Egzorcizam

[grizli]

Sve je to u redu što ti govoriš, ali samo postizanje tog stanja "na duge staze" je priličan problem.

Nema puta "uhovnog" odbaci "kada" i ne zamaraj se vremenom...

Teško da ego može sam sebe prevazići, pa tako i svoju egocentričnu svest, osim ako Apsolut odluči da se u određenom egu očituje na drugačiji način, kao što je to slučaj kod prosvetljenih ljudi. Pošto ego ionako sam po sebi ne postoji niti ima ikakvu svoju volju (mada on "misli" da to nije tako) - od njega ionako ništa ne zavisi, pa ni raskidanje obmana bilo koje vrste.

Apsolut ništa ne odlučuje...
"Iluzija" ne nastaje odlukom apsoluta. nego je imanentna(samo znaćenje rijeći iluzija) apsolutu koji jest sve , i samo apsolut jest"

[grizli]

joj grizli super....sto imas ispite....
bar me neces mucit tu...hihihihhihi

salim se naravno i da polozis....makar nist ne mislis ko ja...al ko te šiša.....

I ll BE BACK

[andjelina1]

grizli..............
To znaci da si polozio i da ces opet ......neeeeeeeee

Cro Fag kaže:





hm..
knjiga?
pa misliš na coelha- počeo sam čitati hodočašće . sada sam na 150 stranici..
inače, baš sam danas čitao dio u kojem se on suočava sa demonima koji su u jednom psu.. i onda pak demoni prijeđu na njega pa on napadne psa.. a prešli su na njega kada je mislio da je slab i da će ga pas pobijediti .. jedino se mogao psu othrvati kada je podivljao kao pas.. i tako zapravo su mu demoni pomogli da se spasi od opasnosti..


Ponovno je Astrain šaptao, ali ovaj put nešto drugo. Govorio mi je da se svijetu moram uvijek suprostaviti istim oružjem kojim sam izazvan. I da se psu mogu suprostaviti samo ako postanem pas. To je ludilo o kojemu mi je Petrus govorio. Počeo sam se osjećati kao pas. Pokazao sam zube i počeo tiho režati...
"HODOČAŠĆE", Paulo Coelho

Hmmmmm...vrlo zanimljivo....procitat cemo sigurno makar se nebih slozila sa zadnjim, da se psu mozes jedino othrvat ako se ponasas ko pas...
makar....
kad bolje razmislim...
da.... potrebno je nekad pokazati da znas biti zivotinja....ko sto stoji....ne bacaj pred svinje bisere.....
....samo kad gledam pametnije od mene...(ima li ih uopce..... )....
mi se cini da postoji moment one iskonske snage pred kojom ce pas ustuknuti...al jel tu opet dolazi ono....
ako vjerujes.....brda ces pomicati....ako vjerujes.....

[CF]

andjelina1 kaže:

Hmmmmm...vrlo zanimljivo....procitat cemo sigurno makar se nebih slozila sa zadnjim, da se psu mozes jedino othrvat ako se ponasas ko pas...
makar....
kad bolje razmislim...
da.... potrebno je nekad pokazati da znas biti zivotinja.....

ne radi se o psu kao psu u priči..već-
ako potiskujemo "loše" onda gubimo dragocjeni dio koji nam omogućava da preživimo u ovom lošem svijetu

makar , naravno , ako pokažemo zube to ne znači da imamo pravo kršiti zakone ili izgubiti potpunu kontrolu ili neadekvatno iskazati loše emocije

~ ~ ~
- It's like an animal, thoughtless, brutal animal... And yet it's me- me!
- We all have darker side. We need - it's half of what we are. It's not really ugly, it's human. Part of what it is makes you what you are. Without the negative side you wouldn't be the captain, you couldn't be...and you know it. Your strenght in command lies mostly in him.
- What do I have?
- You have the goodness, love. Intelligence, logic. And perhaps that's where man's essential courage comes from - you see: he was afraid, you weren't.
STAR TREK, original

[andjelina1]

heeeeeej....normalno da sam mislila metaforicki....no primjetila sam kod sebe kad reagiram instiktivno-zivotinjski i za svoja prava se borim agresivno....da dobijem bitku ali ne i u konacnici rat....zato mislim da postoji neki sofisticiraniji,plemenitiji,jaci nacin da zlu kazemo.....sjed" dole!
mislim da mi se to par puta dogodilo....i izuzetno je iskustvo ...samo neznam to jos koristiti u svakoj situaciji....ili neznam sebe skulirat....pa onda puknem....

[Endless]

Aenea, sorry, promaklo mi

Aenea kaže:

Ali, tko zna u koliko slucajeva se zaista radi o potiskivanju stvarne prirode, svojih zelja i itd. Cini mi se mogucim da cesce sami sebe uvjeravamo da smo limitirani i da nesto sto u tom trenutku jako zelimo ne mozemo uciniti zbog nje, njega, ovoga ili onoga, a da ustvari u datom trenutku sami ne zelimo to uciniti zato sto nam je zbog necega bas postojeca situacija potrebna. Jer najcesce to poslije ipak ucinimo, zar ne... [/B]

U pravu si, Aenea!

Znam da smo o tome ovdje djelomično već pisali, pa sorry ako ću se ponoviti:
Mi mislimo da smo neke stvari riješili ako smo ih samo potisnuli.
I u pravu si, takva situacija, kada potiskivanje obrazložimo svojom navodno jakom i karakternom voljom, možda nam je trebala.
Možda baš zato, da bismo njome nahranili osjećaj vlastite veličine i važnosti.
Kasnije će se ponovo izroditi ista ili slična situacija - da, čitav niz njih - sve dok jednom KONAČNO ne pokleknemo, i ne shvatimo da NIŠTA nismo riješili.
I dobro je da nas pokosi, da toga barem postanemo SVJESNI.
Jer ništa se ne može riješiti sve dok se svaka slabost DUBOKO u čovjeku ne proživi i ne osjeti.
Uzalud tvrdiš da si ČIST, ako nisi osjetio najdublju dubine vlastite tamnice!

Iskušenja koja se ponavljaju su dobar, odličan znak za onoga tko se sebe ne boji.
Za onoga tko je svjestan, budan.
Puno gora stvar je kad nema te dinamike, kad sebi umislimo da smo čisti; da nas iskušenja ne pogađaju zato jer nas je Bog uzeo sebi etc...

[putnica]

Endless kaže:
Aenea, sorry, promaklo mi




U pravu si, Aenea!

Znam da smo o tome ovdje djelomično već pisali, pa sorry ako ću se ponoviti:
Mi mislimo da smo neke stvari riješili ako smo ih samo potisnuli.
I u pravu si, takva situacija, kada potiskivanje obrazložimo svojom navodno jakom i karakternom voljom, možda nam je trebala.
Možda baš zato, da bismo njome nahranili osjećaj vlastite veličine i važnosti.
Kasnije će se ponovo izroditi ista ili slična situacija - da, čitav niz njih - sve dok jednom KONAČNO ne pokleknemo, i ne shvatimo da NIŠTA nismo riješili.
I dobro je da nas pokosi, da toga barem postanemo SVJESNI.
Jer ništa se ne može riješiti sve dok se svaka slabost DUBOKO u čovjeku ne proživi i ne osjeti.
Uzalud tvrdiš da si ČIST, ako nisi osjetio najdublju dubine vlastite tamnice!

Iskušenja koja se ponavljaju su dobar, odličan znak za onoga tko se sebe ne boji.
Za onoga tko je svjestan, budan.
Puno gora stvar je kad nema te dinamike, kad sebi umislimo da smo čisti; da nas iskušenja ne pogađaju zato jer nas je Bog uzeo sebi etc...

mislila sam da cu odoljeti odgovoru, no iskusenje je preveliko (vjerujem da i meni treba samo neka vrsta potvrde ), no, dragi moji ja ovaj topic mogu citati, citati i opet i opet i sutra ponovno citati....

[Aenea]

Endless kaže:

Aenea, sorry, promaklo mi

Sve je ok. Nikako da se oslobodimo zlih duhova .

Endless kaže:

Znam da smo o tome ovdje djelomično već pisali, pa sorry ako ću se ponoviti:
Mi mislimo da smo neke stvari riješili ako smo ih samo potisnuli.
I u pravu si, takva situacija, kada potiskivanje obrazložimo svojom navodno jakom i karakternom voljom, možda nam je trebala.
Možda baš zato, da bismo njome nahranili osjećaj vlastite veličine i važnosti.
Kasnije će se ponovo izroditi ista ili slična situacija - da, čitav niz njih - sve dok jednom KONAČNO ne pokleknemo, i ne shvatimo da NIŠTA nismo riješili.
I dobro je da nas pokosi, da toga barem postanemo SVJESNI.
Jer ništa se ne može riješiti sve dok se svaka slabost DUBOKO u čovjeku ne proživi i ne osjeti.
Uzalud tvrdiš da si ČIST, ako nisi osjetio najdublju dubine vlastite tamnice!

Iskušenja koja se ponavljaju su dobar, odličan znak za onoga tko se sebe ne boji.
Za onoga tko je svjestan, budan.
Puno gora stvar je kad nema te dinamike, kad sebi umislimo da smo čisti; da nas iskušenja ne pogađaju zato jer nas je Bog uzeo sebi etc...

Moguce, Endless. No nekako mislim da osjecaj da hranimo vlastitu velicinu i vaznost, je cesce dojam koji ostavljamo i misli koje tada imaju drugi o nama. Mislim da mi tada hranimo vlastitu nesigurnost i pasivnost, koliko god nam istovremeno takva situacija zbog neceg drugog, trebala. Jer upravo ta vlastita nesigurnost je razlog zasto volimo misliti da smo limitirani od nekog ili neceg drugog, u suprotnom bi trebali nesto rascistiti ili regirati a upravo je to ono sto ujedno ne zelimo. Ne tada. Ne jos .

Da, poslije ce se izroditi ista ili slicna situacija, i s obzirom da cemo na isti nacin reagirati, shvatiti cemo da nismo puno napredovali. Ili kao sto kazes, da jos uvijek nismo nista rijesili.

Iskusenja koja se ponavljaju su mozda dobar znak, no ako na kraju uvijek reagiramo isto, odnosno ne reagiramo nego ih samo izazovemo, uz svu nasu svjesnost, bojim se da ce postati los znak . Posebno ako si "uzmemo" previse vremena:

Jer ništa se ne može riješiti sve dok se svaka slabost DUBOKO u čovjeku ne proživi i ne osjeti.
Uzalud tvrdiš da si ČIST, ako nisi osjetio najdublju dubine vlastite tamnice!

[CF]

andjelina1 kaže:
heeeeeej....normalno da sam mislila metaforicki....no primjetila sam kod sebe kad reagiram instiktivno-zivotinjski i za svoja prava se borim agresivno....da dobijem bitku ali ne i u konacnici rat....zato mislim da postoji neki sofisticiraniji,plemenitiji,jaci nacin da zlu kazemo.....sjed" dole!

moje je mišljenje da upravo to je razlog zašto živimo
da naučimo upravo to, taj plemenitiji način

[Endless]

Aenea kaže:


Mislim da mi tada hranimo vlastitu nesigurnost i pasivnost, koliko god nam istovremeno takva situacija zbog neceg drugog, trebala. Jer upravo ta vlastita nesigurnost je razlog zasto volimo misliti da smo limitirani od nekog ili neceg drugog, u suprotnom bi trebali nesto rascistiti ili regirati a upravo je to ono sto ujedno ne zelimo. Ne tada. Ne jos .

Ta nesigurnost je posljedica NESKLADA u nama.
Mi u stvari ne znamo što hoćemo.
Žrtve smo "civilizacije" koja je sve prepustila vanjskim dojmovima, i koja je lijena sići u dubinu; u stvari ne želi sići, jer se boji što će ondje zateći.
Zato jer ne poznajemo sebe mi živimo površno; jedino je patnja nastala takvim mrtvim životom DUBOKA.

Mi smo ograničeni, jer pokušavamo živjeti život koji nije u skladu s našim najdubljim bićem.
U biti smo nesputani, prepuni snova i maštarija koje želimo ostvariti.
Naši nagoni krče sebi put i upravljaju našim mislima.
Oni teku našim venama, ispunjavaju sve pore našega bića.
U sebi držimo vulkan čija lava nesmiljeno teče i žari tamo gdje smo najosjetljiviji.
Do svijesti dopiru glasovi iz dubine: "Ja želim! Ja neizdrživo želim!"

I sada smo bačeni u grubu stvarnost.
Želeći od drugih da ispunjavaju naše želje, događa se da oni budu našom preprekom.
Jer: i oni imaju želje!
Hoće li nam se podudariti?

Ili ipak neće!
Kakva nevjerojatna, nepredvidljiva drama!
Tko uopće može znati kako će se to završiti!?

I tako se iz sivila svakodnevice, prekrivene lažnim duginim bojama u čije su ime satkani stihovi mnogih samoobmana, rađaju aveti međusobnog optuživanja.
Iz bočica u nama izlaze zli duhovi i plešu svoj ples obavijeni oko naših lica, bljujući otrov u oči svima koji ne žele plesati na taktove naše svirke.
Budi se inat, s lica takozvane ljubavi pada krinka, i ispod lažnih osjećaja i izljeva, gotovo romantično pretočenih u suze koje su - tako otprilike kažu - i radost i patnja u isto vrijeme, budi se zloduh MOĆI, želja da se dominira, da se bude iznad i uvijek vodi glavna riječ.
Kako netko u tome može vidjeti nešto čisto i plemenito?
Kako takva ljubav uopće može biti predmetom ozbiljnog razmatranja?

Da, poslije ce se izroditi ista ili slicna situacija, i s obzirom da cemo na isti nacin reagirati...

Možda i nećemo.
Možda ćemo konačno biti slomljeni.
Možda konačno dođe BOL koja SVE ZNA.
Možda tamni i teški oblaci neba budu makar na tren razgrnuti, i na nebu zasja malo sunca; to će biti dovoljno da zrake svjetla padnu u mračnu provaliju.

Iskusenja koja se ponavljaju su mozda dobar znak, no ako na kraju uvijek reagiramo isto, odnosno ne reagiramo nego ih samo izazovemo, uz svu nasu svjesnost, bojim se da ce postati los znak . Posebno ako si "uzmemo" previse vremena: [/B]

Iskušenja će se ponavljati do konačnog sloma.
Sve dok tvrđava ne bude razvaljena, sve dok istina o nama ne bude oslobođena, sve dok svi ti "zli duhovi" ne budu raskrinkani kao naše vlastite napasti, koje smo - u neznanju, i da bismo izbjegli vlastitu krivnju - pretočili u biće Sotone, koga smo mogli optužiti za sva zla koja smo sami proizveli; sve do tada, do konačnog priznanja da smo zaista ishodište tuđe patnje, mi ćemo biti bacani u teška, bolna iskušenja.
Kakva grozna istina za sve koji žele pobjeći od sebe, skrivajući se iza imaginarnog bića Sotone?
Kakav grozan kraj jezive paradigme o slici i prilici Božjoj!

[Aenea]

Endless kaže:

Ta nesigurnost je posljedica NESKLADA u nama.
Mi u stvari ne znamo što hoćemo.
Žrtve smo "civilizacije" koja je sve prepustila vanjskim dojmovima, i koja je lijena sići u dubinu; u stvari ne želi sići, jer se boji što će ondje zateći.
Zato jer ne poznajemo sebe mi živimo površno; jedino je patnja nastala takvim mrtvim životom DUBOKA.

Nesklad u nama, i to sto "ne znamo sto hocemo", definitivno je uzrok nesigurnosti i svega ostalog. Medjutim dok traje takvo stanje, odnosno dok ne znamo sto hocemo, ne predstavlja opasnost za nas. Iz razloga sto smo tada jos uvijek uljuljani u svoju zabludu pa usput ne cinimo sami sebi lose dodatnim mislima. Mislim da problem pocinje kad postanemo svjesni i priznamo sami sebi da smo u neskladu, i kad nam se pocnu javljati nijanse onoga sto hocemo te kad tada iz raznih razloga pocnemo to potiskivati jer smo svjesni da to iziskuje puno promjena. A promjene su ono sto najvise plasi, drasticne promjene i kompletne promjene. One sa sobom nose neizvjesnost a lakse je biti uspavan u laznoj sigurnosti koju smo stvorili, iako smo shvatili da nam vise ne predstavlja zadovoljstvo ili da nas ne ispunjava.
Odnosno zelim reci da je patnja uzrokovana spoznajom i nereagiranjem dublja ili opasnija od patnje nastale mrtvim zivotom dok jos ne poznamo ni obrise sebe i svojih zelja.

Endless kaže:

U biti smo nesputani, prepuni snova i maštarija koje želimo ostvariti.
Naši nagoni krče sebi put i upravljaju našim mislima.
Oni teku našim venama, ispunjavaju sve pore našega bića.
U sebi držimo vulkan čija lava nesmiljeno teče i žari tamo gdje smo najosjetljiviji.
Do svijesti dopiru glasovi iz dubine: "Ja želim! Ja neizdrživo želim!"

I odlicno bi bilo kad bi sebi dozvolili pokusati ostvariti snove a sto smo odrastanjem poceli stavljati u drugi plan, jer smo naucili da odgovorni trebamo biti prema drugima, a ne prema sebi. Primjerice djeca su upravo takva, odgovorna prema sebi i svojim zeljama i snovima.

Endless kaže:

I sada smo bačeni u grubu stvarnost.
Želeći od drugih da ispunjavaju naše želje, događa se da oni budu našom preprekom.
Jer: i oni imaju želje!
Hoće li nam se podudariti?

Ili ipak neće!
Kakva nevjerojatna, nepredvidljiva drama!
Tko uopće može znati kako će se to završiti!?

Da. Oni nam mogu biti prepreka, ali smo tada jos cesce prepreka sami sebi ako odustanemo od ostvarivanja zelje ali ne i od zelje same. Nismo sami na svijetu i naravno da neke zelje mozda ne mozemo ostvariti i nije problem ako odustanemo od neke svoje zelje zato da ne povrijedimo nekog iz nase okoline ili dogovorno, ali samo ako ujedno shvatimo ili prihvatimo da cemo se mi bolje osjetiti ako usput nekome ne napravimo lose i slicno i ako svoju zelju odnosno energiju uspijemo kanalizirati na neki drugi nacin. Cisto odustajanje od vlastite zelje stvara samo nezadovoljstvo i neodgovornost prema sebi.

[Aenea]

Endless kaže:

I tako se iz sivila svakodnevice, prekrivene lažnim duginim bojama u čije su ime satkani stihovi mnogih samoobmana, rađaju aveti međusobnog optuživanja.
Iz bočica u nama izlaze zli duhovi i plešu svoj ples obavijeni oko naših lica, bljujući otrov u oči svima koji ne žele plesati na taktove naše svirke.
Budi se inat, s lica takozvane ljubavi pada krinka, i ispod lažnih osjećaja i izljeva, gotovo romantično pretočenih u suze koje su - tako otprilike kažu - i radost i patnja u isto vrijeme, budi se zloduh MOĆI, želja da se dominira, da se bude iznad i uvijek vodi glavna riječ.
Kako netko u tome može vidjeti nešto čisto i plemenito?
Kako takva ljubav uopće može biti predmetom ozbiljnog razmatranja?

Ili malo drukcije vidjenje:
I tako uz sivilo svakodnevice, prekrivenu predivnim duginim bojama u cije su ime satkani mnogi stihovi, pocinjemo vidjeti samo sivilo svakodnevnice .
Iz bocica u nama izlaze duhovi i plesu svoj ples obavijeni oko nasih lica, bljujuci nam otrov jer se ne usudimo plesati na taktove nase svirke.
Budi se inat, s lica pada krinka, i ispod laznih osjecaja i izljeva, gotovo romanticno pretocenih u suze koje su i radost i patnja u isto vrijeme, budi se duh ljubavi i odgovornosti prema sebi.
Kako netko u tome moze vidjeti nesto zlo i neplemenito?
Moze li jedino takva ljubav biti predmetom ozbiljnog razmatranja?

Endless kaže:

Možda i nećemo.
Možda ćemo konačno biti slomljeni.
Možda konačno dođe BOL koja SVE ZNA.
Možda tamni i teški oblaci neba budu makar na tren razgrnuti, i na nebu zasja malo sunca; to će biti dovoljno da zrake

svjetla padnu u mračnu provaliju.

Mozda cemo se zavaravati da necemo, i istovremeno uociti da u istoj situaciji ponavljamo identicnu gresku.
S razlikom da smo ovog puta svjesni da su sve bile samo izlike i prije i sada. Bol koja sve zna, shvaca da se promjena jos uvijek bojimo i da se nismo pomaknuli s mjesta. Da, zrake svjetla ce biti dovoljne. Ako im dozvolimo da padnu u mracnu provaliju. Mozda. Jednom.

Endless kaže:

Iskušenja će se ponavljati do konačnog sloma.
Sve dok tvrđava ne bude razvaljena, sve dok istina o nama ne bude oslobođena, sve dok svi ti "zli duhovi" ne budu raskrinkani kao naše vlastite napasti, koje smo - u neznanju, i da bismo izbjegli vlastitu krivnju - pretočili u biće Sotone, koga smo mogli optužiti za sva zla koja smo sami proizveli; sve do tada, do konačnog priznanja da smo zaista ishodište tuđe patnje, mi ćemo biti bacani u teška, bolna iskušenja.
Kakva grozna istina za sve koji žele pobjeći od sebe, skrivajući se iza imaginarnog bića Sotone?
Kakav grozan kraj jezive paradigme o slici i prilici Božjoj!

Iskusenja ce se ponavljati do konacnog sloma.
Sloma kao oslobodjenja nas ili sloma zbog najzad potpune nemogucnosti ostvarenja sebe. Too late .

[Endless]

Aenea kaže:

Medjutim dok traje takvo stanje, odnosno dok ne znamo sto hocemo, ne predstavlja opasnost za nas. Iz razloga sto smo tada jos uvijek uljuljani u svoju zabludu pa usput ne cinimo sami sebi lose dodatnim mislima. Mislim da problem pocinje kad postanemo svjesni i priznamo sami sebi da smo u neskladu, i kad nam se pocnu javljati nijanse onoga sto hocemo te kad tada iz raznih razloga pocnemo to potiskivati jer smo svjesni da to iziskuje puno promjena. A promjene su ono sto najvise plasi, drasticne promjene i kompletne promjene.. One sa sobom nose neizvjesnost a lakse je biti uspavan u laznoj sigurnosti koju smo stvorili, iako smo shvatili da nam vise ne predstavlja zadovoljstvo ili da nas ne ispunjava.

Kad postanemo svjesni NESKLADA, pred nama iskrsavaju dva moguća rješenja.

Prvo, možemo zbog toga osjetiti duboku BOL. Uvidjeti da krademo, otimamo i tako se održavamo. Ovo nagoni na TEMELJNU promjenu, iznutra prema van i odozdo prema gore.

Drugo, možemo pokušati popraviti svoje biće, dovesti ga do jedne određene mjere koja se smatra općenito prihvatljivom, mi mislimo: idealnom! Ova promjena ne dodiruje ono unutra, nego samo ono izvana (ma koiliko se nama činilo da je riječ o dubljoj promjeni).

Linija manjeg otpora, u skladu s našom nepotpunom prirodom, navodi nas najčešće na drugo rješenje, ali ovdje nije KLJUČ za otvaranje stare prašnjave škrinje u kojoj se skrivenom nalazi čista MAGIJA.
Ta magija, koju mnogi žele dohvatiti, jer im ovdje treba kako bi učvrstili svoju moć, nije im na raspolaganju.
Ona se otvara samo ako čovjek krene prvim putem.
Ako njegova promjena poteče iznutra prema van.
Ta MAGIJA je bitna jer jedino ona oslobađa potpuni PREOBRAŽAJ.

Sve dok BOL ne postane trajno stanje jednog bića, sve dok čovjek konačno ne osjeti da je polovičan, nepotpun; da mu vječito nešto nedostaje, i da bez te SNAGE (koju sam ne može dohvatiti) jednostavno više ne može živjeti; sve dok sama sebe ne zatekne kako mašta o drugoj polovici sebe izgubljenoj u tami kozmičke noći, i dok ne osjeti prazninu pokraj srca, ledeno hladnu prazninu iz koje ne proizlazi ništa uistinu plodno, on će se uzalud nastojati popraviti. U najboljem slučaju će POTISNUTI svoje negativne osobine (o tome smo već pisali), a zatim će zaspati u uvjerenju kako je čist, božanstven i dobar. Dublji i varaviji san od ovoga ovdje jednostavno ne postoji!

Zato temeljna PROMJENA i te kako plaši.
Ako se biće osjeća samodostatnim, cjelovitim, ako je još uvijek (samo u drugačijem smislu) zaljubljeno u svoj lik, kao što je to bio slučaj s dušom koja je nastanila tijelo pa se u zaljubila u svoj odraz u vodi, kako ono uopće može izvršiti potpunu promjenu?
To je nemoguće, jer na to ga nema što prisiliti.
Zato je mnogima lakše spavati.
Nema u njima Vatre, nema SNAGE koja bi ih navela da osjete koliko su sami u sebi nepotpuni, oskudni, prepušteni vjetrovima koji ih tamo-amo nose i razbijaju.

Cisto odustajanje od vlastite zelje stvara samo nezadovoljstvo i neodgovornost prema sebi. [/B]

To je onda potiskivanje, punjenje bočice zlim duhovima koji će se prije ili kasnije osloboditi.
Ne može se odustati od želje, to se može samo prividno.
Čak i ako nešto zakopaš u zemlju, kiša će isprati sloj po sloj, i nakon nekog vremena ponovo će izbiti van.
Požuda će ponovo doći i suočiti nas s dvojbom: ispuniti žudnje i nekoga povrijediti, ili do u nedogled i dalje potiskivati.

Mi smo nepotpuni.
Naše je nebo sivo, olovno, a mnoge oluje koje nam dolaze donose još više oblaka, još veće sivilo.
Pod takvom težinom nema istinske ljubavi.
Pod takvim nebom gradi se kula moći.
I ta će se utvrda jednom srušiti; da, ona će se srušiti!
Samo će PRVA ljubav ostati.
I iz nje s vremena na vrijeme rađat će se pojedinci koji će je tražiti, tražiti i tražiti...i samo rijetki će je nalaziti.

[Endless]

Aenea kaže:


Budi se inat, s lica pada krinka, i ispod laznih osjecaja i izljeva, gotovo romanticno pretocenih u suze koje su i radost i patnja u isto vrijeme, budi se duh ljubavi i odgovornosti prema sebi.
Kako netko u tome moze vidjeti nesto zlo i neplemenito?
Moze li jedino takva ljubav biti predmetom ozbiljnog razmatranja?

Lijepe želje, Aenea!
Samo nije nebitno kojim će se putem ta "odgovornost prema sebi" razvijati.
U prethodnom postu sam naveo: možemo ići ili putem temeljne ili putem površne promjene.
I jedan i drugi put potaknuti su "odgovornošću prema sebi", no samo jedan od njih daje trajno rješenje.
Mnogi koji budu čitali ove riječi mogli bi u sebi osjetiti nemir, možda čak i bijes, jer oni ipak smatraju, da je potrebno samo malo se dotjerati.
Tako je mnogo onih kojima je bitan samo vanjski dojam; oni se dive tuđoj površnosti, i zato su u stanju i ponuditi jedino vlastitu.

S razlikom da smo ovog puta svjesni da su sve bile samo izlike i prije i sada. Bol koja sve zna, shvaca da se promjena jos uvijek bojimo i da se nismo pomaknuli s mjesta. Da, zrake svjetla ce biti dovoljne. Ako im dozvolimo da padnu u mracnu provaliju. Mozda. Jednom.

Samo BOL; BOL; BOL; snažna, neizdrživa bol, protkana žudnjom i neopisivom, najdubljom SAMOĆOM, sjetom koja nas vodi našoj drugoj polovici, samo ona će dozvoliti da se nebo otvori.
Mi želimo doći do tog svjetla na zaobilazan način, tako što ga želimo preduhitriti, usmjeriti prema unutra i sve njegove moći iskoristiti za svoje vlastite potrebe.
Čitavo naše prirodno biće se tako ponaša; to je proces koji mi koristimo bez da smo uopće svjesni što činimo.
Ali na taj način kušamo i smrtonosna zračenja istog svjetla.
Sve što upotrijebimo, u bilo kom smjeru i iz bilo koje pobude, pretvara se vremenom u svoju suprotnost.

Bez ljubavi što je vanjski osjeća prema unutarnjem; bez čežnje kakvu je riječima uopće nemoguće opisati, jer ne postoji ništa približno što bi to dočaralo, mi ne idemo nigdje.
Nama se čini da idemo naprijed, ali jedan naš korak bez osjećaja te SAMOĆE, dva su koraka natrag, natrag u carstvo novih, prijetećih sjena.

[Aenea]

S onime sto si napisao o promjeni i o mogucim rjesenjima se slazem i nemam sto ni korigirati ni dodati. Ispravno objasnjenje bilo je moguce upravo na nacin na koji si ti i ucinio.

Endless kaže:

Ona se otvara samo ako čovjek krene prvim putem.
Ako njegova promjena poteče iznutra prema van.
Ta MAGIJA je bitna jer jedino ona oslobađa potpuni PREOBRAŽAJ.

I nestane cim skrene s pravog puta.
Iako je njegova promjena potekla iznutra prema vani.
Ona oslobadja preobrazaj no ne desava se odjednom.
Promjena traje i preobrazaj traje.

Endless kaže:

Samo BOL; BOL; BOL; snažna, neizdrživa bol, protkana žudnjom i neopisivom, najdubljom SAMOĆOM, sjetom koja nas vodi našoj drugoj polovici, samo ona će dozvoliti da se nebo otvori.

Da. No i kad se pojavi; nitko ne voli bol i ona se najcesce zavarava mnogim uobicajenim ljudskim ponasanjima, istina privremenih no dovoljno efektnih da se cilj stalno pomice. A ako mu se i priblizi, mozda je vec prosao cijeli njegov zivot.

[andjelina1]

ma mi tu filozofiramo i nikako da dojdemo do nekog konkretnog zakljucka....al bi se pozvala na svetog Augustina....koji je svoj i njsitniji grijeh dozivljavao kao izdaju...i koji je bio vrlo grub u prepoznavanju svojih grijeha....
kad bi povlacili paralelu i kako raste neznanje o nsim losim djelima tako smo mi sve vise u zabludi da ih ni ne cinimo....
no kako raste spoznaja o grijehu svjesni smo da svaki i njmanji nije dostojan Boga.
stoga ja zelim svoje sve grijhe staviti pod povecalo nebi li mi se sto prije zgadili i nebili sto prije odustala od njihove cari i pokajala se.

al nazalost svi ovdje smo gresni i samo kad smo o svojim grijesima spremni pricati javno i dati im njihovo ime,skinuti sve koprene s koima se oblaci,ponudit golotinju grijeha na uvid svima....tad znam da samblizu da taj moj grijeh izgubi moju životnost....
necu ga hraniti braneci ga i objasnjavajuci ga.
da losa sam, i da dobra sam...nekad sam bila puno losija a sad sam bolja...i vidim da je taj put dobar....dali ce me odvesti u pravom smjeru neznam ...ali vjerujem...
a kad se pogledam....ne kao bice i dusu....nego kao covjeka koji zivi na zemlji....stvarno bi mi bilo neugodno, i stvarno bi se osjecala nedostojna klececi pred Njim....iako bi bila istovremeno i sretna...

ma ko tu ima od nas tko moze bilo kome reci e tako ti je to i to je pravi put za sve....nema ga...svatko od nas ima svoj put....a ovako pricajuci se smo mozemo potaknuti da vise mislimo

[Endless]

Aenea kaže:


I nestane cim skrene s pravog puta.
Iako je njegova promjena potekla iznutra prema vani.
Ona oslobadja preobrazaj no ne desava se odjednom.
Promjena traje i preobrazaj traje.

Tako je, ona se povlači, i umjesto da se tada promjena dalje počinje odvijati iznutra prema van, ona se okreće izvana prema unutra.
Tako se počinju graditi crkve od kamena, hramovi; nastaju udruge umjetnika i humanista...
Svi se oni trude promijeniti svijet, ali nikada ne zagrebu dalje od površine.

Ljudi temeljne promjene ne optužuju se zbog grijeha i nisu grubi prema sebi.
Oni sebe pokušavaju razumjeti, kako bi kasnije mogli razumjeti druge.
Ako budem grub i netolerantan prema sebi, kako ću onda tolerirati drugima?
Ja kao prvo sebe moram prihvatiti takvim kakav sam, da bih mogao prihvatiti i druge.
Svaka moja grubost prema meni kao odraz će imati moju grubost i nesnošljivost prema okolini.

Da. No i kad se pojavi; nitko ne voli bol i ona se najcesce zavarava mnogim uobicajenim ljudskim ponasanjima, istina privremenih no dovoljno efektnih da se cilj stalno pomice. A ako mu se i priblizi, mozda je vec prosao cijeli njegov zivot.

BOL, čak i u svojim krajnjim oblicima, ipak traje prekratko.
Ipak premalo boli!
Vrlo brzo nakon patnje vanjski svijet nam se ponovo dodvori, i mi zaboravljamo snagu koja se na nas u tim trenucima izlijevala.

Endless, svaka ti je na mestu!

Ja bih samo još nešto dodala:
U jednom trenutku čovek shvati da postoje samo dva puta kojima se može kretati i da oba vode u bol. Jedan od njih nas vraća u staro stanje, u nesigurnost, u manipulaciju sobom i svetom oko sebe, dok nas drugi vodi u nepoznato i neizvesno. Prvim putem smo išli već mnogo puta u životu. On nas je uvek vodio prolaznoj sreći nakon koje bi nastupala patnja i nakon svakog izbora period prividne sreće bio je sve kraći, a period neminovne patnje sve duži. Bilo je sve teže ustati nakon pada. A onda je nastupio trenutak kada više nismo mogli da ustanemo. To je trenutak kada se čovek preda, kada pomisli da bi radije umro nego napravio još samo jedan korak na starom putu. I bira drugi put. U novu i neizvesnu bol. I posle perioda potpunog mraka, počinje da se pomalja svetlo nove spoznaje i čovek počinje da gleda na sebe i svet oko sebe drugim očima. Naravno, to je proces i traje, ali kad čovek zna da postoji svetlo na kraju tunela, više ne može nazad. Pošto smo mi na tom novom putu poput dece, verujem da i na njemu često padamo i grešimo i lutamo, ali sada ZNAMO da svetlo postoji i da mu se uvek možemo vratiti.

[CF]

Krinka kaže:
Endless, svaka ti je na mestu!

slažem se

Krinka kaže:

Ja bih samo još nešto dodala:
U jednom trenutku čovek shvati da postoje samo dva puta kojima se može kretati i da oba vode u bol. Jedan od njih nas vraća u staro stanje, u nesigurnost, u manipulaciju sobom i svetom oko sebe, dok nas drugi vodi u nepoznato i neizvesno. Prvim putem smo išli već mnogo puta u životu.

uh
sada ovo je više riječ o psihologiji nego o religiji..
iz mog iskustva, da to je sve istina ali kada sam bio toga svjestan moj strah i čak panika se povećavala i bio sam još osjetljiviji.. tako da možda je bolje ne razbijati glavu time i instiktivno ići kroz život, onako kako paše iznutra..

naravno da ne smeta se nekada sebe analizirati i propitati kuda i kako dalje, da li treba što mijenjati, manipulirati - no vremenski dulje razmišljanje o tome - barem u mom osobnom iskustvu vodi strahovima, tjeskobi i unutarnjim bolovima

[Endless]

Krinka kaže:
Endless, svaka ti je na mestu!

Ja bih samo još nešto dodala:
U jednom trenutku čovek shvati da postoje samo dva puta kojima se može kretati i da oba vode u bol. Jedan od njih nas vraća u staro stanje, u nesigurnost, u manipulaciju sobom i svetom oko sebe, dok nas drugi vodi u nepoznato i neizvesno.

Ta dva puta su kao put temeljne i put površne promjene (koje sam gore istaknuo)

Drugi put je UVIJEK put manipulacije sobom i drugima.
Promjene na tom putu UVIJEK su samo prividne.
Takav čovjek nikada neće posjedovati Mudrost!
U njemu će uvijek vladati zbrka, jer on je silno opterećen dojmovima koje ostavlja na druge; ne zrcali se u sebi i kroz sebe.
Možemo ga prepoznati po tome što žuri drugima činiti dobro, dobro koje će im već naplatiti (možda samo zato jer ih za sebe žele vezati).

Naravno, to je proces i traje, ali kad čovek zna da postoji svetlo na kraju tunela, više ne može nazad. Pošto smo mi na tom novom putu poput dece, verujem da i na njemu često padamo i grešimo i lutamo, ali sada ZNAMO da svetlo postoji i da mu se uvek možemo vratiti.

Da, tako nekako!
Ne samo što zalutamo, nego smo uvijek dobro došli kad se vratimo.
Nešto je silno, slavno, veličastveno u toj BEZUVJETNOSTI!
Jednoga dana, kad naša lutanja više ne budu imala smisla, mi ćemo u njoj nestati.
Ali za mnoge slijedi još mnogo, mnogo patnje!