Jeste li se ikada osjetili razočarani u život?

[dire Dawn]

Trudila sam se i jos uvijek se trudim ne potonuti do kraja, ne sasvim... Uvijek je postojao dio mene koji je sanjao... No sad, sad vise cak nemam ni o cemu sanjati.
Da, rizik zivljenja je mogucnost da stvari ispadnu drugacije od planiranog, no zar bas svaka stvar mora ispasti tako? I ne, nije "car zivota" u tome. Zajebi to da se moras borit za svaku sitnicu koju imas, a na kraju dana ispadnes nezahvalan jer nisi sretan.

Da, nisam gladna i imam krov nad glavom. Zar je ljudska sreca spala na to?
Zar nemam pravo biti razocarana jer na niti jednom polju u zivotu nisam uspjela ono sto sam zeljela?

I di mi je zdravlje? Di mi je dusevni mir? Di mi je partner? Di su mi djeca (koju vjerojatno necu moci imati)? Di su mi prijatelji? Di mi je zivot u dvadesetima?
I da... Di su mi novci da mogu bez griznje savjesti barem nekad kupit malo "srece" ako ju nemam kako drugacije generirat?

Zelim nekoliko mjeseci kvalitetnog sna, kvalitetne terapije i kvalitetnog zivota. I onda mozda opet skupim hrabrosti za barem sanjanjem o boljem necemu. Trenutno ni to nemam.

[radical change]

Leteća kaže:

To se i ja pitam. Gdje rastu budale spremne financirati neradnike da si i ja jednu uberem pa odem u penziju.

Nema šanse, tko je naučio rintati i misli da treba nešto zaraditi i zaslužiti ne može spasti na to da ovisi o drugima.

old-soul80 kaže:

Činjenica da ćemo svi umrijeti i da će sve to završiti je u stvari oslobađajuća. Svaki put kada pomislim kako je sve ružno, nepravedno i isprazno, prisjetim se kako ćemo svi krepati jednog dana i tada mi veliki osjećaj blaženstva prođe kroz tijelo, a na licu mi ostane lagani smiješak i teleći pogled kao da sam upravo doživio orgazam.

Guštaj, krepat ćeš, može biti i dobra umirujuća poruka ukoliko se okrene na optimizam..

Tox kaže:

Jesam! U periodu života (i traje od tad) kada sam shvatio koliko me sranja proživljena tijekom odrastanja u disfunkcionalnom okruženju koštaju kvalitete života. Koliko su me nesigurnost, nisko samopouzdanje i odluke proizašle iz straha kočile, i još uvijek na neki način koče u napretku. Razočaran sam što nisam dobio odgovarajuću i adekvatnu količinu ljubavi, emotivne topline i mira u djetinjstvu umjesto nereda i nemira. Razočaran sam jer vidim koliko me psihičko oboljenje unazađuje, koliko je onog entuzijazma otišlo kvragu, kako potencijal propada u nepovrat. Razočaran sam jer sam umoran od svega toga - od misli, od depresije, od brige, od borbe koja predugo traje .... od samoga sebe. Plus zdravstveni problemi na sve to ... Naprosto rijetkim pojedincima život ispadne kako su zamišljali ali kada čovjeku život ispadne drugačiji za 150° od onog otprilike zamišljenog, a energija za išta više ne postoji ... gubi se volja za ičim ... ostane samo to - razočaranje.

Tako je, jer je to stanje svijesti, negativna tmurna kaljuža, potpuno neprirodna čovjeku ali je se čovjek drži jer ne zna za ništa bolje, i jer ga je strah živjeti i razmišljati drugačije, jer vuče olovne utege iza sebe..
No vidi ovo:
http://newsimg.bbc.co.uk/media/image...eninpeeter.jpg

Ovo ti nitko ne može ukrasti jer je satkano duboko u tebe, samo si ga prekrio debelim slojem govana od kojih ne možeš disati. Otkopaj se i gledaj pozitivno. Ta djeca ničeg materijalnog nemaju ali imaju osmjeh-optimizam, naše prirodno stanje svijesti, to je u svima nama..

[Diego Rivera]

dire Dawn kaže:

Trudila sam se i jos uvijek se trudim ne potonuti do kraja, ne sasvim... Uvijek je postojao dio mene koji je sanjao... No sad, sad vise cak nemam ni o cemu sanjati.
Da, rizik zivljenja je mogucnost da stvari ispadnu drugacije od planiranog, no zar bas svaka stvar mora ispasti tako? I ne, nije "car zivota" u tome. Zajebi to da se moras borit za svaku sitnicu koju imas, a na kraju dana ispadnes nezahvalan jer nisi sretan.

Da, nisam gladna i imam krov nad glavom. Zar je ljudska sreca spala na to?
Zar nemam pravo biti razocarana jer na niti jednom polju u zivotu nisam uspjela ono sto sam zeljela?

I di mi je zdravlje? Di mi je dusevni mir? Di mi je partner? Di su mi djeca (koju vjerojatno necu moci imati)? Di su mi prijatelji? Di mi je zivot u dvadesetima?
I da... Di su mi novci da mogu bez griznje savjesti barem nekad kupit malo "srece" ako ju nemam kako drugacije generirat?

Zelim nekoliko mjeseci kvalitetnog sna, kvalitetne terapije i kvalitetnog zivota. I onda mozda opet skupim hrabrosti za barem sanjanjem o boljem necemu. Trenutno ni to nemam.

Tocno ovako se i ja osjecam.
Mucim se, a nista nemam od toga.
Ako je to poanta zivota, onda ok.

[Tox]

dire Dawn kaže:

Trudila sam se i jos uvijek se trudim ne potonuti do kraja, ne sasvim... Uvijek je postojao dio mene koji je sanjao... No sad, sad vise cak nemam ni o cemu sanjati.
Da, rizik zivljenja je mogucnost da stvari ispadnu drugacije od planiranog, no zar bas svaka stvar mora ispasti tako? I ne, nije "car zivota" u tome. Zajebi to da se moras borit za svaku sitnicu koju imas, a na kraju dana ispadnes nezahvalan jer nisi sretan.

Da, nisam gladna i imam krov nad glavom. Zar je ljudska sreca spala na to?
Zar nemam pravo biti razocarana jer na niti jednom polju u zivotu nisam uspjela ono sto sam zeljela?

I di mi je zdravlje? Di mi je dusevni mir? Di mi je partner? Di su mi djeca (koju vjerojatno necu moci imati)? Di su mi prijatelji? Di mi je zivot u dvadesetima?
I da... Di su mi novci da mogu bez griznje savjesti barem nekad kupit malo "srece" ako ju nemam kako drugacije generirat?

Zelim nekoliko mjeseci kvalitetnog sna, kvalitetne terapije i kvalitetnog zivota. I onda mozda opet skupim hrabrosti za barem sanjanjem o boljem necemu. Trenutno ni to nemam.

Pogođeno u sridu! Boldao sam ono s čime se mogu poistovjetiti/složit i mogu samo

[Leteća]

Tox kaže:

Jesam! U periodu života (i traje od tad) kada sam shvatio koliko me sranja proživljena tijekom odrastanja u disfunkcionalnom okruženju koštaju kvalitete života. Koliko su me nesigurnost, nisko samopouzdanje i odluke proizašle iz straha kočile, i još uvijek na neki način koče u napretku. Razočaran sam što nisam dobio odgovarajuću i adekvatnu količinu ljubavi, emotivne topline i mira u djetinjstvu umjesto nereda i nemira. Razočaran sam jer vidim koliko me psihičko oboljenje unazađuje, koliko je onog entuzijazma otišlo kvragu, kako potencijal propada u nepovrat. Razočaran sam jer sam umoran od svega toga - od misli, od depresije, od brige, od borbe koja predugo traje .... od samoga sebe. Plus zdravstveni problemi na sve to ... Naprosto rijetkim pojedincima život ispadne kako su zamišljali ali kada čovjeku život ispadne drugačiji za 150° od onog otprilike zamišljenog, a energija za išta više ne postoji ... gubi se volja za ičim ... ostane samo to - razočaranje.

Bit će bolje, najgore je iza tebe.

Friško sam izašla iz te faze pa slavim.

[radical change]

dire Dawn kaže:

Trudila sam se i jos uvijek se trudim ne potonuti do kraja, ne sasvim... Uvijek je postojao dio mene koji je sanjao... No sad, sad vise cak nemam ni o cemu sanjati.
Da, rizik zivljenja je mogucnost da stvari ispadnu drugacije od planiranog, no zar bas svaka stvar mora ispasti tako? I ne, nije "car zivota" u tome. Zajebi to da se moras borit za svaku sitnicu koju imas, a na kraju dana ispadnes nezahvalan jer nisi sretan.

Da, nisam gladna i imam krov nad glavom. Zar je ljudska sreca spala na to?
Zar nemam pravo biti razocarana jer na niti jednom polju u zivotu nisam uspjela ono sto sam zeljela?

I di mi je zdravlje? Di mi je dusevni mir? Di mi je partner? Di su mi djeca (koju vjerojatno necu moci imati)? Di su mi prijatelji? Di mi je zivot u dvadesetima?
I da... Di su mi novci da mogu bez griznje savjesti barem nekad kupit malo "srece" ako ju nemam kako drugacije generirat?

Zelim nekoliko mjeseci kvalitetnog sna, kvalitetne terapije i kvalitetnog zivota. I onda mozda opet skupim hrabrosti za barem sanjanjem o boljem necemu. Trenutno ni to nemam.

U danima jake depresije i ja sam tako razmišljao a vidi me sad.. I opet guram dok se neko sranje ne dogodi i opet me pokopa, pa padnem ali se opet nekako dignem, možda pola metra, možda 10 cm, a možda do kraja..
Život jest borba, svi se borimo i onima kojima je dobro i onima koji se osjećaju loše, samo ovi drugi ne vide ništa dobro pa ne vide ni smisao da se bore. To je jedina razlika, taj jebeni optimist/pesimist stav koji definira hoćemo li na licu nositi bore od osmjeha ili tuga. Samo stav. I pritom nije važan ni novac, ni zdravlje, ni bolest, ni uspjeh, ništa jebote...

Ja sam izgubio oca, i kada mu pogledam sliku gdje je lagano nasmješen kažem pizda ti materina konju, i zatim kažem vidiš konju jedan bez obzira koliko život bio težak imao si taj osmjeh na licu, borio si se kako god si znao, bez obzira na sve, do posljednjeg daha. I taj tvoj osmjeh mi, bez obzira na sve danas godi i potiče me da se borim za sebe, svoju obitelj, svoje dijete..

Majka pak pada u depresiju, ne može se nositi sa gubitkom supruga jer je koncentrirana na isključivo ono što je izgubla, a ne što je otac pružio i ostavio iza sebe. Ona će vjerojatno pasti u težu depresiju i pokušati mene gurnuti sa sobom jer odbija živjeti i boriti se. Zašto..? Zato jer gubitak percipira isključivo na negativan način.

Zapamti, sreća je stvar isključivo TVOG izbora, i ničeg više. Život živimo da ju pronađemo, samo ju obično tražimo tamo gdje ju ne možemo naći, planovi za daleku budućnost, kritike samog sebe, glup sam, nesposoban, zašto ja ne mogu biti sretan, bogat, uspješan, zdrav, voziti dobro auto ako netko drugi, raditi za dobru plaću, uživati, voljeti, zašto meni ne može biti servirano da se ja ne borim više, nikad,... i time stalno sebi govorimo ja sam nesretan, meni je loše, ja ne vrijedim i ne zaslužujem biti sretan (jer sretan ću biti/je onaj tko je bogat, uspješan, koji ladi jaja i ništa ga ne brine).. i tako sebi radiš loše..
Jest nezgodno je kada se uz terapiju ne možeš osloniti na svoje noge, no moraš se boriti i tražiti razlog, sitnicu po sitnicu zašto živjeti i boriti se, uvijek to možeš pronaći. Život je drek, nema smisla, miljarde naših stanica guta energiju i izbacuje sranje iz sebe, nema nikakvog dubokog smisla u tome ako smisao tražiš, prestani ga tražiti, samo živi...

[dire Dawn]

Diego Rivera kaže:

Tocno ovako se i ja osjecam.
Mucim se, a nista nemam od toga.
Ako je to poanta zivota, onda ok.

Nije ok!
Odbijam prihvatiti da to bude em poanta života, em da bude ok.

Tox kaže:

Pogođeno u sridu! Boldao sam ono s čime se mogu poistovjetiti/složit i mogu samo

Ovo će možda zvučati glupo, ali s obzirom da si boldao i onaj dio da se ne usudiš sanjati... O čemu razmišljaš prije spavanja?
Meni je to trenutno najgori/najbolji dio dana... Najbolji jer se napokon mogu isključiti, a najgori jer ne postoji baš niti jedna pomisao koja me čini sretnom.
Shvaćam da se već danima (tjednima/mjesecima?) vrtim u krug i razmišljam o istom.

[dire Dawn]

radical change kaže:

Zapamti, sreća je stvar isključivo TVOG izbora, i ničeg više. Život živimo da ju pronađemo, samo ju obično tražimo tamo gdje ju ne možemo naći, planovi za daleku budućnost, kritike samog sebe, glup sam, nesposoban, zašto ja ne mogu biti sretan, bogat, uspješan, zdrav, voziti dobro auto ako netko drugi, raditi za dobru plaću, uživati, voljeti, zašto meni ne može biti servirano da se ja ne borim više, nikad,... i time stalno sebi govorimo ja sam nesretan, meni je loše, ja ne vrijedim i ne zaslužujem biti sretan (jer sretan ću biti/je onaj tko je bogat, uspješan, koji ladi jaja i ništa ga ne brine).. i tako sebi radiš loše..
Jest nezgodno je kada se uz terapiju ne možeš osloniti na svoje noge, no moraš se boriti i tražiti razlog, sitnicu po sitnicu zašto živjeti i boriti se, uvijek to možeš pronaći. Život je drek, nema smisla, miljarde naših stanica guta energiju i izbacuje sranje iz sebe, nema nikakvog dubokog smisla u tome ako smisao tražiš, prestani ga tražiti, samo živi...

Moja (ne)sreća proizlazi iz okolnosti.
Moj cijeli život je skup loših okolnosti.
I kad biram, a i kad pustim "vodi da me nosi" završim na otprilike istom mjestu. Na početku, bez ikog i ičeg i bez ikakve nade.
I kome/čemu da se onda borim?

[Diego Rivera]

dire Dawn kaže:

Nije ok!
Odbijam prihvatiti da to bude em poanta života, em da bude ok.

Naravno. Znaci da jos uvijek ima volje i zelje za zivotom u tebi.
Problem je teske depresije da sebe, i svoj zivot kao I svijet opcenito vidis kroz crne naocale.
Ali, kad budes bolje, kad se maknu te crne naocale mozes zivjeti i samo onda mozes raditi na sebi, da buduce depresije ne budu tako teske, jer ipak je nerealno ocekivati da ih ne bude uopce.

[8472]

dire Dawn kaže:

Moja (ne)sreća proizlazi iz okolnosti.
Moj cijeli život je skup loših okolnosti.
I kad biram, a i kad pustim "vodi da me nosi" završim na otprilike istom mjestu. Na početku, bez ikog i ičeg i bez ikakve nade.
I kome/čemu da se onda borim?

Pa ako puštaš da te voda nosi, 100% je ili da ćeš se negdje nasukati ili utopiti.
Uzmi svoj život u svoje ruke, prestani kukati o lošim okolnostima i stvori nove životne situacije po svojoj želji.
Skupi svoje mogućnosti, prepreke naznači kakve su pa nađi način kako da ih zaobiđeš u skladu sa svojim mogućnostima.
Niko to ne može napraviti umjesto tebe, ni baba, ni mama, ni susjeda. Jebiga. Problem je samo tvoj. Samo ga ti možeš riješiti.
Prestani zamišljati taj neki utopijski život koji si zamislila da drugi pod normalno vode, to ti je sranje. Imaginarno.
Zašto bi težila nečemu što je drugima "normalno". "Normalno" je jeben pojam, skrivamo iza njega sva vlastita srana i serviramo upakirana u zlatni papir. Normalno ne postoji, to je imaginarni pojam u koji se nagurava većina da ne bi bila "nenormalna"

Evo spomenula si djecu. Ako zbog organskih problema ne budeš mogla imati svoju djecu, a želiš djecu, onda vidi želiš li ih zbog sebe ili zbog njih?
Ako je zbog sebe, onda idi odmah uzmi kućnog ljubimca, da ne čekaš. Jer ionako je velika šansa da djecu imati nećeš.
Ako je do djece, razmotri opciju posvojenja negdje u budućnosti. Tim činom bi mogla usrećiti i pružiti dom nekome kome je ta mogućnost u startu oduzeta.

Kužiš. Prestani kukati i vidi što možeš nadalje napraviti sama
To što si sjebana, a jebiga, mogu ti reçi samo da mi je žao.

Oni "normalni" ti neće pričati da su sjebani, a vjeruj mi svatko je negdje u nekom dijelu života sjeban.

Samo o tebi ovisi koliko se prepuštaš tome.

[dire Dawn]

8472 kaže:

Pa ako puštaš da te voda nosi, 100% je ili da ćeš se negdje nasukati ili utopiti.
Uzmi svoj život u svoje ruke, prestani kukati o lošim okolnostima i stvori nove životne situacije po svojoj želji.
Skupi svoje mogućnosti, prepreke naznači kakve su pa nađi način kako da ih zaobiđeš u skladu sa svojim mogućnostima.

Moje zelje i mogucnosti su dva razlicita pojma.
Primjera radi - zelim zivjeti i raditi u Zagrebu, ali nemam tu mogucnost i pokusaj (koji me skupo kostao na kraju) je ispao samo to. Par mjeseci onog sto ostatak zivota necu zivit. Jel mi taj pokusaj napravio vise stete nego koristi? Tko zna...

Prestani zamišljati taj neki utopijski život koji si zamislila da drugi pod normalno vode, to ti je sranje. Imaginarno.
Zašto bi težila nečemu što je drugima "normalno".

Ne vidim sto je "utopijski" u zelji da jednog dana imam vlastiti stan i auto, partnera koji me voli i podrzava te da radim posao za placu koja nije minimalac.
Ne djeluje mi to kao da sanjam o necemu sto je SVIMA nedostupno, stovise, postoji hrpa ljudi koji zive barem dio od nabrojanog, pa nemam dojam da je bas toliko nedostizno.
No da, lakse je moje zelje za normalnim zivotom, onim koji je MENI normalan, otpisao kao ovakve ili onakve nego jednostavno pokusati shvatiti da ono sto drugi gledaju kao uobicajeni, meni je nedostizno.

Evo spomenula si djecu. Ako zbog organskih problema ne budeš mogla imati svoju djecu, a želiš djecu, onda vidi želiš li ih zbog sebe ili zbog njih?

Zbog sebe ili zbog njih?
Ne znam.
Kako uopce opisati zasto zelim djecu?
Naprosto ih zelim.

I koliko god kucni ljubimci bili dio moje obitelji, nikad nece moci zamjeniti dijete jer im to ni nije uloga.
Oni mogu nadopuniti obitelj, ali u mojoj glavi oni sami nisu obitelj koju zelim.
Sama sa 5 macaka djeluje super, ali da ce ijedna od njih umanjiti zelju za djetetom - noup.

Posvajanje je komplicirano kod nas, a samohrani roditelj koji zeli posvojit... Da...

[Layla DM]

Hrpetinu puta. Pa i sad trenutno se tako osjecam.
Jos uvijek se borim sa sobom da ne potonem ali nekako me snaga napusta, nemam se za sto vise boriti.

[8472]

dire Dawn kaže:

Moje zelje i mogucnosti su dva razlicita pojma.

Onda prestani sama sebe sažaljevati i prilagodi želje mogućnostima.

[Diego Rivera]

8472 kaže:

Onda prestani sama sebe sažaljevati i prilagodi želje mogućnostima.

Ne vidim kolika je ta granica koju čovjek može prihvatiti? Koliko čovjek mora nisko pasti da odbija prihvatiti situaciju?
A i onda-koje su mu opcije? Samoubojstvo?

Postoje ljudi koji imaju savršeno sređene živote, a opet nisu zadovoljni. Jer žele više. Jednom sam mojoj dr. u razgovoru spomenuo da su mi želje obitelj i stalan posao. Rekla mi je da sam dosta visoko postavio tu ljestvicu. A ona npr ima sve to i još puno više. Da se razumijemo ja nisam sposoban biti liječnik niti bih mogao izdržati tu odgovornost koju ona nosi da bi dobila svoju plaću.

Treba znati pronaći svoju vrijednost, ali teško je npr. meni prihvatiti situaciju koji sam bio normalno i zdravo dijete da ću doživotno biti bolestan, piti lijekove koji usporavaju, snizuju raspoloženje i imaju nuspojave, a ni povremene hospitalizacije uz sve to nisu isključene.

Naravno o nekoj obitelji zbog svega toga mogu samo sanjati, a stalan posao je isto tako možda prevelika želja. Ma

[skorpionka87]

I previše puta. .

[dire Dawn]

8472 kaže:

Onda prestani sama sebe sažaljevati i prilagodi želje mogućnostima.

Ma odjebi.
Necu se pomirit s tim da ne zasluzujem bolje samo zato sto sam igrom okolnosti zavrsila sa zdravstvenim stanjem u kojem jesam.

Slobodno budi otrovni forumas, al mene mozes pocet zaobilazit.

[8472]

Diego Rivera kaže:

Ne vidim kolika je ta granica koju čovjek može prihvatiti? Koliko čovjek mora nisko pasti da odbija prihvatiti situaciju?
A i onda-koje su mu opcije? Samoubojstvo?

Postoje ljudi koji imaju savršeno sređene živote, a opet nisu zadovoljni. Jer žele više. Jednom sam mojoj dr. u razgovoru spomenuo da su mi želje obitelj i stalan posao. Rekla mi je da sam dosta visoko postavio tu ljestvicu. A ona npr ima sve to i još puno više. Da se razumijemo ja nisam sposoban biti liječnik niti bih mogao izdržati tu odgovornost koju ona nosi da bi dobila svoju plaću.

Treba znati pronaći svoju vrijednost, ali teško je npr. meni prihvatiti situaciju koji sam bio normalno i zdravo dijete da ću doživotno biti bolestan, piti lijekove koji usporavaju, snizuju raspoloženje i imaju nuspojave, a ni povremene hospitalizacije uz sve to nisu isključene.

Naravno o nekoj obitelji zbog svega toga mogu samo sanjati, a stalan posao je isto tako možda prevelika želja. Ma

Želje u raskolu s mogućnostima vode do razočarenja, depri, frustracija, pa i samoubojstva.
Zato je bitno da se želje i mogućnosti balansiraju.
Prilagodiš ono što možeš. Što ne možeš, jebiga. Nemoš pomaknut planinu. Možeš ju zaobići.

I naravno da je jako individualno.

Super si opisao ovo sa psihićkom. Raspon je stvarno velik. Ja sam isto htjela biti pilot, doktorica, nuklearna fizičarka.
Ali nisam sposobna ni za jedno od toga.
I što sad?
I ja sam odrastala misleći kako su moji starci najbolji na svijetu, da boljeg nema, ma vrh, milina, da nema smrti, bolesti, pojam patnje je bio kad bi dobila minus jer nisam napisala domaći rad. Tu obitelj više nemam.
I što sad?
Imam muža i djecu, ali ako se ne brinem o njima neću ih bome imati doživotno. Otići će i muž i djeca.
I što onda?
Radim u struci za sebe, ne ide najbolje, jebiga bolje nego da radim na kasi u Konzumu ili da sam nezaposlena.
I koga briga? One koji su nezaposleni ili rade u Konzumu na kasi?
Ma boli koga kurac za mene.


Dire, niko nije rekao da ne zaslužuješ bolje. Samo sam ti htjela reći da ne živiš u praznim nadama već iskoristiš što možeš, sad, odmah.
Vjerujem da ima stvari zbog kojih bi se mogla osjećati puno sretnije i zadovoljnije.

[Vordas]

8472 kaže:

Želje u raskolu s mogućnostima vode do razočarenja, depri, frustracija, pa i samoubojstva.
Zato je bitno da se želje i mogućnosti balansiraju.
Prilagodiš ono što možeš. Što ne možeš, jebiga. Nemoš pomaknut planinu. Možeš ju zaobići.

I naravno da je jako individualno.

Super si opisao ovo sa psihićkom. Raspon je stvarno velik. Ja sam isto htjela biti pilot, doktorica, nuklearna fizičarka.
Ali nisam sposobna ni za jedno od toga.
I što sad?
I ja sam odrastala misleći kako su moji starci najbolji na svijetu, da boljeg nema, ma vrh, milina, da nema smrti, bolesti, pojam patnje je bio kad bi dobila minus jer nisam napisala domaći rad. Tu obitelj više nemam.
I što sad?
Imam muža i djecu, ali ako se ne brinem o njima neću ih bome imati doživotno. Otići će i muž i djeca.
I što onda?
Radim u struci za sebe, ne ide najbolje, jebiga bolje nego da radim na kasi u Konzumu ili da sam nezaposlena.
I koga briga? One koji su nezaposleni ili rade u Konzumu na kasi?
Ma boli koga kurac za mene.


Dire, niko nije rekao da ne zaslužuješ bolje. Samo sam ti htjela reći da ne živiš u praznim nadama već iskoristiš što možeš, sad, odmah.
Vjerujem da ima stvari zbog kojih bi se mogla osjećati puno sretnije i zadovoljnije.

Prestala si brojit dana, vidi se.

[Leteća]

8472 kaže:

Želje u raskolu s mogućnostima vode do razočarenja, depri, frustracija, pa i samoubojstva.
Zato je bitno da se želje i mogućnosti balansiraju.
Prilagodiš ono što možeš. Što ne možeš, jebiga. Nemoš pomaknut planinu. Možeš ju zaobići.

I naravno da je jako individualno.

Super si opisao ovo sa psihićkom. Raspon je stvarno velik. Ja sam isto htjela biti pilot, doktorica, nuklearna fizičarka.
Ali nisam sposobna ni za jedno od toga.
I što sad?
I ja sam odrastala misleći kako su moji starci najbolji na svijetu, da boljeg nema, ma vrh, milina, da nema smrti, bolesti, pojam patnje je bio kad bi dobila minus jer nisam napisala domaći rad. Tu obitelj više nemam.
I što sad?
Imam muža i djecu, ali ako se ne brinem o njima neću ih bome imati doživotno. Otići će i muž i djeca.
I što onda?
Radim u struci za sebe, ne ide najbolje, jebiga bolje nego da radim na kasi u Konzumu ili da sam nezaposlena.
I koga briga? One koji su nezaposleni ili rade u Konzumu na kasi?
Ma boli koga kurac za mene.


Dire, niko nije rekao da ne zaslužuješ bolje. Samo sam ti htjela reći da ne živiš u praznim nadama već iskoristiš što možeš, sad, odmah.
Vjerujem da ima stvari zbog kojih bi se mogla osjećati puno sretnije i zadovoljnije.

Ja sam htjela biti prva yu-kozmonautkinja.

Ali, eto, ostah bez države. Onda sam išla na autogeni trening kod jedne njuejđ frikuše koja je pričala da možeš dobiti sve što hoćeš ako to marljivo vizualizirala. Pa sam je pitala ima li smisla da vizualiziram kako se šetam po Marsu jer si eto to baš želim a znam da je vjerojatnost za to zanemarivo malena. Gledala me je kao da sam pala s istog i nije mi odgovorila na pitanje.

Onda kad su došli oni komercijalni letovi u orbitu htjela sam si guzicu pojest. Tuka mi je trebala reći da vizualiziram pare jer je s njima sve moguće.

[8472]

Leteća kaže:

Ja sam htjela biti prva yu-kozmonautkinja.

Ali, eto, ostah bez države. Onda sam išla na autogeni trening kod jedne njuejđ frikuše koja je pričala da možeš dobiti sve što hoćeš ako to marljivo vizualizirala. Pa sam je pitala ima li smisla da vizualiziram kako se šetam po Marsu jer si eto to baš želim a znam da je vjerojatnost za to zanemarivo malena. Gledala me je kao da sam pala s istog i nije mi odgovorila na pitanje.

Onda kad su došli oni komercijalni letovi u orbitu htjela sam si guzicu pojest. Tuka mi je trebala reći da vizualiziram pare jer je s njima sve moguće.

Ovo za pare, skidam kapu