U principu, približavanje jeseni i zime započelo je ritualno u mojoj kuhinji.
Nemam pojma koji mi je vrag
jučer bio, ali rekordnih 12 sati provela sam u kuhinji. Možda zato kaj je vani postalo malo chilly- za grijanje je još prerano, a jedan od efikasnijih načina da se ogrijete jest boravak uz štednjak.
Ili su kupine za sve krive. Bit će da je jedno i drugo.
A možda je i treće; proradio nagon za sakupljanjem lješnjaka za zimu.
Kako bilo da bilo, rezultat su džem od kupina i višanja.
Nekako više volim džemove od pekmeza; prvo, ne zahtijevaju puno rada, drugo, ništa ne može zamijeniti one komadiće voća u njima.
Želei su na drugom mjestu; od dunja mi je nekako najfiniji- u kombinaciji sa meko kuhanim jajem, tostom i maslacom. Ne margarinom. Ali dunje će morati pričekati prvi mraz.
Te nesretna kupine s početka priče, bile su kupljene još tamo negdi početkom sedmog mjeseca i to za jeftine pare. Naime, ima jedan mali trik; na tržnicu uvijek idem oko 2 popodne- tada možda izbor i nije najveći, ali se prodaju stvari u bescijenje- dam, sam' da prodam. Kumicama se žuri doma, a ne žele nosit robu natrag.
I te kupine, s početka priče, bile su namijenjene za jedan poseban kolač. Igrom neslučaja, nikako da se taj kolač materijalizira- dani su prolazili, a ništa. I onda mi sine ideja- šta kolač, ajmo u džem s njima! Ionako će užitak duže trajat(što je vrlo bitno).
Znam da je grijeh odmrzavat voće i onda pripremat, ali jedostavno, ponekad stvari trebaju vremena da "sazriju".
Dok sam trijebila koštice iz višanja(za drugi džem) razmišljala sam o Indijancima. Naime, oni nikada nisu ništa pisali. Za razliku od nas koji svaku svoju riječ dokumentiramo, ovjeravamo kod javnog bilježnika i onda obično prekršimo, oni su svoja obećanja i zavjete davali usmeno i nikada ih nisu kršili.
Kud sad Indijanci u cijeloj priči?
Pa, recepti. Mislim, ponekad se držim recepata 'ko pijan plota- obično onda u žurbi i čitanju zaboravim neki važan sastojak pa mi se događa da moram vadit smjesu za tijesto iz pećnice, jerbo sam u cijelu stvar zaboravila dodati maslac.
Indijancima se to ne bi dogodilo. Naime, upravo izostanak pisanih dokumenata i riječi natjerao ih je da izvježbaju govorništvo i prepričavanje priča do najsitinijih pojedinosti uz punu koncentraciju. Pa sam ja krenula povezivati stvari iz recepta; umjesto da slijepo čitam, počela sam promatrati šta radim i zašto to radim. Tog trenutka došlo je do "oslobođenja" u kulinarskim radovima- ne samo da je na taj način ostvareno postojanje u trenutku, nego su i otvorena vrata improvizaciji.
Možda ovo sve zvuči banalno i sad će vam glavom proći:"No dobro jutro Dragonfly! Mi prekaljeni duhovnjaci sa stažom to znamo već odavno."
Good for you, than!
Ali uistinu, gledajući 8 sretnih staklenki džemova od višanja i kupina, razmišljam koliko uistinu jesmo svjesni nekih stvari, a koliko samo mislimo da jesmo.
Druga misao; koliko lako obećajemo i dajemo riječ, koliko je se držimo ako nije "ovjerena" na papiru, tj. u kojem postotku smo uistinu Indijanci u duši..