Demencija

[Nilang]

revelator kaže:

Nilang, jel tebe mama uopće prepoznaje? jel ti se veseli? da li ikome koriste ti posjeti ili samo tebe unesrećuju?
nažalost, znam šta je emocionalna ucjena. kolko puta je meni stari kroz suze rekao da na svijetu nema nikoga osim mene. da... naravno kad se s pol rodbine posvađao, u menzi staračkog doma su se "udružili protiv njega i napali ga", sa susjedima se ne druži jer je "zgrada puna homoseksualaca", ovi sad u sobi su "ljudi na jednom niskom nivou". i tako - odbij sve od sebe pa zgrabi mene. neće moći!

Koja telepatija - slučajno sad bacim oko na forum i vidm da si tu napisao post (jer inače tema baš nije aktivna, kao što vidš).

Na ovo da li me mama prepoznaje i da li mi se veseli, teško mi je odgovoriti, ne mogu to točno odrediti. Čini mi se da joj je drago kad dođem i počne sa mnom razgovarati onako kao da me očekivala - iz toga bi čovjek imao dojam da me prepoznaje (zapravo, ne znam, niti je naš razgovor neki pravi razgovor), ali ona u razgovoru ugl. počne spominjati svoju kćer (tj. mene) u nekom drugom kontekstu, npr. "ona će doći sutra", "evo, čuješ kroz zid kako zvoni telefon" (a ništa ne zvoni) "to je moja kćer sad nazvala... čuješ je kako govori?" (fantazije - također dio demencije).

Donedavno je meni i mužu govorila "vi sigurno poznate moju kćer i zeta", na to bih ja rekla "mama, to smo mi", a ona bi odgovorila "ne, ne, vi valjda stanujete u istoj zgradi s njima"... Sad je upala iz te faze u još goru, nema ni takvog razgovora, gotovo nikakve konverzacije, nego ponavlja jednu te istu rečenicu ili riječ.

Naša komunikacija kad dođem uglavnom se svodi na isključivo dvije rečenice: "Daj mi mlijeka" (nikad u životu nije pila mlijeko, sad hoće samo to piti) i "gdje vi stanujete?". I to je sve - te dvije rečenice, tako je to već cca 3 mjeseca, ako ne i duže. S iznimkom tu i tamo kakvih fantazija, kao ovih goreopisanih.

Nisam sigurna da me prepoznaje, jer ako me spomene, spomene me u kontekstu da govori o meni u 3. licu... Uglavnom ne sjeća se i ne pita za nikoga iz familije, baš za nikoga. Zanimljivo je da jedino ime koje tu i tamo spomene je ime njene prijateljice iz osnovne škole.. Mene je prošli puta zvala njenim imenom.

Prije je bila jako fokusirana na unuka, sada ne, on kad dođe kao da ga ne registrira, ravnodušna je, kao da joj je sve svejedno. Mene je prošli put lagano pogladila po licu, ali bezvoljno. Užasno je slaba, ja mislim da je omršavlla 20-ak kg. Volja ne postoji kod nje više nikakva, niti interes za išta.

Teško za zamisliti da će onako aktivna i energična osoba pasti u takvo stanje.

Tvoj stari se čini još sposoban za komunikaciju, kakvu-takvu. To je kod moje mame izgubljeno odavno. Možda su ustanovili i da depresija dobrim dijelom uzrokuje njegove tegobe, možda mu bude nešto bolje kad antidepresivi počnu djelovati. Od ostalih lijekova ne znam što bi mu mogli davati, vjerojatno nešto za umirenje, ali baš konkretno za demenciju nekih određenih lijekova nema.

[revelator]

Demencija je širok pojam, može imati razne uzroke, a neki od njih se čak i mogu tretirati. Recimo postoje lijekovi i za Parkinsona i za Alzheimera. Starom su radili CT mozga kad je došao... možda nađu neku bolest koja kombinira njegove simptome - depresija, demencija, posrtanje u hodu.

Dakle mama te ne prepoznaje... sad je pitanje koliko ti se veseli. Ako je njoj skoro pa svejedno kad dođeš, a tebi je jako teško gledat je, možda trebaš biti malo "sebična". Imaš uostalom svoju obitelj kojima konkretno možeš pomoći, a njoj ne možeš. Ne kažem da je trebaš potpuno zanemariti, ali možda da joj rjeđe dolaziš.

[Nilang]

revelator kaže:

Dakle mama te ne prepoznaje... sad je pitanje koliko ti se veseli. Ako je njoj skoro pa svejedno kad dođeš, a tebi je jako teško gledat je, možda trebaš biti malo "sebična". Imaš uostalom svoju obitelj kojima konkretno možeš pomoći, a njoj ne možeš. Ne kažem da je trebaš potpuno zanemariti, ali možda da joj rjeđe dolaziš.

To kaže i moj muž. Svjesna sam toga, ali opet stalno mislim možda su joj zadnji dani. A na neki način i dalje mi dosta znači kad je vidim, makar i takvu, i osjetim njenu prisutnost.

Ma bez brige, nisam ja stalno loše ili potištena, budem ja i prilično dobro, već sam pisala o tome, ima faza kada racionaliziram i eto pomirena sam s tim, ali onda te potištenost samo zaskoči, kad dođeš i vidiš je tako slabu, kao neku praznu ljušturu koja je zaista sasvim propala u svakom smislu, ali tijelo se eto na neki čudan način još ne da. Jadan prizor, ali nije nijedno propadanje, bolest i umiranje lako za vidjeti. I onda te samo poklopi... Ah, bit će bolje.

Doktori su mi rekli da u ovim situacijama (dementni bolesnici) bolesnik pati manje nego njegova obitelj, jer da zaista ništa više ne kuži, a da obitelj to dosta dotuče. Mene zanima da li ona ikad bar na tren ima neke lucidne trenutke, da se bar na tren vrati u neko prisebno stanje i shvati što se događa i u kakvom je stanju. Naravno, bilo bi mi draže da ne, da ne shvaća u kakvom je stanju, jer mislim da bi joj bilo grozno da na tren "progleda" i skuži svoje stanje.

[zd64]

zvoncica17, KCERKA, mikela,Nilang,revelator, prvo svima pozdrav, ovi vaši postovi su mi puno pomogli za početak.

Prvi put sam na ovoj temi, moja majka ima 79 god i već duže vrijeme (možda 2-3 god) sam primjetila da u nekim sitnicama " buca". Živi sama u garsonjeri od kad sam se ja udala, 29 god. Inače je po prirodi uvijek bila nepovjerljiva, sumnjičava, tako da sam njeno pretjerivanje u sumnjama razne vrste pripisivala njenoj osobnosti. Prije točno godinu dana me zvala navečer u 11 sati da su joj neki ljudi u kući, ja i muž trčeći do nje, i onda shvatih da je počela halucinirat, neurolog na pregledu nije ništa posebno utvrdio, poslao na ct mozga, prepisao rivotril 0.5 mg, te je neko vrijeme stanje bilo relativno ok. Napravila ct, umjerene atrofične promjene mozga obostrano difuzno. Po tome sam zaključila da je demencija, jer ona je strahovito teška za nagovorit da odemo u doktora.
I kako to obično biva, nevolja nikad ne dolazi sama, 4 dana prije Božića muž (50 god) mi završi u bolnicu sa naglom obostranom upalom pluća, pluća otkažu, završi na jil u komi, dobije infarkt srca,oživljavali ga 6 puta, kardiogeni šok i moždani udar, saznamo da je prvi infarkt počeo još 2 dana prije dolaska u bolnicu. U komi je slijedećih 40 dana, kad su nas već pripremali na najgore, uspio se probudit i da ne pričam detalje izađe iz bolnice 1.3. na kućnu njegu. Čitavo to vrijeme ja i 2 kćeri smo živili na relaciji bolnica-kuća-posao, a svako malo s majkom noćne predstave s "provalnicima,ciganima, raznim ženama koje ona ne zna". Tako da smo imali nekoliko mjeseci pakla, ona ne razumi "šta ćemo mi u bolnici po cile dane kad on ništa ne može", s druge strane, on je izgubio 28 kg, dobio dekubitus na leđima i nogama,očna mrena se pogoršala, skoro je slijep, mišići atrofirali, tribamo ga osposobit da bar ode do wc-a, a ona sebično želi i traži da joj svakodnevno dolazimo a istovremeno ne dozvoljava da joj išta po stanu uredimo, očistimo, pomaknemo. Skuplja razne tetrapake, pakiranja svega i svačega, ništa ne želi bacit, jer to će njoj tribat, i sve zavezuje konopima da joj ne bi ukrali oni šta dolaze. Šta je najgore, kad dođemo, nađemo je uredno tako vidljivo preplašenu, tako je očito da su njoj ti "likovi koji dolaze" nevjerojatno stvarni, neposredno nakon "gostiiju" kad joj mjerim tlak, uvijek je strahovito povišen, a kad je uspijem smirit i uvjerit da je sanjala i da nema nikoga, tlak se normalizira.
Ovo ljeto kulminacija, meni na poslu počne sezona (tada radim 11 sati dnevno), jedna kćer radi u agenciji i subote i nedjelje, druga je na brodu, doma teški srčani bolesnik, skoro slijep (pipanjem pronađe sve šta mu navečer pripremim) , sam u stanu cijeli dan, majka sama u svom stanu sa halucinacijama, muževa firma ode u stečaj, te usred oporavljanja dobije otkaz, i nas tri smo u situaciji da moramo radit, ni jedna ne smije ostat bez posla jer tek tada bi bija pakao, a njih dvoje ne mogu spojit zajedno da mi bude lakše, jer se bojim infarkta kod njega, (čeka ga najesen operacija na srcu) . Dođem navečer doma, ona ljuta šta nisam došla, a navečer je jedino vrime kad moram s mužem prošetat zbog srca, mišića, i dijabetesa, a sam ne može, jer ne vidi.
Ima već par mjeseci da su njoj halucinacije i po danu, jako je smršavila, hranu drži po nekoliko dana u frižideru, a ne jede, onda je baci, ovaj zadnji mjesec je to već svakodnevno, sad dođem s posla, obavim doma na brzinu osnovne stvari, trčim kod nje, da je bar razgovorom ubijedim da sanja, svaku noć zove oko ponoći ili 2 ujutro, da joj je neko ušao u stan... mislim da će meni trebat uskoro psihijatar
Zbog svoje sumnjičavosti, nikada nije postigla bliskost s mojim kćerima, te se u ovoj situaciji one boje otić spavat u nje, jer ona noću "pridošlice" tuče štapom. Od sutra sam tjedan dana na godišnjem, pa krećem po institucijama tražit rješenje i pomoć.
Ako imate koji savjet, samo naprid, inače smo u Splitu, gdje na odjelu ne zadržavaju takve pacijente, (tako sam čula od drugih).
Sorry zbog dužine posta, ali jednostavno se nisam mogla zaustavit.

[~Scarlet~]

@zd64
Majku trebaš odvesti na psihijatriju, potrebno ju je hospitalizirati i uštimati terapiju jer ovako se muči i ona i vi sa njom. Pretpostavljam da ti je jasno da sama više ne može živjeti, tako da ukoliko se skrb ne može ostvariti unutar obitelji, treba razmišljati o opcijama smještaja.

[acmen]

Možda naslov nije najbolje sročen i možda sam fulao PDF no svejedno... praobati ću skratiti što je više moguće.

Baka, 26', mi je već 6-7godina bolesna; teško gubljenje, demencije, za 5min zaboravi što je kazala/pitala ali se zato savršeno sjeća događa prije valjda i 60godina, inače u super sretnom braku (tj. bila), živjela je u svojem stanu s mužem (djedom) te cijeli život sa svojim drugim sinom (ekscentrik, brat od mojeg oca, kakti duhovnjak, u 55god nema niti dana staža ovo ono). Inače izuzetno obrazovana žena, profesor ruskog&kljiževnosti, dosta svijeta proputovala, uvijek je bila extra racionalna te je držala sve konce u svojim rukama, extra smo povezani moja obitelj te oni (tim više jer živimo na 150m udaljenosti)...

Da ne duljim djed mi je preminuo pred 3mj, to je pak druga tema koju do dan danas nisam proživio/prihvatio, a ona je to začudo iznenađujuće racionalno prihvatila te tu činjenicu nije zaboravila niti ikada dosad pitala (inače zaboravi stvari poput da li je uopće jela pred 5min).

Strašno smo cijela moja obitelj povezani s njim/njima a pogotovo ja pošto sam s oboje imao specifičan odnos. Uglavnom pred par dana smo bili primorani ju strpati u starački dom; zapravo neku privatnu kućicu gdje je 'obiteljska' atmosfera te se nalazi u našem gradu. Ne može više živjeti sa stricem jer je on po prirodi jelte 'lud' a i netko konstantno mora biti 24sata uz nju što je u ovom modernom životnom ritmu nemoguće.

Dakle u toj ženi nema apsolutno nikakve živosti, priča kao da je na samrti, sva je uznemirena (ima dojam da nigdje pripada), u očima se vidi točno da nema nikakvu iskru u sebi... Sve je to jasno ko' dan da je to starost ali eto ja smatram da najviše ja imam problema s time jer se nikako ne mogu pomiriti s tom činjenicom. Ovaj thread sam načeo jer upravo sada ona, totalno nesvjesna, zove na telefon iz doma i silno želi kući, sva je uznemirena, van sebe iako smo ju cijeli tjedan svi posjećivali. Problem leži ukratko da je žena totalno izgubila samu sebe, izgubila je svoj mir, bolest je progresivno napredovala. Inače vjerujem da je bitno napomenuti; ista takva je bila njena majka u još ranijim godinama (čak i gore; majka joj nije niti lica više raspoznavala) i onda 100put znade ponoviti da sva sreća da nije završila kao njena majka jer stvarno ne zna što bi u tome slučaju (sad si probajte zamisliti situaciju te stanje u kojem se nalazi).


Uglavnom što učiniti, kako ste vi podnosili takve situacije, što točno učiniti, kako se podstaviti, kako da JA prije svega konačno prihvatim situaciju jer mi se srce slama te mi instantno zasuze oči čim ju vidim/ugledam (inače se ne sjećam da sam ikada plakao).

Ovo sam možda u žurbi te strci malo sve konfuznije napisao no vjerujem kako su barem neki skužili bit.

[Nilang]

Pozdrav svima! Nisam se dugo javljala, jer je tema zamrla, nitko nije pisao, pa sam i ja zaboravljala pogledati ima li neki novi post.

zd64, nadam se da si nekako riješila situaciju, jer nije ti lako i s mamom u tom stanju i s bolesnim mužem. Jesi li uspjela dobiti neki dom za nju?

acmen kaže:

Dakle u toj ženi nema apsolutno nikakve živosti, priča kao da je na samrti, sva je uznemirena (ima dojam da nigdje pripada), u očima se vidi točno da nema nikakvu iskru u sebi... Sve je to jasno ko' dan da je to starost ali eto ja smatram da najviše ja imam problema s time jer se nikako ne mogu pomiriti s tom činjenicom.

acmen, nije to (samo) starost, ima starih ljudi koji ne obole od demencije.

Tvojoj baki je očito bar jedan od okidača za takvo stanje i početak demencije bila smrt tvog djeda, njenog muža, s kojim je, kako kažeš, bila jako povezana i u sretnom braku. Takav gubitak nakon toliko godina je jako težak... Stres je često okidač demencije. A predispozicije za demenciju su kod nje na žalost postojale.

Kažeš da se ne možeš pomiriti s tom činjenicom. Posve te shvaćam, i sama sam to prolazila i pisala ovdje o tome, pa neću više ponavljati. Jako je teško to prihvatiti: prođeš sve one faze od tuge, očaja, neprihvaćanja, osjećaš se nemoćan, jer zapravo ne možeš ništa napraviti. Znaš da to ide svojim tokom, da na žalost neće moći biti poboljšanja. Pa se onda malo primiriš i počeš racionalizirati, jer si svjestan da ne možeš tako živjeti i funkcionirati: u tuzi i očaju... da se moraš primiriti, skoncentrirati, živjeti i funkcionirati dalje. Ja sve to prolazim gotovo tri godine, a čine se beskonačno duge, kao 15 godina.

Voljela bih te utješiti, ali ne znam što drugo da ti kažem, osim: drži se!

Tvoja baka je još u relativno OK stanju, jer je još povremeno svjesna i donekle se može s njom razgovarati. Moja majka je nesvjesna ičega i ničega se ne sjeća i nikog ne prepoznaje. Već je 2 godine u pelenama i treba medicinsku njegu 24 sata dnevno. Doma više zaista nije mogla biti u takvom stanju, a osim toga prolazila je one faze halucinacija i agresivnosti i samodestruktivnosti kad se htjela baciti kroz prozor, fantazirala da se u stanu dešavaju čudne stvari, maltene što nije vidjela vanzemaljce, bila izrazito nemirna i ni sekunde ju se nije moglo ostaviti samu.

Moraš shvatiti da je za tvoju baku najbolje da je negdje gdje su u blizini medicinske sestre i sl... Ovo što pišeš da u njenim očima nema više iskre života i ta njena uznemirenost, sve mi je to poznato. Pripremi se da će imati te faze jake uznemirenosti, pa i fantaziranja.... zatim smjenjivanja agresivnosti s povlačenjem u sebe i depresijom. Morat ćete svi to nekako izdržati i voditi brigu i o svojoj psihičkoj ravnoteži. Druge nema. Na žalost težak put i teška iskustva, ali eto, to je tako.

Javi se ponekad da razmijenimo mišlejnja i olakšamo si. Lijepi pozdav!

[acmen]

Nilang kaže:

Tvojoj baki je očito bar jedan od okidača za takvo stanje i početak demencije bila smrt tvog djeda, njenog muža, s kojim je, kako kažeš, bila jako povezana i u sretnom braku. Takav gubitak nakon toliko godina je jako težak... Stres je često okidač demencije. A predispozicije za demenciju su kod nje na žalost postojale.

Nisi me skužila; takvo stanje je kojih 6-7 godina a djed je pred nepuna 3 mjeseca preminuo. Krivo sam se izrazio; ovo sada je neka kulminacija ali, čini mi se, tek početak početaka.

Nilang kaže:

Morat ćete svi to nekako izdržati i voditi brigu i o svojoj psihičkoj ravnoteži. Druge nema. Na žalost težak put i teška iskustva, ali eto, to je tako.

Javi se ponekad da razmijenimo mišlejnja i olakšamo si. Lijepi pozdav!

Upravo tako kao što si bila navela; lagano smo i svi obolili na neki način. Sve je meni jasno da postoje kudikamo teši slučajevi/sudbine ali eto uvijek je njemu njegov problem najveći/najteži. Da barem postoji kakav priručnik ili neka špranca ponašanja ali nažalost čovjek uči dok je živ. I onda kada se pomiješaju problemi svakodnevnice (npr ja sam preko godinu nezaposlen i tako slično) plus sveopća depresija urzokovana najnormalnijim životom tada se negdje mora puknuti...

Joj kada sam prvi puta kročio u taj dom imao sam dojam da sam u mrtvačnici, sve depresivno, oni ljudi tako, jednostavno sam non stop imao glavu pognutu jer sam se naprosto bojao nekoga od prisutnih pogledati u oči.

[Nilang]

acmen kaže:

Nisi me skužila; takvo stanje je kojih 6-7 godina a djed je pred nepuna 3 mjeseca preminuo. Krivo sam se izrazio; ovo sada je neka kulminacija ali, čini mi se, tek početak početaka.

Da, oprosti, čitala sam opet tvoj post nakon što sam napisala svoj i vidjela da si napisao da je demencija počela već 6-7 godina prije djedove smrti, ali da se nakon njegove smrti sve još pogoršalo. Ali nisam išla ispravljati, jer htjela sam reći da je djedova smrt sigurno bila još dodatni stres i okidač pogoršanja stanja.

I mojoj mami se psihičko stanje nekako počelo mijenjati godinama prije nego što smo jasno vidjeli da je to demencija: radila je izvjesne ekscese, bila dosta agresivna i svadljiva, postala dosta sebična - u smislu da mora uvijek biti u centru pažnje i da privlači pažnju na sebe kao malo dijete, nenormalno tvrdoglava i inatljiva itd. Sve smo to pripisivali tim nekim staračkim promjenama ponašanja, no izgleda da su to često prvi pokazatelji ili predznaci demencije. No, kod nje se onda stanje dosta brzo pogoršavalo nakon njene teške ozljede (pada, operacije i rehabilitacije). Tako da mislim da je to kod nje bio dosta jaki okidač i da je ta trauma pospješila demenciju.

Razumijem te za ovo što pišeš za domove. Sve to jako depresivno djeluje i izgleda, ti si još mlad čovjek i znam da ti je to teško gledati. Kod nas ljudi često demeciju miješaju s nekom benignom staračkom senilnošću i misle da takvom čovjeku ne treba neka bog zna kako veća njega - da ga je valjda dovoljno doma posjesti u fotelju i pustiti ga da gleda TV.

Mnogi ljudi ne kuže da je demencija teška bolest i da takav čovjek dosta brzo pada u stanje da mu treba medicinski nadzor 24 h dnevno i koliko ga je opasno ostavljati samog. Neki su dementni bolesnici mirni, ali mnogi prolaze kroz te faze agresivnosti i izrazitog nemira i sl.

Sad ti je jako teško i shvaćam to, ja sam kroz to stanje jako teško i jako bolno prolazila. I sad mi je teško i uvijek će mi biti, ali sad uspijevam ipak izracionalizirati, osjećam tugu, ali ne više onakav teški očaj. Kažaš da vam je svima u obitelji jako teško, prolazit ćete te faze razbijanja glave zašto se to tako moralo dogoditi i zašto i kako tako energičnoj, pametnoj, obrazovanoj i prije racionalnoj ženi (takva je bila i moja mama), ali nakon tog bola, tuge, teškog mirenja s tim, jednostavno dođe i vrijeme kad se pomiriš s tim da ju je snašla ta bolest i shvatiš da moraš sve učiniti da sam ostaneš stabilan i što čvršći. I samo tako možete jedni drugima u obitelji pomoći: smirenošću, racionalnim, ozbiljnim pristupom, pomažući si, razgovarajući.

Sretno i javi se kad stigneš.

[plavi radion]

Pozdrav svim učesnicima na ovoj temi. Razumijem sve, prošao sve, prolazim još uvijek.

Jedino ovdje možete podijeliti teška iskustva, jedino ovdje možete olakšati dušu, jedino ovdje ima netko tko će vas razumjeti, jer je sam prošao (ili prolazi) kroz agoniju demencije.

Vaši prijatelji su nestali, rodbina je zaboravila vaš telefonski broj, liječnici nemaju strpljenja, vaš dementni roditelj je teret za zdravstveno osiguranje, na poslu vas razumiju neko (pre)kratko vrijeme, poslije traže da ste 100% u poslu, vi nemate snage,...

[sebastianbach]

Dragi moji forumaši. Svima nam je teško ali kada vam se još dogodi horor da se pojavi do tada potpuno nepoznata rodbina i bolesnu majku od 80 godina doslovce otme iz doma uvjeravajući ju kako je zdrava ne bi li se dočepali njenog stana onda priča ide od prilike ovako a vi možete samo čekati da sud odradi svoje što bi značilo piši kući propalo je.

Kratka kronologoja:

Obzirom da se radi o osobi koja u trenutku odvođenja iz doma nije prihvaćala svoje stanje, odbijala je suradnju s doktorima i osobljem doma te negiranjem prethodnih događaja izravno ugrožavala i sebe i druge na prijedlog liječnice počela sam razmišljati o potrebi pokretanja postupka procjene poslovne sposobnosti.
Početak bolesti bio je vrlo dramatičan. Krenuo je paralelno s emocionalnim šokom (smrt nevjenčanog supruga) s kojim je bila u zajednici 27 godina, i tjelesnom bolešću odnosno fantomskim bolovima kojima nitko nije mogao pronaći uzrok usprkos nebrojenim pregledima i konzultacijama sa specijalistima o čemu postoji obimnu dokumentaciju.
Kod kuće je bila jako smetene, dezorijentirana, poremećenog govora i ravnoteže. Liječnica me upozorila da se možda radi o laganim moždanim inzultima.
Prvo je gospođa koja ima iskustva u njezi bolesnika dolazila dva puta dnevno davati mami terapiju, obroke i održavati dnevnu higijenu. Mami je bilo sve gore.
Vrlo često morala sam zvati hitnu pomoć i svaki puta su me liječnici upozoravali da mamu moram smjestiti u dom jer da to što radim nije rješenje.
Na mamin prijedlog k njoj se preselila njena dobra prijateljice, međutim zdravstveno stanje se pogoršavalo, mama je u nekoliko navrata bila na rubu smrti te je odlazak u dom bio jedino rješenje do stabilizacije zdravstvenog stanja. Još uvijek nismo znali da se radi o poremećaju ličnosti i ponašanja. Dan prije odlaska u dom mama je pala u hipoglikemičku komu i gospođa koja je živjela s njom doslovce joj je spasila život. Sa jednom od najboljih prijateljica koja je u najtežim trenucima njenoga života pristala na njenu zamolbu preseliti se kod nje i brinuti o njoj majka danas ne želi razgovarati i smatra ju neprijateljicom. Sa nekoliko dugogodišnjih i vrlo bliskih prijateljica koje su upućene u tijek bolesti ona sada ne komunicira i odbija svaki kontakt s njima.

JUČER JE DOŠLA SUTKINJA KOD NJE DOMA NA RAZGOVOR A MAMA PATOLOŠKI LAŽE I NAKON SVIH MOJIH MUKA KOJE SAM PROŠLA U ZADNJIH GODINU DANA DA JOJ BAR FIZIČKO STANJE STABILIZIRAM AKO VEĆ NE MOGU PSIHIČKO JOŠ BUM JA ISPALA NEGATIVAC. TOTALNI KAOS.
MAMA JE TVRDILA SUTKINJI DA JE PROTIV SVOJE VOLJE IŠLA U DOM ŠTO NIJE ISTINA.
Dok je još bila svjesna događanja oko sebe molila je mene i puno svojih poznanica da nađemo dom za nju. Osobno je aktivirala zahtjev koji je još 2008. godine predala u Domu Sveti Josip na Svetom Duhu. Dala mi je imena i prezimena i brojeve telefona osoba iz doma kojima se trebam javiti. KASNIJE SVE NEGIRA I PRIČA O UROTI MENE I OSOBLJA DOMA I PRIPREMANOM PLANU DA JU SE SMJESTI U DOM.
Glavna kontakt osoba bila je mamina poznanica, socijalna radnica u domu s kojom je dogovoreno da mama dođe na pregled u domsku ambulantu. Već tada mama je bila u vrlo teškom stanju, gotovo nepokretna. To je bio kraj siječnja ili početak veljače. Dokumentacija postoji u domu.
Moj sin i ja odvezli smo baku na pregled domskom liječniku koji je potvrdio da baka zadovoljava sve uvjete da ju se primi u dom i mišljenje uputio komisiji.
Komisija je pozitivno riješila bakin zahtjev ali još se nije naziralo slobodno mjesto pa je socijalna radnica predložila da dok mama ne dobije mjesto potražim neki privatni dom. Ipak smo prvo pokušali dogovoriti s njenom prijateljicom da se preseli k njoj ali ona je vrlo brzo rekla da to neće ići i da treba potražiti dom.
MORAM NAGLASITI DA JE MAMA SVAKODNEVNO VRŠILA PRITISAK NA MENE DA NAĐEM NEKI PRIVATNI DOM. SUPRUG I JA SMO NAKON POSLA OBILAZILI DOMOVE I TRAŽILI NEŠTO PRIHVATLJIVO.
Zadnji tjedan prije odlaska u dom mama je odlazila na Rebro u dnevnu bolnicu gdje su joj napravili sve pretrage ali uzrok njenog lošeg stanja nisu našli. Jedino što su rekli je da više ne može biti doma.
U Dom u Gajnicama mama je došla sanitetom iz bolnice Sveti duh u vrlo teškom stanju. Teško je hodala, bila je dezorijentirana i nesuvisla. Tijekom boravka u domu i zbog dobre brige i njege koju je imala ona se fizički oporavila. Što je fizički bila bolje to je bila agresivnija prema meni i mržnja se pojačavala do te mjere da više nisam mogla u posjet k njoj bez pratnje domske sestre. Još nisam znala da se radi o poremećaju ličnosti i ponašanja ali su me zaposlenici doma na to upozorili i glavna sestra predložila mi je da diskretno pozove doktora iz Vrapča da pregleda mamu. On je prvi postavio dijagnozu..
Dok sam se ja borila s njenom bolešću neki rođaci KOJE SU ZA MENE DOSLOVNO POTPUNI STRANCI I S KOJIMA NIKADA NISAM DIJELILA NIKAKAV OBITELJSKI ŽIVOT POČELI SU SE MOTATI OKO MOJE MAME I MANIPULIRATI NJENOM BOLEŠĆU.
JEDAN OD NJIH S NJOM JE BIO U SVAĐI GOTOVO 20 GODINA ZBOG NEKOG NOVCA. ZA VRIJEME NJENE BOLESTI ZATEKAO SE U STANU MOJOM GREŠKOM. MAMI SAM REKLA NEKA SE SMILUJE I DA MU RADITI ORMAR JER BAŠ NEMA POSLA. OD TADA POČINJU NEVOLJE.
U domu su me upozorili da ti ljudi mamu uznemiravaju i da je jako nemirna. Predlagali su mi da nema mobitel kako bi spriječili manipulacije ali nisam bila dovoljno svjesna što oni rade.
Mamino se psihičko stanje pogoršavalo i ja sam mamu naručila na ambulantini pregled u Bolnicu Vrapče nakon Uskršnjih blagdana. Na žalost stvari su se zakomplicirale.
Petak prije blagdana netko je mamu nagovorio da se spakira i kaže da ja dolazim po nju i da ide doma.
Nazvala me vlasnica doma na posao. Ostala sam u čudu, rekla da to nije istina i da ću nakon posla doći u dom. Međutim rođakinja iz ekipe lešinara nazvala je vlasnicu doma i počela prijetiti policijom i svakakvim glupostima pa su me nazvali da hitno dođem po mamu jer oni to u domu ne žele trpiti. Obzirom na teško psihičko stanje u kojemu se mama nalazila ja sam zamolila da pozovu sanitet i majka je odvežena u Jankomir na hitni prijem. Ja sam odjurila tamo. Rečeno mi je da je u vrlo teškom stanju.
SVE OVO MORAM NAPISATI JER SU ME PRIJAVILI SOCIJALNOM RADU, UDRUZI BABE, I POLICIJI DA JE MAMA MIJENJALA DOMOVE ZATO DA JU SAKRIJEM OD NJIH. I TO SU TVRDNJE I MOJE MAJKE KOJA JE VRLO SUGESTIBILNA I VJERUJE SVE ŠTO JOJ ONI KAŽU. MAMA JE MIJENJALA DOMOVE SAMO ZBOG NJIHOVOG IZRAZITO NASILNIČKOG PONAŠANJU PREMA OSOBLJU DOMA.

U TREĆI DOM NA SVETOM DUHU OTIŠLA JE 02. ŠESTOG NAKON ŠTO SU JAVILI DA JE DOBILA MJESTO. NISAM SE ŽELJELA U TO MIJEŠATI PA SAM ZAMOLILA SOCIJALNU RADNICU DA JOJ TO JAVI I DOGOVORI SE S NJOM DA LI ŽELI DOĆI. VESELO JE PRISTALA A VEĆ NAKON NEKOLIKO SATI NAPRAVILA JE CIRKUS.
Na Svetom Duhu izdržala je nekoliko dana, napravila cirkus, opet je gospođa lešinarka zvala, i ponovilo se da su mi rekli neka si lijepo dođem po mamu. U tom trenutku bila sam na konzultacijama kod mamine doktorice u Jankomiru koja mi je želeći mi pomoći nazvala dom u Dugom Selu, pitala vlasnicu ima li mjesta, opisala maminu bolest i dogovorili smo da mama ide tamo radije nego da ostane u Jankomiru.
Opet je ista ekipa vrlo nasilničkim ponašanjem maltretirala osoblje Doma. Na kraju su poslasli neki nesuvisli prijeteći faks vlasnici doma, da će joj zatvoriti ustanovu i pregrozne stvari i ja sam posustala i rekla neka mama ode s njima. Bila sam na poslu i nisam ih mogla spriječiti. Provalili su u njen stan, okružili ju ko kobci.

IZ DOMA SVETI DUH ZVALI SU ME ZA VRIJEME GODIŠNJEG ODMORA U SRPNJU, REKLI DA JE MAMA TAMO BILA U VRLO TEŠKOM PSIHIČKOM STANJU, DA SE ČUDE DA SU JU PUSTILI IZ BOLNICE I DA AKO TREBAM NEKU POMOĆ SLOBODNO IM SE OBRATIM. BAR NEŠTO UTJEŠNO.


Dok je mama bila u domu na prijedlog liječnika maknuli smo joj mobite ljer ju je izrazito uznemiravao razgovor s lešinarima.
No oni su joj potajno donijeli drugi. Ravnateljica me pitala što da radimo a ja sam rekla neka ostane. Nisam shvaćala što se događa. Mama nije imala šanse smiriti se, njoj je trebao mir i prihvaćanje situacije što oni nikako nisu dopuštali.

Kroz ovih nekoliko mjeseci promatrajući mamu shvatila sam da je promjenom ličnosti postala patološki lažljivac, i da vrlo često mijenja iskaze.

Moja majka od početka negira bolest. Od 2006. godine kada su joj počeli otkazivati srce i bubrezi kao posljedica dijabetesa puno je puta bila životno ugrožena i borili smo se za njen život.
Nikada nitko drugi osim mog supruga i mene. Svu brigu i pomoć koji su trebali moja mama i njen nevjenčani suprug dobijali su isključivo od nas. Ljudi koji su ih sada okružili nisu im niti u stan zakoračili a kamo li čašu vode dodali cijelo to vrijeme.

Mama je išla do te mjere da je zvala na moj posao i uznemiravala kolegice. Nije odustajala dok joj se moja ravnateljica nije javila. Zvala ju je na kavu da joj ispriča kakvo sam ja zlo.
Na sreću cijelo vrijeme dok sam se borila za mamino zdravlje u sve su bili uključeni ljudi iz moje radne sredine koji znaju da sam sve ove godine s mamom živjela u vrlo harmoničnim odnosima i da smo jedna drugoj bile sve na svijetu.Ja sam njeno jedino dijete. Bolest je preokrenula naše živote.
Kada joj je ravnateljica to rekla naljutila se i spustila joj slušalicu. Ona sada hoda po Zagrebu i priča o meni i mojoj obitelji pre strašne priče. Shvaćam da je bolest u pitanju ali vjerujem i da moja obitelj ima pravo na život, sigurnost i mir.

Otvorila sam vam srce u nadi da će ova priča pomoći i nekome od vas da se zaštitite od eventualnih zlih ljudi koji ne biraju sredstva da iskoriste starost i bolest. To su lovci na stare i nemoćne kojih ima više nego što mislimo i svi rade po sličnom modelu.

Ako netko ima neki dobar savjet ili slično iskustvo bilo bi lijepo da nešto napiše. Sretno svima i držite se.

[revelator]

I moja baka je postala zla i nerazumna prema mojoj mami (koja joj je zapravo pokćerka), ali nije tako ekstremna. Od kad je imala moždani i počela je trebat pomoć u kući, počela je s tim da joj drugi kradu sitnice. Da joj mama krade med i kavu, i to ne cijele teglice, nego valjda žlicom grabi pa presipava sa strane jer se količina smanjuje brže nego što je normalno. I nosi to svojim prijateljicama. Još prije udara je baki netko opljačkao zlatninu i tada smo bili ustanovili da je to ili spremačica ili predstavnica stanara jer su one jedine imale ključeve i mogle biti u stanu u to doba. No nakon udara je baka retrogradno proglasila da su je pokrale mamine prijateljice koje su se motale u stanu i ponekad spavale kod nje (nitko se nije motao po stanu a još manje spavao kod nje).

Baka je meni poklonila stan, s time da ona ima pravo doživotnog uživanja i to lijepo piše u ugovoru i u zemljišnim knjigama. No ja sad idem na put i baka je uvjerena da će se meni nešto desit, poginut ću, onda će mama naslijedit taj stan od mene i onda će nekim pravničkim šemama nju uspjet izbacit na cestu. A mama normalna ženska, ne krade ljudima ni stanove ni kavu, dapače voli pomoć.

Imam prijateljicu koja je doktorica opće prakse i koja mi je pričala da su te stvari vrlo česte. Starci koji su 99% sasvim normalni, suvisli, čak i intelektualci, ali tih 1% recimo neka baba brije da joj kćeri kradu donji veš. I možeš s njom pričat o književnosti i politici, ali nema te sile koja će ju razuvjerit da joj ne kradu gaće.
Ili - žena živi s mužem i svekrvom i muž umre, svekrva stara i žena se ostane brinut za nju i polomi se, sve učini za nju, a ovoj isto nešto pukne u glavi da je snaha za sve kriva i da je pokušava ubit i tako godinama se ova brinula za svekrvu, a ova otišla u grob mrzeći je.

[sebastianbach]

revelator - tragikomično je na žalost. Naslušala sam se o krađama svega i svačega. Ali najviše se spominju gaće, čak prljave iz veša. Prestrašno

[revelator]

Nova fora od bake... još lani mi je dala punomoć da mogu prodati i nositi na procjenu neke slike iz njenog stana, ako njoj usfali para. To na sreću nije bilo potrebno i nitko slike nije dirao.

Nedavno se počela bojati da šta kad ja odem, da će netko drugi (moja mama) iskoristit tu punomoć i njoj uzet slike. Tumačit joj da punomoć glasi na osobu i ne može netko drugi to samo preuzet nije palilo, da ne spominjemo da nikog uopće nije briga za njene slike, moju mamu ponajmanje. Onda sam podrapao punomoć.

Međutim nju je počelo kopkati da šta s onom kopijom koja je ostala kod javnog bilježnika. Rekao sam joj da je to njima za arhivu i da kaj si ona uopće zamišlja, da će mama ko mission impossible provalit u ured i ukrast to iz arhive? "Gledaj tv, danas ljudi svašta rade"... i nek ja probam doć do toga da i to uništimo.

[Nilang]

sebastianbach,
tvoja majka je sad opet doma i sama živi? Nisam to dobro shvatila - shvatila sam da je sad opet izašla iz doma i da ste je vratili kući. Je li s njom netko u stanu? Kako se ona fizički drži, ide li sama na WC, može li se sama oprati i tako to?

Kažeš da je tvojoj mami psihijatar ustanovio promjene ličnosti... ovdje su mnogi napisali da su uočili promjene ličnosti na roditeljima prije nego su postali dementni i prije nego što su došli oni još teži i ozbiljniji problemi. I ja sam tako nešto na svojoj majci uočila.

Kako sad stoje stvari s tvojom mamom? Mislim da ipak ti ne bi smjela dopustiti da praktički nepoznata ti i daljnja rodbina manipulira s tobom, tvojom majkom i njenom imovinom i sad se u sve miješa. Jesi li riješila nešto oko toga?

Žao mi je, ali čini mi se da svi prolazimo manje-više slične stvari i komplikacije.

[Fox-zd]

Pozdrav svima, vidim da odavno nema nijednoga posta, ali nadam se da će ovo netko pročitati i dati mi neki savjet.

Tata, koji u travnju puni 80 godina, dugogodišnji je dijabetičar (koji se doduše, dok je bio u snazi, nije želio baš pridržavati liječničkih savjeta). Prije otprilike sedam godina, kada su se roditelji preselili iz Splita u Zadar, jer su već bili stariji, a ja sam već godinama živio u Zadru, počeli su prvi problemi. Iako je on brzo našao društvo, počeli su problemi sa dijabetesom. Bio je čak dva puta i hospitaliziran, ali sve se to nekako podnosilo. Najprije je prije par godina počelo s njegovim noćnim mokrenjima, stalno je gnjavio mamu i budio je, to je preraslo u maltretiranje da ga ona diže iz kreveta jer on ne može. Ali bar je po danu bilo sve ok. Prave noćne more počele su negdje u petom mjesecu 2012. kada mu je umro stariji brat (zadnjih par mjeseci i on je bio dementan). Od tada se povukao i stalno počeo razmišljati o smrti. Još godinu dana prije toga vodili smo ga na snimanja CT-om i ustanovili su mu dvije lezije na mozgu. Vodili ga i psihijatru koji mu je propisao Mizarten, koji ni nema baš nekoga učinka. Liječnica opće prakse propisala je i normabel, koji također ne djeluje. U zadnjih mjesec dva postao je i jedva pokretan. Jedino na što još misli je hrana. Doktorica kaže da je možda imao u zadnjih pola godine i koji laganiji moždani udar, koji je prohodao. No, sve to mama i ja lako bi podnijeli da u zadnje vrijeme ne radi cirkus po noći. Dok sjedi u dnevnom boravku sve je ok, čak ponekad i razgovara, iako uglavnom tupo gleda. Po cijele noći urla, viče, zove sam sebe, pokušava ustati s kreveta, pa mu moramo vezati nogu da ne pada po podu. Naravno tu je i pelena. Njgore je to što ni mama više nije mlada, a ja radim po čitave dane. Doktorica kaže da je to tako i da tu nema pomoći. Razmišljamo da pozovemo hitnu i odvedemo ga na psihijatriju da mu daju nešto za smirenje, barem da po noći ne divlja. Uglavnom ponekad ni mene ne prepoznaje, ja sjedim za stolom a on me pita di mu je sin i kad će se vratiti s posla. Mamu još poprilično dobro kuži, ali sve je to na faze i na momente, i ponekad mi se činio, evo napokon je bolje, a onda iznenađenje. Izlaza ne vidimo i ne znamo što i kako dalje.
Hvala svima na savjetima...bilo mi je lakše kad sam pročitao što ste sve prolazili ili još uvijek prolazite.
pozdrav

[~Scarlet~]

@Fox.zd
U svakom slučaju bi bilo dobro za njega ali i vas da se uštima psihijatrijska terapija tako da barem po noći spava i da bude mirniji i suradljiviji preko dana.

[Fox-zd]

Scarlet hvala..... zato se danas nalazim s jednim psihijatrom koji će mi pokušati pronaći najbolje rješenje za njega ....

[zd64]

Nilang, hvala na pitanju, nepunih 20 dana od mog posta ovdje, uspila sam nać smještaj u privatnom domu.
Moram pohvalit sve vas, jer sam u svim vašim problemima nalazila utjehu i uputu šta da radim. U tih 20-ak dana što je još bila doma, dodatno sam je pripremala, stalno razgovarala s njom, pokušavala je nagovarat da jede, do toga da sam je hranila kao malo dite, a ona bi mi rekla: Nemoj me tirat, plakaću! Njena snaga je vidljivo opadala, nekoliko puta je pala do odlaska u dom, tako da je to doslovno bilo - zadnji minut. U domu je imala izuzetno dobre i pažljive sestre, dapače sve osoblje, svake nedilje smo bili kod nje, atmosfera kao doma, ona je bila zaljubljena u sestre. Ali, apetit je rapidno padao, a s njim i tjelesna snaga, te je polovinom 11. mjeseca dobila moždani udar, u bolnici već sutradan nije više bila pri svjesti.
Umrla je 9. 12.

Mogu vam reći, da su ti zadnji mjeseci, najkvalitetnije provedeno vrime zajedno od zadnjih 2 godine, da se osjećam mirno, jer se nije dogodilo da padne sama u stanu, da se bilo šta dogodi bez kontrole, a to je bilo pitanje trenutka kad će se dogodit. I sritna sam šta je bila okružena osobama koje su joj se sviđale, i nasmijavale joj te zadnje dane, koje je zbilja provela u lipom raspoloženju, i bez strahova i halucinacija. Ja se još pokušavam naviknit da je nema, ali valjda će vrime donit svoje.

Svima koji su u sličnoj situaciji, najteže je reć šta točno napravit, ali između svih ovih situacija, nastojte pronać neki model koji vam najviše odgovara, ali za osobu koja boluje na sličan način, jedino dobro za nju samu je smještaj u dom, pa vam svima želim da pronađete šta brže rješenje. Za ovaj put toliko, malo me utužilo sve ovo u mislima proć.
Pozdrav svima!!

[darijomeko]

Pozdrav,imam baku starosti 75 godina,vec nekih 3 mjeseca kaze doktorica da boluje od demencije.Unazad nekih 5 dana dobila je novi lijek DONEPEZIL koji kao pise da je za bolest demencije,al ne pise da lijeci ni da usporava tu fazu tj.progresivnost.pa ja pitam inace je trosila haldol koji smo svojevoljno maknuli jel je bilo koma stanje ,nakon toga se opoeravila odlicno da bi imala smetnje tj.nuspojave kod ovog DONEZIPILA a to je da se ponoci dize ne zna di je ne spava oblaci se pali svjetla ruzi sa sudem glasnijim tonom razgovara bistrog pogleda,a sto nije bio slucaj kad nije trosila nista tj.kad smo maknuli haldol i nije nista trosila nikakve tablete osim tableta za spavanje i to pola tablete a nekada nismo ni dali nista,to govorim iz razloga sto je spavala nije imala nesanice nit se budila nit oblacila nit ista od onoga sta sam naveo sve je bilo normalno i odlicno je funkcionirala.pa ja pitam da li mozda neko zna sta bi bilo dobro napravit od toga svega sta sam naveo.Ja bi po svojem maknuo ove nove tablete i tocka jel ona nije dobila nalaz od krvi taj sto treba ti fosfati i b12 itd.a nit je bila na mr.te je doktorics te sve lijekove propisala na temelju problema kakvih ima.hvala vam puno bilo koji savjet bi mi dobro dosao posto mi je to sve novo.hvala.