Utjecaj ponašanja majke na kći?

[AnaLuna8]

Par slika za svih onih koji se bore sa toksicnim clanom obitelji

Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk

[tiluriumm]

@AnaLuna8 Nemoj nizati postove imaš opciju uredi/edit pa prepravi post ako si se sjetila još nečega, to ti je obično zabranjeno i kažnjava se na forumima, al vidim da si prilično nova.

Ne znam koliko ti je godina, pošto još živiš s mamom pretpostavljam da nije više od 20 i da ne radiš/nemaš primanja pa je samostalan život teško ostvariv. Kad pređemo određene godine, ako smo po prirodi samostalniji duh teško funkcioniramo pod nekim drugim, živimo pod kontrolom i tuđim pravilima. Radi na tome da ostvariš svoju samostalnost i život kako ti želiš.
Nemoj se hvatati za djetinje gluposti poput toga što ti je u 8 razredu (13-14g) pročitala dnevnik. Mislim da ne poznajem roditelja/majku koji to nisu učinili. Iako se nama to čini kao smak svijeta, ako ga imaš sačuvanog sigurno se sada sama sebi smiješi svojim rečenicama. Glupost je trovati sebi život i odnose takvim stvarima. Je, to je bila invazija na tvoju "privatnost", ali realno kao 14-o godišnje dijete nemaš ti pravo na veliku privatnost. Da nije ona, pročitala bi ti sestra, brat
Očito ti majka iz nekog samo njoj znanog razloga nije mogla, znala ili htjela izgraditi s tobom takav odnos da umjesto da pišeš dječji dnevnik te stvari kažeš direktno njoj. Kao dijete koje nije izgradilo povjerenje u svoju majku ti si imala veći poriv svoje misli pisati na papir nego reći njoj, a nju je grizlo što ti to njoj skrivaš. Činjenica da je uopće znala za taj dnevnik i pročitala ga pokazuje da ipak nije bila tako nemarna i zanemarivala te, ali vaša komunikacija jednostavno nije bila funkcionalna.
Kako god bilo, davno si prerasla vrijeme kada ti je mama od životne važnosti. Pokušaj odrast i ne voditi se zamjerkama i svoju ličnost graditi kao ličnost žrtve. Ako već nemaš podršku majke onda se sama ili uz pomoć drugih osoba treba izboriti da postaneš samostalna, snažna i empatična osoba kad to već nisi naučila od majke.

Nije lako kad je majka zatvorena i malo ili nimalo empatična osoba, ali najlakše je osuditi. Jednostavno nisu svi ljudi isti, pa tako ni majke. Svi bi htjeli odnos s roditeljima i obitelji kao iz nekakve idealizirane filmske priče, ali to nije realno. Osim toga prenaglašavanje uloge majke u životu i odgoju zadnjih desetljeća otišlo je u krajnost i onda samo dovodi do ovakvih razočarenja. Nije realno očekivati od svake žene da bude svetica, da bude uvijek mila i draga, da nakon poroda više ne postoji kao osoba i da je dijete/djeca centar svijeta i jedina briga i posao koji u njenim očima postoji. Trebali bi se i mi malo osvijestiti i shvatiti da nakon nekih godina, kada ti treba hrana, odgoj, oblačenje, podizanje na noge i odrastanje, više ne ovisiš isključivo o toj ženi koja te donijela na svijet i sada si svoj čovjek. Pubertet kao biološki proces upravo bi trebao služiti odvajanju od majčinih skuta i realiziranju nove neovisne osobe.
Ali moderni svijet, odgoj i stvaranje veza dovelo nas je do toga da majke često odbijaju to odvajanje, odbijaju prihvatiti da više nisu samo majke malog nejakog djeteta nego da sad imaju drugu ulogu, trebaju dijete pustiti da poleti i stvoriti ulogu isključivo podrške iz daljine, pomoći ako je potrebna, savjetovanja i mentorstva ako su za to sposobne. Pošto to najčešće ne mogu, onda se ponašaju obrnuto (ti ćeš uvijek biti moja beba, ti si moje dijete, mama je najvažnija, nitko te ne voli kao mama...) pa sad imamo generacije djevojaka 20+ koje nikad nisu skuhale puni jestivi obrok, upalile mašinu za veš, ušile čarapu ili gumb i muškarce sa tim istim karakteristikama koji za svaki problem trče mami. Stvara se nezdravo, posesivno, djetinjasto društvo sa sve više psiholoških oboljenja i nespremno za borbu sa stvarnim životom.

[KANARinka27]

AnaLuna8 kaže:

Ja stvarno ne razumijem da imam tako hladnu majku, to je pre bolno i konfuzno. Svaki dan je borba i patnja, ali izvuci se moram i ozdravit sto prije.
Tesko je shvatiti da je zaista takva, tesko je povjerovati da mozda ne osjeca nista dok joj objasnjavam da me strasno povrijedila u proslosti, i placem. Bo, uhh. Muke..
Valjda ce i to jednog dana zavrsiti meni u korist, jer kad god se izrazim i 'optuzim' je za lose ponasanje, nastupa ignore, hladnoca, ljutnja i stav. I tako dani idu...
Jedva cekam da se odselim.

Ima li tko netko jos koj primjer takvog ponasanja kod svoje majke?

Ja sam je danas pitala dali misli da je uredu sto je procitala moj dnevnik u osmom osnovne, prvo se pravila luda, pa me gledala, pa je rekla ne sjecam se, pa je dodala 'ako i jesam to je bilo sa razlogom ali rijesile smo mi to'.
Ne, nismo rijesile dokle god ili ja odlucim sve pustit iza sebe ili dok mi na to pitanje odgovori sa suosjecanjem.


Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk

Ana Luna, imaš li kakvu drugu stariju žensku osobu s kojom si bliska i možeš se s njom družiti? Nekada pomaže ako imamo nekog, makar susjeda, s kim možemo porazgovarati u takvim situacijama?

Što se tiče tvog dečka; on nije nikakvo mjerilo tvoje kvalitete. Ti ćeš sigurno kad se makneš u neku drugu sredinu naći društvo koje će ti odgovarati.

Ukoliko nemaš nikoga s kim bi mogla porazgovarati možda bi bilo dobro da odeš u neki centar za krizna stanja i popričaš s psihologom/psihijatrom o svojim problemima (ne mora to nitko znati osim tebe, čisto da tebi bude bolje).

U svakom slučaju, sretno ti bilo!

[emilyemily]

Nažalost imam vrlo sličan slučaj mnogima. Trenutno mi je 24 godinae i uvjerena sam da je ono što moja majka ima narcisoidan poremećaj ličnosti. Odrastanje s ovakvom majkom nije nimalo lako. Kroz cijelo djetinjstvo konstantno sam slušala kritike na apsolutno sve, konstantni napadaji bijesa zbog svake sitnice, fizičko i psihičko zlostavljanje itd. Danas je situacija drugačija jer je moj otac na višoj poziciji odnosno posjeduje neku političku moć. Moj je otac ustvari sluga moje majke i ne znam kako to sve uspije izdržat, život mu se svodi na konstantno ugađanje njenim prohtjevima kojima nema kraja i koji su nadasve apsurdni. Ne može se rastat jer ga moja majka ucjenjuje i spremna je na sve, pa i na laži koje joj nisu strane, a on si to zbog položaja ne želi priuštiti. Majka konstantno glumi žrtvu kojoj je najteže iako joj je život ustvari savršen, ne radi ništa samo se žali i zapovijeda... Ukoliko ne dobije ono što želi iste sekunde nastaje teška drama, vrištanje, emocionalna manipulacija, uvrede. Misli da su svi ljubomorni na nju, a ona je ljubmorna na sve. S obzirom na to da je otvorila instagram jš je gore, stalno ga lista i kuka kako sve žene imaju sve i savršene živote, a njoj je teško i zahtjeva skupe stvari koje vidi kod njih, posvađala nam je cijelu obitelj i nikoga ne podnosi, a ni niko drugi nema niti jednu lijepu riječ za nju. Ne komunicira ni sa svojim roditeljima, primjerice moj deda je obolio od raka i u tom trenutku je prestala imat ikakav kontakt sa njime. Moja baka je siromašna i jednom ju je zvala i molila da joj posudi novce za hranu, a ova ju je hladno odbila. Kad ih vidi na cesti ni ne pozdravi ih. Što se tiče našeg odnosa, ja sam se odlučila maknuti od nje i otišla sam studirati u drugi grad i to me spasilo. Trenutno mi je plan bio otići u drugu državu, daleko od nje, gdje ću se moć sama uzdržavati i imati pristojan život. Nažalost, brat mi je dobio psihotičnu epizodu i sada je u bolnici. Otac i ja smo se dogovorili kako će on sada živjeti samnom dok ne vidimo kako će mu bit kako bi ga maknuli od nje. Šokiralo me što ni u trenutku ove situacije ona nije imala stvarne osjećaje za njega nego samo neke odglumljene. Moji su roditelji bili na putu i rekla sam im kako mi bratu nije dobro, da ima halucinacije, priviđenja, čuje glasove koji ga stalno vrijeđaju i da ga moraju hitno naručiti doktoru i da ne viču na njega. Kada su došli doma ona je napravila takvu dramu jer nije imala ključeve od stana, urlala je da su susjedi izašli na dvorište, a moje je brat ovdje puko. Bilo je ovdje još niz sličnih događaja no ne želi odugovlačiti i pisati sve jednostavno sam morala podijeliti negdje. Naime ona je jako opsjednuta sa fancy i materijalnim stvarima, ljubomorna je na druge ukoliko imaju nešto bolje od nje i to čak i na ljude s tva, javne osobe, pa često i na mene. Vrlo često je znala imat napad ljubomore kada bi me neko pohvalio ili ne daj bože da si nešto priuštim, konstantno mi je otac stvari kupovao u tajnosti daleko od njenog znanja. Napada oca ukoliko pokažeikakkvu pažnju za mene ili stane na moju stranu, verbalno i fizički. Ako bi mi nešto omogućila uvijek bi mi to nabijala na nos. Ona je jednostavno psihički bolesna i uopće ne može objektivno sagledati sebe,ne može dati niti jednu kritiku na sebe ili priznati krivnju u ijednom trenutku. Bila je kod 6 psihologa i kad god bi joj neko rekao da je problem u njoj poludila bi i rekla da je psiholog loš. Uvrede koje upućuje meni i ostalima u obitelji jednostavno su nezamislive, da je netko tako nešto u stanju reći. Za svako dobro je zasllužna ona, njeni geni ili nešto slično. Uglavnom ima se šta pisati, ali ovdje ću stati.
Mislim da ovo ima itekakav utjecaj na dijete. Meni je nepojmljivo da majka nema ljubavi za svoje dijete ili da može na njega biti toliko ljubomorna i izreći mu stvari koje moja kaže, ali iz svog primjera vas uvjeravam da to može. Trebalo mi je evo 24 godine da shvatim da je to psihički poremećaj i da jednostavno svaki njen postupak treba gledat kroz to, naime njeno je ponašanje vrlo predvidljivo. Ovakve su majke otrov za okolinu i naravno one koji su najbliže oko nje. Konstantne uvrede i ponižavanja nisu lak teret za nijedno dijete. Ono što je bitno je shvatiti da si ove osobe ne mogu ni same pomoći kada to već dođe do neke ovakve razine i da se one hrane omalovažavanjem drugih odnosno uzdizanjem sebe. Najbolje i jedino rješenje je maknuti se od njih na distancu i ne uzimati sebi ono što vam govore iako to može biti vrlo teško jer su vam ipak majke Jednog dana učiniti bolje za svoje dijete. Ja svoju majku žalim jer ona iako ima sve ne može biti sretna i živi u konstantnoj mržnji za sve oko sebe. Primjećujem velik nedostatak samopouzdanja kod sebe, no najbitnije je osvijestit sve. Ne ulazite u konflikte i ne trudite se objanjašnjavat svoje stajalište ukoliko vidite da to nema smisla, ugl. ne trošite svoju energiju na ovakve osobe.
Evo svašta sam napisala, ali osjećala sam ko da moram ispustiti sve...
Prijateljica mi je poklonila knjigu " Narcis i ruža" pa toplo preporućam drugima koji misle da bi njihovi bližnji mogli imati isti "problem".

[forchetta]

Profinjena kaže:

Jos da nadodam ovo: u navedenoj obitelji je otac totalna suprotnost majci.

Ima u mojoj okolini jos 1 identican primjer, samo s razlikom sto tu hladnocu i manjak ljubavi pokazuje otac, a majka je totalno suprotna, topla i puna ljubavi.

Zanima me i koliko i kako na kcer moze utjecati kad taj manjak ljubavi pokazuje majka, a koliko i kako u ovom drugom primjeru kad manjak ljubavi pokazuje otac? Ima li razlike? Mogu li posljedice biti slicne ili totalno razlicite?

Dobro si rekao, Elysium - ljubav se podrazumijeva, ali i ne pokazuje. Koja ironija.

Ja sam odrasla uz takvu majku.
Problem u budućnosti vidim jedino u emotivnom smislu.
Meni se srećom nije dogodilo u nekom velikom obujmu ili previše intenzivnom, ali budući da sam jako osjetljiva oko bilo kakvih životnih disbalansa odmah radim analize i pokušavam razumjeti zašto mi se nešto događa, pa sam postala svjesna nekih stvari tijekom života gledajući sebe i druge koji su odrastali na identičan način.

Problem je u tome što takvim ljudima kronično nedostaje ljubavi i prema sebi i prema drugima. Obično negdje u sebi takve osobe budu povrijeđene jer su svjesne i vide iz okoline da bi roditelj trebao biti topla i brižna osoba, a oni to nemaju. Što je više topline u primjerima oko njih, zo je njima teže iznutra.
Zato se može dogoditi da djevojčice kasnije imaju problema u vezama u smislu da ih može vijati svaka budala koja im pokaže malo pažnje i ljubavi, a one to shvate i prihvate doslovno i kao gotovu činjenicu.
Takva osoba ih može povrijediti a one još više patiti u sebi, jer im je taj obrazac dobro poznat od prije. Imaš nekoga, a nemaš nikoga.
To može biti traumatično iskustvo. Naročito ako do doživljava opetovano.
Također kad postanu majke moraju naučiti pružati ljubav. Mislim da je tu i ključ zacjeljivanja. Kad nauče svom djetetu davati bezgranične količine ljubavi i uživati u tom osjećaju, postanu svjesne mnogih stvari koje su kao male prolazile.

Dečki u ovom slučaju znaju imati hendikep i ne znati pokazivati ljubav svojoj partnerici, tj imati blokade u glavi u smislu da žele i trebaju ljubav, da će na svaki način poticati drugu stranu da im iskažu ljubav, da bi osjećali tu toplinu nečije ljubavi jer je to ono što im treba, a sa druge strane ne mogu se dovoljno opustiti i često namjerno povrijede svoje partnerice kako bi se osvetili za nešto što datira iz djetinjstva.
Tako njihove partnerice ni krive ni dužne stradavaju u nekakvim toplo hladnim igricama, a uživaju u ljubavi samo onih pet minuta kad to njihovim partnerima odgovara da bi iskamčili dozu emocija.

[Cibor]

la forchetta ... bas si draga uvijek pokusavas svih oravdati, nije uvijek to dobro.

emilyemily...bitno je da ti vidis kakva je i da nastojis iz toga nesto nauciti

Nisu sve majke idealne i nisu sve stvorene da budu majke ali znam puno mladih zena koje su upravo zbog takvih majki prostale predivne, njezne i divne osobe i brizne mame....

Zato cure bitno je da ste svijesne njihovih nedostataka i ne dozvolite da to ide dalje.

[forchetta]

Cibor kaže:

la forchetta ... bas si draga uvijek pokusavas svih oravdati, nije uvijek to dobro.

emilyemily...bitno je da ti vidis kakva je i da nastojis iz toga nesto nauciti

Nisu sve majke idealne i nisu sve stvorene da budu majke ali znam puno mladih zena koje su upravo zbog takvih majki prostale predivne, njezne i divne osobe i brizne mame....

Zato cure bitno je da ste svijesne njihovih nedostataka i ne dozvolite da to ide dalje.

Hvala ti
Mada sam svjesna da dobrice i drageci ne prolaze baš najbolje u životu
U rl sam prilično hladnokrvna i stroga. To me valjda čuva od nekih većih osobnih gluposti i krivih ljudi u životu.

Emilyemily, žao mi je što to prolaziš, znam kako ti je. Jedino što ti mogu reći, zaštiti sebe.
Kad sam izašla iz puberteta i kad sam shvatila da mi taj otrovni odnos, tj njeni otrovni pokušaji uplitanja u život i životne odluke narušavaju zdravlje uma i tijela, kvalitetu života i tadašnju vezu, otišla sam psihologici na razgovor. Nisam joj došla plakati niti si olakšavati dušu. Došla sam s konkretnim pitanjima i primjerima napisanim na papir i pitala je što učiniti u pojedinim situacijama da stvari držim pod kontrolom, da zdravo živim, a da nastavim komunikaciju s njom jer mi je tada bilo nezamislivo da ne razgovaram s roditeljima.
Taj razgovor mi je promijenio život, još uvijek se pridržavam savjeta koje sam dobila i mama više nikad nije imala ispade ni deranja kad sam ja u pitanju.
Tako je već više od 20g.
Informiraj se, uči i nemoj trpjeti. Nema smisla. Kao ni bježati, jer će te to uvijek proganjati.

[Velika zemska]

emilyemily kaže:

Nažalost imam vrlo sličan slučaj mnogima. Trenutno mi je 24 godinae i uvjerena sam da je ono što moja majka ima narcisoidan poremećaj ličnosti. Odrastanje s ovakvom majkom nije nimalo lako. Kroz cijelo djetinjstvo konstantno sam slušala kritike na apsolutno sve, konstantni napadaji bijesa zbog svake sitnice, fizičko i psihičko zlostavljanje itd. Danas je situacija drugačija jer je moj otac na višoj poziciji odnosno posjeduje neku političku moć. Moj je otac ustvari sluga moje majke i ne znam kako to sve uspije izdržat, život mu se svodi na konstantno ugađanje njenim prohtjevima kojima nema kraja i koji su nadasve apsurdni. Ne može se rastat jer ga moja majka ucjenjuje i spremna je na sve, pa i na laži koje joj nisu strane, a on si to zbog položaja ne želi priuštiti. Majka konstantno glumi žrtvu kojoj je najteže iako joj je život ustvari savršen, ne radi ništa samo se žali i zapovijeda... Ukoliko ne dobije ono što želi iste sekunde nastaje teška drama, vrištanje, emocionalna manipulacija, uvrede. Misli da su svi ljubomorni na nju, a ona je ljubmorna na sve. S obzirom na to da je otvorila instagram jš je gore, stalno ga lista i kuka kako sve žene imaju sve i savršene živote, a njoj je teško i zahtjeva skupe stvari koje vidi kod njih, posvađala nam je cijelu obitelj i nikoga ne podnosi, a ni niko drugi nema niti jednu lijepu riječ za nju. Ne komunicira ni sa svojim roditeljima, primjerice moj deda je obolio od raka i u tom trenutku je prestala imat ikakav kontakt sa njime. Moja baka je siromašna i jednom ju je zvala i molila da joj posudi novce za hranu, a ova ju je hladno odbila. Kad ih vidi na cesti ni ne pozdravi ih. Što se tiče našeg odnosa, ja sam se odlučila maknuti od nje i otišla sam studirati u drugi grad i to me spasilo. Trenutno mi je plan bio otići u drugu državu, daleko od nje, gdje ću se moć sama uzdržavati i imati pristojan život. Nažalost, brat mi je dobio psihotičnu epizodu i sada je u bolnici. Otac i ja smo se dogovorili kako će on sada živjeti samnom dok ne vidimo kako će mu bit kako bi ga maknuli od nje. Šokiralo me što ni u trenutku ove situacije ona nije imala stvarne osjećaje za njega nego samo neke odglumljene. Moji su roditelji bili na putu i rekla sam im kako mi bratu nije dobro, da ima halucinacije, priviđenja, čuje glasove koji ga stalno vrijeđaju i da ga moraju hitno naručiti doktoru i da ne viču na njega. Kada su došli doma ona je napravila takvu dramu jer nije imala ključeve od stana, urlala je da su susjedi izašli na dvorište, a moje je brat ovdje puko. Bilo je ovdje još niz sličnih događaja no ne želi odugovlačiti i pisati sve jednostavno sam morala podijeliti negdje. Naime ona je jako opsjednuta sa fancy i materijalnim stvarima, ljubomorna je na druge ukoliko imaju nešto bolje od nje i to čak i na ljude s tva, javne osobe, pa često i na mene. Vrlo često je znala imat napad ljubomore kada bi me neko pohvalio ili ne daj bože da si nešto priuštim, konstantno mi je otac stvari kupovao u tajnosti daleko od njenog znanja. Napada oca ukoliko pokažeikakkvu pažnju za mene ili stane na moju stranu, verbalno i fizički. Ako bi mi nešto omogućila uvijek bi mi to nabijala na nos. Ona je jednostavno psihički bolesna i uopće ne može objektivno sagledati sebe,ne može dati niti jednu kritiku na sebe ili priznati krivnju u ijednom trenutku. Bila je kod 6 psihologa i kad god bi joj neko rekao da je problem u njoj poludila bi i rekla da je psiholog loš. Uvrede koje upućuje meni i ostalima u obitelji jednostavno su nezamislive, da je netko tako nešto u stanju reći. Za svako dobro je zasllužna ona, njeni geni ili nešto slično. Uglavnom ima se šta pisati, ali ovdje ću stati.
Mislim da ovo ima itekakav utjecaj na dijete. Meni je nepojmljivo da majka nema ljubavi za svoje dijete ili da može na njega biti toliko ljubomorna i izreći mu stvari koje moja kaže, ali iz svog primjera vas uvjeravam da to može. Trebalo mi je evo 24 godine da shvatim da je to psihički poremećaj i da jednostavno svaki njen postupak treba gledat kroz to, naime njeno je ponašanje vrlo predvidljivo. Ovakve su majke otrov za okolinu i naravno one koji su najbliže oko nje. Konstantne uvrede i ponižavanja nisu lak teret za nijedno dijete. Ono što je bitno je shvatiti da si ove osobe ne mogu ni same pomoći kada to već dođe do neke ovakve razine i da se one hrane omalovažavanjem drugih odnosno uzdizanjem sebe. Najbolje i jedino rješenje je maknuti se od njih na distancu i ne uzimati sebi ono što vam govore iako to može biti vrlo teško jer su vam ipak majke Jednog dana učiniti bolje za svoje dijete. Ja svoju majku žalim jer ona iako ima sve ne može biti sretna i živi u konstantnoj mržnji za sve oko sebe. Primjećujem velik nedostatak samopouzdanja kod sebe, no najbitnije je osvijestit sve. Ne ulazite u konflikte i ne trudite se objanjašnjavat svoje stajalište ukoliko vidite da to nema smisla, ugl. ne trošite svoju energiju na ovakve osobe.
Evo svašta sam napisala, ali osjećala sam ko da moram ispustiti sve...
Prijateljica mi je poklonila knjigu " Narcis i ruža" pa toplo preporućam drugima koji misle da bi njihovi bližnji mogli imati isti "problem".

O da, majka ti ja narcis... ovo sa glumljenjem osjećaja, sa stalnim kritiziranjem, i pogotovo ne priznavanjem krivice otkriva narcise...

Narcisi nikad u životu neće reći da su nešto krivo napravili, baš nikad.. ovo sa kritiziranjem ti je kod njih normalno jer njima nikad ništa nije dobro...

oni se sami osjećaju kao govno pa to projiciraju na druge...(iako na van pršte samopouzdanjem)

ja mrzim taj njihov odvratan umjetni osmjeh, kad vidim da se neko brutalno umjetno smije... muka mi bude... jer iza tog osmjeha se najčešće krije glavu ću ti sasjeć, al bitno je da se ja smijem i da sam vječito ljubazna

druga stvar ne podnose bliske odnose, pa onda tako ni svoju obitelj... općenito ne vole bliske odnose već samo fasade... sazdani su od maska, zato što nemaju svoju osobnost... zato ja mrzim maske..

ugl hrabra si djevojka i super da si to mlada svatila, samo hrabro 👍

[impatiens]

Ovo mi je tako poznato. Mislim da prva stvar koju treba učiniti jeste fizički se odmaknuti, ako može u drugi grad, još bolje u drugu državu. Meni je pomogao odlazak na studij, a nakon toga i financijsko osamostaljenje. Kada imaš svoju paru i ne ovisiš o drugom i rođena majka te drugačije gleda. Znači, prvi korak je selidba.

[Happines Off]

Pozdrav svima!
Evo i ja želim nešto napisati o svojoj situaciji. Mogla sam se pronaći u nekima od vaših, stoga, evo nešto i od mene. Doslovno ne znam odakle početi, ali evo idem odmah direktno. Također, mislim da moja mama ima narcisoidni poremećaj ličnosti. Imam 23 godine i to tek sad primjećujem, uočavam jer prije nisam uopće mogla doći na ideju da je to to.
Jedino ona zna kako se nešto radi, jedino je ona u pravu. Kad ja radim nešto na jedan način ona mi govori da koja budala to tako radi, da radim to kako treba ili da se maknem od toga. Bila je tako jedna situacija s mljevenim mesom koje je izvadila noć prije da se odmrzne i sutradan sam ja išla raditi bolonjez, ali to je meso tako kiselo smrdilo, užasno. Kažem joj da je meso pokvareno, da smrdi, ona mi već bijesno govori: ''Što ti znaš o tome, nisi uopće kompetentna u kuhinji, valjda ja znam''. Onda je tata pomirisao i potvrdio moju tvrdnju. Sljedeća situacija: bila sam jako bolesna + bronhitis i ona uporno puši u boravku (tu sam spavala) i ja joj kažem da mi smeta, da prestane, a ona kaže tj dere se: '' Ja tu živim, ovo je moja kuća, hoću svoj mir!!!''. Sljedeći joj dan kažem isto, a ona meni: ''Onda se gubi!''. Trajalo je to skoro tjedan dana i onda se dere '' Ooo sad će biti drugačiji režim, zbog ovoga će biti rata''. Dakle samo zato jer sam joj rekla da ode pušit u drugu prostoriju i to je to, ali ne, ona ovo shvaća kao nepoštivanje i napad. Ove dvije situacije su ništa u usporedbi s ostalima, ali neću ulaziti u to. Cijelu srednju školu me omalovažava. ''Nećeš nikad upisati fax'', ''Ti si glupača'' itd. Sad kad sam na faxu bilo je da nikad neću završiti fax. Tek sada, nakon godina i godina ovakvoga njenog ponašanja, sve više osjećam to što mi radi. Ako mi nešto kupi onda mi to nabija na nos. ''Koliko sam novaca u tebe potrošila, sve sam ti dala!!'' - ja joj kažem a što si mi odavde dala? (pokazujem na srce). Konstantna omalovažavanja koja slušam na dnevnoj bazi i dan danas ''Ti si nula'', ''Ti si glupača'', ''Ti si nesposobna'', ''Nemaš pojma'', ''Kretenušo''. Da ne govorim o tome kako me vrednuje po sređenoj kuhinji. ''Sve cure od 24 godine imaju obitelj, djecu, to su žene, TO SU ŽENE, a ti ni kuhinju ne znaš očistiti, TI SI NULA!!!'' Konstantno mi govori da ne znam ništa, ja sam joj počela govoriti da ne znam. Sve se vrti oko nje, sve je u kući onako kako ona želi. Teški je perfekcionist. Kad joj kažem u lice na miran način (svaki put ljudi moji) što ona meni radi i kako se ponaša, nikad to neće priznati, samo ponavlja kako ja kuhinju ne znam očistiti kao ona. Gadi mi se raditi išta po kući. Sve što radim provjeravam dva puta jer sam pod pritiskom. Ona meni kaže da ja nju ne poštujem, kažem joj da ona ne poštuje mene, kaže mi nisi mi se ispričala, kažem ja njoj nisi ni ti meni za milijun ispada, a ona meni kaže: '' Ja se tebi nemam što ispričavati, ja sam tebe rodila, a ne ti mene!!!'' Konstantno ima izljeve bijesa, stalno nešto napada, ne zna normalno odgovoriti, pogotovo ako je nešto rečeno protiv nje. Nema nikakve kontrole. Evo navest ću još samo jednu situaciju da vas ne davim i završne misli. Dakle zadnja situacija (od njih bezbroj ) - Moj izgled. Pitam ju ''jesam li ja lijepa'', ona šuti pa kaže ''pa svakom je roditelju njegovo dijete najljepše'', ja kažem ''dobro, ali jesam li ja lijepa?'', ona šuti... ja kažem ''eto vidiš da nisam'', a ona kaže ''Ne mogu ja govoriti da nešto je kad nije.'' Ne moram vam ni naglašavati da nikad nisam imala samopouzdanja. U zadnje vrijeme, recimo godinu, hm možda i dvije, sve sam lošije, imam jako izraženu anksioznost, ni sama ne mogu vjerovati što mi se događa. Došla sam do te mjere da me je strah ići u trgovinu pa često ode dečko (to kad smo u gradu u kojem studiramo). Više nisam opuštena u društvu, preznojim se ako moram izlagati na faksu, ako moram razgovarati s profesorima, počnem se tresti. Jako sam se zatvorila u sebe, a inače nisam takva. Nemam više svoja čvrsta mišljenja, stalno sam u pozadini. Sve je to suprotno od onoga što sam bila. Nepojmljivo mi je to da sam takva sad, kad je faks pri kraju, umjesto da je obratno. Toliko sam izgubljena i toliko je ubila sve u meni da mi je sve postalo svejedno. Moje mišljenje nikad nije uvažila, kad nešto kažem uvijek me popljuje i kaže da nemam pojma. Uočila sam da ja uopće ne mogu pokazati emocije pred njom, primjerice kad je dečko bio kod mene, uvijek sam tad nekako hladna i imam neki obrambeni mehanizam kao da ne smijem pokazati da mije do njega stalo. Još jedan primjer je da ne mogu tepati bebi, ne mogu prema maloj djeci biti sva opuštena, pričati priče, promijeniti glas, igrati se s njima... Samo ona želi svoj mir, samo je njoj teško, neki dan je plakala zbog naših svađa (ja plačem svaki dan jer ne mogu više, nemam snage ni za što drugo) i kaže ''kako mi je teško'' i sad kao normalno pričamo, ali mene jako boli to da se nije ni osvrnula na sve ovo što je bilo i da je koju riječ rekla na svoje ponašanje. To kao da ne postoji. A te njene suze me nisu dodirnule, izgledalo je tako umjetno. Onda sam se poslije osjećala krivom, ali nisam dopustila da me to preuzme i, evo, opet je sve isto kao i prije. Vrijeđanja itd. Nikad se prije nisam osjećala ovako prazno, da mi je sve svejedno, da nemam snage govoriti. Kao da sam biljka. Moram reći da psihički nisam nikad gore bila, a najjače mi je kad mi, nakon što joj ukažem na činjenice njenog ponašanja, kaže ''Ti imaš problem, trebaš psihologu'' - ja joj kažem da naravno da trebam nakon tebe... Evo ispričavam se na dugačkom postu i vjerojatno nisam napisala sve što sam htjela i možda je razbacano, ali takve su mi i misli... pozdrav

[mramorna]

Happiness, malo te teško čitati, lupi koji enter jer ovako cijeli post izgleda kao plahta.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[marina2021]

Osvrnula bih se na post od tiluriumm- prva stvar koju vidim u postu je razumijevanje za majcino ponasanje i nedostatak razumijevanja za ponasanje autorice. Ne znam sto to treba znaciti samo mi se cini da bi trebalo biti obrnuto, da si zamijenila napadaca i zrtvu.


Happy, jedini cilj tvoje majke je da te kontrolira, da ti i radis i osjecas se onako kako ona zeli, a ne zeli ti dobro.
Upamti, njezin jedini cilj u zivotu je da upravlja tobom, da te kontrolira i to ce joj biti cilj do tvoje ili njezine smrti. Ti si ta koja treba igrati oko nje, moliti ju, traziti njezino odobrenje, potvrdu da si lijepa, voljena...kad shvatis da te ne voli nego samo zeli KONTROLIRATI bit ce ti lakse nositi se s njom i sa svojim zivotom. Ignoriraj ju, doslovno!

[tiluriumm]

Kakvo razumijevanje ti vidiš žena od 50-60 g je sebi "prostrla postelju", kako je sijala, tako žanje. Nema tu nikakvog razumijevanja, al mislim da ima dovoljno godina u stražnjici da sama odlučuje o daljnjem tijeku svog života, koliko god on loš ili dobar bio.

Ništa oni nju ne sile niti je ičija žrtva, pa nije joj 13, ona više s njima ne živi (iako i dalje svojom voljom financijski ovisi), osim sad iznimno. Fakulteti počinju i opet će bit slobodna od toga da ih gleda i (pr)osuđuje.

Treba se sabrat, odrast i počet živit svoj život, a ne kukat s 25 što se ne slaže s tim kako starci žive ili što joj ne daju da vozi njihovo auto. Većina studenata do 25 radi svako ljeto pa si kupi Punta i vozi gdje hoće, ne kuka što tata ne da svoju limuzinu nekom kome se financira stan, faks, džeparac i ne traži ništa zauzvrat.

[Coleus Blumei]

tiluriumm kaže:

Većina studenata do 25 radi svako ljeto pa si kupi Punta i vozi gdje hoće, ne kuka što tata ne da svoju limuzinu nekom kome se financira stan, faks, džeparac i ne traži ništa zauzvrat.

Ovo očigledno ne vrijedi za sve fakultete. Na elektrotehnici su ispiti trajali do sredine sedmog mjeseca, često bi nešto ostalo spremat za deveti mjesec, tako da su sezonu rijetki mogli raditi.

[tiluriumm]

A vidi slučajnosti svi FESBaši što ih znam (a u St valjda svako treće muško studira FESB i nešto manje ženskih) su radili, ne poslove tipa konobarenja 10-12 sati, al pranje brodova, iskrcavanje kamiona, dostave, ispomoć po građevinama, call centri, promocije... I nije da su svi bili ekstra studenti, al dosta ih je završavalo godinu bez jesenskih rokova ili s jednim ispitom. FER je navodno nešto teži, al muževa sestra mi je odlikašica na medicini pa stalno radi na garderobi diskoteke vikendom, na promocijama isl.
Btw sestra mi je diplomirala brodogradnju na FESBu pa +2 brodostrojarstvo na pomorskom, radila od prve do zadnje godine promocije, pranje brodova, u uredu Crnog jaja... isto odlična studentica bila. Ja također radila cijeli faks i poslije i nastavila raditi jedan od studenatskih poslova nestudentski.
Ako nećeš nađeš izliku, ako hoćeš nađeš način. Svi mi možemo tražiti mane i greške svojim roditeljima i obiteljima (tko je to savršen pa ih nema) i plakat nad svojom sudbinom. To je svakako lakše nego se boriti i kreirati svoj put.

[Coleus Blumei]

Slažem se s tobom da ne treba plakati, već kreirati sam svoj put, nego sam se samo osvrnuo na podatak da nije istina da većina studenata radi do 25-e i kupi auto, već je takvih manjina.

Radio sam i ja u korisničkim službama i sličnim sranjima, al zarada od toga je išla za tekuće troškove, a ne u neki štedni fond za auto.

[tiluriumm]

Da, ali njoj tekuće troškove pokrivaju njeni (kao i većini koji uspiju kupiti autić od 2-3000 €), tako da da je bilo volje od 18e (a i prije jer hrpa ljudi, uključujući mene) počela je s 1. srednje s prodajom sladoleda, bobiranjem isl. preko učeničkih knjižica) nije bilo nemoguće. Sića možda je, al ako ti tvoji financiraju život, stan ili živiš doma, sića se brzo i lako pretvori u hrpicu. Govorim iz vlastitog i bliskih iskustava.

Na kraju krajeva auto uopće nije poanta, spomenula sam ga čisto jer je njoj toliki trn u oku što ne može vozikat tatino. Mi smo mogle pa nismo htjele jer kao vozač početnik nikad ne znaš gdje možeš ogrebat ili tebe mogu. Onako kad smo svoje ogrebale manja je muka. Poanta je što ona hoće kruha preko pogače, sažalijeva se jer eto ne može imati sve što hoće i onda još secira život ljudi koji su joj pružili sve i s kojima uopće više ne živi, a svejedno je financiraju. Dok ona sad tu premišlja hoće li krast lovu roditeljima iz ormara, brojni njeni kolege glavu razbijaju kako će ovo ljeto uspjeti nešto zaraditi zbog korone da u listopadu mogu iduću godinu uopće platiti jer njihovi roditelji nemaju novca za financiranje.