Ne da mi se raditi

[CaffeCappuccino]

kod mene obrnuto...
fascinira me rad...
zarada vlastitog novca me pali.

[heljda123]

E da je meni tako da mi je novac stimulans. jednostavno nemogu u lovi naći spas.

[plavi-safir]

Voljela sam svoj posao.
Voljela sam ljude s kojima radim..
Sada i dalje volim posao..
Ali ne znam s ljudima na poslu..

[Mali_Mirko]

Slučajno naletjeh na ovu temu!

Ja takodjer mrzim raditi. Jedini razlog što sada radim je naravno što moramo u obitelji imati jesti i plaćati račune...

Ali nije bilo uvijek tako. U studenom ove godine ću navršiti 22 godine radnog staža. Prvih 18 godina sam imao odličan posao, sa dobrom plaćom, ali što je daleko važnije odličnom ekipom. Tu sam zapravo nakon faksa postao osoba koja sam manje više i danas, Dan danas imam prijatelje sa tog posla (prije nekih 5 godina pogon se zatvorio i raštrkali smo se kuda koji mili moji)...

Ovo danas bi za 5 minuta ispraznio svoj stol i napustio sa osmjehom na licu kolliko mi se sve to gadi. Najbolja mi je ekipa koja kaze da dodje do nekih velikih novaca i dalje nastavili raditi... čemu? da zarade još više novace?

[Brutalis]

Ja radim ovako jako dobar posao, mnogi bi ga voljeli raditi, čak svaki mjesec mi ostane 4000kn koje ne potrošim i ostane za poslije.
Ali užasno mrzim autoritete, kad mi neki kreten koji je tek dobio promaknuče stalno kontrolira što radim i kako radim..
Opčenito mrzim kad me netko gleda kako radim, možda jednog dana pokrenem svoj posao..
Najradije bi dao otkaz da se odmorim od toga svega, a ako dam otkaz ubit ću se od dosade kod kuće..

Ovo sad mi je 4. posao, al vjerujte mi nikad nije posao problem, problem je kad ideš na posao s grčem u želucu zbog kretena koji te prcaju u mozak.

[Orlandia]

Meni je posao kao takav ok, ali deflacija šupaka na njemu s kojima sam u svakodnevnoj interakciji me stalno stavlja u poziciju čuđenja, pa obrambenih reakcija i u zadnje vrijeme arogancije.
Nekoć sam bila people pleaser, a danas sam ona koju boli ovarij. Ipak znam važnost socijalne interakcije pa balansiram na način da kad mi se da budem šarmantna i hinjeno zainteresirana za njihove sudbinice.

[Leteća]

Meni to više nije to. Pare su okej, napornjaci su se maknuli od mene, posao je stabilan, rutiniziran i ne zahtijeva previše truda budući da sam skužila sve fore s kojima se to može olakšati i ubrzati. Mogućnosti za napredak trenutačno nemam, a više mi do toga i nije stalo. Onak, komotno je. I radno mjesto zvuči fensi. Ali mislim da mogu bolje, unosnije, društveno korisnije i tako to. Opet, svjesna sam da je to prilično bahato razmišljanje za rvacku stvarnost. Potajno sanjam o tome da dobijem otpremninu kao tehnološki višak. Ili da dobijem na lotu pa uložim u neku prekvalifikaciju. Problem je samo u tome što ne igram loto jer smatram da je to porez na budale.

[Floverka]

Može se voljeti svoje zanimanje ali ne vjerujem da netko uistinu voli raditi. Rad je oblik ropstva.

Najbolje je u životu kad možeš živjeti od omiljenog hobija koji ti nikad ne dosadi.
Kao ja

Pa ipak ima dana kad znam tko me tamo čeka i najradije bi otišla na bolovanje.
Imam problem s autoritarnim šefovima. Cijenim vodstvo, prezirem čizmu. Očekujem od šefa da bude tolerantan, pristojan i inspirativan. Ne mora biti ugodan, može biti distanciran, privatni život mi je uvijek na prvom mjestu, inače posao nema smisla.

[aaaaaaaa]

Čitam temu.. ja nemam problem s poslom ko poslom, ja imam problem nakon posla.

Ustajem se oko 6 ujutro, dok dođem doma, istuširam se, presvučem i večeram 8 sati navečer je. I ne mogu vidjeti ni nacrtanog čovjeka, kamoli se družiti, zabavljati i veseliti. Gledam druge ljude i pitam se odakle energija čovječe..

Općenito vjerojatno sam malo razmažen, ali nekako sam navikao oduvijek dio dana biti u "usporenom" filmu, dakle dovoljno odmora, spavanja, druženja, kako bi ostatak vremena mogao dati sve od sebe. Sada jednostavno nemam dovoljno vremena za odmor. Odnosno imam točno vremena za posao i odmor i ništa više!

Pitam malo koja mi je uopće svrha života ovako, radim i odmaram da bi radio. Ali ok, ne radim dugo, možda jednostavno treba naći neki ritam u životu koji će me više ispunjavati.

[Kleopatre]

Rad mi je mjerilo . Kad ne mogu raditi u depresiji sam. Kad nemam volje učiti i napredovati zabrinem se. Možda preko rada kompenziram vlastitu nesigurnost.

[Lady Mona]

Nikom se neda radit.. Ali moramo.. šta ćemo... Ni meni se nekad neda, ali na kraju nema ljepšeg osjećaja kad shvatiš da si si sam zaradio novac svojim vlastitim radom I to je ono što me ispuni

[BertrandRussell]

Rješenja su:

kofein, Red-Bull ili ako se možeš dočepati pravih stimulanata poput Ritalina ili Aderalla

[Kymatica]

aaaaaaaa kaže:

Čitam temu.. ja nemam problem s poslom ko poslom, ja imam problem nakon posla.

Ustajem se oko 6 ujutro, dok dođem doma, istuširam se, presvučem i večeram 8 sati navečer je. I ne mogu vidjeti ni nacrtanog čovjeka, kamoli se družiti, zabavljati i veseliti. Gledam druge ljude i pitam se odakle energija čovječe..

Općenito vjerojatno sam malo razmažen, ali nekako sam navikao oduvijek dio dana biti u "usporenom" filmu, dakle dovoljno odmora, spavanja, druženja, kako bi ostatak vremena mogao dati sve od sebe. Sada jednostavno nemam dovoljno vremena za odmor. Odnosno imam točno vremena za posao i odmor i ništa više!

Pitam malo koja mi je uopće svrha života ovako, radim i odmaram da bi radio. Ali ok, ne radim dugo, možda jednostavno treba naći neki ritam u životu koji će me više ispunjavati.

znači radno vrijeme ti je s putovanjem od 6 do 6? i svvi ovi veseli koje vidiš ne rade toliko. zato su veseli.
traži manje iscrpljujuć posao i vidjet češ da i ti možeš normalno živjeti.
ja sam prije radila takav šugav posao, i subote. ja sam pala u tešku depresiju jer sam znala da je nemoguće da ovako živim. nekima je to bilo prihavljivu jer ne znaju za drugačije, i oni su navikli.
dugo sam mislila da je problem u meni, što samo radim i spavam, da sam slaba.
ali kasnije kad sam našla normalniji posao (koji je iscpljujuć, da se razumijemo!) ali radno vrijeme do 16 30, bez vikenda, ja sam imala osječaj da mogu sve. a tek da radim u knjižnici, gdje mi suseda dodje s posla nekad u 13, zamisli šta sve možeš tek onda.
hobiji, izlaci, sport, psa, ma normalan čovjek. al jbg, nema akvih poslova dosta, pa napraviš najbolje što možeš.
samo to iz radnog odjela u spavaće odjelo te nakon par godina ubije. doslovno postaneš depresivni zombi.

[Tabaxacum]

Leteća kaže:

Meni to više nije to. Pare su okej, napornjaci su se maknuli od mene, posao je stabilan, rutiniziran i ne zahtijeva previše truda budući da sam skužila sve fore s kojima se to može olakšati i ubrzati. Mogućnosti za napredak trenutačno nemam, a više mi do toga i nije stalo. Onak, komotno je. I radno mjesto zvuči fensi. Ali mislim da mogu bolje, unosnije, društveno korisnije i tako to. Opet, svjesna sam da je to prilično bahato razmišljanje za rvacku stvarnost. Potajno sanjam o tome da dobijem otpremninu kao tehnološki višak. Ili da dobijem na lotu pa uložim u neku prekvalifikaciju. Problem je samo u tome što ne igram loto jer smatram da je to porez na budale.

Porez na budale je maltene sve što uključuje život u urbanoj sredini. Plaćaš nekakve karte ili benzin da bi se vozio među dosadnim zgradurinama, plaćaš nekakvu umjetnu hranu koja skraćuje život za 20, 30 godina i okružen si ljudima koje društvo poučava da budu protiv ljubavi. 10 kuna za loto svaki dan je najmanji problem u toj cijeloj priči.

[RedSonia]

ja pak ne razumijem ljude koji ne žele raditi a zdravi su i mogu
Osobno zbog zdravlja gubim poslove ali u pravilu prihvatim dosta toga što mi se nudi i trudim se , pokušavam, iako mi dolaze poslovi za koje baš i nisam sposobna fizički
Zaista bih voljela da mi se pruži prilika i da dobijem uredski posao koji bih mogla raditi ali nisam te sreće... no eto ne razumijem one koji mogu raditi a ne žele

[Brogan]

Kymatica kaže:

znači radno vrijeme ti je s putovanjem od 6 do 6? i svvi ovi veseli koje vidiš ne rade toliko. zato su veseli.
traži manje iscrpljujuć posao i vidjet češ da i ti možeš normalno živjeti.
ja sam prije radila takav šugav posao, i subote. ja sam pala u tešku depresiju jer sam znala da je nemoguće da ovako živim. nekima je to bilo prihavljivu jer ne znaju za drugačije, i oni su navikli.
dugo sam mislila da je problem u meni, što samo radim i spavam, da sam slaba.
ali kasnije kad sam našla normalniji posao (koji je iscpljujuć, da se razumijemo!) ali radno vrijeme do 16 30, bez vikenda, ja sam imala osječaj da mogu sve. a tek da radim u knjižnici, gdje mi suseda dodje s posla nekad u 13, zamisli šta sve možeš tek onda.
hobiji, izlaci, sport, psa, ma normalan čovjek. al jbg, nema akvih poslova dosta, pa napraviš najbolje što možeš.
samo to iz radnog odjela u spavaće odjelo te nakon par godina ubije. doslovno postaneš depresivni zombi.

i ja sam radio par godina na lošem poslu. par godina je bilo relativno ok, par godina relativno odvratno gdje posao iscrpljuje zbog x razloga.

Sad napokon imam posao koji je mentalno poticajan, ne radi se uopće puno, odnosi su vrlo ok, uvjeti i lova su vrlo ok, tempo je vrlo ok.
Dođem sa posla odmoran. Nikad nemam filing potrošenosti živaca ili nečega.
Rade se jako zanimljivi, gotovo unikatni projekti za ovaj dio svijeta. Puno učim o poslu/industriji/procesima na dnevnoj bazi.

svaka dodatna minuta (koja se radi vrlo rijetko) se plaća suhim zlatom. Ne radim nikad na velikim akcijama, iako imam veze s IT-em. Nisam inženjer, niko me ne ganja, ne radim vikendima. Ne moram doma ništa radit vezano uz posao. Ne moram se spajati od doma za ništa....itd...
Idealan posao! Jedan od boljih koje se može imat kod nas....

ali...

[Brogan]

vidim da sam na ovom topicu pisao već nekad prije, prije par godina.


Sad slijedi moj manifest!

Upravo sam ušao u srednje 30-e.
Približava mi se 10 godina vrlo solidnog radnog staža u potentnoj industriji - IT.
Puno toga sam radio, prošao, puno znam, puno firmi i ljudi sam upoznao.

Ali sam mentalno rastao neprekidno, intelektualno i psihološki. Spoznajno.
Osjećam se ko da imam 55 godina iako imam jedva 35.
Imam energije za neke stvari i ambicija kao da mi je 20.

Imam puno poslovnih ideja. Imam puno svega....

Došao sam do zida. Psihološki.

Ne želim u daljoj budućnosti zapravo teško raditi za ikoga drugoga osim za sebe.
Odrasla sam osoba i ne želim radno vrijeme. Ne želim da mi se kao djetetu naređuje kad moram doći na minutu.
Ne želim se družiti s ljudima koje zateknem kao postojeće radne kolege.
Imam jako puno mišljenja o ljudima u radnom odnosu. Niti jedno nije osobitno pozitivno.


Želim graditi svoju okolinu, raditi sa klijentima, partnerima.
Želim imati svoju firmu, zaposlenike, partnere, svoj način rada...
Svoje vrijeme, svoj život, filozofiju, i svoj novac.
Ne želim da mi neko drugi diktira i limitira plaću (dane, učenje, život), želim pare od ugovorenih poslova.
Ne želim da mi netko namjerno usporava život i karijeru, jer nema potrebe za time. Mogu sve sam sada..tako osjećam i vidim.


načelno i filozofski se više ne slažem da imam ikoga nadređenog i da radim sa ugovorom o radu za poslodavca. Ikojeg.


Imam ideju za kvalitetni posao, vrlo generički posao ali relativno potentan, i namjeravam oko toga u doglednoj budućnosti nešto pokušati.
Sve ostalo bilo bi mi presporo, predosadno i zapravo puno napornije od strastvenog rada za sebe i svoju perspektivu. i svoju veliku lovu.




Kad ti rad (nadničarenje) izgleda kao užasni odnos, to zapravo nije patologija.
To je znak da si vrlo normalan. Postoji još "samo" taj korak izgradnje svog posla/biznisa.

edit:
Primjerice...jedan problem.
imam takav karakter, predznanja, takva razna iskustva radna, razna znanja, interese i ambicije da u niti jednoj firmi na radnim mjestima ne vidim ljude baš slične meni što se tiče tog profesionalnog i karakternog profila.......a čak niti među frendovima baš ne vidim tolike frikove ko što sam ja.

Nije da pretjerujem, to je tako. tako se poklopilo.
I onda me živcira kad u firmama gdje radim ni kolege, a niti nadređeni nemaju to što imam ja....

A zadnje vrijeme me upravo i zapošljavaju zato što imam kombinaciju stvari u CV-u koju ima jako malo ljudi.

[Lorse]

aaaaaaaa kaže:

Čitam temu.. ja nemam problem s poslom ko poslom, ja imam problem nakon posla.

Ustajem se oko 6 ujutro, dok dođem doma, istuširam se, presvučem i večeram 8 sati navečer je. I ne mogu vidjeti ni nacrtanog čovjeka, kamoli se družiti, zabavljati i veseliti. Gledam druge ljude i pitam se odakle energija čovječe..

Općenito vjerojatno sam malo razmažen, ali nekako sam navikao oduvijek dio dana biti u "usporenom" filmu, dakle dovoljno odmora, spavanja, druženja, kako bi ostatak vremena mogao dati sve od sebe. Sada jednostavno nemam dovoljno vremena za odmor. Odnosno imam točno vremena za posao i odmor i ništa više!

Pitam malo koja mi je uopće svrha života ovako, radim i odmaram da bi radio. Ali ok, ne radim dugo, možda jednostavno treba naći neki ritam u životu koji će me više ispunjavati.

Dobro,ti si kompletan dan,s tuširanjem,večerom strpao do 6-20h.

O kakvom poslu se radi?
Pitanje je koliko imaš efektivnih sati rada,a koliko putuješ.

Ako imaš normalno radno vrijeme,a gubiš na put,ima dosta takvih,pogotovo ako plaća nije neka-

Ako imaš dobru satnicu,mislim da je i plaća donekle solidna,pa uz neko iskustvo možeš kasnije tražiti lakši,normlaniji posao uz fuš i sl.

Odgovor na pitanje i temu:Nikome se baš ne radi,odnosno malo je onih koji pogode hobi od kojeg mogu živjeti,ali i tu može biti problema.

Ali evo,ja sam u poziciji da bi bio sretan da imam i takvo radno vrijeme,pošto sam nezaposlen,kao i 300-400 000 drugih.

I ono malo što sam radio u životu,preko student servisa,poprilično gadan posao,relativno daleko,nikako plaćen.Uz imalo bolju satisfakciju,ostao bi raditi dok god bi mogao jer sam se osjećao OK.

Tako da,radi dok možeš,jer mene ova nezaposlenost ubija psihički ovako nestabilnoga totalno.

[Kymatica]

Brogan kaže:

i ja sam radio par godina na lošem poslu. par godina je bilo relativno ok, par godina relativno odvratno gdje posao iscrpljuje zbog x razloga.

Sad napokon imam posao koji je mentalno poticajan, ne radi se uopće puno, odnosi su vrlo ok, uvjeti i lova su vrlo ok, tempo je vrlo ok.
Dođem sa posla odmoran. Nikad nemam filing potrošenosti živaca ili nečega.
Rade se jako zanimljivi, gotovo unikatni projekti za ovaj dio svijeta. Puno učim o poslu/industriji/procesima na dnevnoj bazi.

svaka dodatna minuta (koja se radi vrlo rijetko) se plaća suhim zlatom. Ne radim nikad na velikim akcijama, iako imam veze s IT-em. Nisam inženjer, niko me ne ganja, ne radim vikendima. Ne moram doma ništa radit vezano uz posao. Ne moram se spajati od doma za ništa....itd...
Idealan posao! Jedan od boljih koje se može imat kod nas....

ali...

a kužim onda. tako sam ja par godina, i toneš. moraš se natjerati raditi nešto što te zabavlja poslje posla, dići će ti energiju, ali moraš prnaći što.
i ubaciti nekako sport 3 puta tjedno, i krenut će ti energija.
isprobano

[Paige the cool]

Brutalis kaže:

Ja radim ovako jako dobar posao, mnogi bi ga voljeli raditi, čak svaki mjesec mi ostane 4000kn koje ne potrošim i ostane za poslije.
Ali užasno mrzim autoritete, kad mi neki kreten koji je tek dobio promaknuče stalno kontrolira što radim i kako radim..
Opčenito mrzim kad me netko gleda kako radim, možda jednog dana pokrenem svoj posao..
Najradije bi dao otkaz da se odmorim od toga svega, a ako dam otkaz ubit ću se od dosade kod kuće..

Ovo sad mi je 4. posao, al vjerujte mi nikad nije posao problem, problem je kad ideš na posao s grčem u želucu zbog kretena koji te prcaju u mozak.

Ovo je i meni znao bit problem. Smijesno mi je kako neki ljudi na poslu samo zbog toga sto su zavrsili faks misle da su popili svu pamet ovog svijeta i misle da su one odma i kvalitetnije i bolje osobe.