Moj povijesni roman - Pendragon

[Wikiceha]

Michael Collins kaže:

Utherova želja je da obitelj Pendragon pretvori u kraljevsku dinastiju, a ne da Kent pretvori u najvažnije vojvodstvo, to Modred na žalost obojice neće moći shvatiti, ali i Uther će snositi dio krivnje, jer neće imati taktičnosti prema bratu.
Naravno da je Modred ljut, i bit će još ljući, ali i hrabriji
Ali načelno, položaj mu nije ponižavajući, nominalno je drugi čovjek u državi, a imat će i pravo koristiti sve kraljevske posjede, kojih će uskoro biti pun nekadašnji Danelaw.

To je dobro. Vizija i ljudske mane

Michael Collins kaže:

Da.
Northumbrija je jaka, ali za razliku od vojvode Warwicka, sasvim su zadovoljni što će im vojvoda biti djed kralja.
Arn Stone nije, on smatra da bi Modredom mogli lakše vladati

Pa primarni interes Northumbrije je micanje Danelawa i spajanje s ostatkom Saksonaca.
Oni bi zapravo i trebali biti najviše "državotvorni" radi svih s*anja što su ih pretrpili od Danaca u prošlosti, zar ne ?
Što se Stone-a tiče, to je ok, moć privlači pokvarljive

[Michael Collins]

Norwich 15. listopad 1398.

Postrojbe predvođene Jamesom Winterom oprezno su ali vrlo temeljito pretraživale okolicu Norwicha već neko vrijeme.
Naišli su samo na opustošena sela, napuštena polja i sveopću tišinu.
Osim Winterovih ljudi, s njima je bio i Rhyann, službeno, kao želja Uthera da se sa plemstvom južne Saksonije sada kada je službeno postao grof Cornwalla.
Neslužbeno, Uther mu nije vjerovao da sa naoružanim Keltima jaše sve do Cornwalla, i njegovi ljudi su dobili pratnju vojvode od Essexa do svog odredišta, ali i njegovih ljudi.

Rhyan nije bio uvrijeđen, nije drugo ni očekivao i ponašao se prijateljski prema družini, čak se i Winter pomalo otvorio prema njemu.
„Nekada je sva ova zemlja bila naša“ zajedljivo je govorio kako su se približavali gradu.
„Niste je čak ni uspijeli zadržati, nego su je ovi gusari oteli“
Na to se javio Tyler, više zabavljen nego uvrijeđen;
„A čujte, mi smo barem na putu da ovo opet uzmemo, kada vi krećete na London?“
Iako ga je Winter već prekoravao pogledom, Rhyann se samo glasno nasmijao.
„Sviđaš mi se. Ako ikada ponovo zaratimo, tebi ću samo odrubiti glavu. Volim biti brz s ljudima koji mi se sviđaju“.
Onda se ponovo nasmijao i dao svoje piće Tyleru, koji ga prihvati, vrlo dobro raspoloženja, jer je obožavao ovakve rasprave.

Već je htio dati odgovor nakon par gutljaja, ali odjednom ih prekine izviđač.
„Gospodine… Ja ne znam kako da vam ovo kažem“
„Reci Ash, što se tu vrpoljiš“ reče umjesto Wintera njegova desna ruka, Penn.
„Gospodine… Norwich je… Grobnica. Velika grobnica.“
„O čemu dovraga pričaš Ash?!“ gotovo vikne Winter.
„Gradska vrata su otvorena, zidine stoje, čak nije ni veći broj kuća spaljen. Ali posvuda po gradu leže mrtvi i nepokopani ljudi. Životinje slobodno tumaraju gradom a smrad je nesnosan“ drhtavim glasom je govorio mladi izvidnik.
Ubrzo su se i sami uvjerili u stravu koja se nadvila nad jednom od nekoć najmoćnijih i najbogatijih gradova u zemlji.

Čak je i Rhyan bio šokiran, a mnogi vojnici su povraćali.
„Nije da volim te danske gadove, ali ovo nitko ne zaslužuje. Ovako ležati mrtav da se zvijeri poslužuju tobom. Ovo Saksonac ne bi napravio, čak ni Knutu“ govorio je Penn.
Ovaj puta mu Tyler nije imao zajedljiv komentar, nikome nije bilo do govora ili riječi.
Napokon je Rhyan rekao:
„Dobro, što ćemo, ako ne želimo epidemiju kuge? Spaliti grad ili pokopati sve ove ljude?“
Winter je bio kratak.
„Zidine su neoštećene kao i većina građevina. Grad je opljačkan ali i dalje postoji. Neću spaliti Utherov grad bez pitanja. Vraćamo se u London, a ti češ Tyleru odnijeti Utheru cijeli izvještaj. Uzmi nekoliko ljudi sa sobom. Svi ostali, odmah napuštajte grad.“
Već su svi bili vani kada je neki vojnik dovikao:
„Gospodine, zarobili smo Vikinga. Predstavlja se kao Olaf od Leicestera i traži da ga primi zapovjednik“

[Wikiceha]

Jako dobro

[Michael Collins]

London 1.siječnja 1399.

Uther je uživao provodeći vrijeme sa svojom mladom ženom.
Rijetko se odvajao od nje i čak su i objedovali njegovoj sobi u kraljevskoj palači u Londonu.

Već danima nije primao nikoga, svi poslovi su dani Richardu Blackwoodu i tko je što treba, morao se obratiti njemu.
Bila je ovo dobra godina za Uthera.
Od nasljednika lokalnog vojvode postao je vladar cijele zemlje i još važnije, junak svih Saksonaca, kada je pobijedio Dance i čak podvrgnuo neke njihove lokalne vladare svojoj vlasti i moći.

Još mu veće zadovoljstvo je zadavalo to što je posjedovao najjače oružje na svijetu, strašni vatreni sloj, ali to je bio i jedini veći izvor njegova problema.
Aristotes, istočnjak kojeg je bogato nagrađivao, ali i vješto skrivao od drugih velikaša, postao je sve pohlepniji i pohlepniji u svojim zahtjevima.
No nekako ga je uspio natjerati da istočnjak obuči jednog saksonca u rukovanju u izradi stroja. Pregovori su bili dugi i mučni, a u jednom trenutku je Uther bio na rubu da ga zadavi, ali ga je Richard smirio.
Napokon je mladić pod imenom Cobb priman kod istočnjaka u radionicu.

„Još samo nekoliko mjeseci i mogu tog gada se riješiti“ mislio je Uther, ali pogled na njegovu mladu ženu, koja je upravo češljala svoju dugu kestenjastu kosu dok se spremala da konačno siđu među dvorjane, ga je ponovo razveseli.

„Dragi“ reče mu ona svojim milim glasom, „hoćemo li danas posjetiti londonsku tržnicu?“
Njegova žena je bila iz moćnog vojvodstva ali nikada nije vidjela grad veličine Londona i većinom nije bilo sigurno da se kreće izvan palače, posebice to Uther nije dopušta kada on nije bio u grad.
„Naravno, ako se odemo danas, sutra sigurno idemo“.
Kada su sišli među dvorjane, dočekao ih je i Blackwood. Uther mu je na licu vidio da želi za ručkom pričati samo o državničkim poslovima, ali je i on znao da barem još danas ga se ne smije gnjaviti s time.

No nakon ručka, Blackwood je nešto prišapnuo Utheru, dovoljno diskretno da nitko ne vidi, na ni mlada kraljica.
Uther je onda rekao:
„Moja gospo, nažalost neću vas moći pratiti danas na tržnicu, ali će vjerni Maddox biti cijelo vrijeme uz vas, a sada me ispričajte, ne mogu izbjeći državničke poslove“.

Kada su ostali sami, Uther je gotovo počeo vikati:
„Gdje je Lyanna, zašto meni nije javila da je trudna!“
„Još je gore moj kralju“ nervozno će Blackwood.
„Prodala je imanje nekom londoskom trgovcu i tim novcem pobjegla u Franačku. Kada smo javili vijest, brod je već isplovio“.

[Wikiceha]

The plot thickens

[Michael Collins]

Wikiceha kaže:

The plot thickens

Tri sina će se roditi do kraja godine, jedan od Ricka Hunta koji je pao kod Seagatea, jedan od Lyanne, i još jedan, taj par mjeseci kasnije

[Wikiceha]

Michael Collins kaže:

Tri sina će se roditi do kraja godine, jedan od Ricka Hunta koji je pao kod Seagatea, jedan od Lyanne, i još jedan, taj par mjeseci kasnije

Nice
Pazi, kraljevstvo je njegovo, Knut se uvijek može vratiti, što više spletki to bolje

[Michael Collins]

Wikiceha kaže:

Nice
Pazi, kraljevstvo je njegovo, Knut se uvijek može vratiti, što više spletki to bolje

Lyannino dijete će se vratiti, ali puno kasnije.

Što se tiče Knuta, vidjet ćemo, prvo moram odraditi oslobađanje Yorka, nisam još ni odlučio što je ostalo od Magnusove vojske nakon što mu je Olaf prerezao grkljan

[Michael Collins]

Mercija, 5.siječnja 1399.

Hajka se polako privodila kraju.
Još su samo trojica muškaraca ostala na životu, u paničnom bijegu od potjere koja im se približavala.
Kako se jedan od muškaraca poskliznu i pao, tako ga je vrlo brzo snašla sudbina mnogih njegovih sudrugova. Udarac buzdovana ga je gotovo onesvijestio, ali nije još bio mrtav. Onda se konjanik spustio sa svog konja i svom snagom ga je udario po glavi. Ostao je ležati smrskane lubanje.
Preostala dvojica u se našla okružena desecima konjanika.
Jedan je bacio oružje i molio za milost, drugi je na lošem saksonskom tražio dvoboj s vođom tih konjanika.
Vođa je doista istupio pred njih.
Izvadio je svoj mač i jednim potezom odrubio i glavu i ruku ovoga koji je stajao na koljenima pred njime.
Drugome se obratio na lošem danskome „iako lopov, silovatelj i ubojica pput tebe ne zaslužuje dvoboj sa saksonskim vitezom, neću dopustiti da netko kaže da se sir James Winter bojao dvoboja. Ako me pobijediš, imaš moju riječ da će te moji ljudi pustiti, makar ovaj dan“.
Trajalo je kratko, za par trenutaka, i treći muškarac je ležao na tlu, a njegova glava nekoliko koraka dalje.

Kako je vraćao svoj mač u korice, povikao je vojniku s buzdovanom.
„Dovraga Tyler, postao si prilično dobar s ovom stvarčicom“.
„Nisam nikada vjerovao da ću se veseliti igrački kao odrastao čovjek! Sada mi je krivo što ranije nisam isprobao ovu stvarčicu“ odgovori mu dobro raspoloženi vojnik.
Treći, ozbiljniji vojnik, prekinuo im je zabavu.
„Moj gospodaru, trebali smo barem jednoga povesti s nama u Manchester, kako bi građani se uvjerili da smo uhvatili i zadnjega“
„Što će jedno vješanje promjeniti moj dragi Penn?“ i dalje veselo će Tyrell, „Pa već smo na desetke tih gadova povješali, a napadi su se ipak nastavljali. Ove hajke su konačno urodile plodom. Seljaci Mercije se više neće bojati bandita, što odbjeglih Vikinga, što dezertera od vojvode Hursta?“

„Napadi su se ionako prorijedili od zadnje hajke“ odgovori im obojici Winter„Ovo bi konačno mogao biti trenutak kada smo uveli mir u Merciju.Odrubite i ovo što je ostalo od ovog nesretnika i ponesimo sve tri glave u Manchester.Nabit ćemo ih na kolac sa ostalima, to će biti dovoljan dokaz“.
Vojvoda James Winter, čak je i sam sebe i dalje nazivao „sir“, ali već je polako postajao svjestan svoje nove ulog,e važnosti i moći.
Zavolio je Merciju, a nije odmoglo ni to što su svi njegovi ljudi bili sa njime, i što su im građani bili skloni, nakon odlaska omraženih Hurstova.
No nije sve teklo glatko, s velikim nemirima među Vikinzima na sjeveru pojavila se horda pljačkaša, kojima su se pridružili i neki Saksonci.
Trebalo je dugo vremena da ih se slomi, ali uz nemilosrdno gonjenje, te prekovremene sate krvnika i vojnika, konačno je uveden red, i seljaci Mercije se više ne bi trebali bojati da će postati žrtve bandita.
Postojala je još jedna stvar koja je veselila vojvodu Wintera, a to je da, ako se Vikinzi odaju pljačkama i banditizmu, u preostalom dijelu Danelawa, mora da vlada totalni kaos, i samo dolazak proljeća dijeli Saksonce od oslobođenja Yorka.
Već je poslao nekoliko pisama Utheru na tu temu, doduše još ni na jedan nije dobio odgovor.

[Wikiceha]

nice

[Michael Collins]

Wikiceha kaže:

nice

Koji bi o ekvivalent riječi "hajka", potjera mi je zvučalo bezveze

To sam čuo u jednom westernu - Posse, a preveli su "hajka"

[Wikiceha]

Michael Collins kaže:

Koji bi o ekvivalent riječi "hajka", potjera mi je zvučalo bezveze
To sam čuo u jednom westernu - Posse, a preveli su "hajka"

Hajka je ok.
Imaš još i izvedenice od ganjati, al

[Michael Collins]

Maidstone,Kent 7. siječnja 1399.

Posjed Maidstone je i u vrijeme najgorih ratova uglavnom bivao pošteđen pljački i napada.
Ovo jutro će sve to promijeniti.
Gotovo ni iz čega veća skupina ratnika napalo je posjed, pobilo malobrojne plaćenike njegova vlasnika, a zatim počelo ubijati sve muškarce koje su zatekli.
Nakon što su poredali, a zatim i poubijali malobrojne preživjele sluge, trupe Erica Storma odali su se pljački. Većina ih je nosila barem jedan dio Vikinške opreme, a žene i djeca koji su služili u Maidstoneu , su pušteni da bježe prema Doveru, u uvjerenju da su žrtve pljačkaškog pohoda.
Naravno, nekome bi se moglo učiniti neobično da Vikinzi ne uzimaju žene i djecu sa sobom, ali kada si spasio živu glavu, nećeš puno zapitkivati.

Među hrpom leševa pronađen je i londonski trgovac koji je kupio ovaj posjed, kao i njegov sin, ali i nesretna žena, kojoj jedinoj nije bilo dopušteno pobjeći.
Ubrzo su im gotovo rastrgali tijela u potrazi za nakitom, prstenjem, pa komadima očuvanije odjeće.
Eric nije vodio puno vojnika sa sobom, tek dvadesetak, uglavnom starijih ili manje važnih boraca, a oni koji su išli, znali su da ne smiju previše zapitkivati zašto ovo čine.
Nakon što se uvjerio da je cijela obitelj mrtva, Eric je naredio vojnicima, da prenoće u nekoliko kilometara udaljenom kampu, u kojem su proveli prethodnu večer, a onda da će im se pridružiti sa dovoljno konja da ponesu svo to blago i krenu u Franačku, uživati u svome plijenu.

Sam Eric je sa trojicom pouzdanijih vojnika, koji su uz njega jedini poveli konje, krenuo po ta pojačanja.
Vojnici su sada već bili toliko opijeni zlatom, srebrom i vinom iz podruma Maidstonea, da nisu previše propitkivali tu odluku.

Kako se iduća zora svanula, nisu ih dočekala nova pojačanja, a kako se bližilo podne, rasla je i panika u njihovim redovima, te su se raspravljali trebaju li krenuti u potragu za svojim vođom, ili čak odmah se dati u bijeg u Franačku. No kako nisu imali ni konje, a kamoli mogućnost pronalaska broda, ta mogućnost je nekima bila nerealna, te je odlučeno da će pričekati makar još jedan dan.

Atmosfera je bila sve napetija.
„Eric je mrtav!“, „Izdani smo“, „Ovo je zamka“, „Bježimo dok još možemo!“
No prevladali su oni koji su vjerovali Ericu, i osim nekoliko naguravanja, nije bilo ozbiljnijeg incidenta.
Neke je nervoza ponovo odala da piju ostatke odličnog vina kojeg su oteli, a drugi su počeli trpati zlato i srebro u odjeću.

Kako je sunce polako već počelo padati, a dan se bližio zalasku, doista su dočekali konjanike u svome taboru.
Eric je doista predvodio konjanike, ali nisu to bili njegovi ljudi, nego ljudi Sama Blackwooda, brata novog vojvode Kenta, koji je podigao cijeli kraj na noge.
Prije nego je ijedan vojnik mogao pisnuti, a kamoli obraniti se počeli su padati u općem masakru.
Jedan vojnik je potrčao prema Ericu, ni sam nije znao da li da ga moli za spas ili da ga posječe, ali nakon par koraka jedan od vojvodinih ljudi mu odsječe ruku, a drugi i glavu.
Nakon što je i posljednji čovjek ubijen, vojvodin brat se obrati Ericu. „Zahvalan sam za vašu pomoć, nadam se da smo ih sve pohvatali prije nego je izbila opća panika“.
„Ne brinite, ta vikinška gamad nam više neće raditi probleme“ odgovori mu Eric.„Spalite ih na mjestu, ovi ljudi ne zaslužuju da ih se pokopa.

[Wikiceha]

Nice

[Michael Collins]

Manchester, 5. travnja 1399.

Pred vratima Manchestera ponovo se pojavila velika vojska.
Ovaj puta ju nije predvodio ni Knut ni Uther nego vojvoda Blackwood, Utherova desna ruka. Winteru su glasnici javili par dana ranije dolazak, ali nije iz sigurnosnih razloga rečeno hoće li Uther biti sa tom vojskom, a sada je s razočaranjem saznao odgovor.

Nije se moglo ne primjetiti da osim Blackwooda, samo tri važnija plemića su bili sa njime; Brian Boru, kojem je Uther privremeno dao vlast nad Sheffieldom, dok ne obnovi svoju vlast nad susjednom zemljom Hibernijom, sir Oliver Kyle iz Northumbrije te novi gospodar Nottinghama, Eric Storm.
Samo četiri plemića ne bi bili čudan prizor da ih nije pratila tolika vojska.

Nakon što se vojska smjestila ispred grada a plemići i vitezovi u gradu, dogovoren je sastanak u nekadašnjoj palači vojvoda Hurst.
Gradska elita ovaj puta nije pozvana na sastanak, nego je samo održan krati svečani prijem u palači, a neprisustvovanje na sastanku im je objašnjeno tako da će sastanak imati čisto vojni karakter i ne tiče se grada Manchestera.
Winter je inzistirao da Tyler i Penn prisustvuju sastanku, budući da ih je kao vojvoda proglasio vitezovima i budući da su bili njegove desne ruke.
Tako je i učinjeno, iako je sir Kyle inzistirao da oni mogu biti samo kao savjetnici te da se ne smiju miješati u razgovor ako ih se ne pita, na što je Winter pristao.

Sastanak je započeo vojvoda Blackwood:
„Stanje u kraljevini je stabilnije nego ikada. Mnogo truda smo ove mjesece uložili u ujedinjavanje zemlje, ali i u odmoru naših trupa od teškog i iscrpljujućeg rata s Knutom. Također smo od prebjega Olafa saznali mnogo o stanju u ostacima Danelawa te rasulu koje je vladao u njihovim redovima.“
„To rasulo je bilo mjesecima ranije! Kakve to veze ima danas kada niste odgovarali na naše pozive!“ prasne Tyler, na opće zaprepaštenje.
Eirc Storm je ostao sjediti ali je bio silno iznenađen, Brian Boru je već uvrijeđeno ustao a sir Kyle je kipio od bijesa, ali sve je smirio Winter koji je zamolio Tylera da se povuče u svoje odaje i odmori.

Nakon toga je nastupila stanka, a nakon toga je Winter počeo sa svojim izlaganjem;
„Imali smo mnogo problema sa vikinškim bandama, ali to nisu bili vojni pohodi kao nekada, nego male grupe kriminalaca, koje su ostajale na našem teritoriju, u šumama i brdima, te nisu se s plijenom vraćali u Danelaw. Naš dojam je da smo mogli već prije mjesec dana biti ne samo u Leedsu nego i u Yorku i Hull-u, samo da smo krenuli i iskoristili blagi kraj zime.“

„Osvajanje Yorka nije bio prioritet u vrijeme kada još nismo imali kraljevinu. Sada je i na njih došao red.“ Odgovori mu sir Kyle.
„Doduše još uvijek nemamo u planu ni napad na Hull niti na York. Naš cilj je osvajanje Leedsa, kojeg ćemo pretvoriti u bazu za osvajanje cijelog Danelawa.“

„Kada krećemo?“ upita Winter?
„Za deset dana, „ odgovori mu Blackwood, ukoliko sve bude kao po planu, sama opsada grada će potrajati, ali uz milosrdne uvijete predaje, možda ni to ne potraje.“
„Kojim sve snagama raspolažemo? Hoće li doći još vojske?“
„Imamo cijelu vojsku Northumbrije koja je nekoć i oslobodila ovaj grad, imamo cijelu plaćeničku postrojbu Erica Storma. Te postrojbu stvorenu ove zime, kojom zapovijeda Brian Boru, i koja sadrži 500 konjanika i 1000 oklopnjenih pješaka, te sve zajedno gotovo 5000 strijelaca, lakih konjanika i običnih pješaka. Svako vojvodstvo je moralo dati određen dio. Vaše smo poštedjeli tih zahtjeva jer ionako sve snage što imate su mala postrojba konjanika iz Kenta, te nešto lokalnih vojnika koji su vam prisegli na vjernost. Tako da nismo mogli od vas tražiti da sudjelujete u stvaranju nove snage. Zovemo je Kraljevska vojska i ona odgovara samo njemu.“

Winter je mnogo razmišljao o ovakvom potezu.
Znao je da ni sir Kyleu, niti ijednom od plemića se ova ideja sigurno nije svidjela. Znao je da će posljedice biti dalekosežne te da oni koji su bili spremni učiniti atentat na njega prošle godine u Norwichu, nemaju sigurno ništa blaže planove s Utherom.

Ostatak večeri prošao je s tehničkim detaljima, a akon sastanka, Winter je zamolio Blackwooda da ostane s njime, kako je objasnio „da popričaju kao jedan vojvoda s drugim, oko iskustva upravljanja.“
To mu jest bio malo naivan potez, jer su svi znali da Blackwood nije ni posjetio Kent od osvajanja Londona, te da njegov sin upravlja vojvodstvom, ali nije se činilo nikome ništa baš posebno sumnjičavo, jer je Richard Blackwood to doista neslužbeno i bio još u doba Utherova oca, kada ga je zamjenjivao dok je ovaj bio na pohodima.

Kada su ostali sami, Winter je pričo mnogo prirodnijim tonom.
„Gdje je Uther? Zašto ne dobivam nikakve odgovore od njega i zašto on ne vodi ovaj pohod?“
„Nemam ti razloga lagati. Uther ima svoje osobne probleme, ali i mnogo vremena posvećuje izgradnji države i vojske. Na meni je da na Leedsu naučim ovu skupinu da se bore zajedno. Boru ih vodi, jer nema nikakvih interesa sa vladanjem u našoj zemlji, on je savršeni kandidat. Uther ne mari toliko za Leeds koliko za stvaranje državne vojske. Čak mi nije uvjetovao osvajanje grada, nego samo da probam izvesti Vikinge na otvoreno polje.Tko bi rekao da će nam nekada biti problem natjerati Vikinge na bitku zar ne?“
Winter nije bio nasmijna na ovu šalu i ponovio je pitanje za odnos njega i Uthera.
„Dobro, ako baš želiš znati… Utheru se nije svidjelo kako si odradio probleme u Devonu kao i tvoj općenito stav protiv odrađivanja prljavih poslova. Također se zabrinuo na pokušaj atentata na tebe, te je i odredio tvoje sklanjanje daleko od Londona, jer zna da ubojice nisu iz Danelawa, nego iz našeg kruga.“
Na to je Winter samo mračno pogledao pred sebe, te su ostatak večeri govorili o drugim temama…

[Michael Collins]

London, 12. travnja 1398.

Olaf je već zamijenio noć i dan, zatočen duboko u podrumu jedne od manjih gradskih palača, iako ni sam nije znao kojoj,a sumnjao je i da mnogo ljudi uopće to zna.No podrum mu nije bio vlažan, niti mu je bilo hladno, a i trbuh mu je bio pun. Kao kruna svega, nije bio premlaćivan niti mučen, dapače, osim pri hranjenju, nije niti sreo stražara. Čak mu je i ležaj bi relativno udoban, ali nije odmoglo ni to što je prije zarobljavanja proveo mjesece na ratištima.
Nije da nije bio na ispitivanjima, prve tjedne zarobljeništva proveo je s Richardom Blackwoodom u crtanju karata, raspravi o detaljima Knuta ili Danelawa, kao i bezbrojne rekonstrukcije događaja.
Ali svidjeo mu se pomalo već stariji Blackwood, te njegov miran i staložen pristup kao i postupanje s poštovanjem. No kada su smatrali da su saznali sve što su imali od njega, zatvoren je ovdje, i već mjesecima nije vodio razgovor s drugim ljudskim bićem.

Napokon je dobio posjetitelja.
Hagar od Londona, polako je ušao u ćeliju, a sa sobom je imao veliki mjehur s vinom a unio je i još veću tacnu s hranom, gozba dovoljna za tri ili četiri muškarca. Kada su ostali sami, počeli su jesti i piti, još uvijek bez riječi jedna prema drugome.
Napokon, mu se Hagar obrati; „Ako te izbavim odavde, mogu li računati na tvoju bezuvjetnu vjernost?
Nema pregovora, nema pogovora, razmisli koliko želiš, ali odgovor mora biti samo DA ili samo NE.“
„Olaf je nastavio jesti, a kada je bio sit, odgovorio je sa logičnim odgovorom.
Već sutra, došla su dva stražara, obrijali su mu kosu i bradu, polili ga vodom te mu dali saksonsku odjeću. U ćeliju je onda doveden neki Danac, njegove visine i godina, očito pijan. Stražari su onda uzeli čovjekov remen, te su ga objesili na rešetke prozora.
U dvorištu palače, čekala ga je kočija, samo nije sjeo u nju, nego u nekakav mali prolaz za teret. Nije se zamarao da ikoga upita gdje idu.

[Wikiceha]

Jako dobro

[Michael Collins]

Leeds 20. Travnja 1399.

Brže nego su očekivali, stigli su pred gradske zidine Leedsa, i sada su već pet dana vodili opsadu tog važnog grada.
Nitko nije bio posebno zadovoljan time.
Richard Blackwood nadao se izvesti preostalu vojsku Danelawa na bojno polje, poraziti je i natjerati grad na predaju, no na protivničku vojsku, osim očito malobrojnih branitelja grada, nisu naišli.
Imali su nešto opsadnog oružja, ali svima je jasno bilo da su krenuli u bitku, ne u ospadu, i nisu mogli osim izgladnjivati grad.
Ni James Winter nije bio zadovoljan...
Iako je ostavio svog pouzdanika sir Penna na čelu obrane Manchestera i vojvodstva, znao je da ako vojska nije pred Leedsom, da vrlo lako može biti pred njegovim vojvodstvom. Čak je planirao zamoliti Blackwooda da pošalju nekoliko odreda natrag u Manchester kako bi izvidjeli stanje.
Kako se i ovaj dan približavao kraju već su se vojnici opustili, a strijelci, koji su jedini radili akcije, su povučeni sa položaja na odmor. Svima je već polako postajalo dosadno.
Onda se to dogodilo.
Glasnik je dojurio sa paničnom objavom da je na dva sata hoda velika vikinška vojska.
Bolje poznavajući teren, te uzevši u obzir da se saksonska vojska i nije kretala previše sjeverno od Leedsa, neprijatelj ih je sada dočekao posve nespremne.

Ova vijest izazvala je kaos.
Nije to bila panika, Saksonci se više nisu bojali Vikinga kao samo prije godinu dana, ali pomutnja je zavladala.
Richardu Blackwoodu je trebalo mnogo vremena samo da skupi sve zapovjednike na jednom mjestu, a posljedice pet dana lijene opsade su uzele daha i mnogi vojnici nisu bili na svojim položajima niti su bili borbeno spremni.
To se nije toliko odnosilo na Northumbrijce niti čak plaćenike Erica Storma nego na Kraljevsku vojsku, u kojoj je „kraljevsko“ bilo samo u imenu.
Nije tajna da su mnogi lutali okolnim selima i pljačkali, te odlazili i dolazili iz kampa.
Kraljevska vojska je imala ljude na svim stranama, mlade zapovjednike, jako slabe pješake, te su samo konjanici i strijeci, uglavnom ljudi iz Kenta i Sussexa, bili elitniji dio.
James Winter je upoznao i zapovjednika konjice, Iana Walkera iz Sussexa, i zapovjednika strijelaca, Davida Bradleya iz Kenta, te ih je smatrao mladim i arogantnim, ali i sposobnim zapovjendicima.
Kopnenu vojsku je pak vodio jedan od bivših Stormovih plaćenika, neki Jean Luc Valois, niži plemić iz Franačke, sa zvučnim, ali zapravo čestim prezimenom.
Tog čovjeka nije uspio bolje upoznati, jer se čovjek uglavnom samo držao Erica Storma, i samo je sa Blackwoodom još razgovarao.
Uther je očito želio čovjeka koji nije pod utjecajem drugih vojvodstava, ali već je iskoristio Sussex i svoj Kent, pa je radije uzeo stranca, pogotovo jer je pješadija činila lavovski dio te vojske.

Trebalo je dva sada da se vojska skupi, i još dva sata marširanja do vikinške vojske koja ih je spremno čekala na najgorem mogućem mjestu, jednoj uzvisini.

„Kako ih je dovraga toliko mnogo?!“ vikne sir Kyle.
„Pogledajte oznake, to nisu samo Vikinzi, tu su i oni odvratni barbari!“ počeli su vikati razni vojnici i vitezovi.
„Pikti…“ gorko će Winter.
„Prepoznajem neke od ovih oznaka, jer smo imali izaslanstva iz Cumbrije svako malo“.
„Pikti su dakle stali uz Danelaw. To će vjerovatn oskupo naplatiti, ali nama je sada to svejedno…“ počne Blackwood.
„Ima ih dvaput više od nas i na boljem su položaju. Povlačimo se u Manchester.“
„Sada se ne možemo natrag“ odgovori mu Sir Kyle.
„Pikti ne moraju biti samo ovdje, druga vojska možda maršira na Northumbriju ili su već u Manchesteru“.
„Neću napasti uzvisinu makar me to koštalo glave!“ odlučno će Blackwood.
„Onda ćemo ih natjerati dolje“ odjednom će Storm.
„Nije ovo prvi puta da smo u ovakvoj situaciji, kombinacijom strijelaca i pomno manevriranih napada konjanika ćemo ih natjerati da reagiraju,a naša pješadija će ih dočekati.“
Tako je i bilo, nakon nekog vremena disciplina Pikta a pomalo i Vikinga je popustila, i oni su se sjurili prema glavnini Saksonce vojske.
Sa bokova su ih pak trebali onda dokrajčiti Stormovi plaćenici sa jedne i ljudi Northumbrije sa druge strane.
Prvi okršaji nisu davali pobjednika, a mnogo je više Pikta nego Saksonaca palo te prve faze.
Oklopljeniji pješaci su držani u pozadini i na Pikte su bačeni osnovni odredi Kraljevske vojske. Zamisao Jeana Luca Valoisa je bila da ih se štedi na Vikinge, a ne na te barbare.
No kada je krenuo drugi val Pikta, pojačan Vikinzima, dogodilo se nešto strašno.
Pješaci su počeli popuštati jedan za drugim i kako su prvi redovi bivali posječeni, tako su drugi počeli napuštati svoje položaje i panično bježati.
To ne bi bilo tako strašno da bočni napad Erica Storma nije došao mngoo ranije nego napad Northumbrijaca, koji su bolje vidjeli bijeg svojih pješaka, i odjednom su odlučili zastati.
Na to su se plaćenici našli gotovo sami sa sve većom vojskom Pikta i Vikinga.
Hrabro su se borili, i uspjeli su na trenutke stabilizirati bojišnicu, ali malobrojnost je došla do vidjela i ubrzo su bivali prvo natjerani natrag,a onda i pregaženi.
Nitko nije znao gdje je Eric Storm, bio je svakako sa svojim ljudima, ali sad aje jako malo tih ljudi još bilo živo.

Northumbrijci su samo stajali i gledali, a Kraljevska vojska je doživjela kukavički fijasko i raspad.
James Winter je jahao sa konjanicima i nije znao o sudbini pješaka kada su se vratili uz glavninu vojske.
Izgubili su i mnogo vremena štiteći povlačenje strijelaca sa nekolik važnih kota.
Kada je došao do Blackwooda da provjeri stanje bitke, našao ga je blijedog kao krpu.
„Izgubili smo polovicu pješaka Kraljevske vojske, a plaćenici Erica Storma više ne postoje“ kratko je samo rekao.
„Northumbrijci se ne uključuju u bitku i samo drže položaje“ doda na to Brian Boru.
„Aktivirat ću svu konjicu i uz oklopljene pješake, možda još možemo spasiti dan“ počne brzo Winter.
„Gotovo je, dragi moj Jamese. Treba spasiti ono što nam je ostalo od vojske, a ne izgubiti sve zbog glupog ponosa.“ mirno će sada Blackwood.
„Objavite svim snagama, povlačimo se na jug!“
„Na jug? Valjda mislite u Manchester? šokirano će Winter.
„Ne. Zapovjedite onom mamlazu Valoisu da odvede preostale lake pješake u Manchester, te mali dio strijelaca. Ostali idu s nama, idemo na Doncaster“

[Wikiceha]

Nije loše, ali kakve veze sad ima Doncaster sa svim ?

[Michael Collins]

Wikiceha kaže:

Nije loše, ali kakve veze sad ima Doncaster sa svim ?

Trebao sam bolje objasniti, u sljedećem poglavlju ću.

Blackwood očajniki želi bitku da se iskupi, ali po povoljnijim uvjetima i marširat će na Doncaster (kojeg ću opisati vikinško uporište) umjesto da da se povuče u Manchester kako ovi očekuju.