Koliko vam pomažu muževi otkad je beba u kući, zanemaruju li vas, obaveze...?

[Smart_bitch]

xrency9 kaže:

najviše mi žao jer sam si dopustila da sve to proživljava moje dijete..zvala sam ga da dođe po nas jer želim imati normalan život već jednom

Zašto onda želiš da proživljava još jednom?

Smart_bitch kaže:

Zašto onda želiš da proživljava još jednom?

Zato kaj je mazohist. Nema drugogo odgovora nakon toliko vraćanja. Jadno dijete u takvoj familiji, čega se sve neće naslušati i nagledati.

Jebeš stereotipnu dvoroditeljsku disfunkcionalnu obitelj, ženo draga misli na to dijete i pusti kretena. Pobrini se da ti dijete ne odrasta u takvoj okolini jer, ako je tako divno kako kažeš neće dugo biti ako nastavi živjeti u ovakvoj obitelji.

I zakaj se ovakvi postovi pišu na ovoj temi i ovom PDF-u, a ne na ŽUD-u ?

[Francesca]

xrency9 kaže:

divim ti se jer zaista je teško pomisliti da jedan tata to sve radi..skidam kapu..svaka čast..

zašto je teško to pomisliti?
zato što je muško?
pa svaka mama to radi pod normalno i nitko ih ne sažaljeva

ovom tati svaka čast - da je bar više takvih priča ovdje

evo da se ja malo pohvalim sa svojim mužićem: ja sam danas radila a on je usisao stan i ispeglao krpe i još me odveo na ručak

[Francesca]

xrency9 kaže:

ne mogu se pomirit s tim jer me boli kako se ponaša prema nama...

pomiri se sa činjenicom da mu niste važni ni ti ni sin - prekriži ga iz svog života, reorganiziraj se i posveti se sebi i tom djetetu, bit će vam bolje bez njega

[maman]

Najprije evo pozdrav svima. Inače ne idem na ovu temu, ali eto, ovaj put me nešto privuko, pa evo da i ja napišem par riječi.
Ostala sam trudna s dečkom s kojim sam bila dvije godine. I on i ja studenti, nije baš zavidna pozicija (prvo naravno očaj, svi životni planovi pali mi u vodu, plakala valjda tjedan dana nakon što sam saznala), nekako nisam baš bila za brak (nije mi se činilo da on zna koliko će mu to promijeniti život), ali on je rekao da ne želi ni pomisliti kako bi mu bilo da nije uz mene, uz nas, kao moj muž, da mi pomogne. Uglavnom, povjerovala sam i vjenčali smo se. Ja sam trudna, sa još jednim ispitom i diplomskim pripremala svadbu (njemu se nije dalo), i još se jaaako ljutio kad sam kasnila doći po njega jer sam, zamislito vi ovo, trebala jesti. Ili kad je on nešto trebao pješke obavljati jer ja nisam došla po njega da ga odvezem, a ja na sto strana letim. Al dobro, rekoh ja ću mu objašnjavati, a on će valjda jednom skužiti. Nakon vjenčanja i moje diplome, izašli smo van, prekršio je jedno od obećanja koje mi je dao, naravno ja se naljutila, a on meni počeo psovati i imao je neku praznu bocu pored sebe, pa ju bacio na mene, čak je i pljunuo na mene, užasno sam se osjećala, užasno, jadno, otišla sam doma da se smirim, navečer se vratila i to kao rasčistili. Kasnije smo se preselili kod mojih, tavanski stan, naravo da sam sama uređivala jer je njemu to bilo bezveze, on je radije bio sa svojim dečkima vani, ja naravno nisam mogla ići jer sam bila trudna i smetala bi mu. Još je bilo epizoda sa psovanjem i vikanjem, ignoriranjem, sve u svemu, bila mi je stresna trudnoća. No ono što me najviše pogodilo je to što on uopće nije bio doma, otišao bi ujutro, vratio se navečer, i to na faks, a znam da nisu predavanja cijeli dan. Ja sam sve radila, od njega ništa, kad bi nešto rekla, rekao je da mu se ne da, ili da će kasnije. Kad je zaboravio a ja ga podsjetila, odmah svađa. Onda mi je mama počela pomagati, i prati i kuhati jer sam trebala mirovati. Pa se još i zbog toga ljutio, baš sam bila očajna, ali rekoh skužiti će kad dođe bebač da mi treba. A tako sam željela da dođe doma, da grli mene i trbuh, da zajedno odemo u šetnju, tražiti stvari za bebača, da navečer zajedno legnemo u krevet, da bude tu. Željela sam ga trebati, ali me bilo strah jer sam polako primječivala da on neće biti tu. Pričala sam mu, pisala, molila ga , on bi rekao da kuži, ali sve je ostalo na riječima. Na žalost, i kad sam ja rodila on je i dalje nastavio po svom, ujutro ode, navečer dođe, kad sam ga i probudila da smiri bebača koji put po noći, odmah drame, on se mora naspavati, ja sam ionak budna pa kaj njega gnjavim i bla bla. Mislila sam da kad vidi na meni da sam na rubu snaga da će se trgnuti, ali nije, čak sam i bila bolesna sa temperaturom, i opet ništa. Onda mi je puko film, više nisam mogla ni htjela ga moliti da se posveti nama, niti objašnjavati, nisam imala snage, rekla sam mu da može otići. I otišao je, tu i tamo je pitao za sina, i kad je došao po zadnje stvari pitao me jesam se predomislila. Helou, na temelju čega?!! Uglavnom, sad sam samohrana mama, ma zapravo se ne osječam tako zbog podrške koju imam oko sebe, i sretnija sam, mirnija, mislim i moj sinčič, nisam mu željeda da odrasta uz uvrede, svađe, nisam htjela da misli da je takav odnos kakav smo imali njegov tata i ja ljubav, a jedino se iz ljubavi ostaje u braku. I dalje bi više od ičega voljela da je on nešto shvatio, pa da smo ostali zajedno i bili obitelj, ali eto, valjda ne ispadne sve u životu onako po planu.
Ali sretna sam, imam najdivnije biće na svijetu koje me zove mama, sretan je i on, stalno je nasmijan, živahan jako, ali tu i tamo zastane da mi da pusu, prekrasan je to osjećaj. Sad mi je moje početno očajavanje zbog trudnoće smiješno, a jedino mi je žao što sam povjerovala svom bivšem a nisam slušala svoju intuiciju- prištedjela bi si puno puno proplakanih noći i živciranja u trudnoći, više bi uživala u tom prekrasnom razdoblju. Ali dobro, nema veze, bar znam da sam mu dala onako pravu šansu da se pokaže da može sazrijeti i postati odgovorna osoba- to što nije, e to je njegova stvar, mogu samo reći da propušta puno, a trebao je tako malo napraviti- biti tu.
P.S. On još uvijek nije završio faks i nije se maknuo od točke gdje je već gooodinama.

I da, ispričavam se na podužem postu, ali eto, nekako je krenulo sve iz mene (valjda se primeti da nisam pričala o tome svojoj okolini)

[maman]

ajooooj, tek sad vidim obujam svog posta, uf, zbilja sam pretjerala

[Francesca]

manan post je podugačak ali je predivan i ja sam ga pročitala u jednom dahu - vrlo je inspirativan za žene koje imaju slične probleme kakve si ti imala

svaka ti čast ženo i na svakom tvom postupku ti skidam kapu

čak i ovo davanje prilike odobravam jer sada znaš da si dala maksimum od sebe da to profunkcionira i to što nije - zaista nije tvoja krivica (imala sam sličnu situaciju pa znam kako je)

znam da za ovako nešto treba imati i hrabrosti ali čak više samopoštovanja, ali one koje toga nemaju za sebe - imajte poštovanje prema svom djetetu i pružite mu život kakav zaslužuje

maman, ti si primjer kako bi to trebalo ići ako ne ide .

[luna_lana]

Maman svaka čast, za to treba imati hrabrosti, odlučnosti i snage - mislim da si ispravno postupila i radi sebe i radi djeteta.

[alapača]

poznajem nekoliko ljudi koje su roditelji (zapravo očevi) tukli dok su bili klinci... zanimljivo je da svi oni češće pričaju o svojim mamama, više ih muči što ih mame nisu zaštitile nego što su ih očevi tukli...

[Irra]

maman kaže:

...
Uglavnom, sad sam samohrana mama, ma zapravo se ne osječam tako zbog podrške koju imam oko sebe, i sretnija sam, mirnija, mislim i moj sinčič, nisam mu željeda da odrasta uz uvrede, svađe, nisam htjela da misli da je takav odnos kakav smo imali njegov tata i ja ljubav, a jedino se iz ljubavi ostaje u braku. I dalje bi više od ičega voljela da je on nešto shvatio, pa da smo ostali zajedno i bili obitelj, ali eto, valjda ne ispadne sve u životu onako po planu.
Ali sretna sam, imam najdivnije biće na svijetu koje me zove mama, sretan je i on, stalno je nasmijan, živahan jako, ali tu i tamo zastane da mi da pusu, prekrasan je to osjećaj. Sad mi je moje početno očajavanje zbog trudnoće smiješno, a jedino mi je žao što sam povjerovala svom bivšem a nisam slušala svoju intuiciju- prištedjela bi si puno puno proplakanih noći i živciranja u trudnoći, više bi uživala u tom prekrasnom razdoblju. Ali dobro, nema veze, bar znam da sam mu dala onako pravu šansu da se pokaže da može sazrijeti i postati odgovorna osoba- to što nije, e to je njegova stvar, mogu samo reći da propušta puno, a trebao je tako malo napraviti- biti tu. ...

Svaka čast na hrabrosti, nije lako biti samohrani roditelj - dala si priliku, profućkao ju je, a ti živiš dalje za svoje prekrasno dijete i to je jedino važno i vrijedno
nažalost teško je reći da li će on ikada postati svjestan što je propustio, vjerojatno neće... no bitno je da dijete ima tvoju bezgraničnu ljubav...
i ja sam dijete rastavljenih roditelja - mama mi je pružila sretno djetinjstvo i puno ljubavi, tako da nisam osjetila nedostatak očinske figure (koji je bio stvarno samo to - figura koja me tu i tamo odvela u kino,lunapark,....)

[lala]

maman kaže:

ajooooj, tek sad vidim obujam svog posta, uf, zbilja sam pretjerala

Nisi pretjerala, dapače, vidi se da je to sve iza tebe i da nemaš više gorčine, svaka čast ženo

[Original_username]

Maman svaka čast! Učinila si najbolje što si mogla za sebe i svoje dijete. Jedan takav ti ne treba u životu, a ni tvoj maleni ne smije odrastati uz neprestane svađe i uvrede na sve strane. Tko zna, da si čekala, možda bi se pojavilo i fizičko nasilje.
Uživaj u životu i svom sinčiću.

[maman]

Ajmeee, evo tek sam danas vidjela vaše odgovore, hvala svima na lijepim riječim podrške

Ma zapravo sam bila potaknuta jednim postom na ovoj temi, pa sam odlučila napisati svoju priču, možda nekome bude od koristi moje iskustvo. Jednostvano ponekad treba podvuči crtu, ma mogla sam ja još svašta trpjeti, ali svoje dijete volim previše da bi mu priuštila takve epizode, a očito postoje neki ljudi koji jednostavno nikad neće skužit neke stvari. Uvijek postoji onaj strah da će moje dijete misliti da sam ja njemu oduzela oca, ali ja njima ne branim druženje, niti ne namećem F. svoje mišljenje, nikad si nisam i neću dozvoliti da itko, pa i ja, pričam bilo što ružno u vezi mog bivšeg (evo stvari koje sam tu napisala nisam nikome pričala), tako da mišljenje koje će on imati o svom ocu bude bazirano na onom kako se njegov otac prema njemu ponaša. Nije baš idealna situacija, ali, evo možda malo preslobodno od mene no svejedno ću reći, mislite prvo na svoje dijete, jer njemu i najmanja količina bilo kakvog nasilja (i onog prema njemu, ali i onog u njegovoj okolini) može nepovratno uništiti djetinjstvo, a i ostaviti tragove kroz život. Ovaj post je malo offtopic, ali evo kažem da sam potaknuta postom na upravo ovoj temi.

maman kaže:

Ajmeee, evo tek sam danas vidjela vaše odgovore, hvala svima na lijepim riječim podrške

Ma zapravo sam bila potaknuta jednim postom na ovoj temi, pa sam odlučila napisati svoju priču, možda nekome bude od koristi moje iskustvo. Jednostvano ponekad treba podvuči crtu, ma mogla sam ja još svašta trpjeti, ali svoje dijete volim previše da bi mu priuštila takve epizode, a očito postoje neki ljudi koji jednostavno nikad neće skužit neke stvari. Uvijek postoji onaj strah da će moje dijete misliti da sam ja njemu oduzela oca, ali ja njima ne branim druženje, niti ne namećem F. svoje mišljenje, nikad si nisam i neću dozvoliti da itko, pa i ja, pričam bilo što ružno u vezi mog bivšeg (evo stvari koje sam tu napisala nisam nikome pričala), tako da mišljenje koje će on imati o svom ocu bude bazirano na onom kako se njegov otac prema njemu ponaša. Nije baš idealna situacija, ali, evo možda malo preslobodno od mene no svejedno ću reći, mislite prvo na svoje dijete, jer njemu i najmanja količina bilo kakvog nasilja (i onog prema njemu, ali i onog u njegovoj okolini) može nepovratno uništiti djetinjstvo, a i ostaviti tragove kroz život. Ovaj post je malo offtopic, ali evo kažem da sam potaknuta postom na upravo ovoj temi.

ma svaka ti čast,ti si postupila refleksno sa samopuzdanjem jer si svjesna da ti on nije potreban,i dobro da nisi zaglibila da te sroza na to da ne znaš otići,i da zlostavlja sve..napravila si ravi korak za svog sina..

a on topic..moj,a pomaže kad mu se reče,ali neću se žalit,dobar je on meni i malenom puno

[Samojedica]

xrency9 kaže:

ne mogu se pomirit s tim jer me boli kako se ponaša prema nama...

Oprosti, ali fakat nemaš za čim žaliti.
Nemoj molim te samo reći floskulu: a ja ga volim.
Odmjeri pametno.
Bolje da dijete ima roditelja koja se skrbi za njega i ne gleda udarce, psovanja, svađe..
Gle, ja sam se drugi put udala i moj drugi suprug obožava moju malu.
Trči kao lud kada je bolesna.
Kuha joj najbolji čaj na svijetu.
I da, najbolje joj kuha
I sve za nju.
Što će ti ovo stvorenje - osim što je biološki otac??