Vladimir Dodig Trokut

[La Havre]

Naravno, na samom početku – zanima me geneza stvaranja grupe Crveni Peristil i inicijacija akcije Crveni Peristil, kao i Vaš komentar na navod Davora Matičevića (usp. Nova umjetnička praksa 1966.-1978.) da ste Vi “samo djelomično” sudjelovali u radu grupe.
– Grupa Crveni Peristil deklarirala se 10. siječnja 1968. prvom akcijom bojanja pločnika antičkoga Peristila – znači – 12 kvadrata, 12 metara i dvanaestorica sudionika. Radilo se o sakupljenim energijama studenata tadašnje Pedagoške akademije i učenika Škole za primijenjenu umjetnost u Splitu, spoju pedagoga, likovnih umjetnika i muzičara. Inače, duhovnu podlogu svih akcija grupe Crveni Peristil čini cjeloviti sustav didaktičke naobrazbe i dobro poznavanje likovnosti i teorije povijesti umjetnosti profesora Bože Jelinića.

Jelinićev Split

Split je imao nekolicinu vrlo zanimljivih autora; jedan od najznačajnijih, najradikalnijih enformela uz Fellera svakako je činio Božo Jelinić koji je sačinio prvi pješčani ambijent 1954. godine u Splitu, koji je radio vrlo radikalne i hrabre geometrijske slike prije pojave Exata 51. Što se mene osobno tiče, negiram akciju Crveni Peristil i ne tretiram je svojom – tako da nikada u novinama nisam rekao o čemu je zapravo riječ… Uopće me to ne zanima. Mjesec dana nakon formalnog osnivanja neformalne grupe, odabran je pigment kako ne bi došlo do totalnog uništenja spomenika kulture – ali u samom konceptu izbio je sustav razlike. Naime, pojedini članovi grupe Crveni Peristil djelovali su apsolutno iz radikalnih pozicija koje su se prožimale s cjelokupnom ondašnjom političkom i politiziranom slikom Europe. Radikalni članovi grupe Crveni Peristil sudionici su prakse alternativnog filma i članovi Kino kluba Split. Dakle, bave se alternativnim filmom i usputno likovnošću. U tim okvirima treba izolirati značajnost samo dvije ili tri pojave kao nositelje cjelovite situacije koja je uvjetovala Crveni Peristil; prije svega Pavla Dulčića s vlastitim konceptom enformela i konstruktivističkim, kibernetičkim projektima. Toma Čaleta i Trokut kao anarhoindividualno krilo grupe prisutni su u samoj akciji, ali je ne tretiraju vlastitom akcijom zbog koncepcijskih razlika. Tada sam bio orijentiran konceptu umjetnosti kao politici i atakiranju na tadašnji sustav, i radikalan dio grupe bio je idejno povezan s tadašnjim praxisovcima, u prvom redu s Vanjom Sutlićem. Naime, varijanta je bila da se Peristil oboji u narančastu boju koja je u to doba bila revolucionarna boja Zapada; drugi koncept bio je da se oboji pola crveno, pola crno u sustavu anarhističkog koncepta – u duhu španjolskih frakcija anarhizma – i treću varijantu, koja se i ozbiljila, činilo je atakiranje crvenom bojom na postojeći politički sustav komunizma. Instinktivno je ispalo da se 10. siječnja 1968. Peristil oboji u crveno. Mjesec dana nakon – dakle, 10. veljače 1968. – osnovana je Frakcija grupe Crveni Peristil akcijom Crveno more.

Interesne/krojačke sfere povijesti umjetnosti

Proturječnosti u iskazima o mojoj ulozi nastaje zbog krivog interpretiranja i tumačenja činjeničnog stanja, ne/poznavanja geneze stvaranja cjelovite grupe. Sigurno je da me povjesničari umjetnosti zaobilaze kao što je vidljivo kod izložbe Neprilagođeni, pri čemu me u katalogu spomenute izložbe potpuno brišu kao člana Crvenog Peristila. Riječ je o klasičnim manipulacijama u okvirima suvremene umjetnosti, pri čemu sam u pojedinim manipulacijama i izbrisan iz Crvenog Peristila. To je manipulacija temeljnim činjenicama, namještanje interesnih sfera i lobija, kao i prekrajanje povijesti umjetnosti. Ponavljam – nisam bojao Peristil, bio sam prisutan – a nisam pristao na bojanje crvenim iz političkih razloga. Moj koncept boje bio je razlikovan od crvene.

Anarhoidno krilo i halucinogeni

Obično se u dokumentaciji za grupu Crveni Peristil, određenije, pojedine njezine članove, navodi da je 1969. započela provoditi umjetničku praksu pod utjecajem halucinogena.

– Riječ je o istraživanju inicijacija, oblika svjesnosti, svijesti i pokušaja ideje NE mijenjanja svijeta – s obzirom na poraznu činjenicu da se svijet ipak i usprkos svemu ne može promijeniti – nego ideje mijenjanja same svijesti, samoga sebe. Uslijedio je niz eksperimenta sa svim mogućim halucinogenima što je neke članove i koštalo uvjetnog života; kažem uvjetnog života – jer čovjek je spavač; sam po sebi čovjek spava, što znači – čovjek je mrtav, ne postoji. Princip buđenja sustavno se odvijao metodologijom korištenja raznovrsnih halucinogena od tradicionalnih balzama – vještičjih masti do hašiša, marihuane, svih sintetičkih i prirodnih narkotičkih supstanci koje uvode u zasebna stanja i produbljenja svjesnosti. Anarhoidno krilo grupe Crveni Peristil inzistira na terminu svjesnosti umjetnosti; pridodajemo atribuciju svjesnosti kao izmjenu mogućeg zatečenog stanja. Princip individualizacije ostvarivao se sustavom ludila, metafizičkog, mističkog, okultnog, hermetičkog, zatajnog. Za razliku od anarhoidnog krila, neki članovi grupe Crveni Peristil djelovali su u okvirima tradicionalne orijentacije umjetnosti i društveno pozicioniranih umjetnika. Time nakon mjesec dana od formalnoga osnivanja nastaje formalni prestanak djelovanja grupe Crveni Peristil prijelazom u Frakciju grupe Crveni Peristil, da bi u jednom trenutku postala Grupa 68 – pri čemu je riječ o poetskoj grupi koja je radila na fenomenu sjedinjenja mistike i poetike, metafizičkih i magijskih formulacija; nadalje – Grupa 30, nakon incidenta izvedenog u Kino klubu Split – riječ je o istupu, protestu na Festivalu kratkometražnog filma 1969. godine – iz čega kasnije proizlazi Grupa 3i i na kraju grupa Manifest 72. U Grupi 3i dugo sam baštinio pokojnog Dulčića i pokojnog Čaletu, i često sam radio performanse s njihovim prizivima, koristeći metode spiritizma.

Akcije suicida

Dulčić i Čaleta uvjetovan život završavaju akcijom-suicidom. Dulčić radi analizu smrti umjetnika 1974. godine, bacajući se pod vlak – zapravo, unutar psihijatrijske bolnice nakon amputacije noge koja završava trovanjem – i svjesno sudjeluje unutar smrti i na taj način se oslobađa smrti – riječ je o činu analognom Sokratu. Čaleta 1972. godine radi performans-akciju pod nazivom Ja sam umjetnik, bacajući se s trinaestog kata nebodera u Splitu s pločicom oko vrata na kojoj ispisuje “Ja sam umjetnik”. To je prvi put u svjetskoj praksi gdje jedan umjetnik počinjava samoubojstvo unutar sižea umjetničkog čina, bez obzira što je to jedan klasičan postupak. Srđan Blažević također kasnije završava samoubojstvom.

Princip rada grupe jest da su arhiva ljudi. Akcije nisu bile planirane niti stvarane principom umjetnosti nego principom kodeksa, samurajskim principom koje su nastale ili produktom uzimanja halucinogena ili trenutačnim raspoloženjem.

Artaud, Crowley i Gurđijev

Na koje ste se mističke/poetičke sustave nadovezivali (i još nadovezujete) u umjetničkom konceptu primjene halucinogena? Također, zanima me duhovni paralelizam Joseph Beuys – Trokut u konceptu (izvedbenoga) šamanizma.

– Pitanje Aleistera Crowleyja, Mjesečevog djeteta, otvara svijet tvorca zasebne književne metode kao velikoga pjesnika i jednog od najvećeg mitologa kojega je svijet ikada imao, najvećeg maga i alkemičara teatra svakodnevnog života. On je također neosporno i performan. Imao je nekoliko kazališnih predstava, vidljivih i nevidljivih. Gurđijev također izvodi cjelovite mističke komade i svoje drame. Riječ je o tragu jedne mističke dodirnosti. Od ovisnosti je Crowleyja – koji je dnevno bio na jedanaest injekcija heroina – izliječio Gurđijev. Iz navedenoga stanja proizašla je ona sintagma Velika Zvijer – Mega Therion 666. Oni koji ga slijede navedenoj mističkoj sintagmi pridali su sasvim drugu konotaciju. Gurđijev je izjavio da nikada nije vidio crnju dušu no što je Crowleyjeva. Nakon eksperimenata u Keopsovoj piramidi piše, prima Knjigu zakonitosti kao prvu u nizu Svetih knjiga Theleme. Nadalje, Marcel Duchamp i Tristan Tzara su nesporno alkemičari, i Duchampova “zbrkata” Mona Lisa jest alkemičarsko djelo. Samo na dva načina možete uspavati svijest – ili narkotikom ili hipnozom – kako bi se uopće mogao započeti proces transcendencije. Nadalje, Artaud koji je stalno na opijumu je nezaobilazan; Georgij Ivanovič Gurđijev koji puši šest-sedam pogača dnevno… Riječ je o svjesnom postupku koji služi za metodu inicijacije spaljivanja ličnosti. Riječ je o pretakanju mističnog i transcendentalnog što uvjetuje mogućnost da se uđe u Vasionu, s onu stranu Zvijezda. Današnji pojam narkotika Splita i Pule ne posjeduje apsolutno nikakvu razložnost; ne radi se više o transcendenciji. I najveći povjesničari umjetnosti proučavaju velike mističke autoritete i majstore jer ne mogu drukčije izvesti transcendenciju unutar umjetnosti kao što i ne mogu pojmiti rad pojedinih umjetničkih figura koje se događaju izvan kontinuiteta povijesti. Uz Josepha Beuysa i njegov šamanizam nadovezujem još tri sustava – Duchampa, Maljeviča i Trokuta – pri čemu uz uzročnost između te četiri pojave pokušavam izbjeći korespondiranje u povijesnom radu. Reprodukcije Beuysovih radova u katalozima i knjigama ne smijem gledati kako ne bi došlo do nesvjesnog prisvajanja izvjesnih mogućnosti i interpretacije što današnji umjetnici često čine. Prvi happeninzi nastaju pojavom Lautréamonta, Baudelairea, Rimbauda – pjesnika simbolizma koji rade prve akcije i performanse.

[La Havre]

Crni Peristil

Kakvo je Vaše razumijevanje urbane intervencije Crni Peristil Igora Grubića koju izvodi na tridesetu godišnjicu Crvenog Peristila u okviru političkog paralelizma kao što navodi Željko Jerman – nakon crvenog mraka-SKJ uslijedila je reakcija na crni mrak-HDZ (usp. Jutarnji list, 3. 8. 2002.)?

– Taj hommage Crvenom Peristilu u Crnom Peristilu rezimencija je prijašnjih intervencija; na svaku godišnjicu ostvarivalo se bojenje središnjega kvadrata – anarhistički crno-crveno, ljubičasto, rozo, narančasto, crno; također bio je i zrcalno perforiran čime se ostvario preslik neba na zrcalnoj površini. Crveni Peristil je već nastao, narančasti, ljubičasti, pink, crni i zrcalni je već nastao, prema tome to je samo vješto manipuliranje javnošću i dobar medijski probitak. Medijski je profitirao, a u suštini se zapravo švercao. Poslužio se dobrim medijskim pokrivanjem. Riječ je o akciji koja je bila vrlo sigurna sama po sebi, i samim time rezultirala je medijskom pompom, ali je u potpunosti krivo postavljena. Naime, krenuo je s dobrog polazišta, ali je krivom razradbom uništio, nažalost, vlastiti projekt. Trebalo je, naime, aplicirati visinu (kupole) – znači 24 metra – na tlocrt Peristila i radijus kupole šest metara kao savršenoga kruga. Tada bi se u potpunosti mentalno korespondiralo s nečim što bi bio odmak od same akcije Crveni Peristil. Metodom se nije dogodio bitan pomak. Dogodio se samo pomak u boji, ali ipak u okviru same rezimencije. Umjetnik nije pretpostavio da jedna pločica u središnjici samog Peristila označava i oslobađa cjelovitost plohe od 50 kvadratnih metara. Za To je potreban mentalan napor umnosti i percepcije koja često umjetnicima nedostaje. Imaju misaoni zaključak, pa djeluju misaono, umjesto analitički.

Akcije kabalističkog sustava

U razdoblju 1971.-1976. izvodite niz akcija parapsihološkog sadržaja s intervencijama i radovima među ljudima (razgovori o mogućnosti primjene psi-fenomena – telepatija, telekineza, vidovitost – pregnacije, prenošenje energije, prijenos slika) koje ponekad izvodite sa Željkom Leprom (usp. Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina, 1982.). Gdje ste izvodili navedene akcije?

– Željko Lepra također je pokušao ostvariti inicijaciju i također je još jedna žrtva suicida. Riječ je o nizu akcija u kojima su također sudjelovali Dulčić, Čaleta i Bebić, a uglavnom smo ih izvodili na Peristilu gdje se nalazila kutija poruka. U to doba intenzivno sam se bavio istraživanjem paranormalnih fenomena, prijenosom energija, prakticiranjem sustava mistike, moći koja pripada dijalektičkoj spekulaciji i u to doba slovio sam kao dokazani paranormalni fenomen testiran u Splitu i Rimu. Također slovim kao jedan od suosnivača – zajedno sa Živoradom Mihajlovićem-Slavinskim – udruženja koje je istraživalo paranormalne fenomene. U Hrvatskom leksikonu (glavni urednik dr. Antun Vujić) jedini se navodim kao vidovnjak i mistik. Svakodnevno smo izvodili niz takvih akcija. Kasnije smo štab prebacili u Luxor koji je djelovao kao masonska loža 1924. godine. To je bilo naše sjedište nakon 1968., 1969. godine, kada i ravnam cjelovitim Peristilom kao trgom, predvorjem ulaska u Mauzolej. Tada smo se intenzivno počeli baviti Kabalom i ulaskom u izvjesne paranormalne fenomene. Čaleta je bio sam po sebi mistik i postao je žrtva svojih kabalističkih, pitagorejskih, numeroloških sustava. Svi ti eksperimenti rađeni su u različitim područjima paranormalnih fenomena, najčešće na licu mjesta u kojima su sudionici bili prisutni ljudi.

Duhovna geoarheologija Splita

Kakav je bio duhovni kontekst Splita u okviru kojega je inicirana akcija Crveni Peristil?

– Zbog duhovne geoarhaelogije te fragmentarne rekonstrukcije potrebno je pojmiti sliku tadašnjeg Splita. Odvijalo se na stotine raznorodnih happeninga, akcija, performansa, intervencija u prostor. Sve je to bilo produkt jedne dobre zajebancije. Također djelovala je cjelovita porodica ridikula. Da bismo uopće shvatili pitanje kako dolazi do pojave Crvenog Peristila, potrebno je shvatiti da je Split sam po sebi oduvijek bio sredina stvarnog, spontanog teatra u pravom smislu riječi, koji je proizlazio iz duhovnosti tadašnjih bokuna i ridikula koji su imali poseban smisao. Njih smo obožavali i svakodnevno smo izvodili niz performansa i akcija koji su bili na temu kako i na koji način uključiti tradicionalan pučki teatar i dernek. Pritom u okviru ridikula posebice izdvajam Gudu, šansonijera Sanču Panču, dr. Piculu koji je na naš nagovor izvodio niz performansa i akcija, a u okviru bokuna prisjećam se Baće koji je kao maratonac tukao diližansu sa šest konja od Splita do Omiša, gdje je stigao, naravno, prije nje. Znači, radilo se o mentalno akumuliranoj energiji grada. Faust Vrančić u kontekstu svega toga slovio nam je kao uzor. Princip koji konotira umjetnički već se nalazio prisutan u mentalnom sklopu grada koji smo druženjem i rukovanjem s tim energijama – pri čemu je sama Palača bila prepuna svih tih energija – nehotično izazvali izvjesne svjetove – okultne, hermetičke, paralelne svjetove. Te pučke svetkovine i livingteatar činile su neformalan, nediscipliniran, spontan, iskonski, neposredan i stvaran pristup umjetnosti.

[La Havre]

Šetnja Trokuta i anarho-konja

Godine 1972. u Sarajevu izvodite akciju Sprovođenje Trokut i konj – šetnja Trokuta i konja sarajevskim ulicama. Zanima me kontekst navedene akcije.

– Te godine, u njezinu trećem mjesecu, pravim sajam avangarde u Sarajevu koje je tada bilo vrlo zajebana sredina. Tu ne smijemo zaboraviti pojavu Tome Bebića – koji je također djelovao kao član Grupe 3i i Grupe Mogućnosti 72 – i dominikanca u čijem samostanu svake večeri nas trojica – zajedno s Čaletom i Dulčićem (pri čemu Čaleta radi svoje tradicionalne performanse s crvenom Biblijom i crvenim habitom) održavamo danonoćna predavanja. Tada sam pozvao sve značajnije grupe iz bivše Jugoslavije – OHO, TOK, KOD, Bosch+Bosch – kao i još neka pojedinačna imena. Tada sam izveo nekoliko akcija, primjerice Kaširanje mosta novinskim člancima političkog sadržaja iz dnevnog tiska u dužini od 64 m te Pakiranje novinskih članaka političkog sadržaja u prezervative i bacanje s jedne višekatnice na ulicu kod hotela Park. Također i akciju Sprovođenje Trokut i konj. Na konju je pisalo JA (u krugu) i JA, pri čemu je u posljednjoj zamjenici A bilo označeno anarhističkim krugom. Zamjenice i krugovi bili su ispisani crnim, a poveznica, veznik “I” – crvenim.

Crveno-crno sveučilište

Osnivač ste Crveno-crnog sveučilišta 2000. godine. Kakva je njegova sudbina danas?

– Praksa je inicirana 1986. godine nadalje kada su sudjelovali mnogi povjesničari umjetnosti, i kada su se održavala danonoćna predavanja. Svaki arbitrarni prostor u kojem smo se okupljali postaje laboratorij čudesa, Wunderkammera. Kasnije se škola proširuje na edukaciju umjetnika, pa tako dolazi do sinteze i osnivanja Crveno-crnog sveučilišta. Zbog pojave većeg broja likovnjaka – i ljudi koje je zanimala umjetnost i istovremeno edukacija u različitim područjima ljudske zbilje – ukazala se potreba da se napravi učilište. I tako 22. prosinca –na dan tadašnje Armije – osnovali smo Crno sveučilište – a Crveno je inicirano na dan takozvane Nezavisne države hrvatske, dakle, 10. travnja 2000. i time je oblikovana sintagma Crveno-crno sveučilište u Café baru As u Zagrebu, na uglu Boškovićeve i Petrinjske, koje je imalo desetak izložbi i petnaestak performansa. Naravno da crveno i crno korespondira s cjelovitim anarhizmom, jednako tako i s alkemijskim rubedom i nigredom. Radilo se, dakle, o neformalnom mjestu gdje su dolazili različiti profili umjetnika, filozofa, teoretičara umjetnosti... Nerado govorim, ali umjetnici i umjetnost me doslovno ne zanimaju iz tog razloga što sam stjecajem okolnosti postao i antipovjesničar umjetnosti. Ono što me danas zanima jest sinteza svih znanja, povijesnih prikaza koja pretpostavlja sve iz Sada, sadašnjega trenutka; sve što nije sada za mene ne postoji, pa tako se i ne bavim arhiviranjem toga rada. Ono što me zanima posljednjih deset, jedanaest godina jest rad na ujedinjavanju raznovrsnih teoretičara, analitičara poput Junga, Wilhelma Reicha, Sándora Ferenczija i drugih u okosnici Četvrtog puta – riječ je o Gurđijevljevoj metodi – sa svim sljedbenicima dobrih mističara iz nekih drugih epoha. Umjetnici su jako frustrirani i dosadni ljudi koji imaju mrtvi seksualni libido, pa samim time i njihova je umjetnost mrtva. Ona u sebi nema nikakvu potenciju ljubavničkog zanosa i ljubavničke ekstaze; lišena je životne orgonike i samim time postaje frustrirana; nema svoje biće koje može transcendentirati – bez obzira što je umjetniku dano po poslanju samoga Univerzuma mogućnost svjesne promjene evolucije svijesti. Današnja umjetnost nije produkt svijesti iz tog razloga što su umjetnici mrtvi i spavači, jer stvaraju iz Uma. Naša umjetnost nema više onu hrabrost koju je posjedovala; ona više nije izazov, postala je jalova. Ona više nije duhovna, spiritualna i tjelesna, a time više nema transcendenciju i mentalnu formu – ona je astralna, ona je u znaku; a ako moram tražiti znakove i zaključivati o tom radu, onda je to goli *****. Ti ego tripovi idu mi na nerve – jer svi oni stvaraju iz svojih puževih kućica – oni su muževi-puževi, kako bi rekao Lautréamont, a njihov doprinos cjelokupnoj svjetskoj avangardi je minoran. Posljedica zatvaranja Crveno-crnog sveučilišta koju je skrivila gradska VLAST pokazuje kako ovaj grad u današnjim uvjetima potpuno negira i opstruira ovakvu umjetnost koja nalikuje umjetnosti nekih minulih vremena. Danas umjetnici više nisu spremni na iskoračaje na koje su bili spremni nekad. Nedavni susret sa švicarskim umjetnikom Haraldom Seemannom vratio me natrag u sustav Antonina Artauda kojim sam nekoć bio opsjednut. Riječ je o ponovnom novom otkrivenju mističkog poligona. Sada se ponovno vraćam svom starom poroku – kazalištu. Osnovao sam novu living teatarsku formaciju koja će se posvetiti radu na filmu i teatru, koristeći svoju cjelovitu prvobitnu praksu. Zadnje performanse koje radim najčešće na temu Gurđijeva odnose se na koncept Živjela smrt. Ja sam antipovjesničar umjetnosti s konceptom Anti-Muzeja iz 1971. godine, što znači da nisam kolekcionar – kako piše u Enciklopediji hrvatske umjetnosti – već sakupljač, zbirničar, onaj koji zbira raznolike svjetove. Kolekcionar je supstancija perverzije, perverzije Uma – Um je sam po sebi perverzan – to su ljudi koji imaju niz nedostataka. Paradoksalno je da Anti-Muzej kao zbirka još nije zaživio. Taj isti koncept se širio i širi u osam zemalja svijeta, a nije zaživio ovdje gdje je iniciran.

No-umjetnost

U okviru multimedijalnog projekta Teatar i mit u Gavelli 2000. godine izveli ste tri performansa kojima tematizirate postojanje “sada, ovdje, tu”. Obično se apostrofirate kao začetnik varijante konceptualne i postkonceptualne no-umjetnosti i osnivač black-it-out arta (usp. primjerice, katalog izložbe V. D. Trokuta Prodavaonica cimetne boje Brune Schulza, 1995.) .

– U Gavelli se prvi put ostvarila metoda no-drame s obzirom na to da je zamišljena kao kazališni komad. Performansi su zamišljeni kao kazališni komad, no-drama koja sadrži tri slike u mentalnoj poveznici. Točnije, te tri slike su interpunkcije; uvode se jedna u drugu, a istovremeno jedna slika poništava drugu sliku i performans u njima ostaje tek u naznaci. Izlazim u publiku i pretvaram se u dirigenta – i nastavak performansa se izvodi u mraku, čime pratim alkemijski postupak nigreda, zacrnjivanja. Prva slika – čiji je tvorac Ines Domitrović – čini mistički uvid u ezoteo, grčki – tajna, kvadrat 200x200 u tlocrtnoj površini jednog grčkog hrama. Tri anđela s flautama pojavljuju se kao atributi Orfeja i muzike, atributa koji prizivom uvodi u drugu sliku, alkemijsku pretvorbu prve slike u drugu sliku. Riječ je o alkemijskom vjenčanju crvene i plave boje – što znači kao krajnja supstanca pojavljuje se ljubičasto. Morali smo uvesti multimedijalni princip – na pozornici prebacili smo široko platno kako bi se mogla prikazati postupnost izvjesnih alkemijskih simbola, alkemija na razini odvojene stvarnosti.

Zajedno s povjesničarom umjetnosti Darkom Schneiderom vraćam se konceptima living teatra i alternativnom filmu. Ukazala se potreba da uključimo širi krug ljudi u living teatar. Zajedno sa Schneiderom patentirao sam sintagmu atributivna participija koju smo zaštitili u agenciji za intelektualno vlasništvo. Pitanje umjetnika pitanje je senzibiliteta; čovjek je neiscrpna mogućnost sveobuhvatnih mogućnosti. Umjetnost je znanost usađivanja ljepote, a tu ljepotu treba pojmiti dijalektički – a dijalektika je stanje pomirenja nepomirljivoga s mirljivim. Mogućnost se nalazi u slobodi. Grupa je sačinjena prema principu srednjovjekovnih grupa i samim time je mobilna na principu sintagme raščlanjivati – članovati.

U performansu Transformacije crnog u bijelo – Samo anđeli znaju, koji smo izveli u Balama, pojavile su se uspavane druidske, keltske energije, energije svih vještica, magova, čarobnjaka, vilenjaka koje su se pobunile, probudile – stvorio se hladan vjetar... Sjedio sam doslovno na tom jajetu s tim perjem na sebi i doslovce sam prvi put u životu, nakon što sam povadio zube i prodao ih švicarskom muzeju, osjetio ponovo svoje zube od te puste hladnoće. (smijeh) To su performansi visokog rizika jer riječ je o korespondiranju s unutarnjim seksualnim libidom, susretu s vlastitim libidom koji označuje susret s vlastitom sviješću. Unutar novostvorene grupacije sudjelovali su i profesionalni glumci, poput Filipa Šovagovića. Kada smo snimali Transatlantic, desetak sam puta ponavljao jednu te istu ulogu zbog Filipa Šovagovića koji je morao ponavljati ulogu s obzirom na to da je glumac. Ja ne ponavljam ulogu; ponavljao sam jedino ulogu smrti, jer nemam iskustvo Smrti. Idemo dalje... Imaš li još pitanja?

[mrQ]

troki moda: Joseph Beuys (šešir i prsluk) Osho(brada, nekoliko drugih ručno vezenih kapica), Gurdjiev(držanje ruku i laktova kod "preseravanja"), Zoran Cerić (svi rituali "pušenja cigareta"-svinuta kičma,micanje prstiju i otresanje pepela) govor: spoj navedenih
izgled trokija prije modne obrade: slovenski Težak u zadnjoj fazi alkoholizma, kojem cirozu jetre spriječava jedan moj prijatelj
(ne njegov) sa svojom "specijalnom substancom"- koju mu poklanja- iz dobrote- a troki tu substancu čak i prodaje- za astronomske pare(manju količinu, pa traži još) -
jedini Troletov problem: višestruka ličnost
pričekajmo još malo da otvorimo temu, nije još mrtav-

[mrQ]

treba dodati i pravoslavnog biskupa- Vladimir DodiKa- čije ime je uzeo(a moguće da odtuda i-brada), a sa njim nema nikakve veze, to je bar najbliže njegovoj lažnoj domovini "hercegovini"- u ovom slučaju, srbskom dijelu, jer on je slovenac- koji se tog srami- pa laže da je hrvat štoviše-
treba dodati da čak njegova multikompleksna "ličnost" misli da je on -Hrvatski ni manje ni više nego- Poglavica!
to dokazuje sa 2kugle - srebrnom i zlatnom- "Kugle Zvonimira" kako ih on zove
on smatra da magijski odlučuje i da je odgovoran o sudbini "hrvatske rase"- (nema adekvatnog smajlića, sorry)

[mrQ]

ako niš drugo, taj čovjek je pravi anti-muzej!

[mrQ]

a kad je čvaknuo knjige iz nacionalne biblioteke sa 2kamiona, a kasnije svjedočio na sudu kao "stručni vještak za krađe" protiv svog vozača- tip(Milas) je dobio više godina zatvora, a troki ništa-
jer je JNA sve zataškala- JNA od njegovog tatice- generala-
od tih knjiga je naglo postao pametan i ima nekoliko stupnjeva prosvjetljenja! ali pritom uredno kupuje New-age knjige i "Dijamantnu yogu" i radi po njoj vježbe-
knjigu "duhovna alkemija" od Oshoa- citira napamet- od riječi do riječi-

[mrQ]

jednom dođe sa friško-namazanom slikom- u stilu Malevicha- boja se cijedi- i traži od tipa 1000eura- a tip klima glavom šokiran- a ovaj se dere na njega pohlepno: ma daj mi! znaš da će vrijediti troduplo kada ja odapnem!

Nego zanima me jel autor zaista mislio da cemo citat one plahte od postova

[Pagala Baba]

Balkanijan Pimp kaže:

Nego zanima me jel autor zaista mislio da cemo citat one plahte od postova

Evo ti lijenčino maramice od postova:

Riječ je o istraživanju inicijacija, oblika svjesnosti, svijesti i pokušaja ideje NE mijenjanja svijeta – s obzirom na poraznu činjenicu da se svijet ipak i usprkos svemu ne može promijeniti – nego ideje mijenjanja same svijesti, samoga sebe. Uslijedio je niz eksperimenta sa svim mogućim halucinogenima što je neke članove i koštalo uvjetnog života; kažem uvjetnog života – jer čovjek je spavač; sam po sebi čovjek spava, što znači – čovjek je mrtav, ne postoji. Princip buđenja sustavno se odvijao metodologijom korištenja raznovrsnih halucinogena od tradicionalnih balzama – vještičjih masti do hašiša, marihuane, svih sintetičkih i prirodnih narkotičkih supstanci koje uvode u zasebna stanja i produbljenja svjesnosti.

Pitanje Aleistera Crowleyja, Mjesečevog djeteta, otvara svijet tvorca zasebne književne metode kao velikoga pjesnika i jednog od najvećeg mitologa kojega je svijet ikada imao, najvećeg maga i alkemičara teatra svakodnevnog života. On je također neosporno i performan. Imao je nekoliko kazališnih predstava, vidljivih i nevidljivih. Gurđijev također izvodi cjelovite mističke komade i svoje drame. Riječ je o tragu jedne mističke dodirnosti. Od ovisnosti je Crowleyja – koji je dnevno bio na jedanaest injekcija heroina – izliječio Gurđijev. Iz navedenoga stanja proizašla je ona sintagma Velika Zvijer – Mega Therion 666. Oni koji ga slijede navedenoj mističkoj sintagmi pridali su sasvim drugu konotaciju. Gurđijev je izjavio da nikada nije vidio crnju dušu no što je Crowleyjeva. Nakon eksperimenata u Keopsovoj piramidi piše, prima Knjigu zakonitosti kao prvu u nizu Svetih knjiga Theleme.

Ono što me zanima posljednjih deset, jedanaest godina jest rad na ujedinjavanju raznovrsnih teoretičara, analitičara poput Junga, Wilhelma Reicha, Sándora Ferenczija i drugih u okosnici Četvrtog puta – riječ je o Gurđijevljevoj metodi – sa svim sljedbenicima dobrih mističara iz nekih drugih epoha. Umjetnici su jako frustrirani i dosadni ljudi koji imaju mrtvi seksualni libido, pa samim time i njihova je umjetnost mrtva. Ona u sebi nema nikakvu potenciju ljubavničkog zanosa i ljubavničke ekstaze; lišena je životne orgonike i samim time postaje frustrirana; nema svoje biće koje može transcendentirati – bez obzira što je umjetniku dano po poslanju samoga Univerzuma mogućnost svjesne promjene evolucije svijesti. Današnja umjetnost nije produkt svijesti iz tog razloga što su umjetnici mrtvi i spavači, jer stvaraju iz Uma. Naša umjetnost nema više onu hrabrost koju je posjedovala; ona više nije izazov, postala je jalova. Ona više nije duhovna, spiritualna i tjelesna, a time više nema transcendenciju i mentalnu formu – ona je astralna, ona je u znaku; a ako moram tražiti znakove i zaključivati o tom radu, onda je to goli *****

[mrQ]

4.put ali onaj nekadašnji!

[La Havre]

Da li on doista živi u onom bunkeru bez struje,vode i grijanja?

[Penis]

znam trokuta. izuzetan covjek. i njegov prijatelj zanki.

[La Havre]

MISLIM DA ON NEŠTO MUTI SA SLIKAMA JER INAČE SE NEBI MOGAO UZDRŽAVAT .

[La Havre]

Arhetipni jezik kao prauzrok rata i ritualno pranje kao izlaz

http://ljetokulture.osijek.hr/galerija.aspx?id=35

[mrQ]

Penis kaže:

znam trokuta. izuzetan covjek. i njegov prijatelj zanki.

sa onim beskorisnim glupanom zankijem se više ne-druži niti ga smatra prijateljom. on nema prijatelja, "poglavica hrvata".
izuzetan farizejac!

da, živi u tom gestapo-bunkeru bez struje- ima hladne vode- izuzetno za velikog gnostika koji živi od spletki i krađa-

[mrQ]

La Havre kaže:

Da li on doista živi u onom bunkeru bez struje,vode i grijanja?

pa odeš tam i predstaviš se kao obožavatelj! od takvih živi!

[La Havre]

Piše Robert FRANK

U zbirci Vladimira Dodiga Trokuta nalaze se 104 Matisseova djela, nalaze se djela Pabla Picassa, mnogih poznatih hrvatskih slikara...
Veći dio Trokutove zbirke nastaje sredinom sedamdesetih godina kada počinju prve akcije čišćenja grada Zagreba.
– Ljudi su svašta bacali u smeće, a u tom glomaznom otpadu, gdje sam pronalazio razne vrijedne predmete, nastao je moj »Antimuzej« s preko 200 tisuća artefakata. Svaki je tavan jedno bogatstvo, obilazio sam ulice i smetlišta i sakupljao naizgled bezvrijednu građu. Zbog toga su me uskoro prozvali kraljem smeća. Slike Matissa i Picassa nalazio sam na raznim mjestima, ljudi su ih bacali ne znajući da je riječ o originalima. Nadalje sam obilazio sajmišta od Pariza, preko Rima do Trsta i Beča, radio sam kao lovac na umjetnine kojeg su mnogi zbog izgleda podcjenjivali. Za Antu Topića Mimaru u tajnosti sam 18 godina radio kao savjetnik. On je imao različitu strukturu zbirke od mene, a kad je umro preuzeo sam od njega veze sa Židovima koji su mi poklanjali razne vrijedne umjetnine, kaže Trokut. Najradije bi prodao nekoliko djela Matissa čime bi riješio probleme oko očuvanja svoje zbirke, no za takve poslove ne može dobiti izvoznice, s obzirom na status tih djela. Vladimir Dodig Trokut trenutno živi u Zagrebu, u Tomašićevoj ulici.
– Doslovno živim u jednom bunkeru, bez prozora i elementarnih uvjeta za normalno funkcioniranje. To je stara samica Gestapoa u kojoj se grijem na rešou i ponosno stojim Zagrebu na čast, kaže Trokut, koji je tijekom Domovinskog rata radio na spašavanju i očuvanju umjetničkog blaga, uz reparacije i restitucije umjetnina u korist Republike Hrvatske.
– Muzeji se ne grade u kavanama, pristup je isuviše emotivan i nedostatno racionalan, a time je osujećen u startu. Muzej je, ponavljam, kuća, a kuća se gradi iz temelja, kaže Šegota Lah s pozicije dugogodišnjeg izvaninstitucionalnog rada na području kulture i likovne umjetnosti.

[mrQ]

La Havre kaže:

Piše Robert FRANK

U zbirci Vladimira Dodiga Trokuta nalaze se 104 Matisseova djela, nalaze se djela Pabla Picassa, mnogih poznatih hrvatskih slikara...
Veći dio Trokutove zbirke nastaje sredinom sedamdesetih godina kada počinju prve akcije čišćenja grada Zagreba.
– Ljudi su svašta bacali u smeće, a u tom glomaznom otpadu, gdje sam pronalazio razne vrijedne predmete, nastao je moj »Antimuzej« s preko 200 tisuća artefakata. Svaki je tavan jedno bogatstvo, obilazio sam ulice i smetlišta i sakupljao naizgled bezvrijednu građu. Zbog toga su me uskoro prozvali kraljem smeća. Slike Matissa i Picassa nalazio sam na raznim mjestima, ljudi su ih bacali ne znajući da je riječ o originalima. Nadalje sam obilazio sajmišta od Pariza, preko Rima do Trsta i Beča, radio sam kao lovac na umjetnine kojeg su mnogi zbog izgleda podcjenjivali. Za Antu Topića Mimaru u tajnosti sam 18 godina radio kao savjetnik. On je imao različitu strukturu zbirke od mene, a kad je umro preuzeo sam od njega veze sa Židovima koji su mi poklanjali razne vrijedne umjetnine, kaže Trokut. Najradije bi prodao nekoliko djela Matissa čime bi riješio probleme oko očuvanja svoje zbirke, no za takve poslove ne može dobiti izvoznice, s obzirom na status tih djela. Vladimir Dodig Trokut trenutno živi u Zagrebu, u Tomašićevoj ulici.
– Doslovno živim u jednom bunkeru, bez prozora i elementarnih uvjeta za normalno funkcioniranje. To je stara samica Gestapoa u kojoj se grijem na rešou i ponosno stojim Zagrebu na čast, kaže Trokut, koji je tijekom Domovinskog rata radio na spašavanju i očuvanju umjetničkog blaga, uz reparacije i restitucije umjetnina u korist Republike Hrvatske.
– Muzeji se ne grade u kavanama, pristup je isuviše emotivan i nedostatno racionalan, a time je osujećen u startu. Muzej je, ponavljam, kuća, a kuća se gradi iz temelja, kaže Šegota Lah s pozicije dugogodišnjeg izvaninstitucionalnog rada na području kulture i likovne umjetnosti.

nalazi se nakoliko matissea-, 1-2picassa-

Za Antu Topića Mimaru u tajnosti sam 18 godina radio kao savjetnik. On je imao različitu strukturu zbirke od mene, a kad je umro preuzeo sam od njega veze sa Židovima koji su mi poklanjali razne vrijedne umjetnine, kaže Trokut.

"on""je""radio""za"# a onda je preuzeo "veze sa židovima" a on kao "pravi hrvat" govori o židovima kao o smeću. /80

i ponosno stojim Zagrebu na čast, kaže Trokut, koji je tijekom Domovinskog rata radio na spašavanju i očuvanju umjetničkog blaga, uz reparacije i restitucije umjetnina u korist Republike Hrvatske.

trokutov komentar o Zagrebu kojeg svaki dan spominje u kavani misleći na Zagreb na svim razinama:"..Zagreb=mrtav grad. slijedeća žena koja prođe- mrtva pička!"

"– Muzeji se ne grade u kavanama"- pa ovisi tko si-

[mrQ]

čudno da niko ne-spominje "poglavicu"- dosta je da ga se to pita-
jedanput sam u šali dodao: "pa nisam ja poglavica da je mene briga što se događa sa hrvatima na astralu-"
a on prvo kroz smijeh vikne potpuno ozbiljno: "ALI JA JESAM!!" toliko o Oshou i njegovom učitelju-Gurdjievu-
Gurdjievova poznata knjiga: "Život je stvaran samo kad JA JESAM POGLAVICA HRVATA!"