Povučene osobe na poslu

[miss Minnie]

Bok svima

Zanima me kako je vama anksioznima, zatvorenima, povucenijima, na poslu, znaci odnosi kolegama i to?

Mene su u pocetku stvarno dobro kolegice prihvatile, ali sad nakon par mjeseci vidim da su nekako zatvorile taj svoj krug, kao da me slabo dozivljavaju, jedna drugoj nekaj uvijek kazu, pitaju, mene jako malo, skoro nikad. Dok na pocetku su mi se vise obracale i slusale me.
Kao da ih zivciram i kad im nesto kazem, pitam, nasalim se. Ne znam, nemam pojma koji je razlog. Da je zbog moje povucenosti onda me valjda od samog pocetka ne bi prihvatile.
Doslo je do toga da brojim mjesece do cca godinu dana staza u toj firmi, pa da pocnem traziti drugi posao. Makar uvijek se mozs dogoditi isto ovo i u novoj firmi.

Bas se osjecam odbaceno, a ono ipak sam po 8 sati na poslu tamo s njima, i postane frustrirajuce i jako zamorno kad se pokusavas uklopiti tamo a ne ide.

Zanimaju me vasa iskustva, vi povuceniji, kakvi su vam odnosi na poslu?

[The Maystor]

Pocni trazit nekaj drugo, vec bu doslo do normalnije okoline, ja sam imal muke po ljeti, promenil radno mesto, poso slican, a okolina puuuno bolja

[miss Minnie]

The Maystor kaže:

Pocni trazit nekaj drugo, vec bu doslo do normalnije okoline, ja sam imal muke po ljeti, promenil radno mesto, poso slican, a okolina puuuno bolja

Ma ne mogu jos traziti, u tom je stvar, jer sam tu tek par mjeseci, neozbiljno ce biti ako vec sad trazim dalje, ne gledaju poslodavci bas najbolje na to. Tako da moram trpiti jos xy mjeseci tu i biti frustrirana, ne znam kak cu to ali eto, moram.

Nalon nekog vremena budem pocela traziti, ali jos ne mogu.

Samo me zanimalo jel ima netko ovdje slicno iskustvo.

[Lola 27]

Ja se inače držim za sebe pa mi nije problem a i ne volim ogovaranja i te ženske spike pa sam na prošlom poslu se jednostavno makla i meni je bilo ok.

[TopQuality]

Kad sam počeo raditi ,2 godine radio sam posao komercijalista. Firma je bila osnovana kao samostalni poslovni subjekt ali unutar vece grupacije (cilj im je bio probiti se sa novim proizvodom na trziste ali nisu to htjeli mjesati sa svojom primarnom djelatnoscu) i ja sam bio jedini zaposleni. Iako sam radio sam, morao sam svakodnevno komunicirati sa ljudima iz tvrtke 'majke'; poslovođom, serviserima, komercijalistima, prodajom, racunovodstvom, organizatorom prijevoza i sl.
Slicno tvojem iskustvu, nisu me bas dozivljavali. Jako sam se tesko uklapao među te ljude koji su svi vise - manje bili susjedi i frendovi iz malog mjesta pored Zagreba.
Priroda posla komercijaliste ti je vjerojatno poznata; stalno na telefonu, vuces ljude za rukav i zivkas ih da bi ih 'upoznao' sa svojim proizvodom, uglavnom dosađuješ. Moraš okrenut 100 brojeva, nagovarati i dosađivati da bi našao 2,3 koji će biti zainteresirani za ono što im nudiš.
Na kraju sam dao otkaz jer sam se počeo prepadati zvuka službenog mobitela koji je nerijetko zvonio i subotom i nedjeljom. Danas radim posao koji opcenito gledajuci nije bas nesto bajan ni intelektualno izazovan ali radim sam i nisam prisiljen na 8-satnu interakciju sa kolegama, klijentima i sl. Posao bi mogao nazvati 'usamljeničkim' ali mogu porazgovarati i podružiti se sa kolegama kad mi se hoće i kao takav odgovara mojem introvertnom karakteru.

[kako_dalje]

miss Minnie kaže:

Bok svima

Zanima me kako je vama anksioznima, zatvorenima, povucenijima, na poslu, znaci odnosi kolegama i to?

Mene su u pocetku stvarno dobro kolegice prihvatile, ali sad nakon par mjeseci vidim da su nekako zatvorile taj svoj krug, kao da me slabo dozivljavaju, jedna drugoj nekaj uvijek kazu, pitaju, mene jako malo, skoro nikad. Dok na pocetku su mi se vise obracale i slusale me.
Kao da ih zivciram i kad im nesto kazem, pitam, nasalim se. Ne znam, nemam pojma koji je razlog. Da je zbog moje povucenosti onda me valjda od samog pocetka ne bi prihvatile.
Doslo je do toga da brojim mjesece do cca godinu dana staza u toj firmi, pa da pocnem traziti drugi posao. Makar uvijek se mozs dogoditi isto ovo i u novoj firmi.

Bas se osjecam odbaceno, a ono ipak sam po 8 sati na poslu tamo s njima, i postane frustrirajuce i jako zamorno kad se pokusavas uklopiti tamo a ne ide.

Zanimaju me vasa iskustva, vi povuceniji, kakvi su vam odnosi na poslu?

Pregled dosadašnjih poslova je onako....

1. radno mjesto - sam radim kako hoću, koliko hoću, interakcija minimalna . super
2. radno mjesto - imam kolege ono svaki put sa nekim drugi radiš - meni ok kao small talk i to.
3. radno mjesto - rad sa ljudima, hrpa kolega, šefovi sa jednima najbolji prijatelji, drugima ni dobar dan iako kolege su bile ok
4. radno mjesto - radiš manje-više sam sa ljudima uglavnom strancima. Samo budeš ljubazan i znaš jezik i oduševljeni su jer toga očito fali u ovoj zemlji

Ja jesam povučeniji ali generalno ako druga strana pokaže interes mogu se uključit u interakciju. Problem su kolektivi gdje su odnosi jako opušteni i tu nikako se uključit jer mi treba da se opustim. Samo da me ne dopandu firme sa teambuildinzima svako malo i izvanposlovnim aktivnostima nevezanim uz posao

Prije sam si mislio super to kad su ti kolege i prijatelji a sada izvan radnog vremena zelim ipak provest vrijeme sa drugim ljudima.

[Winston Smith]

Briga te. Ti radi svoj posao. Pusti njih. Nisu ti ni prijatelji a ni rodbina. Pa čak i da jesu i rodbina ti furaj svoj stil.

[My time]

Nikada se nemojte truditi stvarati prijateljstva na poslu. Većina ljudi je pokvarena na poslu, pogotovo žene.
Autorice, ko ih jebe. Kad napraviš posao, uzmi mobitel i surfaj. Zašto ti treba njihova pažnja?
Svi se danas preseravaju kako žive idealne živote /pogledajte samo fb/, ali to je daleko od stvarnosti.
SVI IMAJU PROBLEMA, samo ih neki jako dobro skrivaju i nabijaju drugima kompleks.
Živite svoje živote. Družite se i razgovarajte s ljudima koji vas opuštaju. Seratore odjebite. To vam ne treba u životu.
AKO NE NALAZITE MIR U SEBI, UZALUD GA TRAŽITE DRUGDJE.

[8472]

My time kaže:

Nikada se nemojte truditi stvarati prijateljstva na poslu. Većina ljudi je pokvarena na poslu, pogotovo žene.
Autorice, ko ih jebe. Kad napraviš posao, uzmi mobitel i surfaj. Zašto ti treba njihova pažnja?
Svi se danas preseravaju kako žive idealne živote /pogledajte samo fb/, ali to je daleko od stvarnosti.
SVI IMAJU PROBLEMA, samo ih neki jako dobro skrivaju i nabijaju drugima kompleks.
Živite svoje živote. Družite se i razgovarajte s ljudima koji vas opuštaju. Seratore odjebite. To vam ne treba u životu.
AKO NE NALAZITE MIR U SEBI, UZALUD GA TRAŽITE DRUGDJE.

Na poslu su ljudi kolege, a ne prijatelji.
Jest da je bitno slagati se sa kolegama, katastrofa je ako nema sloge u firmi i ako se podapinju noge i sl.

Ali ne znači da morate frendovati.

Osmjeh, ugodni pozdrav i kratki "small chat" tipa "uh što je hladno danas" je sasvim dovoljna konverzacija.

[Guud]

miss Minnie kaže:

Bok svima

Zanima me kako je vama anksioznima, zatvorenima, povucenijima, na poslu, znaci odnosi kolegama i to?

Bas se osjecam odbaceno, a ono ipak sam po 8 sati na poslu tamo s njima, i postane frustrirajuce i jako zamorno kad se pokusavas uklopiti tamo a ne ide.

Zanimaju me vasa iskustva, vi povuceniji, kakvi su vam odnosi na poslu?

Nije lako, ali čim je vezano uz ovaj podforum ništa nije lako.

Ako je pitanje postavljeno s ciljem da dobiješ nekakav savjet kako riješiti problem, pridružujem se pitanju jer ja rješenje nisam našao. Nisam se htio na silu svidjeti nekome, dokazivati se u tračanju i podmetanju noge onom tko u tom trenutku iz nekog razloga (najčešće banalnog) ne bi bio omiljen ili bi bio meta.

Makar ovaj posljednji posao je odličan po tom pitanju, ured je odvojen (nije na katu s ostalim uredima), posao je također takve prirode da ne moram mnogo komunicirati s drugima (to sam i tražio), itd.. idealan za introverta, ali me jebe gubitak koncentracije i overall bezvoljnost i nezainteresiranost tako da neću još dugo. :/

My time kaže:

Nikada se nemojte truditi stvarati prijateljstva na poslu. Većina ljudi je pokvarena na poslu, pogotovo žene.
Autorice, ko ih jebe. Kad napraviš posao, uzmi mobitel i surfaj. Zašto ti treba njihova pažnja?
Svi se danas preseravaju kako žive idealne živote /pogledajte samo fb/, ali to je daleko od stvarnosti.
SVI IMAJU PROBLEMA, samo ih neki jako dobro skrivaju i nabijaju drugima kompleks.
Živite svoje živote. Družite se i razgovarajte s ljudima koji vas opuštaju. Seratore odjebite. To vam ne treba u životu.
AKO NE NALAZITE MIR U SEBI, UZALUD GA TRAŽITE DRUGDJE.

Na papiru to izgleda jednostavno, ali u praksi zaista zna biti naporno u situacijama npr. gladan si, u ured ulazi dostavljač s kutijama iz kojih miriše hrana. Svi ustaju i traže gdje je njihova narudzba, svi osim tebe jer tebe nitko nije pitao da li želiš nešto naručiti. Ostali jedu i smiju se, ti gledaš. Nakon sat vremena ulazi dostavljač i donosi hranu samo tebi, ti jedeš sam. Ono, tužno je to. Ili pitaš kolegicu hoće li na kavu, ili da joj doneseš kavu (koju ti naravno neće platiti ni vratiti), ona kaže da neće ići na marendu jer će svi ranije izići zato što idu na zajednički ručak. Idu svi osim tebe. Pred kraj radnog vremena kroz ured prođe glavni dir i gleda u čudu što sam radiš tamo, kako nisi na ručku. Kažeš da se ti nisi dogovorio s njima, a on u čudu pita što se imaš dogovarat kad je to ručak firme, plaća ga firma i ti si trebao biti pozvan kao djelatnik firme. Za mjesec dana se opet dogovaraju za ručak, hoće li u ovaj ili onaj restoran, tebe nitko ništa ne pita. Slučajno uđe glavni dir i kaže da te ovaj put ne zaborave zvat, kao da si neki jado. I opet te ne zovu. Nije ugodno, jebeš plaću ako se osjećaš bezveze.

[miss Minnie]

Lola 27 kaže:

Ja se inače držim za sebe pa mi nije problem a i ne volim ogovaranja i te ženske spike pa sam na prošlom poslu se jednostavno makla i meni je bilo ok.

Ove moje i ogovaraju, ali i zajebavaju se međusobno. Mislim ajde, znam i ja sudjelovati pa se nasmijem, nešto dobacim, ali u zadnje vrijeme kao da ih živciram skoro pa svaki put kad nešto ubacim (ne uvijek, ali već se ponovilo više puta, dakle nije slučajnost). Možda mi se čini da ih živciram, možda nije to nego samo im ne pašem pa su zahladile odnos. Nemam pojma više. Kad nema šefova, jedna drugu zovu - daj odi vidjet ovo, vidi ono, kaj misliš ovo ono, kad gledaju nešto na netu (dok nema posla, jel). Mene nikad ne pozovu. To mi dovoljno govori. Nazovu se na telefon, mene nitko nikad nije nazvao. A ja sam probala par puta, ali nekako sam im dosadna očito. Nema šta drugo biti.

Winston Smith kaže:

Briga te. Ti radi svoj posao. Pusti njih. Nisu ti ni prijatelji a ni rodbina. Pa čak i da jesu i rodbina ti furaj svoj stil.

A ne može me baš biti briga, kad s njima provedem više vremena nego sa obitelji, prijateljima, i na kraju krajeva sama sa sobom u sobi doma. Znači veći dio dana ja slušam kako se zajebavaju i povjeravaju si nešto, pa šapuću nešto, a ja nikad ne sudjelujem, nikad me ne zovnu. U početku jesu ali to je valjda bilo iz solidarnosti jer sam bila nova, pa kao da budu fer.

My time kaže:

Nikada se nemojte truditi stvarati prijateljstva na poslu. Većina ljudi je pokvarena na poslu, pogotovo žene.
Autorice, ko ih jebe. Kad napraviš posao, uzmi mobitel i surfaj. Zašto ti treba njihova pažnja?
Svi se danas preseravaju kako žive idealne živote /pogledajte samo fb/, ali to je daleko od stvarnosti.
SVI IMAJU PROBLEMA, samo ih neki jako dobro skrivaju i nabijaju drugima kompleks.
Živite svoje živote. Družite se i razgovarajte s ljudima koji vas opuštaju. Seratore odjebite. To vam ne treba u životu.
AKO NE NALAZITE MIR U SEBI, UZALUD GA TRAŽITE DRUGDJE.

Pa znam uzeti mobitel pa nešto gledati, ali ne mogu vječito tako,i svaki dan. Sad smo baš u periodu kad nema baš previše posla, skroz do proljeća će tako biti. Spasilo bi me da imam kroz cijeli dan stalno posla, pa da imam izgovor da moram raditi a ne pričati s njima.

Ma da se mene pita, na poslu bi bila sama skroz, bez ovih gluposti, ili barem sa jednom, dvije osobe u prostoriji. I da ima puno posla pa ne stignemo puno pričati, tu i tamo na pauzi nešto

8472 kaže:

Na poslu su ljudi kolege, a ne prijatelji.
Jest da je bitno slagati se sa kolegama, katastrofa je ako nema sloge u firmi i ako se podapinju noge i sl.

Ali ne znači da morate frendovati.

Osmjeh, ugodni pozdrav i kratki "small chat" tipa "uh što je hladno danas" je sasvim dovoljna konverzacija.

Tu u mojoj firmi je baš ono opuštena skroz atmosfera među tim kolegicama, baš ono ležerno, tako da ima dosta prostora za zajebanciju i dok se radi, i između, pogotovo sad u ovom periodu do proljeća. Tako da ne mogu tu i tamo nešto small-chatat i to je to. Već će netko kadtad prigovoriti šta ne pričam
Kad se sjetim na početku kad sam došla, taman sam pomislila - napokon firma u kojoj sam skroz do kraja prihvaćena takva kakva jesam, ne moram se opravdavati što ne pričam puno.

Ali jebiga, naivna sam bila, to je tak sa velikom većinom ljudi, brbljavi su, jako društveni i jedva čekaju nešto pričati, makar i nešto bezveze.

[miss Minnie]

kako_dalje kaže:

Problem su kolektivi gdje su odnosi jako opušteni i tu nikako se uključit jer mi treba da se opustim. Samo da me ne dopandu firme sa teambuildinzima svako malo i izvanposlovnim aktivnostima nevezanim uz posao

E da, baš to, opušteni kolektiv, tako je kod mene, onako ležerno skroz. Onda kad nema glavnih šefova (inače se ne usude ni približno toliko brbljati ).
To mi je najgore, a kroz cijeli dan samo nekaj brbljaju i šaljusi neke fora slikice i gif-ove. Već su mi sad počele ići na živce, nije mi ni smiješno to sve kao njima.

Ne znam, vidim da se često podcjenjuje mirne, povučene ljude i ljudi misle da nemaš muda za ništa i kao da te smatraju mutavim ako malo pričaš. Smeta me to užasno. Kao da se moraš opravdavati što si takav. Kaj bi trebala glumiti nešto što nisam? Ne pada mi na pamet, samo bi me psihički umorilo. I ovo me umori jako.

[Astrix]

Nemoj se bedirati radi toga što te ne prihvataju, mislim u neku ruku te shvatam. Svima nama nekad treba društvo i razgovor i opuštena atmosfera ali ako vidiš da toga nema na poslu pokušaj ne tražiti to. Ja sam takođe introvert i kroz godine sam nekako naučio biti sam, uživati u svojoj samoći, iako mi ponekad fali neki razgovor s nekim.
Ja sam se uspio uklopiti u svojoj radnoj sredini i ok mi je ali opet ne uživam baš u tome, znam da to nije ono što meni treba ali jbg... to je posao, moraš raditi i biti tu.
Kad nemam nekog posebnog posla ja se odvojim u neki svoj kutak, pustim muziku, čitam nešto... nebitno šta, ali jednostavno mi se ne da gledati te face i slušati njihove gluposti. I kao što su ti gore rekli, večina njih na poslu gledaju svoj interes, zlobni su i pokopat će bilo koga da bi sebe uzdigli, toga se pazi i zato ti je možda i bolje da si odvojena od njih.

[devaa]

Hmm, ne znam ja sam u stalnom konfliktu s nekim na poslu.. Ljudima ne pase moje otvoreno i direktno misljenje neovisno o temi.. Tesko pronalazim nekoga kome cu "sjest" 😁😝

[Pjegavi poriluk]

Znam da na poslu uvijek bude smradova i oštrokondži, ali možda te cure s posla misle da one tebe ne zanimaju?
Introvertni ljudi znaju često izgledati kao da žele da ih se pusti na miru i većini ljudi se ne da truditi niti istraživati radi li se tu o nečem drugom.
Možda da probaš malo pokazati da ti je stalo do vašeg odnosa, ukoliko ti je stalo.

Ja sam isto introvert i nije me nitko pozivao na nikakva druženja dok se nisam sama malo aktivirala jer sam valjda ljudima djelovala distancirano i nezainteresirano.
Vidiš kako si nam tu napisala da si oni šalju glupe sličice i gifove. Možda to jest glupo, ali njima je smiješno i možda se tako opuštaju i zbližavaju. Ko zna što se događa u njihovim životima.

Generalno, svi ljudi su vrlo vrlo slični i svima treba taj osjećaj pripadnosti. Ne svima u istoj mjeri, ali svima je to važno.
Druga stvar, budi iskrena. Ako želiš nekamo s njima poslije posla, pridruži se i reci im da si malo sramežljiva i povučena. Imat će razumijevanja, nisu ljudi baš takvi gadovi

[brzi gonzales]

Ljudi se vole družiti sličnima sebi. Barem onaj prosjek koji sam imala prilike upoznati. Ne uklapaš se u njihov način zabavljanja i interesa nema razloga da te imaju u svom krugu. Još ako tome dodaš svoju povučenost veće su šanse da te "izoliraju".
Osobno sam radije vuk samotnjak negoli da se ponašam na način koji me niti zanima niti mi odgovara.
Tako i ti, ili ćeš oguglati i svojim putem pa kome paše dobro, kome ne još bolje ili ćeš se mijenjat da se prilagodiš.

[Azaleja]

brzi gonzales kaže:

Ljudi se vole družiti sličnima sebi. Barem onaj prosjek koji sam imala prilike upoznati. Ne uklapaš se u njihov način zabavljanja i interesa nema razloga da te imaju u svom krugu. Još ako tome dodaš svoju povučenost veće su šanse da te "izoliraju".
Osobno sam radije vuk samotnjak negoli da se ponašam na način koji me niti zanima niti mi odgovara.
Tako i ti, ili ćeš oguglati i svojim putem pa kome paše dobro, kome ne još bolje ili ćeš se mijenjat da se prilagodiš.

A mozda je problem.u svbima vama,ljudi ne vole vukov esamotnjake,ili se prilagodavaj kako bi ljudi rekli,ili."jedu"ostale ljude pod navodnicima.

[Detektor]

Ja sam bio povučen kad sam radio sa nekim jadnicima koji su većinom bili sa sela i nisam se nikako uklopio među njih jer mi ne odgovara njihov mentalitet svakidašnje jadikovke. Sada kada radim sa ljudima iz grada,oni u meni vide prijatelja dok sam se sa ovima sa sela nekoliko puta zakačio jer greške u svojem dvorištu ne vide,nisu zahvalni kada nešto napraviš umjesto njih i sve bi da je po njihovom pa nešto i slažem samo da ih otkantam,nekako uđem u njihov mozak i kažem ono što bi oni htjeli čuti.

Ti trebaš naći razloge zašto si povučena pred njima i uči u konflikt jer te nešto sigurno smeta i ne postoje povučene osobe već nekome društvo odgovara,nekome ne. Tu dolazi do dvije dileme u tvojem slučaju,ako tražiš prijatelje onda im se moraš prilagoditi a ako tražiš posao onda trebaš reći svoj stav npr. tu sam ionako da odradim i doviđenja. Ja sam dao otkaz u jednoj firmi zbog toga a uz to mi je i plaća bila mala,da je veća,lijepo bi im dao do znanja da su nebitni svojim stavom da sam na službi a ne na družbi i gotova priča.

Nema jačih od vukova samotnjaka psihički ali to nije za svakoga,to je više za malo nadarenije ljude koji su samotnjaci radi višeg cilja,istraživanja su rađena da inteligentniji ljudi imaju manje prijatelja pa su i "povučeniji" što je zapravo smiješan napad na drugačiju osobu samo zato što nije ista ko i osoba koja ju kritizira. Jedna me osoba pitala da li se ja prepoznajem u tome Uopće ne osjećam nemir zbog toga što na posao gledam kao na službu a ne kao na družbu i šatro je sam povučeniji više kao lav koji spava koji čeka da ga netko takne kad se dobro naspava. Iskoristite svoju prednost,posvetite se sebi i kada ljudi vide vaša osobna postignuća ,navalit će na druženje s vama.

[black fairy]

Joj, ja bih bila najsretnija da nikoga ne vidim niti moram s nekim progovoriti dok sam na poslu, uopće mi to nije potrebno. I ne, nisam nikakav samotnjak, naprotiv volim druženje, ali s onima koje sam sama izabrala, a ne ovo forsirano kaj danas vrijedi, gdje se hini prisnost i dobri odnosi s nekim samo zato jer ste prisiljeni provoditi vrijeme skupa ili s onima koje si tek upoznao, tome je doprinijelo i doba društvenih mreža gdje se glumataju neki odnosi i padaju lajkovi, smajlići, komentari i ostale pizdarije od ljudi s kojima nemaš potrebu sjesti na kavu, ali provodite prisilno vrijeme skupa ili se znate iz viđenja, škole i slično, niti me briga za te ljude niti želim da je njih briga za mene pa da glumatamo na fejsu, nisam takav tip...

Mislim meni to u globalu ne smeta, ali smeta mi forsiranje takvih odnosa i da bi se svi trebali tako ponašati, ako smo kolege nismo prijatelji, možda možemo postati ako se nađemo na istoj valnoj duljini, ali ako ne, onda ne i ne vidim smisla u forsiranju toga.
I danas se povučenost i distanciranost osuđuje i gleda čudnije nego ikad, dosta ljudi mrze tišinu i samo da je mljeti, neovisno s kime i kada i očekuju da nakon par minuta upoznavanja pričaš kao navijen sve o sebi, kao da više ništa nije privatno, odmah sve na sunce, je da živimo u takvom dobu, ali i dalje postoje osobe koje cijene privatnost, mali krug ljudi oko sebe i ne pate da bude popularni i super sa svima, tako da bi to trebalo poštovati. Ako se poštuje komunikativnost koja nerijetko prelazi u blebetanje o besmislicama treba poštovati i povučenije osobe, a to malo tko radi.

[Beggar90]

Guud kaže:

Na papiru to izgleda jednostavno, ali u praksi zaista zna biti naporno u situacijama npr. gladan si, u ured ulazi dostavljač s kutijama iz kojih miriše hrana. Svi ustaju i traže gdje je njihova narudzba, svi osim tebe jer tebe nitko nije pitao da li želiš nešto naručiti. Ostali jedu i smiju se, ti gledaš. Nakon sat vremena ulazi dostavljač i donosi hranu samo tebi, ti jedeš sam. Ono, tužno je to. Ili pitaš kolegicu hoće li na kavu, ili da joj doneseš kavu (koju ti naravno neće platiti ni vratiti), ona kaže da neće ići na marendu jer će svi ranije izići zato što idu na zajednički ručak. Idu svi osim tebe. Pred kraj radnog vremena kroz ured prođe glavni dir i gleda u čudu što sam radiš tamo, kako nisi na ručku. Kažeš da se ti nisi dogovorio s njima, a on u čudu pita što se imaš dogovarat kad je to ručak firme, plaća ga firma i ti si trebao biti pozvan kao djelatnik firme. Za mjesec dana se opet dogovaraju za ručak, hoće li u ovaj ili onaj restoran, tebe nitko ništa ne pita. Slučajno uđe glavni dir i kaže da te ovaj put ne zaborave zvat, kao da si neki jado. I opet te ne zovu. Nije ugodno, jebeš plaću ako se osjećaš bezveze.

Ovo je zabolilo Super opis.

miss Minnie kaže:

Spasilo bi me da imam kroz cijeli dan stalno posla, pa da imam izgovor da moram raditi a ne pričati s njima...


...........
Kad se sjetim na početku kad sam došla, taman sam pomislila - napokon firma u kojoj sam skroz do kraja prihvaćena takva kakva jesam, ne moram se opravdavati što ne pričam puno.

Znači ovaj drugi pasus, nadam se da ću to jednom doživjeti.


Što se tiče ovoga što si napisala na početku, pa možda je rješenje u tome da si sama zadaš što više posla. Nema ga, oke izmisli ga...uradi na drugačiji način, može li bolje nego što se uradilo prije, može li se kreativnije ili može li se povezati s nečim drugim... Kako je uradio onaj stariji kolega u kancelariji do tebe. Pitaj ga ljubazno da objasni pa uklopi njegove savjete u svoj rad itd.

Spas bi mogao biti u radu ako si dovoljno sigurna u sebe.

Ja sam se više-manje osjećala kao ti. I nisam ostala na tom poslu (novinarstvo), ali i danas mislim da je to najviše zato što sam bila nesigurna u svoje radne sposobnosti. Da sam smatrala da KILLAM na tom polju, daleko manje bi mi smetalo što hoću da se udavim u osjećaju neugode za vrijeme pauza, tračeva, pitanja :' Zašto šutiš? Jel' ti na sve kažeš NE? ili Daj reci nešto.'

Da sam smatrala da rasturam i moje ponašanje bi bilo drugačije. Ali bila sam nesigurna i u poslu i u socijalnim vještinama. Zato ako ti se uči, radi, znaš da možeš i vjeruješ u sebe...pa nema problema. Možeš ti to.

Usput, je li itko ikada smislio zgodan odgovor na :' Zašto šutiš?'