|
Trudila sam se i jos uvijek se trudim ne potonuti do kraja, ne sasvim... Uvijek je postojao dio mene koji je sanjao... No sad, sad vise cak nemam ni o cemu sanjati.
Da, rizik zivljenja je mogucnost da stvari ispadnu drugacije od planiranog, no zar bas svaka stvar mora ispasti tako? I ne, nije "car zivota" u tome. Zajebi to da se moras borit za svaku sitnicu koju imas, a na kraju dana ispadnes nezahvalan jer nisi sretan.
Da, nisam gladna i imam krov nad glavom. Zar je ljudska sreca spala na to?
Zar nemam pravo biti razocarana jer na niti jednom polju u zivotu nisam uspjela ono sto sam zeljela?
I di mi je zdravlje? Di mi je dusevni mir? Di mi je partner? Di su mi djeca (koju vjerojatno necu moci imati)? Di su mi prijatelji? Di mi je zivot u dvadesetima?
I da... Di su mi novci da mogu bez griznje savjesti barem nekad kupit malo "srece" ako ju nemam kako drugacije generirat?
Zelim nekoliko mjeseci kvalitetnog sna, kvalitetne terapije i kvalitetnog zivota. I onda mozda opet skupim hrabrosti za barem sanjanjem o boljem necemu. Trenutno ni to nemam.
|
Razgranati mod