Razlog zašto društvo/država ne treba dozvoliti homoseksualni "Brak"

[The Avenger]

Kultura jeste društveni softver.

Radi se o kibernetskoj kategoriji koja sadrži instrukcije za obrasce društvenih struktura i ponašanja koji su jako vrijedni ili čak bitni za njegovu reprodukciju, napredak i zdravlje.

"Vrijednosti" sadržane u kulturi su dakle kibernetska kategorija kroz koju društvo određuje koji su joj obrasci važni radi opstanka društva, te na osnovu toga ono favorizira takve posebno korisne i vrijedne obrasce dajući im posebne pogodnosti odnosno prava.

Jedna od takvih specifičnih struktura koje su se kroz razvoj ljudske vrste iskristalizirale kao društveno vrijedne jeste trajno i stabilno udruživanje muškarca i žene: brak.

Brak jeste dakle naziv koji je dat jednoj vrlo specifičnoj strukturi udruživanja unutar ljudskog društva koju društvo za sebe smatra vrlo korisnom, dok se bilo koje druge vrste udruživanja označavaju na druge načine.

Ta vrlo specifična struktura udruživanja nije definirana kao društveno korisnom i društveno vrijednom pozornosti zbog emocija koje eventualno postoje između partnera, nego zbog toga što, kroz obitelj, predstavlja osnovnu jedinicu reprodukcije društva, ne samo u biološkom, nego u kulturnom smislu, uključujući reprodukciju te iste kulturne vrijednosti koju brak predstavlja.

Ta specifična struktura jeste također refleksija očite biološke istine o spolnom karakteru reprodukcije ljudske vrste pomoću muškog i ženskog spola, uobličenu u strukturu braka.

Postavlja se dakle pitanje zašto sada neki pokušavaju na silu iz kulture izbaciti mogućnost specifičnog definiranja baš te posebne vrste udruživanja koju društvo visoko vrijednuje baš zbog svoje specifične priroda trajnog i stabilnog spoja, ne bilo koga, nego baš muškarca i žene u stvaranju obitellji.

Ono što je ovdje ključno je baš ta specifičnost - specifičnost strukture udruživanja koju društvo vrijednuje baš zbog te specifičnosti, a sada bi se društvu željelo oduzeti tu mogućnost razlučivanja i posebnog vrednovanja baš te specifične strukture.

Zbog čega kultura, u svojoj softverskoj riznici vrijednosti, ne bi smjela razlučivati baš tu specifičnu strukturu udruživanja kada joj je ta struktura važna baš zbog te svoje posebnosti a ne iz bilo kojeg drugog razloga?

Zašto se kulturi želi oduzeti mogućnost razlučivanja važnosti baš te specifične strukture?

Postoje naravno i druge strukture ljudskog udruživanja koje su društveno korisne, ali ne postoji razlog društvu oduzeti mogućnost razlučivanja baš ove specifične vrste udruživanja, jer je to razlučivanje iznimno važno za društvo, a važno je i da društvo općenito ne izgubi sposobnost preciznog razlučivanja vrijednosti, čemu vodi svako specifično krnjenje te sposobnosti.


Pokušava nam se podmetnuti da se homoseksualci bore za "svoja prava" - da je brak "njihovo pravo", koje im društvo nekako nepravedno oduzima.

Ovo nije istinito. Prava ne lebde u zraku, niti su "prirodna", ona proizlaze iz razmjenske prirode ljudskog društva, pa tako ni pravo na život nije prirodno, jer ne postoji nigdje u prirodi, nego proizlazi iz implicitnog dogovora u temelju ljudskog društva da si međusobno razmjenjujemo to pravo: Ja priznajem to pravo drugima, a oni meni.

Prava proizlaze iz razmjene unutar kibernetske strukture koju zovemo ljudsko društvo - Prava JESU razmjena specifična za ljudsko društvo.

Prava koja proizlaze iz vertikalne razmjene (odnosa razmjene između pojedinaca i cjeline društva) nisu dakle nikakve "prirodna ljudska prava", ona proizlaze iz posebnog odnosa nekih obrazaca ponašanja i cjeline društva - razmjene tih struktura sa društvom kao takvim.

Te strukture drutvu nešto DAJU, a društvo im zauzvrat nešto DAJE ZA UZVRAT - to je razmjena.

Brak jeste poseban obrazac ljudskog udruživanja, koji zbog svoje specifičnosti trajnog, stabilnog spoja muškarca i žene i temeljne uloge u biokulturnoj reprodukciji društva jeste upravo DEFINIRANA kao nešto posebno važno i vrijedno, te se baš takvoj temeljnoj strukturi dala i posebna oznaka/naziv koja je razlikuje od ostalih oblika udruživanja, te toj strukturi, zbog onoga što ona daje društvu, društvo zauzvrat razmjenski vraća prava i pogodnosti koja su specifična baš za tu strukturu zbog njenih navedenih korisnih posebnosti.

Gubitak te specifičnosti i razlučivosti predstavlja destrukciju jedne bitne kategorije kulturnog softvera - njegovu osnovnu povratnu spregu kojom razlikuje i posebno definira i vrednuje razmjenske odnose pojedinih društvenih obrazaca sa društvom.

Ovo nije samo pitanje braka, nego pitanje procesa destrukcije uloge kulture kao procesa koji obrađuje razmjenske odnose u društvu, kategorizira ih i posebno vrednuje kao pozitivne ili manje pozitivne, te određuje povratni odgovor društva na ono što mu ti obrasci donose ili odnose - razmjenu s njima.

Uvođenje "braka" za homoseksualce bi bio dakle gubitak bitnih informacija iz kulturnog softvera, te krnjenje samog osnovnog principa njegove sprege - krnjenje same kibernetske uloge i mehanizma kulture kao društvenog softverskog procesa.

Gubitak sposobnosti kulturnog softvera da razlučuje što je za društvo specifično vrijedno i zašto, te razmjenski to posebno vrednuje.

To zamućivanje i krnjenje kulturnog softvera i njegove vertikalne razmjenske sprege bi imalo posljedice koje prevazilaze ovaj poseban slučaj jer bi se introducirala ideja ispravnosti zamućivanja i destrukcije uloge tog softvera koji je bitan za opstanak.

To otvara vrata potpunoj relativizaciji svih obrazaca jer zatvara mogućnost specifičnog ocijenjivanja i vrednovanja razmjenskih odnosa koje ti obrasci imaju sa društvom.

Time se razara razmjenska priroda ljudskog društva u njegovoj najvažnijoj dimenziji - vertikalnoj dimenziji.

Predložene promjene zakona imale bi za posljedicu zamućivanje i doprinjelo destruiranju VITALNE sprege između ljudskih obrazaca ponašanja i cjeline društva koja se vrši posredstvom kulturnog softvera (i njegove pravne nadgradnje).
One bi za posljedicu imale slabljenje i postupno destruiranje sposobnosti razlučivanja onoga što je dobro, a što nije, jer bi se utjecalo na destrukciju osnovne softverske povratne sprege koja upravo obrađuje razmjenske odnose koji određuju što je dobro a što zlo u sistemičkom smislu.


Ovim ne tvrdim kategorički da neka vrst udruživanja homoseksualaca u stabilnu trajnu zajednicu ne može imati baš nikakve koristi za društvo, niti da joj se na osnovu TE eventualne korisnosti ne trebaju razmjenski, recipročno vratiti ODGOVARAJUĆA prava.

ALI... takav oblik udruživanja homoseksualaca po svojoj prirodi i prirodi razmjenskog odnosa sa društvom nije ni približno izjednačena sa brakom.
Radi se o posve drugoj kategoriji odnosa, posve marginalnoj u odnosu na stožernu prirodu razmjene između specifičnog oblika udruživanja muškarca i žene i cjeline društva, te se zbog toga ta dva udruživanja ne mogu nikako izjednaćiti jer su za društvo vrijednosno neusporedivi - nikako ne predstavljaju istu stvar, te bi takvo izjednačavanje imalo sve one gore navedene negativne posljedice.



Što se tiče usvajanja djece (jedan od razloga zašto se pokušava pravno izjednačiti zajednicu homoseksualaca sa brakom), ono je također neprihvatljivo, i u svojoj vertikalnoj i horizontalnoj dimenziji razmjene.

U vertikalnom (odnosi sa cjelinom društva) bi to opet vodilo do vrijednosnog zamućivanja i razvodnjavanja društvenog softvera koji posebno vrednuje jedan poseban obrazac braka i obitelji iz vrlo specifičnih razloga.
To bi opet doprinjelo destrukciji tog obrasca i kulturne softverke sprege u kojoj je upisan.

Na horizontalnoj razini (odnosi pojedinaca ili struktura UNUTAR društva) bi bila prekinuta transmisija vertikale društva - transmisija vertikalne komponente društvenog softvera kroz samu činjenicu življenja djeteta u zajednici koja nije utemeljena na spoju muškarca i žene - OCA i MAJKE (koji su i sami ekstremno bitne kibernetske kulturnobiološke kategorije - o čemu bi se mogao napisati članak dug bar koliko i ovaj), što bi onda dovodilo do raznih poremećaja u psihološkom integriranja tih osnovnih i bitnih kibernetskih kategorija u ličnost djeteta, raznih poremećaja psihološke interiorizacije cijele slike razmjene koja se tiče braka, obitelji, djece i društva.

Drugim riječima odnos kroz koji pojedinac interiorizira sve razmjenske odnose između sebe i svoje okoline bi bio poremećen.
Kulturni softver i njegova gore opisana važnost i princip bi bili krivo implementirani u psihi djeteta, poremećujući ono što nazivamo njegov identitet i ličnost (identitet je dakle refleksivno integriranje djeteta u mrežu vertikalnih i horizontalnih odnosa društva).
Ta mirror slika, iz perspektive položaja djeteta bi bila iskrivljena i poremećena - poremećaj identiteta i ličnosti.


U konačnici ču se osvrnuti na najkontroverzniji aspekt ovog pitanja, pitanje "zdravlja".

Iako su se udruge homoseksualaca, potpomognute njihovim političkim saveznicima iz "liberalnog" tabora, raznim oblicima zastrašivanja izborile da neke udruge psihijatara izbace homoseksualnost iz svojih popisa bolesti koje ta profesija liječi, za nikog sa bar pola mozga i zrncem intelektualnog poštenja nema nikakve dvojbe da je homoseksualnost malformacija spolnog nagona.

Kuturni softver, koji je proces i čuvar kriterija vrednovanja od strane društva prema tome ne može vrijednosno izjednaćiti zajednicu utemeljenu na biološki ispravnoj formiranosti, i onu temeljenu na malformaciji.

Bio bi to vrhunac zamućivanja i opacificiranja društvenog softvera i destruiranja njegove uloge specifičnog vrednovanja nekih struktura i obrazaca u odnosu na njihovo značenje za društvo.

A značenja malformacije i ispravne formiranosti, za društvo nikako ne mogu biti ista.