Bit, bitak i bivstvo

[nitko i ništa]

Ljubo kaže:

...da je bitak TO, odnosno, TAJ KOJI IMA SPOSOBNOST DA SE PITA ŠTA JE BITAK...

To Heidegger naziva ''tu-bitak'', odnosno Da-sein, ''biti tu''. To je bitak koji je tu, bitak koji sam ja sam, bitak koji se pita o svome bitku.
Samu tu riječ inače nije izmislio on nego je već postojala u njemačkom jeziku (i znači ''postojanje, opstanak''), ali joj H. daje tu terminološku određenost.
Heidegger nije htio koristiti riječ ''svijest'' ili ''subjekt'' ili ''duh'' ili ''duša'' zbog naslijeđenih tobožnjih suprotnosti s ''materijom'' ili ''objektom'' ili ''tijelom'' ili čim već... Pokušao je s tom novom riječi, Dasein, da izbjegne stare zabune, i time unio niz novih zabuna.

[Ivan Akoide]

Budim vječnu temu.
Evo kako sam ja, mali Ivica, shvatio BIĆE, BIT i BITAK na izmišljenom primjeru iz antike.
Neka imamo pojmove:
1. Sokrat, Platon, Bukefal, Incinatus, lovor, maslina, Olimp, Kavkaz
2. čovjek, konj, biljka, brdo
3. živa tvar, neživa tvar
4. aperion

Svi elementi u sva četiri reda predstavljaju BIĆA.
Elementi u redovima 2, 3 i 4 osim što su BIĆA oni su i BIT za odgovarajuće elemente iznad sebe.
Element 4. reda je osim što je BIĆE i BIT on je i BITAK svih ostalih elemenata

Dakle, "Sokrat" je samo BIĆE (nema niišta iznad njega čemu bi on mogao biti BIT).
"čovjek" je i BIĆE i BIT (BIĆE za sebe, a BIT za odgovarajuće elemente iznad sebe).
"živa tvar" je i BIĆE i BIT (BIĆE za sebe, a BIT za odgovarajuće elemente iznad sebe).
"aperion" (Anaksimandrova "pratvar") je BIĆE, BIT i BITAK (BIĆE za sebe, BIT za odgovarajuće elemente iznad sebe, a BITAK za sve ostale elemente).

Ako bi od danih pojmova pokušali načiniti sudove tipa S je P ("subjekt" je "predikat") ali tako da S mora biti element iz višeg reda a P iz nižeg, vidjeli bi da elementi iz četvrtog reda ne mogu biti subjekti. (Ako bi pokušali sud bi ostao nedovršen: "Aperion je ...").

E sad, BIĆE i BIT je kako vidimo relativno lako odrediti za pojedini slučaj, a sa BITKOM je stvar nejasna. Koliko sam ja upućen u stvar ( a nisam baš previše), danas prevladava stav da je BITAK egzistencija (tj. da je ono zajedničko svih BIĆA to da JESU).

[Ivan Akoide]

Mala ispravka:
Umjesto: Element 4. reda je osim što je BIĆE i BIT on je i BITAK svih ostalih elemenata
treba: Element 4. reda je osim što je BIĆE on je BIT i BITAK svih ostalih elemenata
i također
umjesto: "aperion" (Anaksimandrova "pratvar") je BIĆE, BIT i BITAK (BIĆE za sebe, BIT za odgovarajuće elemente iznad sebe, a BITAK za sve ostale elemente)
treba:"aperion" (Anaksimandrova "pratvar") je BIĆE, BIT i BITAK (BIĆE za sebe, BIT i BITAK za sve ostale elemente)

[Ljubo]

Ivane, ne i de to tako. Na taj način nikada nećeš ništa saznati o bitku – nikad nećeš saznati šta je bitak, kako postoji i zašto?

To ide ovako:

1. Bitak je ono što jeste. To je ono što egzistira, tj. što postoji.

2. Sve što egzistira(postoji) dijeli se na radnju i vršioca radnje. Vršilac radnje je uvijek uzrok vršenja radnje, a radnja je uvijek posljedica.

3. Vršilac radnje u svojstvu uzroka mora da postoji apsolutno. To znači da on ne može ni da nastane/počne, ni da nestane/završi. A radnja postoji samo relativno jer radnja može i da nastane/počne i nestane/završi.

4. Sve moguće radnje koje nam uopšte mogu pasti na pamet dijele se na dvije grupe: fizičke i psihičke. Sve fizičke radnje se po svojoj suštni mogu svrstai u dvije grupe: naprezanje i kretanje. Sve psihičke radnje se po svojoj suštini mogu svrstati u pet osnovnih grupa: opažanje, osjećanje, pamćenje, mišljenje i razumijevanje.

Ponovo uz napomenu da radnje ne postoje same po sebi, već uvijek i samo vršilac radnji, a to je uvijek bitak, tj.onaj koji postoji apslutno. Drugim riječima. radnju ne može vršiti ono što ne postoji, niti radnja može vršiti (raditi) samu sebe. Pa tako možemo reći: ne postoji kretanje samo po sebi, već bitak u svojstvu kretača kji se kreće. Ne postoji misao sama po sebi, već bitak u svojstvu mislilioca koji misli; ne postoje dobro i zlo sami po sebi, već bitak koji ima sposobnost da osjeća dbro ili zlo; ne postoje toplota ili hladnoća sami po sebi, već bitak koji ima sposobnost da se zagrijava ili hladi; ne postoji gravitacija sama po sebi, već bitak koji ima sposobnost da gravitira itd. itd.

Da bi na kraju usudili se da kažemo i ovo: Ne postoji mateijalni svemir, niti bilo šta od svega onoga od čega je materijani svemir napravljen, podrazumijevajući i materijalnog čovjeka u svemiru, zato jer materijalni svemir je samo jedan komplikovan , ali veoma svršeni splet, tj sistem uzajamno usklađenih fizičkih i psihičkih radnji, koji kao takav može i da nastane/počne i nestane/ završi. A bitak, odnosno, bezbrojne čestice bitka, koje su vršioci i uzroci svih ovih radnji, koje postoje apsolutno, nikada ne mogu ni da nastanu/počnu, ni da nestanu/završe.

5. Da bi na kraju došli do zaključka da je bitak, zapravo, tvar od koje je svemir napravljen. Ona je ta koja raspolaže fizičkim i psihičkim sposobnostima naprezanja, kretanja, opažanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja bez kojih evolucija čestica ove tvari ne bi bila moguća. Evolucija koja se svodi na pravljenje materijalnih formi u vidu organizacija kretanja i rada čestica ove tvari – atoma, nebeskih tijela, sistema nebeskih tijela, jednoćelijskih organizama, tijela, biljaka, životinja, ljudi itd. Dok se ove čestice organizovano kreću i rade, ove materijalne forme postoje. Čim njihovo kretanje i rad prestanu, ove materijalne forme se raspadaju i nestaju.

6. Pozivajući se na nauku, tvar od koje je materijalni svemir napravljen je prazan prostor u kojem nema ni materije, ni energije, kojemu su naučnici dali ime «kvantno polje». Energija/materija nastaju kada se čestice ovog prostora (kvantnog polja) same po sebi napregnu, pokrenu i počnu da rade.

7. Da bi čestice kvantnog polja bile u stanju same da se napregnu, pokrenu, a potom počnu svoja kretanja da dovode u red, tj da grade organizacije svog kretanja i rada, nužno je da raspolažu sa onih gore nabrojanih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti. Kad bi makr jedna nedostajala sve to ne bi bilo moguće.

8. Da čestice kvantnog polja zaista raspolažu sa ovih sedam fizičkih sposobnosti čovjek dokazuje sebi po načinu opažanja samoga sebe u sebi. Kojom prilikom otkriva svoje SVJESNO JA (JASTVO) i utvrđuje da je ono to koje rasplaže sa tih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti.

9. Imajući na umu činjenicu da čovjek ne nastaje, niti postoji sam po sebi, već da postoje samo čestice kvantnog polja koje čovjeka svojim kretanjem i radom grade, podrazumijeva da ovih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti nisu svojstvo čovjeka, već čestica kvantnog polja od kojih je čovjek građen.

10. Takođe, imajući na umu da čovjek to svoje JA u sebi, koje raspolaže sa navedenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti zove još i imenom SVIJEST, navodi nas na zaključak: 1. da su čestice kvantnog polja koje svojim kretanjem i radom grade svemir, zapravo, čestice svijesti, odnosno, da su čestuce energije/materije od kojih je svemir građen, zapravo, napregnute i pokrenute čestice svijesti; 2. da je istinski bitak, zapravo svijest, koju u sebi spoznajemo kao svoje svjesno JA (JASTVO), jer ono je jedino koje za sebe može da kaže «JA JESAM»; 3. i da istinski čovjek nije ovaj materijalni čovjek koji sebe može da vidi u ogledalu, koji kao organizacija kretanja i rada čestica svijesti može i da nastane/počne i nestane/završi, već da je istinski čovjek SVIJEST u svojsrvu JA (JASTVA) koji kao takav uistinu, apsolutno postoji, koji kao takav može po načinu korištenja svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti po načinu samopreobražavanja da nastane/počne da živi mao materijalni čovjek i po prestanku korištenja svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti da nestane/završi da postoji kao materijalni čovjek.

[PashkoPata'q]

Ljubo kaže:

Ivane, ne i de to tako. Na taj način nikada nećeš ništa saznati o bitku – nikad nećeš saznati šta je bitak, kako postoji i zašto?

Ne može saznati ako mu navedeš samo jednu opciju, conveniently tvoju. No, navedeš li više poznatih ideja mogao bi razmisliti.

3. Vršilac radnje u svojstvu uzroka mora da postoji apsolutno. To znači da on ne može ni da nastane/počne, ni da nestane/završi. A radnja postoji samo relativno jer radnja može i da nastane/počne i nestane/završi.

Pa, kršćani su robovlasničkim populariziranjem utvrdili temelje ideje o apsolutističkom bivanju. Do sada su bili grešni s tog aspekta pa ni ta ideja više nema kredibiliteta. Radije naći drugu.

4. Sve moguće radnje koje nam uopšte mogu pasti na pamet dijele se na dvije grupe: fizičke i psihičke.

I, kako se psihosomatska uklapa u tu priču?

Ponovo uz napomenu da radnje ne postoje same po sebi, već uvijek i samo vršilac radnji, a to je uvijek bitak, tj.onaj koji postoji apslutno. Drugim riječima.

Drugima riječima ne potvrđuješ prvo, već nešto sasvim drugo. Je'l tebi jasno da uvođenjem navodnog paradoska govoriš dvije sasvim različite stvari?

5. Da bi na kraju došli do zaključka da je bitak, zapravo, tvar od koje je svemir napravljen.

Pa ti si neki spiritualista kada postavljaš faktor svojih misli kao gradivno tkivo opstojanja. Kaj si čitao?

6. Pozivajući se na nauku, tvar od koje je materijalni svemir napravljen je prazan prostor u kojem nema ni materije, ni energije, kojemu su naučnici dali ime «kvantno polje». Energija/materija nastaju kada se čestice ovog prostora (kvantnog polja) same po sebi napregnu, pokrenu i počnu da rade.

Baš mi je šašav ovaj tekst, nisam shvatio kad se odzivaš od nauke?

[Ljubo]

PashoPata’q
Ne može saznati ako mu navedeš samo jednu opciju, conveniently tvoju. No, navedeš li više poznatih ideja mogao bi razmisliti.

Nema šta razmišljati.

Moja opcija se temelji isključivo na iskustvu i logici. Ona je cjelovit filozofski sistem po kojem su svijest i materija jedna i ista pojava. Čestice energije/materije od kojih je građen svemir su napregnute i pokrenute čestice svijesti. Na ovaj način svijest, materija i priroda se objašnjavaju sami po sebi, kao svoj i uzrok i posljedica.

Druge opcije su bezvrijedne.

Pa, kršćani su robovlasničkim populariziranjem utvrdili temelje ideje o apsolutističkom bivanju. Do sada su bili grešni s tog aspekta pa ni ta ideja više nema kredibiliteta. Radije naći drugu.

Hrišćanska ideja o apsolutističkom bivanju gubi kredibilitet ne zato što su hrišćani grešni, već što je pogrešna sama ideja. Moja ideja svijesti, materiji, životu i prirodi kao apsolutističkom bivanju nema ništa zajedničko sa hrišćanskom.

I, kako se psihosomatska uklapa u tu priču?

Materija i priroda nemaju samo svoje lice/spoljašnjost, već i naličje/unutrašnjost. Ta unutrašnjost je psihička. Djeluje iznutra materije i prirode i tako ju pokreće, tj. uzrokuje. Kao što, na primjer, osjećanje gladi iznutra pokreće/tjera/uzrokuje biće da puni želudac hranom. Uostalom, kao što sam već rekao, čestice energije materije od kojih je građena priroda su samo napregnute i pokrenute čestice svijesti. Materijalne forme od kojih je građena priroda su samo harmonične organizacije kretanja i rada ovih čestica. Ove čestice samo u napregnutom i pokretnom stanju imaju energetsko/materijalna, tj. fizička svojstva. Kad miruju ova svojstva se gube.

Drugima riječima ne potvrđuješ prvo, već nešto sasvim drugo. Je'l tebi jasno da uvođenjem navodnog paradoska govoriš dvije sasvim različite stvari?

Sve u materijalnoj prodi je samo jedno komlikovano, a uz to i savršeno, harnonično kretanje i radnja. Kad bi se ovo kretanje i rad u jednom trenutku zaustavili cijeli svemir bi istog trenutka nestao – pretvorio bi se u ništa. Imajući na umu logičnost sa značenjem istine koja se podrazumijeva sama po sebi da radnja ne može postojati sama po sebi, bez vršioca koji je vrši, to je logično zaključiti, a to znamo i iz svakog oblika poznatog nam iskustva, da su radnja i njen vršilac uvije jedno i isto. To podrazumijeva da su kretanje i kretač uvijek jedno i isto, da su misao i mislilac uvijek jedno i isto i da su materijalni svemir i njegov uzrok jedno i isto. Što podrazumijeva da izvan njih ništa drugo ne postoji što bi se moglo nazvati imenom “bitak”. Odnosno, podrazumijeva da je sve što postoji i sve što se dešava, bitak.

Pa ti si neki spiritualista kada postavljaš faktor svojih misli kao gradivno tkivo opstojanja. Kaj si čitao?

Ne moraš mnogo čitati da bi ovo znao. Dovoljno je samo da imaš koliko-toliko iskustvo o sebi kao materijalnom, fizičkom i psihičkom biću i načinu na koji nastaješ, živiš i na kraju nestaješ; zatim o materiji, materijalnoj prirodi i načinu na koji ona nastaje, evoluira i na kraju nestaje. I da imaš koliko-toliko razvijenu sposobnost logičkog mišljenja, da bi mogao sva ta zbivanja da povežeš u jednu logičku cjelinu po sistemu uzrok-posljedica.

Baš mi je šašav ovaj tekst, nisam shvatio kad se odzivaš od nauke?

Da, kvantno polje je prazan prostor u kojem nema energije/materije. Energija/materija nastaju kada se ovo polje aktivira/pokrene. Elektron nije elektron kad miruje. On je tada samo prazan prostor – polje. Kada se to polje napregne, koncentrira na tačku i pokrene onda mi tu fizičku aktivnost tog polja nazivamo imenom “elektron”. Imaš primjer munje na nebu. Na način na koji se munja na nebu sama po sebi pojavljuje i nastaje, na isti način i cijeli svemir nastaje i nestaje. I šta je onda u svemu tome “bitak”?

[PashkoPata'q]

Ljubo kaže:

Nema šta razmišljati.

Moja opcija se temelji isključivo na iskustvu i logici. Ona je cjelovit filozofski sistem po kojem su svijest i materija jedna i ista pojava. Čestice energije/materije od kojih je građen svemir su napregnute i pokrenute čestice svijesti. Na ovaj način svijest, materija i priroda se objašnjavaju sami po sebi, kao svoj i uzrok i posljedica.

Druge opcije su bezvrijedne.

Zašto je to originalni filozofski osvrt - kakva je to bila potraga koja ne iznađe istomišljenika? Ako si doista tako samostalan, kako se suočavaš s kritikama?

Sve rečenice u ovom odjeljku su ti slične s religioznjakima.

Hrišćanska ideja o apsolutističkom bivanju gubi kredibilitet ne zato što su hrišćani grešni, već što je pogrešna sama ideja. Moja ideja svijesti, materiji, životu i prirodi kao apsolutističkom bivanju nema ništa zajedničko sa hrišćanskom.

Prvo sam u sličnome smislu i napisao, no samo sam poentirao jer ne mogu takvu razrađenu ideju okarakterizirati samo kao pogrješnu. Drugo sam već pobio tokom osvrta na prvi citat. Nađe se sličnosti i u drugima dijelovima, ali nije mi dalje do ponavljanja.

Materija i priroda nemaju samo svoje lice/spoljašnjost, već i naličje/unutrašnjost. Ta unutrašnjost je psihička. Djeluje iznutra materije i prirode i tako ju pokreće, tj. uzrokuje. Kao što, na primjer, osjećanje gladi iznutra pokreće/tjera/uzrokuje biće da puni želudac hranom. Uostalom, kao što sam već rekao, čestice energije materije od kojih je građena priroda su samo napregnute i pokrenute čestice svijesti. Materijalne forme od kojih je građena priroda su samo harmonične organizacije kretanja i rada ovih čestica. Ove čestice samo u napregnutom i pokretnom stanju imaju energetsko/materijalna, tj. fizička svojstva. Kad miruju ova svojstva se gube.

Zašto bi ostatak prirode nužno sadržavao psihički dio samo zato jer ga i ljudi, određenom formalizacijom, sadržavaju? Zar ne bi bilo logično, ako je naša priroda u stanju odjeljenih elemenata, kako razina viša od nas, prirodna, ne mora nužno sadržavati psihički dio, te moguće sadrži element koji psihički nije u stanju saznati.

Kako si došao do toga da su takva različita stanja u različitim pokretima?

Sve u materijalnoj prodi je samo jedno komlikovano, a uz to i savršeno, harnonično kretanje i radnja. Kad bi se ovo kretanje i rad u jednom trenutku zaustavili cijeli svemir bi istog trenutka nestao – pretvorio bi se u ništa. Imajući na umu logičnost sa značenjem istine koja se podrazumijeva sama po sebi da radnja ne može postojati sama po sebi, bez vršioca koji je vrši, to je logično zaključiti, a to znamo i iz svakog oblika poznatog nam iskustva, da su radnja i njen vršilac uvije jedno i isto. To podrazumijeva da su kretanje i kretač uvijek jedno i isto, da su misao i mislilac uvijek jedno i isto i da su materijalni svemir i njegov uzrok jedno i isto. Što podrazumijeva da izvan njih ništa drugo ne postoji što bi se moglo nazvati imenom “bitak”. Odnosno, podrazumijeva da je sve što postoji i sve što se dešava, bitak.

Komplicirano, to se možemo složiti, ali oko savršenog i harmoničnog, nikako. Zašto bi moralo tako biti?

I, što se događa npr. s određenom osobom prije života te nakon smrti?

Ne moraš mnogo čitati da bi ovo znao. Dovoljno je samo da imaš koliko-toliko iskustvo o sebi kao materijalnom, fizičkom i psihičkom biću i načinu na koji nastaješ, živiš i na kraju nestaješ; zatim o materiji, materijalnoj prirodi i načinu na koji ona nastaje, evoluira i na kraju nestaje. I da imaš koliko-toliko razvijenu sposobnost logičkog mišljenja, da bi mogao sva ta zbivanja da povežeš u jednu logičku cjelinu po sistemu uzrok-posljedica.

Slažem se, dovoljno bi bilo pročitati tvoje upise.

M'da, samo što takvo pitanje nisam postavio.

Da, kvantno polje je prazan prostor u kojem nema energije/materije. Energija/materija nastaju kada se ovo polje aktivira/pokrene. Elektron nije elektron kad miruje. On je tada samo prazan prostor – polje. Kada se to polje napregne, koncentrira na tačku i pokrene onda mi tu fizičku aktivnost tog polja nazivamo imenom “elektron”. Imaš primjer munje na nebu. Na način na koji se munja na nebu sama po sebi pojavljuje i nastaje, na isti način i cijeli svemir nastaje i nestaje. I šta je onda u svemu tome “bitak”?

Prazan prostor praznog prostora, zašto bi tu kraj bio? Možda je onda bitak samo koncentracija sljedećeg praznog prostora, barem, dok ga se ne otkrije.

edit:
Baš sam si ignostički (pogrješni temelji) ateist ((odviše je to (za argumente), ta) antropocentrična ideja) po pitanju vjerovanja u jatstveno bitstvo.

[Ser Mark]

Ljubo kaže:

Ivane, ne i de to tako. Na taj način nikada nećeš ništa saznati o bitku – nikad nećeš saznati šta je bitak, kako postoji i zašto?

To ide ovako:

1. Bitak je ono što jeste. To je ono što egzistira, tj. što postoji.

2. Sve što egzistira(postoji) dijeli se na radnju i vršioca radnje. Vršilac radnje je uvijek uzrok vršenja radnje, a radnja je uvijek posljedica.

3. Vršilac radnje u svojstvu uzroka mora da postoji apsolutno. To znači da on ne može ni da nastane/počne, ni da nestane/završi. A radnja postoji samo relativno jer radnja može i da nastane/počne i nestane/završi.

4. Sve moguće radnje koje nam uopšte mogu pasti na pamet dijele se na dvije grupe: fizičke i psihičke. Sve fizičke radnje se po svojoj suštni mogu svrstai u dvije grupe: naprezanje i kretanje. Sve psihičke radnje se po svojoj suštini mogu svrstati u pet osnovnih grupa: opažanje, osjećanje, pamćenje, mišljenje i razumijevanje.

Ponovo uz napomenu da radnje ne postoje same po sebi, već uvijek i samo vršilac radnji, a to je uvijek bitak, tj.onaj koji postoji apslutno. Drugim riječima. radnju ne može vršiti ono što ne postoji, niti radnja može vršiti (raditi) samu sebe. Pa tako možemo reći: ne postoji kretanje samo po sebi, već bitak u svojstvu kretača kji se kreće. Ne postoji misao sama po sebi, već bitak u svojstvu mislilioca koji misli; ne postoje dobro i zlo sami po sebi, već bitak koji ima sposobnost da osjeća dbro ili zlo; ne postoje toplota ili hladnoća sami po sebi, već bitak koji ima sposobnost da se zagrijava ili hladi; ne postoji gravitacija sama po sebi, već bitak koji ima sposobnost da gravitira itd. itd.

Da bi na kraju usudili se da kažemo i ovo: Ne postoji mateijalni svemir, niti bilo šta od svega onoga od čega je materijani svemir napravljen, podrazumijevajući i materijalnog čovjeka u svemiru, zato jer materijalni svemir je samo jedan komplikovan , ali veoma svršeni splet, tj sistem uzajamno usklađenih fizičkih i psihičkih radnji, koji kao takav može i da nastane/počne i nestane/ završi. A bitak, odnosno, bezbrojne čestice bitka, koje su vršioci i uzroci svih ovih radnji, koje postoje apsolutno, nikada ne mogu ni da nastanu/počnu, ni da nestanu/završe.

5. Da bi na kraju došli do zaključka da je bitak, zapravo, tvar od koje je svemir napravljen. Ona je ta koja raspolaže fizičkim i psihičkim sposobnostima naprezanja, kretanja, opažanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja bez kojih evolucija čestica ove tvari ne bi bila moguća. Evolucija koja se svodi na pravljenje materijalnih formi u vidu organizacija kretanja i rada čestica ove tvari – atoma, nebeskih tijela, sistema nebeskih tijela, jednoćelijskih organizama, tijela, biljaka, životinja, ljudi itd. Dok se ove čestice organizovano kreću i rade, ove materijalne forme postoje. Čim njihovo kretanje i rad prestanu, ove materijalne forme se raspadaju i nestaju.

6. Pozivajući se na nauku, tvar od koje je materijalni svemir napravljen je prazan prostor u kojem nema ni materije, ni energije, kojemu su naučnici dali ime «kvantno polje». Energija/materija nastaju kada se čestice ovog prostora (kvantnog polja) same po sebi napregnu, pokrenu i počnu da rade.

7. Da bi čestice kvantnog polja bile u stanju same da se napregnu, pokrenu, a potom počnu svoja kretanja da dovode u red, tj da grade organizacije svog kretanja i rada, nužno je da raspolažu sa onih gore nabrojanih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti. Kad bi makr jedna nedostajala sve to ne bi bilo moguće.

8. Da čestice kvantnog polja zaista raspolažu sa ovih sedam fizičkih sposobnosti čovjek dokazuje sebi po načinu opažanja samoga sebe u sebi. Kojom prilikom otkriva svoje SVJESNO JA (JASTVO) i utvrđuje da je ono to koje rasplaže sa tih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti.

9. Imajući na umu činjenicu da čovjek ne nastaje, niti postoji sam po sebi, već da postoje samo čestice kvantnog polja koje čovjeka svojim kretanjem i radom grade, podrazumijeva da ovih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti nisu svojstvo čovjeka, već čestica kvantnog polja od kojih je čovjek građen.

10. Takođe, imajući na umu da čovjek to svoje JA u sebi, koje raspolaže sa navedenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti zove još i imenom SVIJEST, navodi nas na zaključak: 1. da su čestice kvantnog polja koje svojim kretanjem i radom grade svemir, zapravo, čestice svijesti, odnosno, da su čestuce energije/materije od kojih je svemir građen, zapravo, napregnute i pokrenute čestice svijesti; 2. da je istinski bitak, zapravo svijest, koju u sebi spoznajemo kao svoje svjesno JA (JASTVO), jer ono je jedino koje za sebe može da kaže «JA JESAM»; 3. i da istinski čovjek nije ovaj materijalni čovjek koji sebe može da vidi u ogledalu, koji kao organizacija kretanja i rada čestica svijesti može i da nastane/počne i nestane/završi, već da je istinski čovjek SVIJEST u svojsrvu JA (JASTVA) koji kao takav uistinu, apsolutno postoji, koji kao takav može po načinu korištenja svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti po načinu samopreobražavanja da nastane/počne da živi mao materijalni čovjek i po prestanku korištenja svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti da nestane/završi da postoji kao materijalni čovjek.

Ovo mi je vrlo zanimljivo razmisljanje!
Samo kako mozes biti siguran da kvantno polje ima svijest samo po sebi?
Zasto recimo zivotinje i nizi oblici zivota nisu (apsolutno) svijesni kao mi ljudi, a gradjeni su od kvantnih polja kao i mi sami?

[nikolinaviolina]

(i zašto Ljubo ponovno ne proširiš svoje spoznaje do u detalje? Dadneš hrpu info. a slabo ih ili nedovoljno objaniš)

Po meni je bitak, sve ono što nas čini kao cjelinu,zatim ono što jesmo i ono što jeste.Duša je u bitku.Kada ode bitak,ode i duša.Ne može se rastvoriti nikakim materijalnim putem.
Postoji i tubitak(to bi bilo nešto prije bitka ili iz čega je bitak nastao,ako se ne varam) i prabitak.
Toma Akvinski je međ prvima to zasigurno konciznije protumačio na par svojih stranica.(pa ako želiš Krvnik,mogu ti ga pronači i izvuči negove misli,ok?)

[krena]

Ser Mark kaže:

Ovo mi je vrlo zanimljivo razmisljanje!
Samo kako mozes biti siguran da kvantno polje ima svijest samo po sebi?
Zasto recimo zivotinje i nizi oblici zivota nisu (apsolutno) svijesni kao mi ljudi, a gradjeni su od kvantnih polja kao i mi sami?

Možda su oni svjesni na nekom svom nivou. Tako se možda i svemirci pitaju kako smo mi tako primitivno svjesni. Zašto nismo više? Poput njih.

[Ser Mark]

krena kaže:

Možda su oni svjesni na nekom svom nivou. Tako se možda i svemirci pitaju kako smo mi tako primitivno svjesni. Zašto nismo više? Poput njih.

Ne, smatram da su ljudi apsolutno svijesni. Nasa svijest kao svijest ne moze evoluirati dalje od ovog. Apsolutna svijest znaci svjesnost vlastitog postojanja, odnosno svjesnost o samom bitku.

[Casper555]

Valjda bitak,biće i bit..

Biće = Jest ono što jest.
Bit = Ono po čemu nešto jest baš to što jest.
Bitak = Ono po čemu jest sve što jest,bit bića kao biće.

[krena]

Ser Mark kaže:

Ne, smatram da su ljudi apsolutno svijesni. Nasa svijest kao svijest ne moze evoluirati dalje od ovog. Apsolutna svijest znaci svjesnost vlastitog postojanja, odnosno svjesnost o samom bitku.

Možda može. Nemamo dokaza da ne može. Evo, ovi npr. tvrde da naša svijest može mnogo evoluirati: https://www.forum.hr/showthread.php?t=697057

[Ljubo]

PashkoPata’q
Zašto je to originalni filozofski osvrt - kakva je to bila potraga koja ne iznađe istomišljenika? Ako si doista tako samostalan, kako se suočavaš s kritikama?

Za moj filozofski sistem još nije saznala šira javnost. Mislim da će uskoro – radim na tome.

Zašto bi ostatak prirode nužno sadržavao psihički dio samo zato jer ga i ljudi, određenom formalizacijom, sadržavaju?

Zato što, ni priroda, ni ljudi ne postoje, već samo tvar od koje su građeni. Priroda i ljudi su samo fizička manifestacija te tvari nastala evolucijom te tvari. Koja (evolucija) ne bi bila moguća kad ta tvar ne bi raspolagala sa gore navedenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti: naprezanja, kretanja, opažanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja. Dakle, prvo postoji ta tvar (i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti) koja gradi čovjeka, a ne obrnuto, kako mnogi misle. Drugim riječima, prvo postoji svijest koja uzrokuje čovjeka, a ne čovjek koji uzrokuje svijest. Odnosno, svijest nije produkt čovjeka, već je čovjek produkt svijesti.

I, što se događa npr. s određenom osobom prije života te nakon smrti?

Čovjek je i stvoriv i uništiv. Svijest čovjeka nije ni stvoriva, ni uništiva. Svijest čovjeka je tvar od koje je čovjek građen sa onih svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti.

Sasvim drugo je pitanje šta se dešava sa svjesnošću čovjeka prije života i poslije smrti, imajući na umu da su svijest i svjesnost dva potpuno različita pojma. Svjesnost, isto kao i besvjesnost, su stanja svijesti koja mogu i da počnu i završe, a svijest (tvar-bitak), sa onih svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobosti ne može. Kad svijest koristi svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti, svjesnosti ima. Kad ne koristi, svjesnosti nema. To se dešava u vrijeme kad se svijest odmara, tj. kad spava. Korištenje ovih sposbnosti se vječito ponavlja, uvijek iznova počinje i završava. Isto kao što se i umaranje i odmatanje svijesti vječito ponavlja. Ovu pojavu možemo opisati i tako što možemo reći da se energija prirode vječito troši i obnavlja. To su dva stanja svijesti kaoja se naizmjenično vječito ponavljaju. To podrazumijeva da se i priroda i čovjek, kao i njihova svjesnost i besvjesnost, vječito ponavljaju. A odgovor na pitanje zašto je ovo vječito ponavljanje nužno sadržan je u odgovorim na pitanja šta je svijest, kako postoji i zašto. To je druga i malo opširnija tema.

Prazan prostor praznog prostora, zašto bi tu kraj bio? Možda je onda bitak samo koncentracija sljedećeg praznog prostora, barem, dok ga se ne otkrije.

Ne postoji prazan prostor (on je uvijek ispunjen svijeću), već se to samo tako kaže kad želimo reći da se čestice tog prostora, tj. čestice svijesti, ne naprežu i ne kreću. Kad to naprezanje i kretanje počne onda kažemo da prostor nije prazan, zato jer se tada čestice svijesti manifestuju kao čestice energije/materije.

[Ljubo]

Ser Mark
Samo kako mozes biti siguran da kvantno polje ima svijest samo po sebi?
Zasto recimo zivotinje i nizi oblici zivota nisu (apsolutno) svijesni kao mi ljudi, a gradjeni su od kvantnih polja kao i mi sami?

U kamena, životinje i čovjeka svijest je ista. Ista je zato jer svjijest je tvar koja raspolaže sa sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti: naprezanja, kretanja, opažanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja. Od te iste tvari podjenako su građeni i kamen i životinja i čovjek.

A ono što nije isto kod kamena, životinje i čovjeka je svjesnost. Drugačije je svjestan kamen, drugačije životinja, a drgačije čovjek. Imajući na umu da se materijalni svemir sastoji od beskonačno mnogo različith stvari i pojava, podrazumijeva da isto toliko bekonačno mnogo postoji i oblika svjesnosti. To ide po pravilu koje kaže da svaka stvar i pojava u svemiru mora postojati sama po sebi, pokretana svojom vlastitom psihičkom silom i snagom iznutra i da ta psihička sila i snaga mora da bude svjesna onoliko koliko joj je potrebno da bude to što jeste. To podrazumijeva da je kamen svjestan onoliko koliko mu je potrebno da bi mogao fizički da nastane, manifestuje se i održava kao kamen. Da je životinja svjesna onoliko koliko joj je potrebno da bi nastala i održala se kao životinja. A da je čovjek svjestan onoliko koliko mu je potrebno da bi nastao i održao se kao čovjek.

Svi ovi različiti oblici svjesnosti direktno su uslovljeni iskustvom, tj. znanjem koje tvar (bitak) stče tokom korištenja svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti. Drugi izraz koji koristimo za pojam iskustvo/znanje je “informacija”. Pa tako možemo reći da svaka stvar i pojava u svemiru nastaje i postoji po informaciji o sebi koju nosi u sebi. I da je različitost stvari i pojava direktno uslovljena različitošću informacija koje postoje u svemiru, po kojima svemir uvijek iznova nastaje i nestaje.

O različitosti u svjesnosti između kamena, životinje i čovjeka možemo govoriti i na bazi različitosti između pojmova “sposobnosti” i “mogućnosti”. Pa tako možemo reći da su sposobnosti svijesti univerzalne i konačne i da ih ima samo sedam. I da su one iste kod kamena, životinje i čovjeka. To su onih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti koje sam već više puta pomenuo. A da su mogućnosti korištenja ovih sposobnosti beskonačno različite. Mogu biti male, a mogu biti i velike. Tamo gdje su manje, manja je i svjesnost. Gdje su veće, veća je i svjesnost. Što znači da, pošto kamen nema čula, mozak i udove, da su njegove mogućnosti korištenja fizičkih i psihičkih sposobnosti manje nego u životinje ili čovjeka, a time ujedno i svjesnost. Ali znači i to da i kamen može da bude isto svajestan kao i čovjek, pod uslovom da on kao mineral, preko biljke koja ga kao hranu usisa u sebe, kasnije, kao hrana, postane građom tijela životinje ili čovjeka koji se hrane biljkama.

Naravno, sada se može postaviti i pitanje smisla postojanja toliko mnogo mogućnosti i oblika svjesnosti? Da li su te različitosti slučajne ili unaprijed smišljene i planirane? Da li se priroda razvija stihijno ili po unaprijed postojećem znanju o sebi, tj. po unaprijed utvrđenom planu i programu koji u sebi sadrži i plan o potrebi postojanja kamenja, isto kao i potrebi postojanja, biljaka, životinja i ljudi?

Odgovor na ovo pitanje je taj da priroda, odnosno, svjesni svemir, nije od jučer. On se bezbroj puta i prošlosti ponavljao. Bezbroj puta je pomoću svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti sticao znanje o sebi, tj. o najboljem mogućem načinu svog nastajanja, postojanja i nestajanja, koji podrazumijeva minimalno doživljavanje nezadodoljstva i zla, a maksimalno ostvarivanje zadovoljstva i dobra. I da to znanje (informaciju) vječito nosi u sebi, čuva je i uvijek po njoj kao organizam, tj. kao biće, nastaje i nestaje. I da su unutar tog svemira sve stvari i pojave od kojih se on sastoji, kako kamen, tako i biljka i životinja i čovjek, nužne, da bi jedne uz pomoć drugih kao cjelovit organizam mogle da se održe. Potpuno isto kao što se ljudski organizam satoji iz oko 42.000 različitih dijelova i djelića koji opstaju jedni uz pomoć drugih, tako se i priroda, tj. svemir sastoji iz mnoštva po svojoj funkciji različitih dijelova i djelića koji opstaju jedni uz pomoć drugih.

Da bi na kraju, ako prihvatimo tu logičnost (i istinu) da je i cijeli svemir, isto kao i ljudsko tijelo, organizam i biće, ponovo mogli postaviti pitanje razlike u svjesnosti između kamena, životinje i čovjeka. Prosto iz razloga što u slučaju, kada se radi o organizmu i biću, podrazumijeva da sve iz čega se taj organizam/biće sastoji mora biti podjednako i svjesno. Sve iz razloga što sve u organizmu mora biti uzajamno komunikativno i u svojim radnjama povezano i sinhronizovano, jer u protivnom organizam ne bi mogao kao takav da se održi. Kao što je to, na primjer, slučaj sa ljudskim tijelom u kojem su svi dijelovi ljudskog tijela, ma koliko oni bili različiti, podjednako svjesni isto toliko koliko i sam čovjek.

Ovo podrazumijeva, da je i svaki kamen svjestan isto toliko koliko i cijeli svemir, imajući na umu da je kamen djelić organizma/bića zvanog svemir, koji (svemir) bi se takođe raspao kada sve ono iz čega se on sastoji ne bi bilo informatički, tj. komunikativno povezano jedno sa drugim, u cilju opstanka jedno uz pomoć drugog. I da bi zbog toga jedan kamen mogao biti svjesniji čak i od čovjeka, jer čovjek zasigurno još uvijek nije svjestan koliko i cijeli svemir.

A zašto čovjek još uvije nije onoliko svjestan koliko i svemir, tj. onoliko koliko jedan kamen u svemiru, jasno je. Nije zato što čovjek još nije do kraja razvo svoje mogućnosti spoznaje, tj. svoja sredstva (čula) pomoću kojih spoznaje sebe i svijet oko sebe. Čovjek još uvije traga za svojim porijeklom, za svrhom i ciljem svoga postojanja. Čovjek još uvijek ne zna ni ko je, ni odakle dolazi, ni kuda ide. Bez ovog znanja čovjek još uvijek nije potpuno svjesno biće. Niti će biti dok god ne otkrije i tu svoju mogućnost da se i on svjesno poveže sa sijelim svemirom kai i sve drugo i tako na kraju i on postane dio tog velikog organizma i bića zvanog svemir. Uz napomenu da čulo koje je čovjeku potrebno da bi u tome uspio je ono tzv. “šesto čulo”, za koje čovjek zna da njime raspolaže, ali još uvijek nije obratio dovoljnu pažnju na njega, ne koristi ga dovoljno i nije ga dovoljno razvio. Oni rijetki, napredni pojedinci koji su postali više svjesni ovog svog čula i koji su ga koristili više od ostalih ljudi i koji su se pomoću njega uspjeli, makar i za trenutak povezati sa cijelim svemirom i uključiti u njegovu svjesnot, zasigurno će shvatiti o čemu govorim.

[Ser Mark]

Ljubo kaže:

U kamena, životinje i čovjeka svijest je ista. Ista je zato jer svjijest je tvar koja raspolaže sa sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti: naprezanja, kretanja, opažanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja. Od te iste tvari podjenako su građeni i kamen i životinja i čovjek.

A ono što nije isto kod kamena, životinje i čovjeka je svjesnost. Drugačije je svjestan kamen, drugačije životinja, a drgačije čovjek. Imajući na umu da se materijalni svemir sastoji od beskonačno mnogo različith stvari i pojava, podrazumijeva da isto toliko bekonačno mnogo postoji i oblika svjesnosti. To ide po pravilu koje kaže da svaka stvar i pojava u svemiru mora postojati sama po sebi, pokretana svojom vlastitom psihičkom silom i snagom iznutra i da ta psihička sila i snaga mora da bude svjesna onoliko koliko joj je potrebno da bude to što jeste. To podrazumijeva da je kamen svjestan onoliko koliko mu je potrebno da bi mogao fizički da nastane, manifestuje se i održava kao kamen. Da je životinja svjesna onoliko koliko joj je potrebno da bi nastala i održala se kao životinja. A da je čovjek svjestan onoliko koliko mu je potrebno da bi nastao i održao se kao čovjek.

Svi ovi različiti oblici svjesnosti direktno su uslovljeni iskustvom, tj. znanjem koje tvar (bitak) stče tokom korištenja svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti. Drugi izraz koji koristimo za pojam iskustvo/znanje je “informacija”. Pa tako možemo reći da svaka stvar i pojava u svemiru nastaje i postoji po informaciji o sebi koju nosi u sebi. I da je različitost stvari i pojava direktno uslovljena različitošću informacija koje postoje u svemiru, po kojima svemir uvijek iznova nastaje i nestaje.

O različitosti u svjesnosti između kamena, životinje i čovjeka možemo govoriti i na bazi različitosti između pojmova “sposobnosti” i “mogućnosti”. Pa tako možemo reći da su sposobnosti svijesti univerzalne i konačne i da ih ima samo sedam. I da su one iste kod kamena, životinje i čovjeka. To su onih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti koje sam već više puta pomenuo. A da su mogućnosti korištenja ovih sposobnosti beskonačno različite. Mogu biti male, a mogu biti i velike. Tamo gdje su manje, manja je i svjesnost. Gdje su veće, veća je i svjesnost. Što znači da, pošto kamen nema čula, mozak i udove, da su njegove mogućnosti korištenja fizičkih i psihičkih sposobnosti manje nego u životinje ili čovjeka, a time ujedno i svjesnost. Ali znači i to da i kamen može da bude isto svajestan kao i čovjek, pod uslovom da on kao mineral, preko biljke koja ga kao hranu usisa u sebe, kasnije, kao hrana, postane građom tijela životinje ili čovjeka koji se hrane biljkama.

Naravno, sada se može postaviti i pitanje smisla postojanja toliko mnogo mogućnosti i oblika svjesnosti? Da li su te različitosti slučajne ili unaprijed smišljene i planirane? Da li se priroda razvija stihijno ili po unaprijed postojećem znanju o sebi, tj. po unaprijed utvrđenom planu i programu koji u sebi sadrži i plan o potrebi postojanja kamenja, isto kao i potrebi postojanja, biljaka, životinja i ljudi?

Odgovor na ovo pitanje je taj da priroda, odnosno, svjesni svemir, nije od jučer. On se bezbroj puta i prošlosti ponavljao. Bezbroj puta je pomoću svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti sticao znanje o sebi, tj. o najboljem mogućem načinu svog nastajanja, postojanja i nestajanja, koji podrazumijeva minimalno doživljavanje nezadodoljstva i zla, a maksimalno ostvarivanje zadovoljstva i dobra. I da to znanje (informaciju) vječito nosi u sebi, čuva je i uvijek po njoj kao organizam, tj. kao biće, nastaje i nestaje. I da su unutar tog svemira sve stvari i pojave od kojih se on sastoji, kako kamen, tako i biljka i životinja i čovjek, nužne, da bi jedne uz pomoć drugih kao cjelovit organizam mogle da se održe. Potpuno isto kao što se ljudski organizam satoji iz oko 42.000 različitih dijelova i djelića koji opstaju jedni uz pomoć drugih, tako se i priroda, tj. svemir sastoji iz mnoštva po svojoj funkciji različitih dijelova i djelića koji opstaju jedni uz pomoć drugih.

Da bi na kraju, ako prihvatimo tu logičnost (i istinu) da je i cijeli svemir, isto kao i ljudsko tijelo, organizam i biće, ponovo mogli postaviti pitanje razlike u svjesnosti između kamena, životinje i čovjeka. Prosto iz razloga što u slučaju, kada se radi o organizmu i biću, podrazumijeva da sve iz čega se taj organizam/biće sastoji mora biti podjednako i svjesno. Sve iz razloga što sve u organizmu mora biti uzajamno komunikativno i u svojim radnjama povezano i sinhronizovano, jer u protivnom organizam ne bi mogao kao takav da se održi. Kao što je to, na primjer, slučaj sa ljudskim tijelom u kojem su svi dijelovi ljudskog tijela, ma koliko oni bili različiti, podjednako svjesni isto toliko koliko i sam čovjek.

Ovo podrazumijeva, da je i svaki kamen svjestan isto toliko koliko i cijeli svemir, imajući na umu da je kamen djelić organizma/bića zvanog svemir, koji (svemir) bi se takođe raspao kada sve ono iz čega se on sastoji ne bi bilo informatički, tj. komunikativno povezano jedno sa drugim, u cilju opstanka jedno uz pomoć drugog. I da bi zbog toga jedan kamen mogao biti svjesniji čak i od čovjeka, jer čovjek zasigurno još uvijek nije svjestan koliko i cijeli svemir.

Mozes li malo poblize objasniti kako si i zasto dosao do ideje o tih 7 psihickih i fizickih cula?

Razumijem sto zelis reci kada kazes svijest. Mislis na bitak. Egzistenciju?

Rekao si da su svjesnost i svijest razliciti pojmovi, no po tvojem daljnjem pisanju nisam siguran jel radis neke kontradikcije. Kada kazes, primjerice, da je mineral u ljudskom tijelu jednako svjestan koliko i sam covjek... On i ima SVIJEST kao sam covjek, odnosno egzistira na potpuno jednak nacin (sadrzan je od istog bitka), ali taj mineral nema SVJESNOST kao sam covjek.

Npr., mozes reci da zupcanik u satu egzistira na jednak nacin kao i cijeli sat, ali taj zupcanik nema funkciju tog sata. Funkcija postoji samo na razini sata u cijelini.

Tako i ljudska svjesnost postoji samo na razini covjeka u cjelini (zbroja svih njegovih djelova potrebnih za obavljanje te funkcije (svjesnosti)). Jedan njegov djelic nema tu funkciju, nema svjesnost, ali ima isti bitak, istu egzistenciju.

A zašto čovjek još uvije nije onoliko svjestan koliko i svemir, tj. onoliko koliko jedan kamen u svemiru, jasno je. Nije zato što čovjek još nije do kraja razvo svoje mogućnosti spoznaje, tj. svoja sredstva (čula) pomoću kojih spoznaje sebe i svijet oko sebe. Čovjek još uvije traga za svojim porijeklom, za svrhom i ciljem svoga postojanja. Čovjek još uvijek ne zna ni ko je, ni odakle dolazi, ni kuda ide. Bez ovog znanja čovjek još uvijek nije potpuno svjesno biće. Niti će biti dok god ne otkrije i tu svoju mogućnost da se i on svjesno poveže sa sijelim svemirom kai i sve drugo i tako na kraju i on postane dio tog velikog organizma i bića zvanog svemir. Uz napomenu da čulo koje je čovjeku potrebno da bi u tome uspio je ono tzv. “šesto čulo”, za koje čovjek zna da njime raspolaže, ali još uvijek nije obratio dovoljnu pažnju na njega, ne koristi ga dovoljno i nije ga dovoljno razvio. Oni rijetki, napredni pojedinci koji su postali više svjesni ovog svog čula i koji su ga koristili više od ostalih ljudi i koji su se pomoću njega uspjeli, makar i za trenutak povezati sa cijelim svemirom i uključiti u njegovu svjesnot, zasigurno će shvatiti o čemu govorim.

Cim smo mi postali svjesni samog pitanja o smislu postojanja, to je vec apsolutna svjesnost. Dakle, svjesni smo da postojimo.
Smisao postojanja je nedefiniran. Mozemo reci i (be)smislen.
Na njega, ontoloski, ne postoji odgovor.

Cak i kad bi se nasa svjesnost stopila s cijelim univerzumom (nirvana, anihilacija), ne bi si odgovorili na to pitanje, vec bi samo promjenili/unistili nas ugao gledanja na postojanje...

[Ljubo]

Ser Mark
Mozes li malo poblize objasniti kako si i zasto dosao do ideje o tih 7 psihickih i fizickih cula?

Ne 7 fizičkih i pshičkih “čula”, već “sposobnosti”!

Došao sam kroz iskustvo sebe kao fizičkog i psihičkog bića.

Imajući na umu da ove sposobnosti ne mogu biti čovjekove, već tvari od koje je čovjek građen, koja bez ovih sposobnosti ne bi mogla od sebe same napraviti čovjeka, to podrazumijeva da sa ovih sedam fizičkih i psihičkih spsobnosti rasplaže sva tvar od koje je svemir građen, obzirom da između tvari koja gradi čovjeka i one od koje je građen svemir nema nikakve razlike. Takva je logika. A logika je osnovna filozofska disciplina. Ovo se ne može ni iskustveno, ni logički pobiti.

Kada kazes, primjerice, da je mineral u ljudskom tijelu jednako svjestan koliko i sam covjek... On i ima SVIJEST kao sam covjek, odnosno egzistira na potpuno jednak nacin (sadrzan je od istog bitka), ali taj mineral nema SVJESNOST kao sam covjek.

Kad bi tvrdili da minerali (atomi i molekuli) od kojih su građene ćelije ljudskog tijela, u vrijeme dok grade ljudsko tijelo, nisu svjeni isto onoliko koliko i čovjek, to bi bila samo pretpostavka koja ne bi bazirala ni na iskustvu, ni logici.

A kad tvrdimo da minerali (atomi i molekuli) u vrijeme dok grade ljudsko tijelo jesu svjesni isto onoliko koliko i čovjek, onda se ta tvrdnja zasniva i na iskustvu i na logici.

Mi iz iskustva znamo da je naše tijelo svjesno i da osim minerala (atoma i molekula) u našem tijelu ničeg drugog nema. Odnosno, da osim napregnutuh i pokrenutih čestica kvantnog polja koji grade minerale (atome i molekule) ničeg drugog nema.

A ako još imamo na umu da je ljudsko tijelo složena, visoko razvijena, organizacija kretanja i rada tih čestica i da ljudsko tijelo postoji samo dok to kretanje i rad traju, postaje jasno da se postojanje takvog prirodnog čuda zvanog “ljudsko tijelo”, ne može objasniti nikakvim drugim, niti izvanjskim, niti unutrašnjim silama i zakonima do jedino zakonom onih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti, odnosno zakonom po kojem postoji svijest.

Npr., mozes reci da zupcanik u satu egzistira na jednak nacin kao i cijeli sat, ali taj zupcanik nema funkciju tog sata. Funkcija postoji samo na razini sata u cijelini.

Jedno je funkcija pojedinih dijelova i djelića u nekom mehanizmu ili organizmu, a savim je drugo svjesnost tih dijelova i djelića.

Naravno, kad je riječ o živom organizmu poput ljudskog tijela, tada se podrazumijeva da svaki dio ili djelić u njemu mora znati – mora biti svjesan – svoje funkcije da bi bio u stanju da je u organizmu obavlja. Ali istovremeno svaki taj dio i djelić mora biti svjestan i svega onoga čega je tijelo kao cjelina svjesno. Tome služi ljudska svijet koja igra ulogu kolektivne svijesti svih dijelova i dijelića u tijelu, koja sve te dijelove i djeliće povezuje u jednu svjesnu cjelinu. Ulogu te kolektivne svijesti u tijelu čovjeka vrši jedno posebno polje svijesti (jedno posebno elektro magnetno polje, još zvano i “animalni elektricitet”) koje obavija i prožima ljudsko tijelo, pomoću kojeg rade mozak i nervni sistem. Pomoću ove svijesti svi dijelovi i djelići su svjesni svega onoga čega je i čovjek svjestan. A kada ljudsko tijelo umre i raspadne se, djelovi i djelići ljudskog tijela gube ovu svjesnot, iz razloga što se ovo elektromagnetno polje, koje u tijelu vrši ulogu ljudske svijesti, odvaja od njih.

Tako i ljudska svjesnost postoji samo na razini covjeka u cjelini (zbroja svih njegovih djelova potrebnih za obavljanje te funkcije (svjesnosti)). Jedan njegov djelic nema tu funkciju, nema svjesnost, ali ima isti bitak, istu egzistenciju.

Kao što rekoh, ljudska svjesnost nije rezultat “zbroja svih svjesnosti i svih funkcija dijelova i djelića tijela”. Čovjek nije svjestan (pojma nema) o svjesnosti i radu dijelova i djelića svoga tijela. Ljudska svijest je nešto posebno od svega toga. Ulogu i funkciju ljudske svijesti vrši jedno posebno polje svijesti koje obavija i prožima ljudsko tijelo. Porijeklo i građa ovog polja je potpuno isto kao i porijeklo i građa dijelova i djelića tijela. Razlikuje se samo po funkciji, isto kao što se po funkciji razlikuju i svi ostali dijelovi i djelići u tijelu. I razlikuje se po vibraciji. Njegova vibracija je rjeđa i sporija od vibracije elementarnih čestica u atomima, ili od vbracije atoma u ćelijama, kao i od vibracije ćelija unutar ljudske svijesti. Kada ljudsko tijelo umre i raspadne se svi ovi dijelovi i djelići, podrazumijevajući i onaj dio koji igra ulogu ljudske svijesti, se međusobno razdvajaju i svaki ide tamo odakle je i došao, pri tome svaki za sebe zadržavajući svoju svjesnost.

Kao što ljudsko tijelo ima svoju kolektivnu svijest koja komunikativno povezuje sve dijelove tijela u cjelinu, tako i cijeli svemir ima svoju kolektivnu sviijest koja ga obavija, povezuje i čuva da se ne raspadne. Ulogu ove svijesti vrši svemirsko kvantno polje iz kojega je svemir nastao. To je onaj dio svemirskog kvantnog (svjesnog) polja čije se čestice nisu pokrenule i postale energija/materija i nisu postale materijalni svemir. I čovjek može, kad uspije da aktivira i razvije svoje “šesto čulo” da ima uvida u ovaj oblik (svemirske) svjesnosti.

Smisao postojanja je nedefiniran. Mozemo reci i (be)smislen.
Na njega, ontoloski, ne postoji odgovor.

Smisao postojanja je itekako nam i poznat i definiran. Može se izraziti samo jednom rječju: “dobro”. Postoji i druga riječ sa istim značenjem: “zadovoljstvo”. Kao i riječ “ljubav”. Ovo se bolje shvata kada se u cjelosti razumije zakon po kojem svijest u svojstvu sile zvane “nagon samodržanja” postoji, odnosno, samoodržava se. Uvijek po načinu vječitog ponavljanja uvijek jednih i istih radnji. Sve sa ciljem izbjegavanja nezadovoljstva koje znači besmisao, odnosno, nepostojanje, smrt i zlo, a dostizanja zadovoljstva koje znači smisao, odnosno, postojanje, život i dobro..

[=Nadimak]

Citajuci temu (nemam formalno obrazovanje), sebi sam to ovako postavio:

Bitak je bit bica.

Onda sam isao provjeriti jel to vec netko tako postavio, i nasao sam temu na jednom drugom forumu, gdje je netko izveo istu definiciju.

E sad mene zanima sljedece,

je li to uopce tocno, je li to tocno samo za specificne slucajeve, moze li se to i tako postaviti.... ?

Ne mislim da sam ovom lakonskom definicijom otkrio rjesenje svih problema, nego me zanima odnos filozofije prema ovome rjesenju.

Je li to rjesenje jedno rjesenje, ili je to tek pocetak problema ?

Zanima me to iz vise razloga, jedno je cisto filozofski, a drugo je prakticno. Zanima me mogucnost prakticne (svakodnevne) primjene filozofije.

[nitko drugi]

=Nadimak kaže:

Citajuci temu (nemam formalno obrazovanje), sebi sam to ovako postavio:

Bitak je bit bica.

Onda sam isao provjeriti jel to vec netko tako postavio, i nasao sam temu na jednom drugom forumu, gdje je netko izveo istu definiciju.

E sad mene zanima sljedece,

je li to uopce tocno, je li to tocno samo za specificne slucajeve, moze li se to i tako postaviti.... ?

Ne mislim da sam ovom lakonskom definicijom otkrio rjesenje svih problema, nego me zanima odnos filozofije prema ovome rjesenju.

Je li to rjesenje jedno rjesenje, ili je to tek pocetak problema ?

Pa je, to može biti jedno rješenje. Ako je bit odgovor na pitanje što (što-stvo, essentia), a bitak to da nešto jest (da-stvo, existentia)... i ako na pitanje ''što je biće?'' odgovaramo sa ''sve ono koje nekako jest'', onda je štostvo bića to da jest.

Ali, naravno, ne postoji ''odnos filozofije'' prema ičemu, jer ne postoji filozofija kao neki više-manje usuglašeni pozitivni skup znanja (onako kako postoji kemija ili katolička teologija). Dakle, s određenog stajališta je tvoj odgovor dobar. Za mnoge će biti nepotpun, za neke će biti besmislen, itd.

Zanima me to iz vise razloga, jedno je cisto filozofski, a drugo je prakticno. Zanima me mogucnost prakticne (svakodnevne) primjene filozofije.

Mene baš zanima kako vidiš praktičnu svakodnevnu primjenu takvog odgovora na to pitanje?

[=Nadimak]

nitko drugi kaže:

Mene baš zanima kako vidiš praktičnu svakodnevnu primjenu takvog odgovora na to pitanje?

Dojma sam da je filozofija postala Larpurlartizam, bavi se samo sobom.

Cini mi se i da vi to primjecujete, pa se polagano otvaraju teme o tome moze li filozofija pomoci znanosti i opcenito o odnosu filozofije na svijet. (najnovija takva tema)

Nije meni problem sto se na filozofiju gleda kao na nesto beskorisno sto npr. nema mjesto u znanosti. Problem mi je sto znanstvenici pokusavaju utjecati na filozofiju.

Trenutno filozofiju ne odreduju filozofi nego znanstvenici (?).

A kad kazem znanstvenici, ne mislim na povijesne velikane, nego na svaku susu pojedinacno i kolektivno s medijskim zaledem.

Dolazimo do toga da ne znamo tko odreduje trenutacnu filozofiju i zasto, cime onda opet dolazimo do izgubljenog svijeta i teorija urota.


Moj primjer je test da vidim je li moguce filozofiju spustiti na nizi nivo, i tako joj vratiti mjesto koje joj pripada, a koje je uzurpirano bez otpora.