Odrasla djeca alkoholičara (ACoA) - virtualna grupa podrške

[December Poem]

U svijetu postoje organizirane grupe podrške na kojima se redovito sastaju odrasli ljudi koji žive uz posljedice odrastanja uz oca i/ili majku alkoholičarku. (Više o tome možete saznati na ACoA-inim internetskim stranicama.)
Budući da se i sama (čitanjem, osvještavanjem ili postupcima) godinama borim protiv svega što vam takvo odrastanje učini, svakih nekoliko mjeseci provjerim nije li se i u Hrvatskoj dogodio kakav pomak, međutim – ništa od toga.
Zato otvaram ovu temu – kao virtualnu zajednicu nas odrasle djece alkoholičara - na kojoj se možemo educirati, pomoći sami sebi i jedni drugima, i na kraju krajeva, osjećati se manje samima i manje drugačijima.

Dakle, odrasli smo, preživjeli smo. Ne razmišljamo više svaki dan o ovim stvarima. Ne moramo se više bojati dolazi li otac pijan doma i hoće li se ovaj put na majčinu licu vidjeti modrice ili ne. Čak smo mu se i suprotstavili i rekli koliko nam je naškodio. Studiramo, radimo, imamo svoje živote. Ali neki vrag u tim životima stalno i uporno šteka na istom mjestu.

Dokazano je da djeca alkoholičara dijele neke iste i tipične značajke. Više možete pročitati na ovim (i mnogim drugim linkovima):
iz Otrovnih roditelja dr. Susan Forward
Alkohološki glasnik, dr. I. Petrović
iz knjige Adult Children of Alcoholics, dr Janet Woititz
http://alcoholism.about.com/cs/adult/a/aa110597.htm
http://adultchildrenaca.blogspot.com...-children.html
Dr. Tian Dayton, Adult Children of Alcoholics - Qualities and traits
http://adultchildrenaca.blogspot.com...-children.html

Velika mi je želja temu održati ozbiljnom, smislenom i učinkovitom, pa vas zato najljepše molim da najprije pročitate sljedeća pravila:

1. Ne želim lamentirati o nepravdi i grozoti alkoholizma ili obiteljskog nasilja do kojeg on često vodi. Želim povezati ljude koji su to proživjeli i preživjeli.
Cilj teme jest razmjena iskustava, znanja i načina nošenja s problemima. Želja mi je da ljudi pišu o svojim aha-trenutcima (kako vas koči nešto što su vam u djetinjstvu „usadili“), o svojim malim privatnim pobjedama takvih roditelja, o načinu na koji se danas prema njima ophodite, kako se osjećate kad im odete u posjet, kakve vas krize danas zbog svega toga muče… I htjela bih da se javite kad vam je teško ili kad imate noćne more ili kad vas takav roditelj opet povrijedi…

2. Školovani psiholozi dobrodošli su na temi, bilo da od nas žele učiti ili vjeruju da nam svojim znanjem mogu pomoći. Ja ću osobno rado odgovoriti na takva pitanja.
Samoprozvane psihologe i slučajne padobrance koji žele samo zadovoljiti svoju znatiželju ili nekog ismijati i bocnuti najljepše bih zamolila da zaobiđu ovu temu. Ona je toliko veća od vas. (Jasno mi je da ne mogu određivati tko će sudjelovati, ali vas jako lijepo molim.)

3. Nije nam cilj banalno svaljivanje krivnje i potpuno oslobođenje samog sebe od odgovornosti za svoj život. Nismo odgovorni za ono što su nam kao djeci napravili i uvjerenja koja su nam usadili. Iz tih su se uvjerenja izrodile povezane emocije, a iz uvjerenja i emocija naši današnji postupci (za koje jesmo odgovorni). Vjerujem da moramo osvještavati i mijenjati svoja uvjerenja, pa time i emocije, kako bismo mijenjali i svoje postupke i tako u krug (osnova kognitivno-bihevioralne teorije).

4. Sve su naše priče kompleksne i dugačke, pa će i naši postovi vjerojatno često biti takvi. Stoga bih zamolila sve koji sudjeluju da vizualno prilagode svoje postove zbog lakšeg čitanja (koristite razmake itd.) i da ako imaju puno različitih tema o kojima žele pisati, to učine u zasebnim (ne uzastopnim) postovima.

5. Neka ovo bude mjesto gdje možemo napisati što nam se događa i na koji način razmišljamo, kao da je prava grupa podrške. Nemojmo jedni druge kritizirati, osuđivati, optuživati ili nekome pametovati i pokušati ga "popraviti".

I još nešto:

Ne želimo biti heroji i slušati o tome kako smo divni što smo to preživjeli (toga nam je dosta). Ne želimo biti ni mučenici pa da nas netko sažalijeva (i toga nam je dosta). Želimo biti normalni i osjećati se manje drugačiji (jedna osnovna dodirna točka sve odrasle djece alkoholičara) i želimo poboljšati kvalitetu svog sadašnjeg i budućeg života, a ne samo plakati nad onim što je bilo.

Zašto ne ostaviti prošlost u prošlosti? Vrlo rado! Ali čini se da ona ne ostavlja nas tako lako.
Npr, ja imam divne prijatelje koji se trude slušati i razumjeti. Ali, koliko god oni mene slušali, nitko ne razumije potpuno – osim mojih sestara koje su prošle isti pakao. Zato sam tu. Znam da nas ima još i htjela bih upoznati takve ljude i čuti što imaju za reći. Znate ono kako se nakon rata vojnici drže skupa jer se međusobno najbolje kuže? E pa, vjerujem da je tako i s nama.

Ja sama dolazim iz težeg tipičnog hrvatskog slučaja. Otac alkoholičar, tiranin koji maltretira i tuče ženu, koja postoji jedino i samo kao njegova žrtva te se (u vrijeme moje srednje škole) i sama odaje piću. Moje dvije sestre i ja odrasle smo uz stalna (STALNA) maltretiranja, beskrajna psihička i emotivna zlostavljanja. Nas tri, sada odrasle, različite smo osobe, različitih ukusa u gotovo svemu, s različitim odabirima studija i životnih smjerova. Međutim, dijelimo neke gadne značajke, iako se s njima nosimo na različite načine. I sve tri u životu zapinjemo na jako sličnim stvarima.

Eto, to bi bio moj uvod... Valjda da ću imati sugovornike.

[December Poem]

Evo ja ću prva početi, laganim tempom da ne istovarim odmah 800 stvari koje me muče. Prije nego počnem sa shvaćanjima i analizama, napisat ću vam koji me događaj u zadnje vrijeme potaknuo da ponovno čitam o ACoA i otvorim ovu temu.

***
Ne živim sa svojima otkad sam otišla na studij u drugi grad (prije 9 godina), viđamo se za praznike. Ne čujemo se često.
Nazovem mamu jedno popodne, nedavno, da joj čestitam rođendan. Ona plače. Znam istog trena zašto. Pogodila sam baš tren kad stari radi cirkus (u našoj kući to je 'službeni termin' za ovakva događanja). Pitam je traje li još. Ne, otišao je spavati, dabogda se ne probudio. Je li je tukao? Nije, ali razbijao je po kući i bacio suđe i ručak s kuhinjskog stola tako da ona i sestra sad nemaju što jesti (obje došle s posla prije sat i nešto). Gdje je sestra? Eno tamo čisti ono što je on pobacao.
Ne znam što reći mami. Ne zna ni ona. Rekao joj je da je kurvetina i da neka odlazi kamo god zna. Ona bi, ali nema više kud. Glupa je što nije otišla davno, davno, kad je mogla.

Ja još ne plačem. Saberem se i smireno završim razgovor jer mi je kroz glavu prošlo da ne želim da me opet u ovo uvuče. Dakle, toliko sam se jako istrenirala. Ne želim ni njoj dati da mi se približi jer je i moja majka već dugo alkoholičarka (postala uz mog oca) i povrijedila me je milijun puta, tako da je najbolje za mene bilo udaljiti se što više i od jednog i od drugog (ali kao što sam napisala, jedna sestra mi živi s njima, pa nije tako jednostavno).

Spuštam slušalicu, brojim još 5 sekundi. Rasplačem se glasno, silovito, u naletima, kao da me struja trese. Osjećam sve odjednom, i bol i bijes i bespomoćnost i sve, sve. I posao koji sam radila prije tog poziva učini mi se nebitnim, i to što tu večer trebam s frendicom na piće postaje upitno jer se zbog tih 10 minuta na telefonu osjećam kao da ponovno imam 13 godina i kao da sam tamo s njima i sama skupljam razbijeno suđe po kući kao cijelo moje djetinjstvo…

Moja majka je subjekt bez glasa. Svi smo je prihvatili kao njegovu žrtvu, ali smo i mi djeca od nje odustali kad nas je konačno izdala i počela piti. (Potajno ili javno.) Majka me skoro nikad ne zove, ponekad prođu mjeseci da se uopće ne čujemo. To kako se rasplakala i otvorila mi se prvi put u nekoliko godina, makar na 10 minuta, nazvala me svojim djetetom i rekla da je dobro za mene što sam daleko i rekla kako sam ja pametna itd… Skoro sam si dopustila neke emocije za nju, da se i ja njoj malo otvorim – ali onda me zaustavio moj obrambeni mehanizam, koji dobro zna da je to samo neki njezin lucidni moment koji ne zamjenjuje majku koja mi već godinama nedostaje. Pružiš li joj priliku, opet će te povrijediti.

I tako sam otplakala svoje i otišla van s frendicom. I kako to kod mene biva (i kod mnoge djece alkoholičara česte su odgođene reakcije), emotivno sam reagirala tek sutradan… Otac me još nije nazvao, a inače nazove nedjeljom. Pojma nemam što ću mu reći. Naravno da znam što bih mu najradije rekla, ali stvari nisu tako jednostavne (zbog neke moje krive riječi preko telefona može nastradati majka doma). Naime, sve je već rečeno milijun puta. Samo što, alkoholičari imaju strašno loše pamćenje pa sve vaše velike riječi odu u vjetar, vi se emotivno iscrpite i dobijete glavobolju, on odspava i sve zaboravi. S vremenom se prestanete mučiti i nemate im više ništa za reći.

P.S. Ako mi netko hoće reći „ah kako tužno“ ili staviti plačka na ovo, nemojte.
Ne tražim sažaljenje. To nije „tužna priča“. To je moj život, koji se doista događa.

[batik]

Dobar ti je uvod, prilično britak i dobro je da je takav. Očito imaš iskustva na Forumu
Nego, nisam (srećom ili nazovi to kako hoćeš) odrastao u takvoj okolini, ali meni draga osoba je izašla iz takvog pakla.
Ona je rasla uz majku alkoholičarku, otac ih je napustio. Doživjela je fizička, emotivna i svakakva druga poniženja i maltretiranja.
Zašto ovo pišem, naravno jer mi je stalo do nje, jer bi želio saznati kako doći do nje i kako se postaviti u nekim trenutcima, meni stranim.
Ona je jako dobar prijatelj, ali i, da ne budem strog, popriličan emotivni bogalj.
Imala je do sada vise ozbiljnih veza, ali nijednu nije uspjela odrzati. Sada je sama i ide u raspoloženju od euforije do teške depresije.
Toliko za sada od mene, ovdje ću više slušati i bilježiti nego pisati.

[December Poem]

batik kaže:

Dobar ti je uvod, prilično britak i dobro je da je takav. Očito imaš iskustva na Forumu
....

Imam višegodišnje iskustvo čitanja foruma.hr, samo što nisam baš puno sudjelovala.
Ali evo, sad me puklo.

[Prkvc82]

Mogu se i ja javiti.

Cijelo moje djetinjstvo se sastojalo od misli tipa: kada ce doci kuci, da li je puno pijan, da li ce opet na mamu galamiti- znaci, vjecni strah. U tinejdzerskim godinama je to sve preslo i na mene i brata. Udarao ju je ponekad, ali mislim da nam ja najgore bilo verbalno maltretiranje. Sjedne, pice i cigarete su tu, i prica, cijelu noc prica pa psuje, pa se vraca unazad 15 godina. Covjek je vodio monolog. A mene bi skola cekala ujutro, kasnije posao, ispiti. Puno je uticalo na mene a i brata.
I dan danas obadvoje imamo nocne napade, skacemo u snu i vristimo. Razlika izmedju nas je 5 godina, ali imamo isti mozda takozvani 'post traumatic stres syndrome".
Tesko mi je imati normalnu vezu, jer vjecno trazim dramu i nered, to na sto sam tolike godine navikla. Jako sam zivcana, uzasno tempramentna itd. itd.

Mama je u 44oj godini zivota dozivila mozdani udar, mislim da je povezano sa stresom koji je on redovno izazvao u njenom zivotu.

Zasto ga nije jos davno ostavila? "Zbog djece..."

Svasta toga bi mogla napisati, ali cemu bi to vodilo ne znam ni sama. U ovom slucaju vrjeme ne pomaze, rane ostaju, samo neko ko ima love i vremena za dugotrajnu psiho terapiju mozda postane 'normalan'

[December Poem]

Prkvc82 kaže:

Mogu se i ja javiti.

Cijelo moje djetinjstvo se sastojalo od misli tipa: kada ce doci kuci, da li je puno pijan, da li ce opet na mamu galamiti- znaci, vjecni strah. ...

Pročitaj malo ove linkove koje sam stavila i naići ćeš točno na stvai koje si sama u postu napisala.
A taj strah "kad će doći kući" - to mi je valjda najranija uspomena iz djetinjstva. Ali stvarno. Onaj grč kad čuješ da se auto zaustavlja pred kućom. Kad pospremaš igračke i smanjuješ televiziju da ne bi njemu zasmetalo.
Da ne spominjem ta trabunjanja i monologe o kojima i ti govoriš. Čovječe, kad on završi, ti više ne znaš ni kako je počelo...

Možeš li malo precizirati, npr. odabrati noćne more koje danas imate ti i brat pa pisati o njima u jednom postu, ili uzmi svoje probleme u vezama pa o tome... Naravno, ako ti se da i ako ti nije problem o tome razmišljati i pisati.

Ja ću i sama o tome pisati, ali moram priznati da su me moja prva dva posta jako iscrpila pa moram malo predahnuti od emocija

Prkvc82 kaže:

Svasta toga bi mogla napisati, ali cemu bi to vodilo ne znam ni sama. U ovom slucaju vrjeme ne pomaze, rane ostaju, samo neko ko ima love i vremena za dugotrajnu psiho terapiju mozda postane 'normalan'

Ja se nadam da bi moglo voditi nekom malom pomaku, shvaćanju, poboljšanju, što ja znam...
Nemam ni ja novaca za dugotrajnu psihoterapiju. Zapravo, jednom sam s najboljom namjerom išla k psihologinji, ali me njezina reakcija totalno razočarala i odbila.

Ne želim se prestati nadati da mogu postati 'normalna'. Nisam spremna odustati, sav ovaj životni kaos ne može biti ni za što...

[Prkvc82]

I ako sam ih nazvala nocnim morama, to je ustvari vise kao neki strah u nama. Kako kazu, nesto je se desilo sto je toliku traumu u nama ostavilo, sto nam je tjelo moglo preraditi ali mozak nije, pa nam se na taj nacin nocnog vristanja i skakanja, istice. Bila sam kod terapeuta kratko vrjeme zbog milion problema, i normalno da je doslo i do te price, ona normalno misli da sam zlostavljenja bila pa da mi tjelo nije moglo preko toga preci ili sta ja znam vise sta je pricala.

Imam malo lijepih memorija snjim. Jako sam ga puno volila kao djete, vise nego mamu. Sjecam se da bi me vodio malo do grada da razgledam izloge ili na bazene. To je to. Inace imam problem sa memorijom, jako malo stvari se sjecam iz djetinjstva pa cak i iz tinejdzerskih godina. Kao da sam istreirala mozak svoj da zaboravlja. Kada bi mi neko rekao da navedem 10 lijepo stvari koje je ucinio za mene, ne bih mogla.

Nikada mi nije bilo jasno zasto nije htjeo prestati zbog nas. Vidila sam kajanje i los osjecaj dan poslije drame, kada bi bio opet trjezan. Kada je trjezan bio, stvarno je dobar covjek bio. Djeca su ga obozavala, jako je gledao da pomogne kome moze i slicno. Znaci, podpuno druga osoba.

Bratu su mi ustanovoli Bipolar poremecaj prije 10 godina. Sada se pitam da li je i on imao psiho problema pa je se na taj 'nacin' lijecio?! Ne znam.

Samo znam da kada je dobio dijagnozu raka 2008, ISTOG MOMENTA je prestao piti......jer mu je doktor rekao da mora. A zadnje 30+ godine braka u kojima je 25+ pio, nije nikada htjeo. A molili smo ga.

Budem i ja ove linkove kasnije pogledala pa se javim opet. Nemam neki fond rijeci nasih, jako dugo sam vani bila, ali ipak se nadam se me i sa malim, mozda gramaticno inkorektnim rjecnikom, idalje razumjete.

[Lola 27]

Meni je stara bila alkić od kad se sjećam.Sa svojim starim i svojommaterom uopće je ne krivim,niti najmanje.Tako je izlazila na kraj sa svojim problemima kojih je bilo previše.Moj stari ju je tukao,psihočki zlostavljao ,kad je bila trudna ,kad nije itd..Pobjegla je od svoje matere koja je bila zlostavljač i pijandura .sve što nije bilo kao što je ona htijela bilo je loše.Moji problemi ,i problemi moje stare idu generacijama unatrag.Ona je svoje probleme prenesla na mene itd.Dali ću jednog dana biti alkić?Da,na dobrom sam putu,ko i većina mojih prijateljica .Dali se probudim jednoga dana ,ko i moja mater?Možda.Kad prebrodim svoje probleme.Moja mati je prestala pit zbog mene,posjela sam je jednu večer i reklaosta mi je toga da pretrazujem kuću zbog tebe,dosta mi je toga da stalno bacam boce,i da se sramim zbog tebe na školskim sastancima.Ok ,kužila sam situaciju sa svojim starim(ja bi bila na kokainu do tad)ali kasnije ,nije mi bilo jasni.Sve u svemu stara je prestala pit.još uvijek kad ima neki problem znam naći bocu pive kod nje(ogromni problemi) ali barem ne dolazi pijana na posao i ja se ne svađam zbog nje.Meni dosta.Sad imam svoj život i svoje probleme ,i tek sad vidim zašto je ona cugala,jer se ja ni upola ne mogu nositi sa njenim problemima.Ja zbog lošeg djetinjstva i njenog cuganja i starovog zlostavljanja itd sad imam traume i fobije,sa kojima se nosim kako znam i umijem. A čak nemam nikoga da me zagrli i da kaže da će sve biti ok.

[batik]

Lola 27 kaže:

Meni je stara bila alkić od kad se sjećam.Sa svojim starim i svojommaterom uopće je ne krivim,niti najmanje.Tako je izlazila na kraj sa svojim problemima kojih je bilo previše.Moj stari ju je tukao,psihočki zlostavljao ,kad je bila trudna ,kad nije itd..Pobjegla je od svoje matere koja je bila zlostavljač i pijandura .sve što nije bilo kao što je ona htijela bilo je loše.Moji problemi ,i problemi moje stare idu generacijama unatrag.Ona je svoje probleme prenesla na mene itd.Dali ću jednog dana biti alkić?Da,na dobrom sam putu,ko i većina mojih prijateljica .Dali se probudim jednoga dana ,ko i moja mater?Možda.Kad prebrodim svoje probleme.Moja mati je prestala pit zbog mene,posjela sam je jednu večer i reklaosta mi je toga da pretrazujem kuću zbog tebe,dosta mi je toga da stalno bacam boce,i da se sramim zbog tebe na školskim sastancima.Ok ,kužila sam situaciju sa svojim starim(ja bi bila na kokainu do tad)ali kasnije ,nije mi bilo jasni.Sve u svemu stara je prestala pit.još uvijek kad ima neki problem znam naći bocu pive kod nje(ogromni problemi) ali barem ne dolazi pijana na posao i ja se ne svađam zbog nje.Meni dosta.Sad imam svoj život i svoje probleme ,i tek sad vidim zašto je ona cugala,jer se ja ni upola ne mogu nositi sa njenim problemima.Ja zbog lošeg djetinjstva i njenog cuganja i starovog zlostavljanja itd sad imam traume i fobije,sa kojima se nosim kako znam i umijem. A čak nemam nikoga da me zagrli i da kaže da će sve biti ok.

Koji je tvoj razlog sto nemas nikoga pored sebe? Mislis li da je to iskljucivo plod okoline i oklonosti u kojma si rasla ili ima i do tebe nesto?

[December Poem]

Nije mi baš odaziv kakav sam htjela, ali još neću odustati
Nadala sam se da će se javiti ljudi koji su se educirali, čitali, razmišljali i koji žele popraviti ono što 'šteka'.

Ne mogu naglasiti koliko je bitno da pročitate uvodni post i linkove u njemu!

Dakle, upišete li na hrvatskom "odrasla djeca alkoholičara", dobit ćete nekoliko šturih i površnih tekstova koji trivijaliziraju cijelu stvar. A da ne govorim kako su prvo što pročitate crne prognoze - da većina nas ponovi postupke svojih roditelja. To je tako, tako površno i apsolutno nedovoljno - i glupavo!

Donosim prijevod (ako vam je tlaka čitati na engleskom) teksta preuzet s ovog linka

Kako je na vaš odrasli život utjecalo odrastanje uz alkoholičara -20 pitanja

1. Tražite li stalno odobrenje ili potvrdu?
Možda zapravo ne znate što „normalno“ znači – pa pokušavate dokučiti iz postupaka i reakcija drugih ljudi.
2. Ne možete prepoznati svoja postignuća?
Ono što se vama čini običnom rutinom, drugi ljudi oko vas vide kao „višak postignuća“, radite i više nego je potrebno.
3. Bojite li se kritike?
U vašem je djetinjstvu kritika često bila popraćena nekim oblikom maltretiranja; verbalnim ili nekim drugim.
4.Preopterećujete li sami sebe?
Normalna količina radnog tereta nikad nije bila dovoljna. Morali ste činiti i više od toga kako biste izbjegli bijes alkoholičara.
5. Imate li problema s vlastitim kompulzivnim ponašanjem?
Bez vlastita znanja, vjerojatno ste u djetinjstvu usvojili šablonu po kojoj svemu pristupate na „alkoholičan“ način.
6. Jeste li perfekcionist?
Jedna mala pogreška i alkoholičar bi mogao eksplodirati u bijes. Takav duboko ukorijenjen strah može se prenijeti u odraslu dob.
7. Osjećate li nelagodu kad vam se život odvija glatko te neprestano iščekujete probleme?
Alkoholičar je uvijek sabotirao „dobra vremena“ poput blagdana, rođendana, odmora itd. Stvari se nikad nisu odvijale prema planu.
8. Osjećate li se više živima u razdobljima krize?
Ljudi mogu postati ovisni o uzbuđenju. „Normalni“ ljudi i situacije su im dosadni.
9. Osjećate li se još uvijek odgovornima za druge ljude, kao što ste se osjećali za osobu u obitelji koja je pila?
Uvijek je prisutan onaj osjećaj prigovaranja – da ste vi na neki način odgovorni za to što alkoholičar pije. Možda da ste nešto učinili drugačije…
10. Za druge se lako brinete, a ipak, teško vam je brinuti se o vama samima?
Osjećate se udobno u ulozi „skrbnika“, ali izrazito neugodno kada činite nešto za same sebe, kao npr, kada trošite novce na nešto samo za vas.
11. Izolirate li se od drugih ljudi?
Ako vam se previše približe, mogli bi saznati vaše „tajne“.
12. Reagirate li strahom na osobe s autoritetom i na ljutite ljude?
Autoriteti u vašem djetinjstvu vjerojatno su bili zlostavljači. Isto to očekujete od svih drugih autoriteta. Kad bi se alkoholičar razljutio, to je obično značilo da će se dogoditi nešto ekstremno.
13. Čini li vam se da vas pojedinci ili društvo općenito iskorištavaju?
Odrasli ste s nekim tko je bio stručnjak u kontroli i manipulaciji nad svima oko sebe. Povjerenje nije nešto što vam dolazi prirodno.
14. Imate li problema u intimnim vezama?
Vrlo vjerojatno, jedina „ljubav“ koju ste u djetinjstvu mogli vidjeti na djelu bila je ljubav alkoholičara za njegovu bocu.
15. Miješate li sažaljenje s ljubavlju, kao što ste navikli uz alkoholičara?
Možda vas privlače ljudi koji vas „trebaju“ ili ljudi za koje znate da ih možete „popraviti“.
16. Privlačite li i/ili tražite ljude koji su često kompulzivni ili zlostavljači?
Ponavljamo, normalni su vam ljudi dosadni i ne razumijete ih. Ugodnije vam je s ljudima s kojima se možete poistovjetiti i koji vas neće osuđivati.
17. Ostajete li u vezama jer se bojite biti sami?
Možda se radi o vašem duboko ukorijenjenom strahu od napuštanja. Na jedan ili drugi način, vaš roditelj alkoholičar vas je emotivno ili fizički napustio zbog svoje boce.
18. Sumnjate li u vlastite osjećaje ili osjećaje koje prema vama drugi ljudi izražavaju?
Koliko ste puta čuli: „Žao mi je. Neće se ponoviti.“ Ali jest.
19. Je li vam teško prepoznati i izraziti svoje osjećaje?
Učili su vas da se ne smije plakati. Nisu vam dopuštali da budete ljuti, a ako ste se naljutili, nisu vam ginule ozbiljne posljedice ili ismijavanje.
20. Mislite li da je alkoholizam vaših roditelja utjecao na vas?
Nije svatko tko pije alkoholičar. Ali bilo bi iznimno teško rasti u okruženju u kojem se pretjerano pije, a da vas to nekako ne pogodi. Ukoliko ste potvrdno odgovorili na neka od ovih pitanja, vjerojatno je obiteljski alkoholizam na vas utjecao više nego što mislite. (...)

[Prkvc82]

December

iskreno, ne znam sta ocekujes da svako ko je imao uzasno odrastanje da ce pored zivota koji ga kasnije ceka kao fax, posao, familija, djeca, problemi, jos obavezno traziti informacije kako da se predje preko te traume? Da se razumjemo, sigurna sam 100% da je vecina nesto procitala o tome, a sada da je tu edukacija bila, vrjeme troseno na citanja i citanja, mislim da nije. Ali eto, mozda nisam upravu pa ti se javi pozeljna grupa.

[Prkvc82]

Inace, nasla sam se u sve i jednoj navedenoj tacki.

[PittaVata]

Pročitala sam onih 13 karakteristika iz linka i bolje da nisam. Ne mogu se pomiriti s tim da su me roditelji tako zajebali, niti s tim kolika je dubina nastale štete. Jedno je sigurno, a to je da ljudi koji me okružuju, koliko god dobronamjerni, ne razumiju. Osjećam ljubomoru i mržnju prema ljudima koji su živjeli normalno.

[December Poem]

Prkvc82 kaže:

December

iskreno, ne znam sta ocekujes da svako ko je imao uzasno odrastanje da ce pored zivota koji ga kasnije ceka kao fax, posao, familija, djeca, problemi, jos obavezno traziti informacije kako da se predje preko te traume? Da se razumjemo, sigurna sam 100% da je vecina nesto procitala o tome, a sada da je tu edukacija bila, vrjeme troseno na citanja i citanja, mislim da nije. Ali eto, mozda nisam upravu pa ti se javi pozeljna grupa.

Hmm
Naravno da ne očekujem da će to napraviti. Govorim da bi trebao to napraviti.
To nije vrijeme trošeno na čitanje. To je liječenje samog sebe. Misliš da se traume ne trebaju liječiti?

Jasno mi je da sam ja uvijek bila ekstrem u ovim pitanjima otvorenosti jer sam bila dijete koje ne nastavlja čuvati obiteljsku tajnu već traži pomoć i želi pričati - i ušutkavala me i majka i rodbina koja nije htjela slušati. Tako da, ako ljudi i dalje nisu spremni progovoriti, kužim i navikla sam.

Dakle, nije cilj dirati u najbolnije uspomene i govoriti što su nam tada radili. To je bolno i pisati i čitati, nije ovo "Moja sudbina" ili Moja tajna". Ja sam htjela pričati o onome što danas kod sebe želimo promijeniti i kako to mijenjamo.
Zanima me što imaju za reći odrasli ljudi koji sami nisu ovisnici, koji funkcioniraju kao normalni članovi društva, ali muči ih neki vrag kojeg ne mogu nadvladati.

Ili, kao što mi je batik dao zanimljivu ideju sa svojom prijateljicom, kako se netko može približiti takvoj osobi koja emocije drži zaključane zbog ovakvog odrastanja.

[PittaVata]

December Poem kaže:

Ili, kao što mi je batik dao zanimljivu ideju sa svojom prijateljicom, kako se netko može približiti takvoj osobi koja emocije drži zaključane.

Jako teško. U mom slučaju, istovremeno želim biti voljena, želim se uz pomoć voljene osobe oporaviti, ali u tome me priječi strah da ću toj osobi sjebati svakodnevicu bespotrebno, osjećajima koje ne poznaje i nema razloga poznavati. Zbog toga pokušavam partnera u u isto vrijeme čvrsto držati uz sebe, ali ne želim s njim razgovarati o svojim najintimnijim proživljavanjima jer ga, u nedostatku boljeg opisa, ne želim povući u svoju depresiju pa ga odgurujem. Vjerujem da je veza sa mnom čisti pakao

[December Poem]

PittaVata kaže:

Pročitala sam onih 13 karakteristika iz linka i bolje da nisam. Ne mogu se pomiriti s tim da su me roditelji tako zajebali, niti s tim kolika je dubina nastale štete. Jedno je sigurno, a to je da ljudi koji me okružuju, koliko god dobronamjerni, ne razumiju. Osjećam ljubomoru i mržnju prema ljudima koji su živjeli normalno.

Ne razumiju, zato sam ja pokušala na ovaj način. I ja sam osjećala tu ljubomoru, pogotovo kad sam se tek počela suočavati s ovim razmišljanjima i još dugo, dugo nakon toga. S vremenom se pomiriš s time da nisu oni krivi što su odrastali normalno

[PittaVata]

December Poem kaže:

Ne razumiju, zato sam ja pokušala na ovaj način. I ja sam osjećala tu ljubomoru, pogotovo kad sam se tek počela suočavati s ovim razmišljanjima i još dugo, dugo nakon toga. S vremenom se pomiriš s time da nisu oni krivi što su odrastali normalno

Pa, ja se nadam da se pomiriš. Nije mi u cilju biti ogorčena i čak mislim da to nisam, takve stvari me uhvate samo kad sam prisiljena gledati tuđu obiteljsku idilu. Onda primjenim taktiku "kiselog grožđa" - da su to užasne preserancije, da tko se još uopće druži sa starcima, da kakvi to mora da su jadnici koji su prisiljeni družiti se s obitelji, mora da su takve osobe da ih nitko ne želi kao prijatelje... na taj mi način bude lakše prebroditi to. Prije sam takve stvari govorila naglas pa su se neki ljudi dosta udaljili. To sam prepoznala pa sad zadržim za sebe. I znam da nije u redu tako misliti, ali još nisam došla na razinu gdje si mogu pomoći i otjerati tako jako negativne misli o nečemu što mnogi smatraju najvrednijim u životu - vlastitoj obitelji.

[cudim_se]

Mislim da si super napisala uvodni post, djeluješ mi kao vrlo jaka i svjesna osoba, što me fascinira s obzirom na to iz kakvog okruženja potičeš. Kažeš da nisi išla baš na psihoterapiju, što znači da si do toga došla sama, a što je dvostruki uspjeh.

Vjerujem da će se mnogi prepoznati u tvom postu. Moj otac je bio povremeni alkoholičar, jednom mjesečno, i tada je bilo scena koje si ti opisala. Taj njegov alkoholizam nije čak trajao dugo, u nekoj fazi kad smo svi kupa počeli živjeti (duga priča) ili kada bi on bio s nama preko ljeta, uz obavezan barem jedan "cirkus" u ljetu. Nisu se te scene, u mom životu, sve skupa dogodile nebrojeno puta, ali su ostale upečatljive i dovoljne. Deset puta ili 1000 nekad mi se čini da i nije velika razlika. U nekom trenutku je s time prestao.

Nikada neću zaboraviti kada je velikim nožem trčao za ženom i htio ju zaklati i u tome umalo uspio. Da pitaš moje roditelje danas oni bi rekli da se to nikada nije dogodilo. Ozlijedio ju je po stražnjici i to duboko, ali ne smtonosno. Nekad se i sama pitam jesam li ja to stvarno doživjela ili sanjala, razina laži medju njima i u toj kući je tolika da je teško razabrati što je stvarnost, a što nijekanje. Zato je meni danas kao osobi ISTINA jako bitna, do razine prgavosti. I recimo to je osobina koju bih kod sebe rado ublažila. Razumijem te. O takvim stvarima se nikad ne priča. Samosažaljenje niti samohvala isto nemaju smisla. Samo ići naprijed ima smisla!

Ja sam još uvijek dijete koje "čuva obiteljsku tajnu". I to mi počinje smetati u zadnje vrijeme. No, da o tome progovorim znam da mi nitko ne bi vjerovao. Fasada je bila dosta dobra. I čemu onda govoriti uopće?

[December Poem]

PittaVata kaže:

Jako teško. U mom slučaju, istovremeno želim biti voljena, želim se uz pomoć voljene osobe oporaviti, ali u tome me priječi strah da ću toj osobi sjebati svakodnevicu bespotrebno, osjećajima koje ne poznaje i nema razloga poznavati. Zbog toga pokušavam partnera u u isto vrijeme čvrsto držati uz sebe, ali ne želim s njim razgovarati o svojim najintimnijim proživljavanjima jer ga, u nedostatku boljeg opisa, ne želim povući u svoju depresiju pa ga odgurujem. Vjerujem da je veza sa mnom čisti pakao

O istim stvarima vodim razgovore sa sestrom!
"Sigurno je sa mnom grozno biti; tko bi to trpio; ako mu sve kažem, uplašit ću ga i pobjeći će glavom bez obzira; ako mu ne kažem dovoljno, opet ne valja..."

Ja sam zbog svoje nemogućnosti/nesposobnosti (votever) da uđem s nekim u vezu i da uopće vjerujem muškarcima originalno htjela pisati na Usamljenim srcima. Ali znam da bi mi oni rekli - Nisi dosad imala nijednu ozbiljniju vezu - s tobom nešto ne valja! Pa sam rekla, da si skratim muke, idem odmah na Psihologiju

PittaVata kaže:

Pa, ja se nadam da se pomiriš. Nije mi u cilju biti ogorčena i čak mislim da to nisam, takve stvari me uhvate samo kad sam prisiljena gledati tuđu obiteljsku idilu. Onda primjenim taktiku "kiselog grožđa" - da su to užasne preserancije, da tko se još uopće druži sa starcima, da kakvi to mora da su jadnici koji su prisiljeni družiti se s obitelji, mora da su takve osobe da ih nitko ne želi kao prijatelje... na taj mi način bude lakše prebroditi to. Prije sam takve stvari govorila naglas pa su se neki ljudi dosta udaljili. To sam prepoznala pa sad zadržim za sebe. I znam da nije u redu tako misliti, ali još nisam došla na razinu gdje si mogu pomoći i otjerati tako jako negativne misli o nečemu što mnogi smatraju najvrednijim u životu - vlastitoj obitelji.

To je proces koji traje i stvari protiv kojih se stalno moraš boriti... I sama sam znala takvim izjavama uplašiti ljude (zato mi je uvijek najdraže bilo pričati sa sestrom i razvaliti po sarkazmu bez straha ). Naučila sam se pred drugima zaustaviti u kritičnom trenutku, baš kao i ti. Ali trebalo mi je vremena za to, istina. Ne kužim ni ja tko se druži sa starcima
(iako im dio mene na tome zavidi)

[Lola 27]

batik kaže:

Koji je tvoj razlog sto nemas nikoga pored sebe? Mislis li da je to iskljucivo plod okoline i oklonosti u kojma si rasla ili ima i do tebe nesto?

Imam ja dečka,već 15 godina i on zna za moje probleme ali ...