Odrasla djeca alkoholičara (ACoA) - virtualna grupa podrške

[bazinga minga]

147 kaže:

Trenutno sam u sretnoj vezi. Ali me strah da ne znam procijeniti dobro i da sigurno nisam u sretnoj vezi nego se opet zavaravam. Ne vjerujem sebi više i ne znam kako uspostaviti neki kriterij zdravog rasuđivanja i razlučivanja stvarnosti od "wishful thinkinga"

Ovo su točno moje misli. Isto sam trenutno u sretnoj vezi, ali sam i dalje sumnjičava. Prvo sam bila sumnjičava prema njemu i njegovim osjećajima, a sada kada smo već preko pet godina zajedno postajem sumnjičava prema sebi. On spada u kategoriju onih "normalnih" za razliku od bivših koji su redom bili "roba s greškom", a s takvima sam se osjećala superiornije. I naravno, izabrala sam ga jer ne pije, ne puši i sportski je tip poput mene. Kao što je već netko napomenuo, striktno sam uvijek pazila da mi dečki ne piju. To je bio prvi i osnovni kriterij za ulazak u vezu.
Međutim, radila sam mu takve ljubomorne scene na početku veze, da mi ni danas nije jasno zašto je ostao sa mnom. Jednom mi je rekao da je očito da me netko gadno povrijedio u životu, ali da shvatim da to nije on, i da me on zaista voli.
Moram reći da on ne zna, moja majka je još tada bila živa, ali sam izbjegavala upoznavanje. Kad je umrla, nisam mu čak ni rekla da je zbog toga što joj je otkazala jetra, i samo se srušila, već da se srušila zbog srčanog udara. Znam da je to kukavički, ali ne mogu protiv sebe. Takva sam cijeli život, to je moj obrambeni mehanizam.

JaSamKlon kaže:

Još da nešto napišem kad sam već ovdje. Moje posljedice odrastanja s alkoholičarom. Mislim da ovo nisam nikad nikome pa ni sebi rekla na glas (nadam se katarzi prek foruma ) Ja sam sumnjičava prek svih granica, konstantno mislim da mi svi lažu i nešto sakrivaju i kronično sam nesigurna u sebe, u svoje postupke a pravim se da sam totalna suprotnost - jaka u svakom pogledu. Cijeli život sam pazila što smijem reći pred ocem i sad nastavljam s tom metodom u skoro svim situacijama koje imaju i najmanju naznaku konflikta. Onda puknem, saspem što treba i ne treba i pogoršam situaciju do maximuma.

Ovih osobina koje sam navela bi se zaista htjela riješit. Zato sam ovdje. Želim biti opuštena.

Ista ja! Samo što ponekad zaista mislim da jesam jaka. Ponekad se osjećam tako snažno i nesalomljivo, sve dok mi se ne dogodi neki emotivni moment. I onda više nisam sigurna jesam li jaka, ili samo glumim.

[The Ambadassor]

147 kaže:

Netko je spomenuo djecu. Mene je strah imati djecu...Nisam sigurna da znam voljeti a ne bih htjela da moje dijete odrasta nevoljeno.

Mene također, potpuno mi je nezamislivo. Ne znam kakav bih bio otac, jednostavno nisam siguran mogu li im pružiti ljubav i odgoj. Sposoban sam voljeti, ali djecu očito ne. Ne mogu ih organski podnjeti . Ali isto tako, da ga imam, to bi bilo moje djete, živciralo me to ili ne. I definitivno mu nebih želio da odrasta bez ljubavi.

147 kaže:

Osjećaji koje najčešće osjećam su sram, ogorčenost, ljutnja, bijes. Nekad dok idem doma s posla i sama sam sa svojim mislima mislim da ću eksplodirati od ogorčenosti, ljutnje, tuge i usamljenosti....

You're not alone... Ja sam se redovito tako osjećao, ali kao što sam napisao par postova gore, naučio sam to usmjeriti u izvor snage i samopouzdanja. Istina, neke stvari jednostavno nemam/nisam imao, koje su "normalna" djeca imala, recimo nemam toliko socijalnog iskustva ni afiniteta, znam biti nervozan u društvu bez da me išta konkretno brine ili smeta. Kad to pokušam eliminirat, isto je kao da se pokušam koncentrirat na jako bučnom mjestu, recimo kao da učim kvantnu fiziku na najprometnijem raskrižju u Zagrebu; nema mira i ne čuješ se kako misliš. Tako da meni u biti treba dosta vremena da "napunim baterije" nakon "socijalne situacije" tipa veče van sa ljudima, pogotovo ako je veća ekipa ili ima novih ljudi. Doslovno me iscrpi, iako se, recimo, samo zajebavamo ili tako. Svejedno kao da mi se netko dere u uho dok god sam među ljudima.

December Poem kaže:

Ništa to ne zvuči smiješno. Još od srednje škole, kad mi se neki dečko sviđao, prvo što bih promatrala i ispitala bio je njegov odnos prema alkoholu. Ne mogu si pomoći. Doslovno pitam frendice (ako ga poznaju) koliko pije. (Iako ja u društvu pijem.)

Kao moja majka, npr, mislim svatko normalan će probat odgojit svojeg klinca da ne pije, ali kad sam ja prvi put došao doma pod gasom (sa 17, dakle nisam bio baš balavac), mislim da je infarkt dobila. Namlatila bi me, ubila bi boga u meni, ali srećom vjerojatno je mislila da bi zaboravio do jutra .

S vremenom se smirilo i shvatila je da sam normalan kad popijem, da ne pijem često ni pretjerano (tu i tamo se znam rastavit na proste faktore, ali osim raspada sistema u kognitivnim i motoričkim funkcijama, ostajem jednak i po raspoloženju i ponašanju, jer sam toliko iskren), da nisam ovisnik (i nakon toliko godina, neću ni postat od cuganja jednom tjedno sa dečkima).

Jednostavno se pomirila s tim, i sad znamo, recimo, popit ljeti skupa dok pričamo (imamo neke podudarne točke, na sreću, za razliku od njega). Tako je razvila povjerenje, i ne grči se po podu od epilepsije i infarkta kad me vidi pijanog, nego dobaci neki snarky komentar i pita kako je bilo vani .

(Trenutno živimo odvojeno, ali dugo sam živio s njom. Oni već neko vrijeme žive odvojeno, otkad su smatrali da sam dovoljno star i zreo da me "rastava" ne traumatizira.)

December Poem kaže:

To sa sumnjičavošću ti je tipično. Meni su trebale godine da shvatim da moje prijateljice nemaju skrivenih misli, već da me jednostavno vole i da žele provoditi vrijeme sa mnom. Neizmjerno sam im zahvalna na strpljenju. Na nepovjerljivosti prema muškarcima moram još raditi.

Potpis! Meni, recimo, u doba srednje (srećom, prošlo je u neko doba, ali znam točno kakav je osjećaj) uopće nije padalo napamet da se družim s ikim tko je bio veseljak po naravi, samo povučeni dečki i cure. Mislio sam da su ovi "cheery folks" zlobni, da nešto ne valja s njima (ili samnom), da im se ne može vjerovat. Kad sam i počeo izlazit i stekao prijatelje (većinom isto tako mirne, ali ne povučene ljude, onako, zajebante skroz a opet dobronamjerne i po potrebi ozbiljne) isto sam dosta vremena mislio da mora bit neka caka, zašto se oni druže samnom, šta to vide u meni, kako ne vide da sam toliko različit i slično, pitao sam se jesam li vriijedan toga. Jednostavno nisam mogao razvit povjerenje - nisam mogao shvatit da je netko sposoban i voljan volit me. Nisam to mogao pojmit.

S vezama je bilo još gore. A intimnost mi je prije bila skoro pa nezamisliva. Ali opet, nebih za ništa na svijetu mjenjao život koji sam imao, iako je bio daleko od savršenog, čovjek stisne zube i ide dalje, to mu je u prirodi. Što više se muči i pati, to više nauči i ojača. Svim kolegama s topica želim sve najbolje, i da žive sretni s time što se oko njih događa/lo, jer to možete. Čak bih rekao, zadovoljni. Oni možda vide da smo sjebani, ali zato nemaju pojma kakav je ovo osjećaj - skoro pa tuđe, božanstvene; snage, sigurnosti, rekao bih prosvjeljenosti.

[PittaVata]

December Poem kaže:

To sa sumnjičavošću ti je tipično. Meni su trebale godine da shvatim da moje prijateljice nemaju skrivenih misli, već da me jednostavno vole i da žele provoditi vrijeme sa mnom. Neizmjerno sam im zahvalna na strpljenju. Na nepovjerljivosti prema muškarcima moram još raditi.

Ja ovo nikad neću prevazići, a imala sam više od jedne sretne veze. Prijateljima sam isto sklonija povjerovati nego partnerima.

Nego, zanima me jedno pitanje tehničke prirode i vaše mišljenje - može li osoba koja je odrastala u obitelji s alkoholičarem (ili više njih) ne biti zlostavljano dijete ili je sama svakodnevna prisutnost roditelja alkoholičara dovoljna za takvu klasifikaciju?

[Jo_Munja]

Ne moze. Alkoholizam vuce posljedice, kojih nisi niti svjestan. Trigger moze biti samo jedna ili vise rijeci, no to je nebitno za ovu pricu. Alkoholizam ostavlja posljedice. Zasebna je stvar svake osobe da li to vidi ili ne. Neki su potpuno slijepi i niti razumiju razlog zasto su takvi kakvi jesu, a cesto zanemaruju alkoholizam/djetinjstvo/zlostavljanje...

[PittaVata]

I mislila sam. Rekla bih da je glavni uzrok mom kasnom osvještavanju cijele priče bio taj što otac nije bio fizički agresivan. Neka uobičajena slika alkoholičara u medijima je razjareni čovjek, sav crven u licu s napetim žilama na vratu kako mlati ženu i djecu. Moj nije bio takav pa nisam znala i nisam tome pridavala pažnju. U svakom slučaju, ja i dalje mislim da sam "više" zlostavljana bila od majke.

[The Ambadassor]

PittaVata kaže:

I mislila sam. Rekla bih da je glavni uzrok mom kasnom osvještavanju cijele priče bio taj što otac nije bio fizički agresivan. Neka uobičajena slika alkoholičara u medijima je razjareni čovjek, sav crven u licu s napetim žilama na vratu kako mlati ženu i djecu. Moj nije bio takav pa nisam znala i nisam tome pridavala pažnju. U svakom slučaju, ja i dalje mislim da sam "više" zlostavljana bila od majke.

Da, jer mediji pišu o senzacijama, npr pijandura premlatio ženu na smrt, ili žena pobjegla od nasilnika, i sl. Međutim, zlostavljanje nije isključivo fizičko. Sama odsutnost/distanciranost/nezainteresiranost oca je dovoljan problem, s obzirom da i majci i djetetu treba njegova ljubav i pažnja.

A kako je njihov odnos u banani, poslijedice na majku često vode do toga da se ni ona ne može dovoljno emocionalno posvetitt dijetetu, ili da se na njemu istresa. I nije samo manjak ljubavi u pitanju, već djeca uče od roditelja, tako da im bude kasnije teško imati normalne odnose sa ljudima kad su rasli u hladnoj okolini.

[Jo_Munja]

Bingo Ambassador, to sam ja htjeo reci.
Znaci, ako roditelji nisu imali kuturu druzenja vrlo vjerojatno je neces imati ni ti. Također neces iamti naviku ici na izlete, kazalista, kina/whatever/ i sve ostalo. Nisam pricao o fizickom, nego upravo o emocialnom zlostavljanju i zanemarivanju. Kratko i jasno, bez uvrede, sjebanija si nego sto mislis. I vrlo je pozitivno sto to shvacas, otvaras i pocinjes rjesavati.

[December Poem]

Jo_Munja kaže:

Bingo Ambassador, to sam ja htjeo reci.
Znaci, ako roditelji nisu imali kuturu druzenja vrlo vjerojatno je neces imati ni ti. Također neces iamti naviku ici na izlete, kazalista, kina/whatever/ i sve ostalo. Nisam pricao o fizickom, nego upravo o emocialnom zlostavljanju i zanemarivanju. Kratko i jasno, bez uvrede, sjebanija si nego sto mislis. I vrlo je pozitivno sto to shvacas, otvaras i pocinjes rjesavati.

Nisu imali kulturu druženja jer su od sebe odgurnuli sve ljude i jer su te ljude oko sebe vidjeli kao manjkave. Moji su apsolutno svima nalazili mane - osim sebi.
Zato ti je kasnije teško shvatiti da postoje ljudi koji nemaju skrivene namjere, nisu zli, nisu zlopamtila i mogu biti jednostavno prijatelji - bez emocionalnih ucjena, traženja nečeg zauzvrat itd. - jer ti roditelji alkosi oslikaju svijet koji je usran, ružan i zao.

Drago mi je biti tu s vama i vidjeti smjer u kojem se razvija rasprava.
Sad me nema do sutra navečer ili nedjelje. Budite mi dobri i čitamo se

[Rick Lee]

cudim_se kaže:

@december - Ne napadam te, samo sudjelujem u raspravi. Dopusti mi da iznesem mišljenje, a da ne misliš da tebe napadam.

@vilenjačica - zapazila sam tvoje postove i razmišljala sam od jučer što da ti napišem jer sam razmišljala o tom vjerskom aspektu oprosta i prihvaćanja. ja osobno sam probala tako nešto i nije išlo i nikad u životu se nije pokazalo kao uspješan recept za uspjeh. ono što mi se pokazalo puno uspješnjim, a mislim da bi moglo i tebi, je to da mu PRIZNAŠ KRIVNJU, tj da ga prestaneš opravdavati da nije znao bolje i slično. priznavanje krivnje u smislu da kažeš - da trebao je znati bolje, i da mogao je naučiti, ali nije. i nema veze što nije, sad to više i nije važno.

mislim, kod mene neko "kršćansko" opraštanje nikad nije prolazilo. mislim da svatko mora snositi posljedice svojih pogrešaka.

Imam potrebu reći nešto o ovom aspektu, tj opraštanju koji je kako bi pokretačica topica "puno veći od svih koji to nisu prošli".

Moj otac je alkoholičar cijeli moj život, iako nikad nije bio nasilan već više bećarski tip osobito mučno mi je bilo o blagdanima ili kad bi išli u goste ili imali goste. I to cuganje je domino efektom razvaljivalo i ono malo potencijala kojeg smo imali kao obitelj jer se navezivalo na niz drugih problematičnih ponašanja. Najveći dio dvadesetih proveo sam na psihoterapijama jer sam patio od anksioznosti i paničnih napada. I nikakvih rezultata dok nisam već očajan posegnuo za nečim što mi je očito bilo zadnje na pameti. A to je vjera.

Pokušat ću objasniti što se u meni dogodilo da eto već 4 godine nemam panične napade, da imam ženu i dijete(prije mi se to činio science fiction jer sam funkcionalno i emotivno bio uglavnom neupotrebljiv).
Dakle moje iskustvo je da je užasno teško oprostiti roditeljima(a bio sam prepunjen zamjeranjem i konfliktom i nisam s njima mogao ni 5 minuta normalno pričati), ali da je još teže ustrajati u mržnji jer od toga sam se doslovno razbolio. Moje je mišljenje da ljudi nisu stvoreni da izdrže dugogodišnju mržnju. Pucaš po šavovima. Dakle nema čarobnog štapića i situacija je teška kako god.

Prvo što je meni trebalo, a tražio sam uzalud od svojih roditelja je iskustvo i osjećaj bezuvjetne i potpune ljubavi. Što su rane više krvarile to mi je ta ljubav više trebala-petlja zvana prokletstvo. Nisam se bio u stanju odvojiti od obiteljske priče i shvatiti da sam ja potpuno autonomni pojedinac u egzistencijalnom smislu, ne izdanak, nastavak, obilježenik svojih roditelja. I upravo sam tu počeo svoju promjenu. Nisam imao muda stati na noge kao samostalna osoba jer me nitko tu nije čekao, a mislio sam da su starci ti koji bi trebali biti uz mene. Nisam vjerovao da mogu sam. I onda sam doživio iskustvo blizine , ne znam to drugačije reći, Isusa Krista. Osjetio sam ljubav, bezuvjetnu, da vrijedim, da mi moje maske ne trebaju i strahovi su počeli iščezavati a time i anksioznost. Kad sam osjetio tu egzistencijalnu samostalnost u odnosu prema roditeljima i istovremeno Božju blizinu javilo mi se suosjećanje prema starcima i napisao sam svakome pismo(jer se još nisam usudio razgovarati zbog instant svađi koje bi stihski buknule) u kojima im opraštam sve što me užasno povrijedilo kroz djetinjstvo i da ih jako puno volim. Na mjesto zamjeranja u meni se čak nastanila zahvalnost prema roditeljima što sam eto danas takav kakav jesam i što sam silno odlučio ih naučiti voljeti takve kakvi jesu. I to su bili ti neki presudni momenti i potezi. I naravno da nismo sad u idiličnim odnosima, da nema trzavica, ali miljama bolje nego prije.

Oprost zaista funkcionira, eto vam živi primjer

Jer vidim da je najveći problem upravo to ne-voljenje samog sebe jer se identitetno doživljavamo kroz svoje roditelje. Meni je taj aspekt koji ganja vilenjačica duboko promijenio smjer života. Tko osjeća privlačnost prema kršćanskoj vjeri tu zaista može pronaći ozdravljenje pa neka ustraje.
To je moje iskustvo

[Amazon Basin]

Evo pridružujem se i ja. Ne znam što bih napisala trenutno, ali imam potrebu ostaviti koje slovo, a i pohvaliti temu i njenu otvaračicu.

Prepoznala sam se u 19 od 20 onih točaka.. Neke sam riješila doduše, ali su bile prisutne veći dio mog života. Jedina koja ne vrijedi je ona s ostajanjem u vezama da ne budem sama. Makar svijet propadao, a ja gmižem po dnu, ne bih se tako vezala.

Pala mi je na pamet jedna stvar.. vaši odnosi s braćom/sestrama, ako ih imate. Na koji način je to sve utjecalo na taj odnos, je li vas trauma zbližila ili udaljila? Je li on bio drugačiji tada i sada? Sestra i ja smo karakterno jako različite i u toj najranijoj dobi smo se non stop svađale i to žestoko, i dalje nisam sigurna da li je to upravo zbog te različitosti (i samim time različitog nošenja sa situacijom) ili smo preuzele obrazac ponašanja roditelja i na neki način oponašali njih i izbacivale frustracije jedna na drugu. Danas se više ne svađamo, barem ne u toj mjeri, ali smo izgubile velik dio bliskosti s godinama. Ja baš prolazim kroz krizno razdoblje već godinu dana, a budući da i dalje živim sa svojima, a oni ne mogu shvatiti u čemu je stvar i zbunjeni su zašto sam se odjednom raspala, potegnula sam razgovor "o onom o čemu se ne priča", ne zato da ih okrivim niti da sebe pravdam, nego u pokušajima da im objasnim sebe, svoje emocije i psihu i zašto se ponašam tako kako se ponašam. Naime ,situacija se promijenila unazad zadnjih 6 god., tata više ne pije, a ja ispadam nezahvalna, djetinjasta i svakakva. Budući da sestra drugačije reagira na sve to, oni u njoj nalaze potvrdu svoje ispravnosti i tako joj sve ispričaju (udala se i ne živi s nama) i ona me nazvala prije koji dan rekavši da kako se usuđujem to im govoriti, da smo mi imale savršeno djetinjstvo. Nisam znala što da joj kažem na to, iskreno, ako je sposobna za toliki stupanj poricanja, a da to nema negativnih posljedica u budućnosti (toga se bojim), onda mi je drago za nju.
Toliko za sad, ako nastavim još o čemu, bojim se da neću stati pisati danima.

I da na brzaka nadodam, slažem se da ovo na neki način i oplemenjuje ličnost, kao što se zbiva sa svim teškim stvarima.

[PittaVata]

Mora da je grozno kad počneš propitivati vlastiti razum jer su svi oko tebe u težem denialu. Kod mene to nije bilo tako. Eto, kako sam već rekla, i moj otac je bio taj "bećarski" tip pijanca i za mene, tada, s tom razinom iskustva i spoznaje, to NIJE bio doživljaj zlostavljača. Da smo otac i ja kojim slučajem živjeli sami, mislim da bih živjela manje ili više "netaknuto" time jer bih ga ignorirala. Međutim, moja majka je cijelo vrijeme vrištala "On je pijan, on maltretira, on ovo, on ono". Meni je to bilo jednako kao da je rekla "Tanda manda briki piki" jer nisam mogla biti toliko zrela da shvatim da je I TO alkoholizam i zlostavljanje, da nije jedino zlostavljanje tuča i razbijanje.

Majka je zbog toga mislila da držim stranu ocu i to ju je strašno razgnjevilo. Tek sam se prije par godina prestala bojati njenih udaraca. Već sam debelo bila na fakultetu, a još sam znala dobiti batine zbog svog "bezobrazluka". Osim toga, nikako nije mogla preboljeti što jako ličim na oca ("veće" je građe) i podupirala me u rigoroznim dijetama koje su dvaput dovele do full blown anoreksije, i od čega se zapravo nikad nisam oporavila, malo-malo pa imam relaps.

U ovakvim trenucima uvijek započnem i neki novi hobi, pa su tako iza mene: izrada svijeća, sapuna, jedan naučeni strani jezik, udomljene životinje... Evo baš po ebayju gledam koliko bi me koštala rabljena citra

[Rick Lee]

I kod mene je zapravo cijeli kuršlus proizlazio iz te lako zapaljive kombinacije tatinog cuganja i mamine nulte tolerancije prema tome. Kao klinac sam zato znao sanjati da su nacisti(pionirsko pranje mozga) zarobili i mamu i tatu i pitali me kojeg da ostave na životu i u plaču bih se budio.

I predugo sam se bavio njihovim odnosom u koji su me uvlačili kao suca. I mislio sam da meni to pomaže(sindrom preranog osjećaja zrelosti, a zapravo si splašen klinjo) ali kasnije se pokazalo da sam stvarao podlogu za mržnju.

Nevjerojatno, ali danas pamtim samo lijepe stvari iz djetinjstva i na prvu bih rekao da sam imao ok djetinjstvo....bizarno

[Amazon Basin]

@PittaVata

Sviđaju mi se tvoji mnogi hobiji .

Nisu bili u denialu tih 15, 16 god. dok je trajalo, to nije ni bilo moguće, ali su nakon toga odlučili potrpat to duboko pod tepih, bez ikakvog rješavanja uzroka i posljedica. I ja sam isto uostalom, išla sam dalje sa životom, no kad su me uslijed težih životnih situacija moje nezdrave navike, načini razmišljanja,emocionalne reakcije i samopostavljeni zahtjevi doveli do rasula, samo od sebe se oživilo. I ponavljam, ne radi opravdavanja, već samospoznaje- naglašavam to jer nemam baš potpore od drugih ljudi- oni rijetki koji uopće znaju doživljavaju to kao opravdavanje.

Moj nije bio bećarski tip, ali je on usprkos svemu dobar čovjek (ofucana fraza hah), što je, ironije li, otežavalo situaciju jer ga nisi mogao ni voljeti ni mrziti. On je naprosto jako emocionalna, autodestruktivna osoba s dovoljnom dozom sebičnosti i neznanja da radi ono što je radio. Istina, bio je agresivan i zlostavljački nastrojen kao pijan i to svakodnevno, ali pod dobar mislim na to da nije prema nikome imao loše namjere u životu i to se osjeti. Ali nije bio ni sposoban biti otac, jer osim maltretiranja, nije ni davao ništa, ama baš ništa u vidu odgajanja, potpore i ljubavi, on kao da je proveo te godine bježeći od svega, najviše od sebe. Kad smo promijenili okolinu (bili su tu uz to i problemi sa širom obitelji), riješio se boce, ali to nije odjednom riješilo sve drugo, unijelo je više mira, ali su se bazični odnosi unutar obitelji zadržali, jednako kao i njegova funkcija oca ili bolje rečeno, nedostatak iste.

Usprkos tome što imam razumijevanja i za njega i za mamu (koja ima svoju ulogu u svemu tome), to nije dovoljno odnosno nije magični štapić koji riješava moje probleme koji su nastali kao posljedica toga. Na tome radim, ali mi to njihovo prebacivanje krivnje odmaže, jer je dovoljna ona krivnja na kojoj sam odrastala i koja je duboko usađena u moju ličnost.

[Register82]

Pozdrav svima, tema je nazalost odlicna, ali i prijeko potrebna.
I moj stari je becar, vise manje cijeli zivot izuzmemo li 1,5 pauzu pod antabusom. Becar vani a katastrofa doma. Svima super osim familiji. Emocinalno me unistio, i dan danas se oporavljam. Iako me nikada nije fizicki tukao, nije da nije prijetio. Djetetu dođe na isto.
Neke kronoloski gledane scene bi ukratko glasile ovako, bez ikakvih pauza ili psihickog odmora:
-sa 7 godina sam morao stajati u stavu mirno i slusati njegovo baljezganje uopce ne shvacajuci zasto i zbog cega mi on price totalno nerazumljive stvari
-sa 10g ista prica samo bi sada ako se slucajno pomaknem odmah ugledao prijeteci otvoreni dlan, i odmah odustao od pomicanja, moleci boga da se prestane derati na mene, i uopce ne shvacajuci zasto se pobogu dere na mene. Ako sam (jako rijetko) doveo doma prijatelja, i on bi morao stajati u stavu pozor. Nije mi bilo jasno zasto je to mom prijatelju smjesno. Meni je bilo ozbiljno. Za skolu i zadacu ga nije bilo briga, nas razgovor je vazniji. Toga se tocno sjecam, jasno kao dan.
-sa 11 bi poceli prvi odgovori , sa 12 odjebi stav, sa 13 prva fizicka naguravanja.
Mislim da sam u to doba prvi put fizicki nasrnuo na njega, jer mi je vise stvarno pukao film slusajuci visesatno ogavno nazivanje raznoraznim imenima. Ja sam uvijek bio za svog oca (i dan danas je tako kada popije) smeće, govnar, lopov, niskoristi, pas mater, smece, glupan, budala, smece, pas mater, budala, kreten, smece, idiot, budala, glupan...shvatili ste poantu, a smece mu je omiljena, ocito. 20g takvog zivota, 3x tjedno mora staviti posljedice na svakoga pa kako god cvrst bio. Neko je ranije spomenuo da ojacas: ne, samo si prerano ostario, sto ce ti se vratiti kao bumenrag u jednom trenu. Svoju disfunkcionalnu familiju bi najkrace opisao sa: majka-bjezi u posao (niti najmanje je ne krivim jer je stari uvijek i svaki put zapio lovu a 90te su bile gadne godine), brat-ignorant (njega se to ne tice i ne cuje urlanje), ja – gromobran ilitiga zastitnik (preuzmi sve na sebe da drugima bude bolje). Psihicka agresija oca, kao i nenamjerno zanemarivanje majke doveli su me do sljedeceg:
-jako malo samopostovanja; zasto ja trebam biti 5x bolji od drugih da bi u svojim ocima bio jednak sa njima?
- totalni izostanak emocija i odvratno visoki zidovi – samo me jedna osoba u cijelom zivotu uspjela otkljucati nakon 2,5 godine
- izolacija od daljnje familije – uvijek te svi gledaju kroz oca, a meni se ne da poporavljati visegodisnje narusene stvari
- nemar za sebe - svima sa mu stanju priskociti u pomoc osim sebi, konj na zadnjem mjestu, da ne govorim o granici trpljenja svega, valjda 3x veca nego kod ostalih normalnih...jbt, pa kolega je popizdio na moju placu i trazio povisicu za mene.
- jako dobra maska – vani pajac i glavni zafrkant, a iznutra emotivna olupina
alkohol danas – nemam problema sa njime, mogu popiti. To sto se on nije mogao nositi sa njime, ne znaci da ja ne znam.
otac danas – brzo planem i ne funkcioniram sa njim ako je pod cugom
majka danas- slazemo se, ali nikako da je nagovorim da se izbori za sebe
brat danas – zahvaljujuci narusenom odnosu oca i strica, izvrsno se slazemo
Utoliko i ukratko...citamo se.

[Amazon Basin]

Rick Lee kaže:

I predugo sam se bavio njihovim odnosom u koji su me uvlačili kao suca. I mislio sam da meni to pomaže(sindrom preranog osjećaja zrelosti, a zapravo si splašen klinjo) ali kasnije se pokazalo da sam stvarao podlogu za mržnju.

Nevjerojatno, ali danas pamtim samo lijepe stvari iz djetinjstva i na prvu bih rekao da sam imao ok djetinjstvo....bizarno

Jao. Da. I ja sam imala taj sindrom. Sjećam se da sam tamo negdje u sedmom, osmom osnovne razmišljala kako ja uopće ne prolazim kroz taj pubertet, dok su ga opisivali na biologiji, vjeronauku i svakom koraku. Oko mene šlatanja, šepurenja, a ja ozbiljna i mirna opterećena težim mislima i uvjerena da sam ja valjda onda zrela i jaka kad em mi nije lako, em uspijevam sve konce držati u rukama, em me ni taj pubertet ne puca, jer sam ja valjda previše staložena i dubokoumna za takvo što. Koja pogreška.

To nije bila zrelost naravno, već brdo obrambenih mehanizama, toliko puno da se dan danas čudim na kojim sam sve razinama sjebana, iako sam znala da malo jesam. To moje bivanje mirnom, učenje sve u 16, ribanje neuredne kuće, umiljatost i poslušnost i šutnja, ugađanje (dijete mirotvorac), organizacija, zapravo su bili načini da uvedem red u taj svoj mali svijet, da barem ja budem ta stabilna točka u obitelji, da ugađanjem spriječim ili ublažim sukob, da zaradim ljubav uz sve to ,a i popravim sliku naše obitelji na van.

Nisam vidjela da nije normalno tresti se od straha da ne dobiješ 4 (a čak ni po prirodi nisam bila štreberica), trpiti zlostavljanja (čitavu srednju a i nešto kasnije me svakodnevno maltretirala moja navodna prijateljica, a ja sam joj očito dopuštala), izbjegavati intimnost, odustajati od svega što me zanima, a za što sam vidjela da neću biti odlična u tome ili da ću biti previše eksponirana među drugim ljudima ili da ću općenito podbaciti. I taj vražji perfekcionizam i vječno odgađanje užitka dok se nešto ne dovede do savršenstva (što naravno nikad ne bude), vječni osjećaj krivnje, osjećaj da moraš biti dobar u svemu, valjda da spriječiš kaos a i održiš sliku sebe u okolini, pa se tako nisam usudila ni poljubiti s nekim u pubertetskoj dobi jer što ako se budem loše ljubila..nisu bile bitne moje potrebe ni želje, bilo je bitnije ni ne pokušati nego se držati onoga što znaš da ide. Hell, prije koju godinu sam svratila na ovaj forum i ubrzo otišla jer mi je bilo bed upisati nešto, a da to nešto ne bude užasno svrsishodno i uber. Staložene i "normalne" dečke koji bi htjeli nešto sa mnom sam odbacivala, jer sam mislila da sam se njima svidjela onakva kakva sam bila na van, a tu vanjštinu nije bilo lako održavati, plus sve ono loše što ni ne znaju.. I tako dalje...

Ovo s pamćenjem je i meni fascinantno, jer se sjećam samo osjećaja, ali ne i većine konkretnih situacija..ne samo sad, još u onom razdoblju sam ih zaboravljala, stavljala u "trauma folder" očito. Ali to je jedna stvar, a druga ignorirati svoje neke loše osobine koje ti na čelo crtaju činjenicu da potječu još od tad.

[147]

JaSamKlon kaže:

December

147 tvoja zadnja riječi kao da sam ja pisala; kad ostanem sama sa sobom ogorčenost, ljutnja, tuga..gomila nezadovoljstva i frustracije. S druge strane, ti kažeš da ne znaš želiš li imati djecu i mislim da ih ni ne bi trebala imati ako ne želiš. Možda s vremenom promjeniš mišljenje, možda ne. Kako god bude, bit češ zadovoljna jer češ sama odabrati.

The Ambadassor kaže:

Mene također, potpuno mi je nezamislivo. Ne znam kakav bih bio otac, jednostavno nisam siguran mogu li im pružiti ljubav i odgoj. Sposoban sam voljeti, ali djecu očito ne. Ne mogu ih organski podnjeti . Ali isto tako, da ga imam, to bi bilo moje djete, živciralo me to ili ne. I definitivno mu nebih želio da odrasta bez ljubavi

Možda ste me malo krivo shvatili, ja mislim da bih htjela dijete i obitelj samo se bojim toga da ne znam voljeti (općenito, ne djecu)

December Poem kaže:

Nisu imali kulturu druženja jer su od sebe odgurnuli sve ljude i jer su te ljude oko sebe vidjeli kao manjkave. Moji su apsolutno svima nalazili mane - osim sebi.
Zato ti je kasnije teško shvatiti da postoje ljudi koji nemaju skrivene namjere, nisu zli, nisu zlopamtila i mogu biti jednostavno prijatelji - bez emocionalnih ucjena, traženja nečeg zauzvrat itd. - jer ti roditelji alkosi oslikaju svijet koji je usran, ružan i zao.

Meni je ovo baš falilo užasno. Nama nikad nitko nije dolazio doma, što zbog starog (koji je iako nije živio s nama bio uzrok stresa jer je mogao banuti dok bi meni bila neka prijateljica u posjeti i onda bi svi znali, to mi je bilo poprilično traumatično, vjerujem da bi u nuždi i slagala da mi to nije tata, znam da sam jednom protrnula jer mi je jedna prijateljica vidjela tatu izdaleka kako dolazi do nas i pitala jel mi ono bio tata, htjela sam u zemlju propasti i samo sam se nadala da ga nije dobro vidjela ili da je bio u koliko toliko ok stanju)što i zbog toga što se stara sitdjela uvjeta u kojima živimo. A i sama je sjebana pa se ne druži jer je odrasla u obitelji s alkoholičarom i ni njima niko nikada nije dolazio, osim najbezveznije ekipe pred kojima ih nije bilo sram.

Amazon Basin kaže:

Jao. Da. I ja sam imala taj sindrom. Sjećam se da sam tamo negdje u sedmom, osmom osnovne razmišljala kako ja uopće ne prolazim kroz taj pubertet, dok su ga opisivali na biologiji, vjeronauku i svakom koraku.
...
I taj vražji perfekcionizam i vječno odgađanje užitka dok se nešto ne dovede do savršenstva (što naravno nikad ne bude), vječni osjećaj krivnje, osjećaj da moraš biti dobar u svemu, valjda da spriječiš kaos a i održiš sliku sebe u okolini, pa se tako nisam usudila ni poljubiti s nekim u pubertetskoj dobi jer što ako se budem loše ljubila..nisu bile bitne moje potrebe ni želje, bilo je bitnije ni ne pokušati nego se držati onoga što znaš da ide. Hell, prije koju godinu sam svratila na ovaj forum i ubrzo otišla jer mi je bilo bed upisati nešto, a da to nešto ne bude užasno svrsishodno i uber. Staložene i "normalne" dečke koji bi htjeli nešto sa mnom sam odbacivala, jer sam mislila da sam se njima svidjela onakva kakva sam bila na van, a tu vanjštinu nije bilo lako održavati, plus sve ono loše što ni ne znaju.. I tako dalje...

Ovo s pamćenjem je i meni fascinantno, jer se sjećam samo osjećaja, ali ne i većine konkretnih situacija..ne samo sad, još u onom razdoblju sam ih zaboravljala, stavljala u "trauma folder" očito. Ali to je jedna stvar, a druga ignorirati svoje neke loše osobine koje ti na čelo crtaju činjenicu da potječu još od tad.

amazon, quotano potpisujem od riječi do riječi, to je bio i moj život. Sjećam se barem dva dečka koja su mi se užasno sviđala ali ja nisam htjela biti s njima jer sam neiskusna pa bi radije da me zapamte kao nekog tko im se sviđa nego kao onu koja se nije znala poljubiti, poseksati što god :/
Znam da sam i mami ponosno govorila kako ja uopće nisam u pubertetu nego sam kao staložena i odrasla dok se ostali guše u svojim hormonima. Njoj je to godilo jer joj je trebala neka jaka osoba kraj nje a ne dijete, pa je to svjesno ili nesvjesno poticala kod mene.

A perfekcionizam,sad držim da se bolje nosim s perfekcionizmom i da si često priznam što osjećam, ali još nisam tamo gdje bih htjela biti

[147]

bazinga minga kaže:

Ovo su točno moje misli. Isto sam trenutno u sretnoj vezi, ali sam i dalje sumnjičava. Prvo sam bila sumnjičava prema njemu i njegovim osjećajima, a sada kada smo već preko pet godina zajedno postajem sumnjičava prema sebi. On spada u kategoriju onih "normalnih" za razliku od bivših koji su redom bili "roba s greškom", a s takvima sam se osjećala superiornije. I naravno, izabrala sam ga jer ne pije, ne puši i sportski je tip poput mene. Kao što je već netko napomenuo, striktno sam uvijek pazila da mi dečki ne piju. To je bio prvi i osnovni kriterij za ulazak u vezu.
Međutim, radila sam mu takve ljubomorne scene na početku veze, da mi ni danas nije jasno zašto je ostao sa mnom. Jednom mi je rekao da je očito da me netko gadno povrijedio u životu, ali da shvatim da to nije on, i da me on zaista voli.
Moram reći da on ne zna, moja majka je još tada bila živa, ali sam izbjegavala upoznavanje. Kad je umrla, nisam mu čak ni rekla da je zbog toga što joj je otkazala jetra, i samo se srušila, već da se srušila zbog srčanog udara. Znam da je to kukavički, ali ne mogu protiv sebe. Takva sam cijeli život, to je moj obrambeni mehanizam.

Ja nisam nikome, ali NIKOME rekla o starom osim svom sadašnjem dečku. Tek sada vidim koliko je to tužno, s nikome toliko dugo ne moći/ne htjeti podijeliti takav teret....skrivati svoje tajne stalno, užasno je teško. Ja se osjećam puno bolje nakon što sam smogla snage i priznala svom dečku o starom i još neke druge stvari kojih sam se sramila, ali htjela bih da mogu to još s nekim od prijatelja podijeliti, samo ne znam čega me strah. Sramote valjda, odbacivanja.
Koliko si usamljen dok to držiš u sebi...joj


+ htjela bh se osvrnuti na ovo što je rick lee rekao o vjeri i ostale stvari u njegovom postu. Dakle sve što je on naveo ja sam kao princip već pročitala u nekoj od ove 3 knjige koje su mi dosta pomogle i sve tematiziraju odrastanje u obitelji s ovisnicima i suovisnicima (od pisanja pisma, oprosta, duhovnosti, emancipacije svoje egzistencije od njih): Otrovni roditelji, Žene koje previše vole i Voljeti dijete u sebi "Žene" i "Voljeti" promoviraju neku vrstu duhovnosti, bilo koju koja nam odgovara a čini mi se sve iz potrebe da pustimo kontrolu iz svojih ruku, da se prepustimo životu, nekom božanskom biću, bilo čemu, da prestanemo misliti da možemo i moramo držat isve konce u rukama. Ja nisam vjernik niti me to imalo privlači ali moram priznati da me opusti razmišljanje o tome kako sam dio nečeg većeg (svijeta/svemira, čega god...)

[The Ambadassor]

147 kaže:

Ja se osjećam puno bolje nakon što sam smogla snage i priznala svom dečku o starom i još neke druge stvari kojih sam se sramila, ali htjela bih da mogu to još s nekim od prijatelja podijeliti, samo ne znam čega me strah. Sramote valjda, odbacivanja.
Koliko si usamljen dok to držiš u sebi...joj

Ne znam koje su to druge stvari, ali ne razumijem zašto si se sramila zbog nečeg (starog) za što nisi kriva, niti si imala izbora? Kakvi god da su detalji, nije ovisilo o tebi da ti stari bude alkos, a nisi ni imala izbora ne rodit se, ili ne odrast u takvoj sredini (familiji).

Nema te čega bit sram, možeš jedino bit zadovoljna što si živa, zdrava i nisi prolupala. Također možeš bit zadovoljna jer su te te okolnosti navele na razmišljanje, dovele do zaključaka, sudjelovale u izgradnji potpunijeg i jačeg karaktera. Sramu tu nema mjesta, osim za tvog starog, a ne vjerujem da je tako. Ti si žrtva. Uvijek je tako u životu, da pate skoro isključivo dobri ljudi. Zašto je tako? Jer zli, površni i sebični ljudi nemaju sposobnost objektivne analize, a ako ju imaju, ne upotrebljavaju ju jer su arogantni i ne pridodaju vrijednost tome. Za razliku od njih, mi smo toga svjesni, mi razmišljamo o tome, patimo, i od te patnje izvlačimo pouke, vrline i razum. Ali patit bez razloga nema smisla.

Ja recimo nisam ponosan na neke "poslijedice" takvog odrastanja i takve obitelji, ali bogami nije me ni sram. Vjerojatno bi me bilo sram, da je moja krivnja, jer po mojem moralnom viđenju, to i nije ok. Ali s druge strane, evo ti food for thought: Možda da nisam živio u takvim okolnostima, nebih ni istanačio moralni kompas, što bi značilo da bih vrijedio manje i bio manje definiran . Da je čovjek unaprijed svjestan toga i da može birat, bi li ga bilo sram odabrat drugu varijantu?

147 kaže:

da prestanemo misliti da možemo i moramo držat isve konce u rukama. Ja nisam vjernik niti me to imalo privlači ali moram priznati da me opusti razmišljanje o tome kako sam dio nečeg većeg (svijeta/svemira, čega god...)

Ovo je jako bitno. Spoznaja u boldu vodi do dosta "unutarnjeg mira", jer odbaciš odgovornost i uopće potrebu da "držiš sve konce" i da pokušaš mjenjati stvari na koje ni ne utječeš i možeš ih samo gledati kako se odvijaju.

Kada je čovjek zadovoljan sobom i svojom "ulogom" u svijetu/svemiru, tada može disat punim plućima... Osim ako je pušač . Nikad nisam razmišljao da sam dio (u smislu cjeline) toga, već da sam prisutan, ali svejedno. Rađe na to gledam kao na dobroćudnu koegzistenciju nego kao na sintezu.

[Jo_Munja]

"da prestanemo misliti da možemo i moramo držati sve konce u rukama"
----
to je dosta tesko uopce i primjetiti da radis, cesto nisi niti svjestan ako ti netko to ne ukaze.
kako sam odselio od staraca, nastavio sam to projicirati na poslu, jednostavno sam navikao biti takav. ako bi mi netko i spomenuo kontrolu i moj controlfreak style, jednostavno bih to izignorirao, dapace prije bih bio ponosan na to.
sve dok jedan tjedan nisam napravio skoro 3 sudara (a u sva 3 bi ja bio kriv) jer sam vozio nakon 10-12h posla razmisljajuci sto jos trebam napraviti da bih prije zavrsio posao. gledajuci 1,5godinu unazad - kakva glupost od mene biti takv freak. ljudi, ja sam tako zivio mjesecima. to nije zdravo.
tu sam presjekao i poceo pustati stvari da mi klize iz ruku jer ako je nesto nemoguce, jednostavno je nemoguce. i nista se nece desiti ako pustim stvari, i pocnem ih rjesavati po nekom mirijem redoslijedu. i ovako kako radim, radim brze od kolega. i nema drame, nema potresa, nije se svijet srusio ako sam stisnuo kocnicu. a osjecam se puno bolje nego prije, sa puno manje stresa.

[147]

Jo_Munja kaže:

tu sam presjekao i poceo pustati stvari da mi klize iz ruku jer ako je nesto nemoguce, jednostavno je nemoguce. i nista se nece desiti ako pustim stvari, i pocnem ih rjesavati po nekom mirijem redoslijedu. i ovako kako radim, radim brze od kolega. i nema drame, nema potresa, nije se svijet srusio ako sam stisnuo kocnicu. a osjecam se puno bolje nego prije, sa puno manje stresa.

Bravo!