Album tjedna Justin Timberlake - FutureSex/LoveSounds (2006)

[Weekend Warrior]

Godina je 2006. i Justin Timberlake se iz filmskih voda vraća na glazbenu scenu svojim drugim albumom FutureSex/LoveSounds. Uz pomoć tada vrlo aktualnog glazbenog producenta Timbalanda (zajedno sa The Neptunesima, zaslužan za većinu hit pjesama toga vremena, od Nelly Furtado do Björk, a svi proizašli iz istog kolektiva "SBI - Surrounded By Idiots") uspio je u naumu te napravio komercijalno vrlo uspješan, a i od kritike uglavnom hvaljen pop album.

Rolling Stone ranked it 46th on their top 100 albums of the 2000s - calling it "an avant-garde sprawl of abstract electronica and hallucinatory space funk." ...

Isto tako, riječ je o albumu koji je uveo inovacije u tadašnju pop produkciju pa uz dominantne R&B i hip-hop utjecaje, možemo pronaći utjecaje rocka, funka, techna, world glazbe, orkestralne glazbe, uz Timbalandove prepoznatljivu poliritmičnu perkusiju, sintesajzerske staccato rifove, distorzirane funky bass linije i glasovne efekte, čime uvodi tada moderne, ali i sebi specifične EDM momente u neo R&B estetiku.

Možemo albumu pristupiti i potcjenjivački, pa reći da je riječ o 100%-tnom korporativnom proizvodu, gdje su Timberlake i Timbaland opasno pokrali legendarnog Princea (Lovesexy album, Parade i dr.) i ne bi bili baš u krivu, jer se Princea prilično osjeti, ali opet ne isključivo Princea.

No, time bi propustili par bisera ispod površine, jer uz Timbalandovu produkciju, tu je i Timberlakeov improvizacijski pristup vokalu izvedenom bez prethodnog osmišljavanja i "olovke i papira" te moderni pop-opera narativ o noći fiktivnog lika provedenog u noćnom klubu. Svaka pjesma na albumu predstavlja jedan dio u širem mozaiku odigravanja stereotipne muške fantazije sexa na jednu noć ("SexyBack"), da bi se na kraju reflektiralo o ispraznosti sjaja klupske scene, čineći poredbu s ovisnikom koji ganjajući još jedan ego reparacijski fiks povređuje sebe i druge te ultimativno ostaje emocionalno prazan "(Another Song) All Over Again". Sve to baca dodatno svjetlo na vizualni dio, odnosno razbijanje disco kugle.



Nije album koji će mi se naći prečesto na playlisti, ali ponekad retardirani liriksi na stranu, ima elemenata koji ga uzdižu iz mase tipičnih konfekcijskih pop uradaka i mislim da može stajati uz bok, ako ne i nadmašuje, makar kasnije albume iz Princeove bogate kolekcije ("Musicology", "3121").


Cijeli album:


(Izvori: Wiki, Stereogum, Pitchfork)

[gareton]

Nisam slušao album ali sam glasovao za njega, iako više slušam "elitnu" glazbu, malo da razljutim elitne forumaše.

Sexyback, ispočetka bi je bila bezveze, a sad mi je pop-klasik.

[Puky Lee]

Zašto bi razljutio? Pa legitiman prijedlog. Uopće nikome ne bi trebao biti problem da se izabere i pop album, čak dapače, poanta je zajedničko slušanje i recenziranje, koje ni dosad nije uvijek bilo da se sto posto sviđa svakome, a različitost je i više nego dobrodošla. A kriteriji glasovanja su kod svakoga očekivano drugačiji: moj je prvenstveno baziran na tome kaj mi taj tren upada u uho i što bih radije preslušao. Što ne znači da neću slušati nešto odabrano, a za što nisam glasao.

Dat ću priliku i Justinu, u narednim danima

[Weekend Warrior]

Čuvajte se, može se uvući pod kožu kada se nadiđu pojedini cringy momenti.

Meni ovakav prljavi funk sjedne kao šamar budali, a ovaj album ga je pun.



ili meister Prince

[pattie_boyd]

Sexy Back je sve koji je to hit bio i ostao

[Puky Lee]

Danas je teško zamisliti da je Justin počinjao u boy bendu poput NSYNC, koji su drukali MTV-em dok smo bili djeca. Nije samo medijski poguranac taj koji ga je svrstao u vrh tadašnje (ali i današnje) pop scene.

Iako je pop kao žanr sveprisutan zbog komercijalnosti i baze na lakim notama, nije se jednostavno pored tolike konkurencije progurati u bilokakvu "top" poziciju. A da ne spominjem kako je za bilokakvu hit pjesmu potreban itekakav talent, uz znanje i iskustvo, koliko god željeni rezultat bio "contemporary" odnosno kratkog vijeka.

Nisam aktivno slušao, Sexy Back kao vodeći singl znamo svi, makar kao stvar koja se vrtjela svugdje u to vrijeme. Još mi je upečatljiva stvar What goes around... iz istih izvora.

Princeov utjecaj, spomenut u uvodnom postu, je neupitan. Ne ulazim u to u kojoj bi mjeri mogao biti pokraden jer ovo ipak ima dovoljno drugih elemenata koji vode u neku svoju, drugu priču. Iako je najviše electropopa, ima nešto funky i rock estetike, a najviše mi odgovara za neki night clubbing session.

Ne zvuči to loše, ima nešto svoje, osjeti se da Justin vlada tim područjem, al to je sve, imho, relativno kratkog sjaja.

[FassGoHard]

Davno sam ovo - ne znam zašto - slušao i zaključak je - Prince od A do Ž.

Problem je "samo" što je Prince bio čudak na n-tu potenciju. Dajem ruku u vatru da ga nitko od svih tih urban R&B mamlaza nikad nije prokljuvio do kraja. Jebote, ni ja nisam, a slušam ga 15 godina.
Nije stvar samo biti groovy, sexy, pjevati o parenju i imati dobre ritam mašine, taj lik je uz njih jedva 5, 6 u zadnjih 50 godina napravio suvremeni MIT, paralelni svemir.

[Weekend Warrior]

Slažem se donekle s obojicom, Prince je više nego očiti uzor i osjeti ga se valjda po cijelom albumu, kako na žustrijim stvarima, tako i na polaganijim, u nazivu pjesama.

Ipak, Timbaland je tada već razvio svoj stil, a njegova je produkcija prilično prepoznatljiva i osjeti se na svakoj stvari, posebno u ritamskom djelu.

[ray of light]

njegov najbolji album