ne, nisam imala dosta mlijeka.
Sestra to još ništa ne zna, ali Tina zna kako će stvari ići, no ništa ne govori. Ne želi da se sestra rastuži, niti da pomisli kako će joj Tina zamjeriti ako ne bude ustrajnija.

Tina dira bebu po obrazima, poteže je za prstiće, škaklje po trbuščiću. Nikako je razbuditi.
Pritom misli na svoju kćer, koja nije nikad spavala, koja je uvijek plakala i koja je uvijek bila gladna. Bezbroj buđenja noću, milijun podoja danju. Beba koja sisa. Beba koja plače. Beba koju treba nositi. Beba koju vrišti mužu na rukama dok pred vratima kupaone čekaju Tinu da se otušira. Uspavljivanje, buđenje, plač, dojenje, plač, dojenje, uspavljivanje, plač, dojenje….
Tina nikad svom djetetu nije dala bočicu jer je majčino mlijeko najbolja stvar za dijete. Samo nemajke hrane dijete na bočicu da bi dijete bolje spavalo noću.
Tina nikad svom djetetu nije dala bočicu, jer ako daješ bočice i dude, onda ti se napravi zbrka s dojenjem i dijete više ne prihvaća dojenje.
Tina nikad svom djetetu nije dala bočicu jer ima savršene bradavice za dojenje i dijete koje savršeno doji. Bio bi grijeh da Tina odustane i da bočicu.
Tina je nudila dojku na svaki kme, jer dojka nije samo hrana. Ona je i piće, i maženje i bliskost s mamom. Zato je Tina mislila da se ona treba buditi svaku noć, pa tako po cijelu noć, jer tata ionako ne može pomoći, bez dojke.
Tina nikad nije ostavila bebu da plače, a da ju isti čas ne podigne i umiri. Čak ni kad bi to značilo da nasapunana izlazi ispod tuša. Beba može osjećat fizičku bol od patnje i straha što mame nema istu sekundu. Tako bar stručnjaci kažu.

I tako je Tina provodila dane porodiljnog čekajući da navečer legne, a noći čekajući da napokon svane i da prestane agonija od buđenja svaki sat i rotiranja bebe po krevetu sa sise na sisu. Tina je mrzila ići u šetnju. Beba se derala u kolicima jer se nije znala umiriti nikako osim sisom. Tina je mrzila ostati doma, jer je bila sama s bebom.

Iako obožava svoju lijepu, pametnu i dobru petogodišnjakinju, Tina nije uživala nijedan tren s njom kao bebom. Nisu sjedile na kavi u sunčanom kafiću dok bi beba spavala u kolicima. Nisu išle u beskonačne šetnje. Tina je nije dugo i zaljubljeno gledala kako spava. Prvo, zato jer beba nije nikad dugo spavala, a drugo, jer bi Tina iskoristila spavanac da ode na wc, na primjer.

Blago tebi, možeš pročitati brdo knjiga i pogledati hrpu serija dok dojiš – govorile su joj prijateljice, sve redom zagrižene dojilje. No, Tina nije mogla. Pogledala je 2 serije u godinu dana. Pročitala 1 knjigu. S bebom na sisi, Tina je u početku bila napeta ide li sve kako treba. Kasnije, bila je napeta i iščekivala hoće li beba poslije jela zaspati. Obično nije.

Dok se bavi nećakinjom, Tina se svega sjeća kao danas. Isprepadanost. Napetost. Zarobljenost. Samoća. Depresivnost. Začarani krug.

Dok je kasnije presvlači, ljubi joj nogice, smije se njenim šašavim facama. Sestra pere izdajalicu i bočicu. Šogor prebacuje na film koji upravo počinje. Tina još malo nosa nećakinju – uvijek spava kad dođem, malo bi je pomazila – kaže im.

Nećakinja joj je zaspala na rukama i Tina je spušta u krevetić. Ogleda se oko sebe, jer ionako je došla pomoći sestri. Nema prljavog veša, nema neopeglanog veša, nema suđa. Baca pelenu u smeće i sjeda na kauč gledati film.

Tina zavidi sestri što s bebom od tri tjedna izgleda i ponaša se kao ljudsko biće.
Tina je tužna što njoj nitko nije rekao da je za bebu, više od majčinog mlijeka, važno da mama bude normalna osoba. Sa sramom se sjeća kakav je bila control freak. S još većim sramom se sjeća kako je slijepo vjerovala forumima, „stručnjacima“, portalima o svemu što se mora, o svemu što se treba. Što je povjerovala da biti mama novorođenčeta znači ne biti osoba. Što je mislila da je loša osoba jer joj se spava. Što je mislila da se mamama ne smije spavati.

Tina gleda svoju sestru s ljubavlju i zna da će biti dobra mama, bez obzira kakvo mlijeko dijete pije, kakvu kapu ima i hoće li jesti amaranth ili „običnu“ rižu.

Tinin muž želi još djece.

Tina voli svoju kćer, provoditi s njom vrijeme. Igrati se i dugo joj čitati. Napraviti joj omiljeno jelo. Utješiti je kad plače. Poljubiti da prođe. Voli je gledati kako spava i ujutro razbuđivati za vrtić. Gleda je kako pleše, divi se njezinim crtežima. Nije joj problem ostati u parku dok se „još samo jednom“ spusti niz tobogan…popne na penjalicu…poljulja…pa „još samo jednom“ na tobogan. Nije joj problem biti budna i mjeriti joj temperaturu. Dodati čašu vode po noći.

Kad bi imala još jedno dijete, Tina bi sve drugačije. Opuštenije. Ležernije. Dojila bi, ali ne bi bila opsjednuta dojenjem. Nosila bi je, ali ne bi paničarila ako je ne uzme na ruke isti čas kad zaplače. Budila bi se po noći, ali bi i tati prepustila dio te časti. Ostavila bi dijete kod bake sat vremena dok ode na frizuru. Disala bi između svega toga.

Film je završio, šogor i sestra gledaju na sat – trebat će uskoro jesti. Tina im pomaže s pripremama. Dok sestra donosi probuđenu bebu i hrani je, Tinu preplavljuje olakšanje što za dvadesetak minuta može krenuti doma, slobodna.

[Jobi]

Moze dalje? Svida mi se.