Što je to postmoderna?

[Jednostavko]

Saznao sam da živim u postmoderni ili postmodernističkoj eri, pa me zanima što bi to bilo?

[Jednostavko]

Ima već skoro deset godina kako pišem ovdje, a postmodernizam skoro nitko nije ni spominjao. Kako je to moguće ako živimo u postmodernističkoj eri?

[Jednostavko]

Evo što kaže rječnik u natuknici "postmodernizam":

pravac koji objašnjava prilike i stanje u kojima nestaju ideje prosvjetiteljstva, idealizma i marksizma koji su nastojali dati jedinstveno tumačenje stvarnosti i provesti opću emancipaciju čovjeka

To je negativna definicija. Kaže se samo što postmodernizam nije, što nestaje, što se odbacuje. Ali se ne kaže što jest. Kakva je to era u kojoj nema ničega pozitivnog?

[Macabre]

Predlažem da za bolji uvid istražiš i poststrukturalizam.

[Antikapitalist]

Jednostavko kaže:

Saznao sam da živim u postmoderni ili postmodernističkoj eri, pa me zanima što bi to bilo?

Novi skepticizam, novo kantovstvo...

Ako se epohe ciklički izmjenjuju slijedi nam novi idealizam, nova utopija.

[Jednostavko]

Drugim riječima, malo pa ništa. Tako sam i mislio.

[Macabre]

Jednostavko kaže:

Drugim riječima, malo pa ništa. Tako sam i mislio.

Ma da, smeće.

Školski i ukratko: to je negiranje tzv. 'velikih narativa', negiranje općeg. Ponovno pozicioniranje subjekta kao mjerila svih stvari.
Postmoderna negira metafiziku.
Očigledna kritika postmoderne je da u pokušaju negiranja narativa, sebe uspostavlja kao veliki narativ - sebi protuslovna pozicija.

[WeberI]

Često se Nietzschea, zbog njegovog perspektivizma i kritike metafizike, navodi kao preteču postmodernizma.
Antikapitalist- tu je više prisutan relativizam nego skepticizam.
Jednostavko, postmodernizam se ne spominje toliko često na forumu zato što u glavama većine forumaša još prevladavaju velike ideologije karakteristične za modernizam. Ovdje je još uvijek dosta popularan marksizam.

[Jednostavko]

WeberI kaže:

Jednostavko, postmodernizam se ne spominje toliko često na forumu zato što u glavama većine forumaša još prevladavaju velike ideologije karakteristične za modernizam.

Znači da ipak ne živimo u postmodernističkoj eri. Ili je to tako samo na forumu.

[Hekatonhir]

Postmodernizam je pristup, a ne filozofija. Nemoguće ga je jednoznačno odrediti jer nije monolitan. Svodi se na redefiniranje svega u što smo vjerovali (razum, znanje, napredak, revolucija...) zato što postmodernisti misle da su prosvjetiteljske ideje dovele do stvaranja metapojmova, velikih istina koje su izgubile svrhu i značenje. Zato npr. Foucault istražuje ludilo i seksualnost, Barthes jezik, a Derrida kartezijansku metafiziku. Sve treba dekonstruirati - apsolutne istine u filozofiji, umjetnosti, kritici, arhitekturi, povijesti, kulturi... - kako bi se nanovo uspostavio dijalog o znanosti (postmodernisti vele da je prosvjetiteljstvo dovelo do svekolikog pozitivizma), čovjeku (tvrde da je potrebno redefiniranje rasnoga, spolnoga, nacionalnoga... identiteta), autoritetima (sporne su im mnoge discipline: povijest, hermeneutika, lingvistika) itd. Zagovaraju metarefleksiju i interdisciplinarnost. U umjetnosti stoga dolazi do miješanja vrsta i žanrova, staroga i novoga. Filmaši poput Lyncha i Almodóvara njeguju recikliranje tradicionalnih obrazaca i tehnika, a postmodernistički roman prepoznatljiv je po fusnotama koje oponašaju (katkad izmišljene) filozofske spise, zapise iz dnevnika, arhivsku građu... Pišu se kvazidokumentarci, kvazikrimići, kvazipovijesna djela i slično. Diskurz je uglavnom vrlo učen, kompliciran; teži se intertekstualnosti, citatnosti, otud ta težnja da se u autorovu tekstu nađe tuđi tekst, pa bio i lažan. Apsolutno sve ulazi. Sve se smije i sve je poželjno. Književnost je rašomon, šareni vrtuljak pun svega i svačega, a tako je i s drugim granama.

Postmodernizam načelno nije loš zato što svima omogućuje da kažu što misle o idealima koji su nas (dugo) oblikovali.

[Jednostavko]

Hekatonhir kaže:

Postmodernizam načelno nije loš zato što svima omogućuje da kažu što misle o idealima koji su nas (dugo) oblikovali.

Ako je to svima omogućeno, onda oni o tim idealima mogu misliti i pozitivno. Na primjer ako bi većina mislili pozitivno o komunizmu, onda bi to bilo u skladu s postmodernizmom.

[Sigmund]

Ne bi, jer je komunizam jedan od "velikih narativa" koje postmodernizam negira.

P.S. O postmodernizmu smo raspravljali prije više od 10 godina na temi "Suvremena filozofska paradigma."

[Hekatonhir]

Neće to biti baš marksizam i komunizam. Prvi je stupanj redefiniranje, pokušaj novoga čitanja. Normalno da to čitanje neće biti jednoobrazno, ali teći će uglavnom ovako: proleterijat će biti zamijenjen manjinama, ekonomija kulturom, a Marx Eagletonom (ili nekim drugim književnim teoretičarom i kritičarom). Kapitalizam će ostati problematičan, ali umjesto borbe između bogatih i siromašnih, buržoazije i proletarijata, bit će borba između društveno moćnih i nemoćnih. Radnička prava, prava žena, prava manjina, prava životinja, zaštita okoliša, borba protiv diskriminacije itd. postat će novim frontama, a to izdaleka podsjeća na sukob s nekadašnjim kapitalističkim tlačiteljima. No to više nije Marx.

[WeberI]

Točno. Klasa više nije u fokusu, bitniji su manjinski identiteti. Zato je apsurdno govoriti o postmodernim marksistima, što je Peterson popularizirao.

[Fantasist]

WeberI kaže:

Često se Nietzschea, zbog njegovog perspektivizma i kritike metafizike, navodi kao preteču postmodernizma.
...

FN daje rješenje. Novi čovjek.

[Jednostavko]

Pa ako je postmodernizam svakome omogućio da slobodno misli o idealima koji su ga oblikovali, onda ne možete vi reći kako će drugi ljudi misliti o komunizmu. Osim toga, ljudi su oduvijek mislili što su htjeli, nije im to tek postmodernizam omogućio.

[Fantasist]

Hekatonhir kaže:

...umjesto borbe između bogatih i siromašnih, buržoazije i proletarijata, bit će borba između društveno moćnih i nemoćnih. Radnička prava, prava žena, prava manjina, prava životinja, zaštita okoliša, borba protiv diskriminacije itd. postat će novim frontama, a to izdaleka podsjeća na sukob s nekadašnjim kapitalističkim tlačiteljima. No to više nije Marx.

I to najviše u ciberspaceu. Ulazimo u eru simulacije zbilje.

A onda se sve pretače u realnost i politiku, pa i kaos ponekad.
npr. slučaj s USA predsjednicima ili Brexitom.

[Jednostavko]

Sigmund kaže:

Ne bi, jer je komunizam jedan od "velikih narativa" koje postmodernizam negira.

Znam, zato i kažem da postmodernizam nije preispitivanje velikih narativa. Ako se nešto unaprijed negira onda to nije preispitivanje.

[Hekatonhir]

Jednostavko kaže:

Pa ako je postmodernizam svakome omogućio da slobodno misli o idealima koji su ga oblikovali, onda ne možete vi reći kako će drugi ljudi misliti o komunizmu. Osim toga, ljudi su oduvijek mislili što su htjeli, nije im to tek postmodernizam omogućio.

Ne tako radikalno i sustavno, gotovo nihilistički. Postmodernisti vole prevratnike, zato izvorište imaju u Freudu, koji je tvrdio da je čovjek iracionalno biće kojim gospodare nagoni, a ne razum i slobodna volja; Nietzscheu, koji prezire kršćanski moral i inzistira na novome čovjeku koji će biti odgovoran jedino samome sebi; Kierkegaardu, koji je govorio da je istina subjektivna...

Postmodernizam svima daje odriješene ruke da se deapsolutiziraju i razvlaste velike priče, to je zeleno svjetlo za potpunu slobodu u negiranju tradicionalnih obrazaca koji obuhvaćaju identitet, jezik, društvene odnose... Na akademskoj razini toga dosad nije bilo, a sve su prilično suvislim raspravama i knjigama zacementirali Francuzi. Oni su predvodnici postmodernizma. To što se proširio u Ameriku njihova je zasluga, intelektualci su ga općenito obožavali.

[Macabre]

Hekatonhir kaže:

Ne tako radikalno i sustavno, gotovo nihilistički. Postmodernisti vole prevratnike, zato izvorište imaju u Freudu, koji je tvrdio da je čovjek iracionalno biće kojim gospodare nagoni, a ne razum i slobodna volja; Nietzscheu, koji prezire kršćanski moral i inzistira na novome čovjeku koji će biti odgovoran jedino samome sebi; Kierkegaardu, koji je govorio da je istina subjektivna...

Postmodernizam svima daje odriješene ruke da se deapsolutiziraju i razvlaste velike priče, to je zeleno svjetlo za potpunu slobodu u negiranju tradicionalnih obrazaca koji obuhvaćaju identitet, jezik, društvene odnose... Na akademskoj razini toga dosad nije bilo, a sve su prilično suvislim raspravama i knjigama zacementirali Francuzi. Oni su predvodnici postmodernizma. To što se proširio u Ameriku njihova je zasluga, intelektualci su ga općenito obožavali.

I kako rekoh pozicija rušenja velikih narativa je pozicija koja je u sebi protuslovna jer sama želi biti velikim narativom.
To pameti nije vidjelo.