Zadaćnice - spojeno

[Ludica]

31.12.2013., kasni popodnevni sati, bez ikakvih novogodišnjih planova zujim po internetu i razmišljam kako je sve to čudno. Polažemo toliko u taj jedan običan dan. Kalendar je ionako samo tu kako bi brojili dane, tako je u potpunosti nebitno. Ipak, svi mi na taj dan donosimo odluke koje želimo provesti u budućoj godini. Meni je odluka bilo dosta. 2013. je bila čudno razdoblje otrežnjenja, pronalaženja same sebe i pokušaja da nađem nekog s kim ću moći podijeliti vrijeme, svoje snove, nadanja i strahove. A nakon što mi se jučer tip nije pojavio na dogovorenoj kavi, mislila sam da je to to. Točka na i za kraj godine. Najbolje se pokriti poplunom po glavi i zaboraviti na doček.

I kao i uvijek, kad se tome najmanje nadaš, svemir se preokrene u sekundi. Kao što rekoh, sjedim doma i zujim po netu, tipkam, pričam s ekipom… U tom trenutku u priču uletava on. Ne znam što je bio okidač da mu uzvratim poruku. Nije bila nešto posebno. Valjda svemirska intervencija. Al ajde, dosadno mi je i tako nemam što pametnijeg raditi. Možemo tipkati i u ponoć si zaželjeti novu godinu. Bar nekome, kad su se svi nekako raštrkali po svuda. Koliko god da čovjek poznaje ljudi, u nekim trenutcima je nevjerojatno koliko se može osjećati usamljeno. Kao ja tad.

Vidim da mu je pisana komunikacija tlaka. I obično mi je to okidač da krenem dalje. Ali nisam, ne znam ni sama zašto (kao što rekoh, svemirska intervencija). Kroz priču vidim da ni on nema novogodišnjih planova. Ubrzo će se to promijeniti. Nakon par poruka stiže poziv za zajednički doček na trgu. Mislim si, pa nisam valjda luda. Znam čovjeka pet rečenica. Tko zna tko se krije s druge strane. Trg je prepun ljudi zasigurno, a k tome nisam ljubitelj petardi koje su popratni materijal na takvim okupljanjima. Redovito se užasavam petardi. Valjda traume iz djetinjstva, kad se sjetim tete Đurđe kojoj je jedna eksplodirala u ruci na dočeku nove. Srećom, bez trajnih posljedica. Osim po moju psihu po pitanju petardi. No, nebitno. Vratimo se na priču. Nisam još dočekala novu na trgu, upravo iz navedenih razloga. Tamo je strahovita hrpa ljudi, zasigurno. Pretpostavljam da to nije ni tako loša ideja za upoznavanje. Ljudi se upoznaju i na čudnije načine. Nećkam se i lomim u sebi. Ne želim donijeti još jednu nepromišljenu i ludu odluku zbog koje ću se lupati drugo jutro po glavi.

Da, ne, da, ne, ne znam… njegove poruke zvuče slatko i ozbiljno. Odlučujem se. Idem. Što je najgore što se može dogoditi? Popit ćemo šampanjac u ponoć i otići svatko svojoj kući. Ako ništa drugo, bar ću vidjeti taj vatromet na trgu u živo. Zvuči bolje kad netko pita gdje sam bila na dočeku. Trg ili doma u pidžami? Nema baš neke dileme ovdje, je li?

Čekao me u dogovoreno vrijeme na dogovorenom mjestu. Znam, tipično ženski zakasnila sam par minuta. Ali samo par. Inače ne volim kasniti i iskreno mi je bilo žao. Kašnjenje ne ostavlja dobar dojam prilikom upoznavanje. Šta je tu je. Ruka mi je lagano drhtala prilikom pozdrava. Početna nervoza, tko li će ga znati. I strah. Sjedam u auto nepoznatom muškarcu. Vjerujem mu na riječ da idemo na doček na trg. Kroz glavu mi je prošla misao o Antoniji Bilić. Malo prekasno, s obzirom da već sjedim u autu.

Pričamo o svemu i svačemu, sitnicama, dočeku, svojim obiteljima… razgovor teče što je uvijek dobar znak. Izgleda mi simpatično. Pomalo nestrpljiv. Ima mišljenje o svemu. Ne slažem se baš sa svim, ali dobro je imati sugovornika s kojim možeš argumentirano raspravljati o temi, bez da to prelazi u svađu. Poštujem i cijenim tuđe mišljenje. Bolje da ga ima, nego da mu je za sve na ovom svijetu svejedno. Nakon malo vrzmanja po gradu pronašli smo slobodno mjesto u jednoj od gradskih garaža.

Lagano šetamo do trga gdje je atmosfera već užarena. Vrijeme je lijepo i relativno je toplo, tako da je trg prepun. Svakodnevno sam tamo, ali doživjeti trg u tako prenapučenom formatu je vjerojatno moguće samo za novu godinu. Kako je sve tako nagužvano, bojim se da bi ga mogla izgubiti u gomili. A ja ovako mala ga više nikad neću pronaći. Trenutak kasnije, njegova ruka je u mojoj. Kao da mi je pročitao misli. Osjećaj je dobar, izmamio je osmijeh na mom licu. Guramo se kroz gomilom držeći se za ruke. Pronalazimo komadić svog prostora na kojem ćemo dočekati to famozno novogodišnje odbrajanje. Imamo uz sebe i mali šampanjac iz moje kućne zalihe. Dobro da imam prijateljicu koja voli šampanjac pa za nju obično imam doma jednu malu bocu. Znam da nju veseli. I eto, nikad ne znaš kad ti može zatrebati.

Atmosfera se zagrijava i odbrojavanje je počelo. Otvaramo šampanjac. Kako se sve dogodilo iznenada, nisam imala plastičnih čaša doma, a za šoping je bilo kasno. Popit ćemo iz boce, ni prvi ni zadnju put. Naravno, s odbrojavanjem, došlo je vrijeme za čestitke. Par kurtoaznih poljubaca u obraz, kako to i priliči čestitanju nove godine. Zadržava ruku u mojoj i traži još jedan. Onaj pravi. Pomislih, koji način za dočekati novu. Skupljam hrabrosti i ispunjavam mu želju. Ima meke i sočne usne. Vatromet rasvjetljava nebo nad trgom, šarajući ga u predivne boje. To se zove doček. Novogodišnji poljubac pod vatrometom. Pravo filmski. Sad mi je drago što sam izašla iz kuće. Višestruko bolje od čekanja ponoći u pidžami pred kompjuterom.

Nakon spektakularnog vatrometa (onog nebeskog i onog u meni) guramo se kroz gomilu, pokušavajući doći do Zrinjevca. Tamo se isto odvija doček nove. Iz one velike sjenice dopiru zvukovi 80-tih. Stari dobri, prežvakani i uvijek rado slušani hitovi. Malo je manja gužva i lakše se diše ovdje. Uzimamo još jedno malo vino, uz koje dobivamo čaše, pa nazdravljamo ulazak u novu godinu kako spada.

[Ludica]

2. dio. - jednostavno je priča preduga

Pričamo o vinu, kuhanju, svemu pomalo. Njegov opis idealne večere u kojoj unajmljuje kuhare i konobare, te glazbenike, koji njemu i njegovoj dragoj u vlastitom domu spremaju večeru u ugodnoj romantičnoj atmosferi me baca na koljena. Nisam to očekivala od njega, ali zamišljeni scenarij zvuči predivno. Ipak, ne pokazujem to. Nekako se bojim da sanjam. Ili da me lupilo vino. Ne znam, nisam navikla čuti tako nešto romantično iz usta suprotnog spola. Krivica leži u svim onim surovim i nemaštovitim muškarcima koje sam upoznala. Sad ne vjerujem ni samoj sebi po tom pitanju. Mašta je probuđena ako ništa drugo. Zapanjena sam činjenicom da još postoje takvi muškarci. Pretpostavljam da samo treba vjerovati u ono što kaže. A to nije lako nakon svega. Sama sebi ne želim priznati koliko je tragova prošlost ostavila. Gorak je okus u ustima. Shvaćam da je vrijeme da se krene dalje. Ništa se ne može promijeniti, što je bilo bilo je. Tko zna, ova godina bi mogla biti prekretnica.

Šećemo ulicama grada. On izražava sumnju u to da mi je zabavno. Kaže pričam premalo? Hm.. ja? Koja uvijek brblja sto na sat? Je li to moguće? Ne mogu vjerovati da sam takav dojam ostavila. Ima tu riječi. I pitanja. U mojoj glavi. Skaču, preskaču, redaju se od bitnih do nebitnih, vamo, tamo, ne znam ni sama… Kad bolje razmislim, ne pričam puno. S druge strane, moj mozak radi sto na sat. Ne zna o čemu bi prije razmislio. Sigurno djelujem nezainteresirano. Mogu razumjeti njegovu dilemu. To nije dojam koji sam željela ostaviti. Zapravo, najteže je pričati upravo s onima koji u meni bude iskru. Čini mi se da je to ovdje slučaj. Razmišljam i o tome kako cijelo vrijeme drži moju ruku. To mi se sviđa. Sitnice, ali puno znače. Poput otvaranja vrata, također. Kavalirstvo ipak nije izumrlo, koliko vidim.

Prevarila sam se razmišljajući o kavalirstu, jer trenutak kasnije sam ponovno iznenađena. Zove me k sebi. Kako reagirati na ovaj poziv? Odbiti? To mi je prva pomisao. Pomisao mi nije ni pala na pamet prilikom izlaska tako da se nisam ni pripremila za tu ideju. Znala sam da postoji, ali negdje u dalekoj magli, nije se činila dovoljno stvarnom. Lagala bih kad bi rekla da ne želim više. S druge strane, ne želim se dovesti u situaciju koju ne mogu kontrolirati, a to je jedna od takvih. Upoznali smo se prije samo par sati, preko interneta. Njegov stan mu daje prednost. I da pokuša bilo što svjesna sam da je jači. Još pogotovo kad znam mentalitet naših ljudi. Što, otišla je dobrovoljno k njemu, zna se što ju čeka. Moja riječ protiv njegove. Previše razmišljam za ovo doba dana, tj. noći. Voljela bih nastaviti druženje u intimnijoj atmosferi, lakše je pričati s nekim kada vas ne gura vesela gomila ljudi sa svih strana, raznježena alkoholom i dobrim željama za još jedan početak godine.

K vragu, a što je najgore što se može dogoditi? Djeluje mi kao normalna osoba. Osjećam se ugodno uz njega. Valjda ženska intuicija vrijedi nečemu. Riskirat ću. Sjetih se mudre izreke jednog starca: Možemo žaliti zbog dva razloga: zbog onog što nismo učinili ili zbog onog što jesmo. One prve nas više muče i proganjaju.

Imao je potpuno pravo. Najviše sam žalila zbog onih prilika koje nisam iskoristila. I dan danas ih se znam sjetiti pa razmišljati što bi bilo kad bi bilo. To je puno gore nego probati pa zaključiti da ne ide. Bar smo probali. One neiskorištene uvijek ostavljaju znak upitnika iznad glave. Nedorečenost. Ostavljaju prostora mašti da divlja i izmišlja razne moguće nerealizirane scenarije.

Skupljam hrabrosti i pristajem. U meni je nemir. Nekako mi njegova ruka u mojoj ulijeva povjerenje. Šećemo natrag prema autu. Vani nije pretjerano hladno, no lagano sam se stisla uz njega. Osjećam se živom. Nema smisla na njemu tražiti pogreške prethodnika. Želim započeti ispočetka.

Sviđa mi se što ne živi daleko u odnosu na mene. Kratka šetnja bit će dovoljna kad ga želim vidjeti. Kvart mi je poznat s obzirom da sam nekada živjela u blizini. Stan je u jednoj od hrpe onih sličnih zgrada. U prizemlju. Oklijevam na trenutak pred ulaznim vratima. Samo trenutak. Njega zabavlja to moje oklijevanje, pa zbija šale na moj račun. Kao da je samo tako lako ući u nečiji stan u sred noći ne znajući što te čeka s druge strane. Stan je zgodan, dovoljno mjesta ima. Nije najuredniji, to moram priznati, ali što drugo očekivati od muškarca koji živi sam. Još k tome, ni on nije očekivao društvo. Na vratima me dočekala mačka. Velika tigrasta siva mačka, još većih bojažljivih očiju, nesigurna u to što se događa. Hm, kao da opisujem samu sebe. Mačka ga voli. To bi morao biti neki pokazatelj njegovog karaktera. Pred mačkom se ne možeš sakriti. Pošto je stan u prizemlju, ima i mali vrt. U njemu uzgaja povrće. Oduševljena sam tom malom oazom prirode u samom gradu.

Još uvijek sam napeta. U iščekivanju sljedećeg koraka. Vjerojatno i on to osjeti. Treba mi vremena da procesuiram sve ovo u glavi. Vidim da se on trudi opustiti me i zabaviti. Njegovi dodiri mi gode. Sva sam se naježila u trenutku kad mi je dotakao vrat. Nisam dugo osjetila tako nešto od nečijeg dodira. Provodimo lijepu večer zajedno, punu dodira i poljubaca.

Ostajem u njegovoj postelji spavati. Budimo se oko podneva nakon čega odlazim kući. Umorna od neprospavane noći, klonula sam za kompjuterom. Najbolje da legnem u krevet i odspavam koji sat da malo dođem k sebi. Teško je zaspati s toliko pitanja u glavi, ali se ne mogu boriti s umorom. Budim se u mraku sobe ne znajući koliko je sati. Pomislih da sam možda prespavala noć. Ipak ne, tek je šest.
Pitam se jesam li sve ovo samo sanjala? Ili je ipak stvarno? Zbunjena sam. Zvuk mobitela me vraća natrag u stvarnost. Gledam na ekranu broj koji nije memoriran. Ipak prepoznajem brojčice, to je on. Sjećam se broja iz sinoćnjeg razgovora. Ipak je stvaran. Javljam se sa smiješkom na licu.

Budući događaji će pokazati koliko sam bila u krivu i koliko je taj smiješak bio kratkotrajan...

[Imissyou]

14.12.2013.
Činilo se nestvarno.

14.12.2014.
I bilo je tako. Bila je sudbina kojoj ne vjerujem.

Voljela sam nekog svim srcem. Barem sam mislila da volim.
Mislila, a bila sam tako sigurna. Bila sam slomljena.
Što mi je značio uspjeh kada ga nisam mogla podijeliti s tobom? Što mi znači uspjeh kada ne mogu na kraju dana, dva puta tjedno, osjetiti tvoju kožu i tvoje trepavice na obrazima dok se maziš uz mene.
Jesi li bio svjestan da si to radio? Jesi li bio svjestan svoga osmjeha na usnama dok me grliš u polusnu?
Mislila sam da sam tvoja sigurna luka. Nisam mislila da sam ti postala neprijatelj.

Kako si me vidio? Što si to vidio u meni kada si odlučio da ćeš me toliko mrziti? Što si vidio kada si me gledao? Jesi li uopće razmišljao o tome? Ili si gledao kroz mene i zaključio da ti je to dovoljno - nepoznavati me, a dijeliti sa mnom svoj život.

Znaš li da me cijeli mjesec nisi pitao kako sam?

Znaš li da me zadnji puta nisi niti jednom zagrlio?

Voljela bih da si me volio tada.
Voljela bih da si me volio dovoljno da me ponovno odlučiš vidjeti. Mene, sa svim manama, vrlinama, slabostima, ciljevima i snovima. Mene. Tvoje blesavo biće uz koje si se nekoć smijao.

Kada sam ti postala objekt?

Znaš li ti da mi uopće nisi dao priliku? Ili misliš da si me potpuno upoznao? Zar zaista to misliš, zar zaista misliš da znaš tko sam?

Što mi to znači uopće.

Voljela bih da sam sve na vrijeme shvatila i da nije toliko boljelo.
Voljela bih da ti nisam dala sebe.
Mrzim to što bih voljela da ti nisam dala sebe. Voljela bih da volim svaki trenutak s tobom.
Voljela bih da ne okreneš glavu na ulici.
Voljela bih vjerovati da me stvarno nisi vidio.
Voljela bih da te barem mogu pozdraviti. Tebe. Onaj dio tebe kojemu sam odlučila dati svoju slabost i svoju snagu. Ne onaj dio tebe koji jedva čeka da prođe pokraj mene i zaboravi da sam ikada postojala.
Voljela bih da i dalje toliko silno želim osjetiti tvoje ruke i tvoj blesavi osmijeh.
Voljela bih da si stvarno volio mene, a ne ono što ti ja pružam.

Znaš li da ti zapravo nisi znao što se odvija u mojim mislima, nisi nikada pitao. Niti jednom. Znaš li?
Mislila sam da te nisam bila dovoljno vrijedna. Više ne mislim tako.


Zašto se ne mogu sjetiti sretnih trenutaka? Želim se sjetiti sretnih trenutaka s tobom. Znam da ih je bilo, ne brini. Možda mi se jednom vrate.

Ali, gdje nestane ljubav? Mrzila sam to pitanje, zaista jesam, nikada ga nisam shvaćala. Gdje nestane ljubav? Jednostavno nestane.
Pokazalo se da nije tako jednostavno.
Pokazalo se da sam sretna sada. Sretnija nego s tobom? Ne znam. Zaboravila sam kako je to biti s tobom.
Zaboravila sam. Nisam nikada mislila da ću zaboraviti. Mislila sam da ću umrijeti. Mislila sam da ću umrijeti bez tebe.

Ne mogu pisati o blagdanskom bluesu kada ga ne osjetim. Sretna sam.
Znaš li da sam ga osjetila prošle godine dok sam te imala - to je moj blagdanski blues.

I na kraju svega, ne krivim te. Zaista te ne krivim.

Volim te. Volim onaj dio tebe koji je postao dio mene. Volim svakoga tko mi je odlučio pokloniti dio sebe i zbog koga sam to što jesam.

Ali tebe volim posebno. Pozdravi me kada me vidiš. Ne brini, sretna sam. Ne boli. Nadam se da si i ti sretan, ljubavi mala.



https://www.youtube.com/watch?v=qUGrXQU3SGs

[majsa_st]

...blagdanski (nervozni) bluz..

5 dana do badnjaka...
jebote kada ce vise taj badnjak??? još 5 dana treban probijati ovdje na terenu da vidin tebe pokraj sebe??? pun mi je k... više i terena najradije bi se zaletia odma da vidin tebe i ono dvoje malih doma...čula je na mobitelu kako prica s knedlon od nervoze...

4 dana prije badnjaka...
još malo, još malo i stižen... zvuk srece se culo na zvučniku dok ga je puštala na zvučnik da ga i ono dvoje klinaca (mala i mali kako ih je zvao) čuju...

3 dana do badnjaka...
znas onaj vic što je to kada se diže sve je manji, a kada se spušta sve je veći... eeee o tome razmisljan... razmisljan kako bi avionom dosao... prije cu doci da vidin tebe... da vidin tvoj osmjeh od uha do uha...

2 dana do badnjaka...
još danas, još sutra da odradin i prekosutra dolazin... šta treba uzeti onima dvoje za bozic... aj zaletiti cu se pa da nesto i uzmem da ne recu da im nista nikad ne uzimam...

1 dan do badnjaka...
imam raditi do 8 navecer danas... pa cu ospavati i sutra ujutro oko 6 krecen put tebe...racunaj oko 6 sati san popodne pokraj tebe...spremi nesto za pojesti, biti cu gladan... ma pusti badnjak sto je post, udriti cu ja odojak odma...nece se onaj gore buniti...svaca i on da mi fali tvoja spiza...

badnjak... ne zove, ne javlja se... tko zna što joj je sada smislio da je iznenadi...

božić... 2 sata ... ponoćka završila...kurva jedna, opet se opio...kurva se nejavlja...ubiti ću ga...

božić... 7 sati... dobro jutro... zvone vrata... skace više od nervoze, od srece, od bijesa, od neispavanosti...jebat cu mu sve...
...vrata otvara i viče kao prava gazdarica kuće...di si više, konju jedan???
...policija...
...je ste vi Martina??? Nažalost...

[Tomislav B]

Stara godina

Lampica po gradu ima posvuda. Mala treptava fosforescentna svjetla vodenih mikroorganizama koja okruže udavljenog galeba u noćnom plićaku.
Na rubu kade je pepeljara puna spaljenih fotki, opušak i mali skalpel plastične drške kupljen za nekoliko kuna.
Mada se zadnji puta sa njim čula jučer, više se može sjetiti njegovog lica. Kao i tolika lica do sada i njegovo je sada pepeo.
Od sutra će sve opet početi, novi zamah za još jedan krug.
A svi ciklusi su u stvari vir.
Iako se čini da ideš nekamo, u stvari samo se vrtiš i kliziš nadolje.
Do još pepeljara punih pepela.
Mada je zima, vani je toplo za ovo doba. Nema vjetra i to je nepomična, ustajala toplina. Toplina truljenja.
I voda u kadi je topla.
Bilo bi neugodno ležati u hladnoj vodi.
Na sreću, kada se voda ohladi, ona neće osjetiti hladnoću.

[Allana]

Moja neobična ljubavna priča

Kolovoz 2011.
Doba godine koje odiše prazninom i prolaznošću. Pitajući se može li svakodnevica uopće biti drugačija, gubila sam vrijeme surfajući internetom.
Internet poznanstva nisu me pretjerano privlačila.
Zgodan, sladak, tajanstveni dečko počeo me osvajati svojim porukama insinuirajući na seks, no, nije mi smetalo...
Puno dopisivanja, slanje slike me navelo da počnem razmišljati o susretu s njim. Nakon otprilike tjedan dana otkrio mi je važnu stvar o sebi...
- Bolestan sam, imam mišićnu distrofiju, Duchenneov oblik. Nepokretan sam.

U tom trenutku osjetim šok i nevjericu. Je li moguće da bi on izmislio nešto takvo zato da izbjegne susret uživo? Intuicija mi je govorila da ne.

Teška bolest zbog koje je nepokretan od 10. godine. Potpuno ovisan o roditeljskoj i medicinskoj skrbi. Otac ga nosi iz kreveta u kolica pred kompjutor.

Unatoč svemu, radost prema životu kakvu još nisam vidjela.
Moja dotadašnja razmišljanja o normalnosti / prikladnosti /očekivanjima u međuljudskim odnosima te ispiranja mozga od strane okoline o tome što je prikladno ili se podrazumijeva, sve je iščeznulo u potpunosti.

Nakon 2-3 tjedna dopisivanja predlažem mu susret. Nakon čuđenja zašto ga želim upoznati , ostajem tvrdoglava.
- Bolest je teška i ne izgleda lijepo, govorio je.

Obostrana želja za upoznavanjem je prevladala te smo dogovorili susret za jednu nedjelju početkom listopada te godine u njegovom gradu udaljenom oko 100 km od Zagreba.
Sjedam na autobus i krećem. Nisam sumnjala u njegove riječi. Nakon 2 sata putovanja stižem u njegov grad te nedaleko autobusne stanice krećem prema kućici u cvijeću...

U dvorištu me dočekala njegova baka, vrata mi otvara majka. Susrećemo se pogledima i mislima. Svi znamo da ovaj dolazak nije slučajan.
Prekrasan sunčani dan. Za mene dan za otkrivanje dotad nepoznate stvarnosti.
- Možeš ići gore, M. te čeka- upućuju me.

U sobi, antidekubitalni krevet, za koji sam prethodno upozorena neka pripazim jer podnica nije stabilna i kroz koju je već bilo propadanja. Obećavam da ću biti oprezna. Soba puna medicinske aparature kakvu sam dotad viđala samo u bolnici.

Dolazim do njega i prvi put se vidimo uživo.
- Bok, stigla si napokon.

Razgovaramo, on šapćući. Zbog bolesti ne može glasnije. Sve je kako je rekao. Mršav je i slab. U grlu cjevčica traheostoma kroz koju diše. Mišići propadaju i pitanje je vremena kad će se dogoditi ono neizbježno. No, ne obraćamo pažnju na to. Ljubim ga i grlim. On je mlado meso, piletina. 24 godine.
Nikada neću potpuno razumjeti njegovu stvarnost.

Njegova majka donosi nam svake nedjelje kolače i sok i prepušta nas jedno drugom.

Ljubimo se, skidam ga... Prepušta mi potpunu kontrolu. Nije mu suđeno da on preuzme kontrolu. Potpuno je ovisan o drugima.

- Jesi li ljubomorna što me medicinska sestra kupa i pere?
U tom trenutku javlja se u meni tračak ljubomore, ali brzo nestaje. Pojam ljubomora postaje potpuno besmislen.

Nikada s njim neću moći prošetati ruku pod ruku, nećemo imati budućnost. Njegova budućnost je sad. Nestaju sva razmišljanja o tome kako bi stvarnost trebala izgledati.
Njegova obitelj, medicinske sestre, doktori i ja - svi smo , na neki način, povezani s njim.

- Udala bi se za mene? – pita me.
- Naravno – odgovaram.

No, takvo što ne ovisi o nama. Vjenčanje bi bilo suviše stresno za okolinu. Ne zbog vjenčanja kao takvog, već radi činjenice da je njegov mladi život na kraju.

- Hvala ti što postojiš – govorilii smo jedno drugom.
Hvala i njegovoj majci i svima koji su se brinuli za njega. Također, hvala i izumiteljima tehnologije što nas je povezao internet.

[Meadow]

Ovog puta, nove teme su nam dali Allana i Majsa_st:

Allana kaže:

Zabranjena vrata



opišite vašu priču kad ste bili suočeni sa zabranama/ograničenjima koje su vam omele (ili nisu) put do cilja.

Imali ste neki cilj, snažnu želju da uspijete, postignete nešto, ostvarite zacrtano? Dugogodišnji san, ili plan nastao sasvim spontano.... ili želju u trenutku?

Uspjeli ste? Usprkos poteškoćama.
Ili pak, niste? Unatoč nastojanjima.

Kakva je bila vaša situacija, i što je bilo to što vas (ni)je zaustavilo do cilja?

majsa_st kaže:

Nije ni (margarin) što je nekad bio...

...ovaj margarin koji je u zagradama, možete slobodno namazati nekim drugim namazom, nekom drugom nostalgijom, nekim drugim emocijama, muško-ženskim odnosima...bilo čime, sve što vam je u mislima, u srcu...kombinirajte....budite nostalgicni i kreativni...

Ova tema daje određenu širinu u pisanju, te mističnost izričaja.

Margarin je metafora ili pjesnička slika za....... ono što vi poželite da jest.
Na što vas prvo asocira tematika kad pročitate naslov?
Što u vama bude pojmovi poput:
nostalgije
emocija
muško-ženskih odnosa
srca?

Ljubav, patnju, krhkost, snagu, odlučnost, neizvjesnost, sreću, sadašnjost, prošlost, ljepotu trenutka, zarobljene uspomene, san koji još traje?

Što je vaš "margarin" i kakav prizvuk ima?
















Teme su otvorene do nedjelje navečer, 01. veljače.

[Fitcher]

Došao je napokon i taj dan. Prvi dan četvrtog razreda srednje strojarske škole. Zadnja godina ništavila, odbačenosti i nepripadanja okolini u kojoj sam se nalazio. Prvih tri razreda su bili onakvi, prolazni, zaboravni, tužni. Nije tu bilo kako inače ljudi vole govoriti najbolji ili jedan od najboljih i najživljih perioda života. Uglavnom se sve to svodilo na odlazak u školu, čekanje od 08:00 do 14:00 ili u popodnevnoj smjeni od 14:00 do 20:00, i tako iz dana u dan pune tri godine, zadirkivanja, vrijeđanja, ruganja, izopčavanja. Niti sami predmeti nisu bili ništa zanimljiviji. Hrpa stručnih predmeta koje sam malo razumio i koji su me još manje zanimali. Psiholozi i sociolozi bi rekli savršen primjer gdje je okolina huligana i propaliteta oblikovala osobu, a rezultat toga je bila uplašena, asocijalno/cinična osoba s nimalo povjerenja u ljude osim najužih prijatelja i članova obitelji.

I tako došao je i četvrti razred. Po mnogim stvarima nimalo drugačiji od prijašnjih do tad. No u svom tom sivilu, izgubljenosti i nezainteresiranosti pojavila se jedna svjetla točka koja je u tom trenutku po prvi put postala zvijezda vodilja u životu. A to je predmet koji sam dobio u četvrtoj godini "Politika i Gospodarstvo". Iako to ne mogu ikako logički objasniti taj predmet mi se instantno svidio, možda djelomice i zbog toga što je većini ostalima u razredu bio mrzak. Pozorno sam pratio nastavu, dobivao samo najbolje ocjene u usporedbi s ostalim stručnim predmetima gdje sam jedva prolazio, i po prvi put sam dobio jasnu želju i viziju što i kako želim kasnije nakon završetka srednje škole. Odjedamput mi se u glavi stvorila nevino/romantična vizija mene kao budućeg kolumnista koji poput Ante Tomića ukazuje na probleme sadašnjice. Koji iako nije bio elokventant vokalno, to itekako nadoknađivao pisanom riječju. Koji je uvijek nakon pročitanog njegovog teksta kod čitatelja ostavljao dojam, pozitivan ili negativan. Inteligentan i elokventan čovjek s stavom. Takvu sam viziju sebe u budućnosti tad sedamnaestogodišnjak vidio, i nakon srednje škole htio sam sve da ju ostvarim.

Završio je i taj četvrti razred, zauvijek se rastao od surazrednjaka i došla je etapa za novi početak, novi korak. No kako to biva, prošlost uvijek dolazi na naplatu, pogotovo ona koja je bačena pod tepih, nerazrađena. Nedruštvenost, zatvorenost i nezainteresiranost za učenje koja me je pratila kroz srednju školu je kod ljudi od kojih mi je bila potrebna potpora izgradila takvu reputaciju da su isti ti odlučili da odlazak dalje u smjeru kojem sam si sam zacrtao nije ono što je za mene najbolje. Ukratko, odlazak na fakultet i rađenje na tome da jednom budem novinar nije bilo ono u čemu bi se ja snašao. Uz nedovoljno branjenje mojih želja i stavova odluka je donešena. Upis novinarstva je postala samo dječačka maštarija koja nije imala veze s stvarnošću i vlastitim sposobnostima. Drugi put je izabran. Put koji nisam mirno prihvatio bez protivljenja i butnovništva. Put koji me je doveo do novih pogrešaka i životnih situacija, put koji je stvorio ovu osobu koja sam sad. Ali to je već neka druga priča, priča za neku drugu temu. Ovo je ipak bila priča o novinaru koji to nikad nije bio.

[Gorštak]

Nije to bilo kao danas. Danas, kad gledate intro neke igre, gledate kako se pojavilo zlo, koje se raširilo po zemlji, i vi i još milion debila na serveru pokušavate pobijediti to zlo, ili bolje rečeno, bezumno klikati na skilove, i trčkarati okolo po mapi, da bi prešli igru, i na kraju okušali snagu protiv drugog debila. Ne, nekad je to bilo daleko bolje. Igrao si sam, u svom sobičku, bez interneta, igru koju si nabavio od frenda na par disketa ili kupio od nekog pirata. I nije bilo klikni i pokreni. Ne, trebalo je podesiti konvencionalnu memoriju, koje si na raspolaganju imao samo 640kb, a bilo je tu potrebno i ubaciti osnovne drajvere, tipa drajver za miš. Najbolje riješenje je bilo što više toga šibnut u višu memoriju, da ostane dovoljno konvencionalne za igru. A igra bi znala trzati. Pa je bilo potrebno otvorit kućište, promijenit jumper na ploči da overklokiraš cpu, i uz pomoć softvera ubrzat grafu također. A bilo je također i potrebno crackirat igru, za što je postojala određena procedura. I onda, kad bi napokon pokrenuo igru, dočekao bi te zvuk i glazba sa sintisajzera, ako si bio pri parama, i mogao si priuštiti zvučnu karticu. A intro, intro je bio nešto specijalno. Nije to bila neka prožvakana priča, nisu to bile igre na istu shemu, sve je bilo novo, i inovativno, i svaka igra je bila svijet za sebe. U jednoj si se borio protiv Diabla, u drugoj si bio general, zapovijedao vojskama iz srednjeg vijeka, u trećoj si bio vojnik u modernom dobu, u četvrtoj kauboj, u petoj običan čovjek u postnuklearnom dobu, u šestoj zapovjednik mothershipa u nekoj dalekoj galaksiji. Neki bi rekli, bijeg od realnosti. Ali zapravo je totalno isto. Svi ti likovi u tim igrama su u neku ruku bili živi, jer ste ih vi micali, a njihov svijet je imao vlastita pravila i ograničenja. Baš kao što i mi imamo. Čovjek je neograničeni genij, ali nas tijelo sputava i ovaj planet na kojem živimo i njegovi zakoni, fizika, kemija, itd...U svakom slučaju, guštao sam igrati igre, otkrivati nove igre, i prelaziti ih. Neke sam volio više, neke manje, no skoro sve su bile izuzetno dobre, makar, za današnje standarde, sa lošom grafikom i zvukom. Meni su današnje igre poput margarina, nešto što me asocira na moje divno djetinjstvo sa igrama, u koje bih se rado vratio, ali margarin je samo mast koje se jako teško riješiti. Pravi nutricionist će vam margarin baciti u smeće ako ga zatekne u vašem frižideru i očekivati da mu budete zahvalni na tome. Tako me i današnje igre odbijaju. Sve se baziraju na uspjehu igara koje sam nekad igrao, sve su sa predivnom grafikom i zvukom, ali bez duše. Poput naštancanih klonova. Više nije bitno napraviti inovativnu igru u kojoj će čovjek uživati, nego samo zaraditi gomilu novaca. A današnja generacija ne zna za bolje od toga, nemaju moje iskustvo. Odlučio sam napraviti vlastitu igru, ili čak više njih, s obzirom da ideja imam više, ali nemam preduvjete za ostvarivanje tog sna, nemam znanje programiranja, 3d modeliranja, niti imam softver i hardver potreban, a niti onog najvažnijeg, novca. A i godine mi idu, zdravlje se pogoršava, obaveze se polako gomilaju. Ali jednog dana me možda pogodi dobitak na lutriji, i ostvarim taj san. Nada, koja je možda kurva, je jedino što me drži na životu.

[Meadow]

Nove teme dolaze nam od Fitchera i Gorštaka:

Fitcher kaže:

Dan kada sam prestao vjerovati u Djeda Mraza

Možete naslov shvatit i doslovno i metaforički.

Uglavnom, neka nevina stvar u životu u koju ste strogo, čvrsto i bezpogovorno vjerovali, a koja je na kraju ispala obična laž i izmišljotina.

Kako ste se tad osjećali?
Kako je to utjecalo na vas i kako ste se nosili s nečime što vam je predstavljalo veliku važnost u životu?

Vjerovali ste u nešto, a na kraju se to pokazalo fiktivnim.
Jeste li olako prešli preko toga ili vam je ipak ostao gorak okus u ustima?

Gorštak kaže:

Što za vas predstavljaju zombiji i kako se oni upliću vaš život?
Smetaju li vam dok radite, jedete, ljubite?
Imate li mozga njima interesantnog, imate li zanimljivu djevojku?
Što ako netko nasrne na nju?
Čime i kako bi je obranili u postapokaliptičnom svijetu?
Oko vas radijacija, konzerve, nepitka voda, ona vam je možda sve?
Pišite...

Sigurno ste pogledali barem nekolicinu filmova tematike koja se bavi zombijima, krajem svijeta, kataklizmom, apokalipsom, izumiranjem čovječanstva, preživljavanjem, borbom... ukratko, ljudskom opstojnošću u post-apokaliptičnom dobu katastrofe.

No naglasak ove teme nije isključivo na tome, već je tematika prožeta ljubavnim motivom. Što da živite u takvom vremenu, a jedino vrijedno što vam ostaje, za što se vrijedi boriti, jest voljena osoba? Kako živjeti ljubav u doba kataklizme, kako se nositi s pukim preživljavanjem a uz to, uspjeti sačuvati jedino vrijedno što imate?











Teme su otvorene do nedjelje navečer, 29. ožujka.

[Meadow]

Dorian nam je odabrao nove teme:

Dorian.Gray kaže:

Prva tema neka bude:

Pakost

Bili ste zrtva necijeg nepotrebnog petljanja u tudje zivote. U jednoj od onih situacija kad si netko dopusta da ga/ju smeta nesto sto ga/ju se bi smetati trebalo. No ne moze pomoci pa krene 'uredjivati' stvari koje mu/joj ne cine ni korist ni stetu, ali su vama mogle biti na stetu. Napisite nam kako je to bilo.

Moze biti i obrnuto, mozda ste bili slabi i losi pa se zlocesto petljali u tudju srecu bez ijednog pravog razloga (pa ste samom sebi izmisljali opravdanja). Je li vam to u tom trenu pricinilo zadovoljstvo? Je su li se kasnije emocije glede toga okrenule? Napisite nam kako je to bilo.

Dorian je tu vrlo dobro pojasnio postavke teme, stoga smatram da nije potrebno išta nadodati.

Unutrasnja ljepota


Privukao vas je netko tko to po vasim normalnim mjerilima ne bi mogao? Pokupilo vas je to nesto nevidljivo i van vase kontrole? Koja su to uopce mjerila iz kojih je taj netko iskakao? Kako je to bilo i sto vas je privuklo?

Što bi po vama bila "unutarnja ljepota" koja osvaja i izbriše dosadašnje kriterije? Mislili ste da nije moguće, no ipak se dogodilo?

Često se kaže da je osoba zračila nekim neobjašnjivim magnetizmom. Dok se ne dogodi, teško je uopće i zamisliti kakav bi to intenzitet osjećaja trebao biti, da nam izbriše ono za što smo do jučer smatrali neophodnim te nam promijeni prioritete gledanja na ono bitno.

Dogodilo vam se? Ispričajte nam vašu priču.














Teme su otvorene do nedjelje navečer, 26. travnja.

[Gorštak]

Bila je debela. Ne puna, ne gojazna, neko prava pravcata prasičetina. Zglobovi joj više nisu bili vidljivi, nego su se prsti nastavljali na udove koji su nekad bili ruke, a sad su služili da se lelujaju na vjetru pa ljudi misle da je fotka mutna kad okine selfie. Srećom, selfije je radila rijetko, njen fejs je pun zanimljivih i beskorisnih mudrih citata, koje bi ljudi pročitali ko moja baba angemajnecajtung, prije nego bi obrisala guzicu s njim u poljskom wc-u. A imala je i lijepe fotke cvijeća, vrtova, nekakvih grmova i tako to. Totalno misteriozna osoba, za koju nikad nisam znao što misli i vidi li umjesto mene ogroman hamburger. A imala je i dečka. Visokog i mršavog šonju, informatičara, koji se očito palio na BBW. Jednom prilikom sam pokušao zamisliti seks između njih dvoje. Jednom i nikad više.

Ćirnuo sam prvi put na njen fejs profil kad sam vidio da sam je ona donatorica mog buduceg bubrega. Pokušao sam ocijeniti gdje se točno nalazi taj bubreg u loju škiljeći u njenu fotografiju, ali nije mi uspjelo. Možda je putovao okolo, fala bogu imao je mjesta. Enivej, poslao sam joj poruku, predstavio se, rekao tko sam i sto sam i upitao kako to da donira bubreg. Rekla je da ona cijeli život bila samaritanka, dijelila hranu beskućnicima, a čak je imala i trajni nalog na Caritas-u, a da sad boluje od neizlječive bolesti i želi pomoći još jednom prije nego umre. U taj tren sam požalio sve što sam pomislio, proćakulao malo s njom i na kraju je pozdravio i zatvorio njen profil, pun dojmova.

6 mjeseci kasnije, javila se ona meni. Brzo je tipkala, očito uzbuđena, i rekla da su znanstvenici možda otkrili lijek za njenu bolest, te da je terapija prosla eksperimentalnu fazu, no vrlo je skupa i da bi si je priustila je odlučila prodati bubreg, pa me pitala jesam li zainteresiran za kupnju. Htjela je biti fer i ponuditi svoj bubreg prvo meni, s obzirom da sam ja krasan dečko i trebao sam ga dobit enivej. Cijena sitnica, 20 tisuća Eura. Rekao sam joj da nemam tolike novce i da moram vidjeti mogu li prikupiti toliko.

U međuvremenu se u mojoj glavi rodio monstruozan plan i nakon pomnijeg razmišljanja, odlučio sam ga sprovesti u djelo. Kontaktirao sam je, s ciljem izvođenja plana i pozvao na večeru. da se dogovorimo oko kupovine. Plan je bio jednostavan, moliti je da se predomisli, a ako to ne uspije, ne dozvoliti joj da napusti živa moj stan. Odabrao sam jedan nož u kuhinji, dovoljno velik, i dao ga naoštriti.


I došla je. Otvorio sam vrata širom, da može proći, i nasmiješio se od uha do uha. Pripremio sam pečenog odojka u rerni i poslužio nas. Krenuo sam već sa moljakanjem da se predomisli, no na to je ona samo izbuljila oči, i gledala me začuđeno, mašući rukama. Shvatio sam da se guši tek kad je otvorila usta i pala na pod, usput rušeći skoro sve sa stola. Nisam znao bi li priskočio pomoći ili ne i jednostavno sam je samo gledao, ukipljen, dok je ona ležala na podu i gledala me. Par minuta nakon što je sve bilo gotovo, došao sam sebi i nazvao hitnu pomoć. Došli su brzo no nisu mogli ništa učiniti.

Cijeli slučaj je ocijenjen kao nesretan, a mene su par dana kasnije zvali na operaciju prije roka. Uspješno je sprovedena.

[Fitcher]

Izreka kaže da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Kao i većina takvih izreka mislio sam da je to floskula. Jedna od starih narodnih "mudrosti" koje simpatično zvuče kad ih izgovoriš u određenom kontekstu ali koje nemaju ikakvu podlogu u stvarnim situacijama i stvarnom životu. Ili je to samo izlika pomoću koje sami sebe pokušavamo uvjeriti da to što radimo je dobro iako smo duboko u sebi uvjereni da to nije istina, da to što radimo je u najmanju ruku nemoralno ako ne i kažnjivo. Što god bila istina, određeni potezi su učinjeni, određene posljedice su rezultat tog čina.

Priča počinje do prije 5 godina, i kako to većinom biva povezana je s ljubavnim jadima. Bilo nas je četvoro u igri. S jedne strane best frendica iz djetinjstva i ja, s druge strane sretan par, jedan od onih od kojih vam postane zlo kad vidite koliko su savršeni jedno za drugo. Zajednički interesi, sličan smisao za humor, pogled na svijet, način života, oboje zgodni, cinici bi rekli kao da su izašli iz Disneyevih crtanih filmova za djecu. Društveno je prihvatljivo da budeš sretan kad vidiš takve ljude koji su stvarno stvoreni jedno za drugo. Srodne duše. Koji jedno drugo čine sretnima i boljim osobama i koji tu svoju iskrenu sreću i dobrotu prenose na druge oko sebe. No što ako takve osobe kod tebe izazivaju zavist, ljubomoru, ljutnju, pa možda čak i mržnju? Dali te to čini lošom osobom, monstrumom ili je i to dio "biti čovjek"? Tu drugu stranu medalje smo nehotice frendica i ja išli istraživati.

Plan je zamišljen. Moj cilj, polagano ali sigurno obrađivati "gospodina savršenog" i udaljavat je od "gospodične savršene". Frendičin cilj obrnuto, "gospodičnu savršenu" obrađivat i postepeno udaljavat od "gospodina savršenog".

Plan je stavljen u akciju. Kocka je bačena. Sljedećih par mjeseci kroz paravan druženja postepeno malo po malo smo svojim metama počeli ubacivat bubice sumnje u glavu. Selektivne interpretacije određenih događaja, ponašanja, izmišljanje negativnih stvari o suprotnoj strani, i s vremenom su rezultati našeg spletkarenja počeli dolazit na vidjelo.
"Gospodin i gospodična savršena" su postajali manje "savršeni". Njihova svetost je uništena. Kao pali anđeli postali su grešni. No to još nije bilo dovoljno kako bi zauvijek prekinuli. Zadnji čavao je bilo potrebno zakucati u već gotovo sagrađen lijes njihove veze. No isto tako valjalo je biti oprezan.
Jedan pogrešan izohitren korak i sve do sad postignuto bi istog trena palo u vodu. Oboje smo toga bili svjesni.

Srećom ili ne srećom prilika za zakucavanje posljednjeg čavla nam se napokon pružila tijekom zajedničkog izleta u Prag. Plan je bio orkestrirati situaciju gdje će jedno drugog uloviti u prevari. Prag kao grad poznat po jeftinim i lako dostupnim uličnim prostitutkama je trebao poslužiti svrsi.
Par sati prije zajedničkog izlaska sam diskretno stupio u kontakt s jednom od njih. Riskirao i unaprijed platio uz dogovor da kad nas vidi kako budemo prolazili pored nje skoći pred "gospodina savršenog" i pred njegovom dragom ga počne grliti i ljubiti. Rekao joj, ne treba biti savršeno, može slobodno biti i preglumljeno, glavno da taj događaj "gospodična savršena" vidi.

Par sati kasnije, nas četvero smo izašli van. Dobro se provodili, pili, zezali, plesali, ukratko ugodna i zabavna noć. Kad smo napokon krenuli iz kluba prema hotelu gdje smo odsjeli poslao sam poruku prostitutki da je vrijeme da odradi svoj dio zadaće. Zamka je postavljena i sve je bilo spremno da se posljedni čavao ukuca u lijes njihove veze. Ukratko, plan je savršeno prošao.
Tjedan dana kasnije "gospodin i gospodična savršeni" su prekinuli. Naš dugotrajni cilj je napokon bio ostvaren! Nagrada je bila na pladnju i uz malo mudrosti svatko od nas je mogao pokupiti svoju nagradu, ili smo tako barem mislili.

Slijedeći dan pročitali u crnoj kronici veliki naslov kako je ljubomorni mladić došao s pištoljem pred kuću svoje bivše djevojke te usmrtio sebe i nju. Iako nisam išao čitati članak tog trena sam ostao bez daha ne usudivši se ni pomisliti da bi mogla biti riječ o njima, iako sam nekako u dubini znao da je to istina. Nakon što je to pročitala best frendica tog trena prasne u plač, te me drhtavim glasom jecajući u nevjerici upita "dali smo mi krivi za to"?
Ja ništa ne odgovorim sljedećih par trenutaka, samo zatvorim oči, duboko udahnem, saberem se te joj hladnim bezosjećanim glasom kažem: "Ništa se nije dogodilo. Mi za ovo nismo krivi. Saberi se jer će uskoro policija krenuti s istraživanjem slučaja i možeš biti sigurna da ćemo mi biti prvi na listi koje će ispitivati." Nakon što sam to izgovorio ponovo zatvorim oči te u sebi pomislim kako je došlo do toga? Dali nas je stvarno do ovoga dovelo naše spletkarenje? Dali smo trebali ići toliko daleko? Toliko pitanja mi se vrtilo po glavi, ali na niti jedno nisam imao odgovor. Sad je već bilo kasno. Dvoje ljudi je bilo mrtvo zbog nas. Nikako od toga se nije moglo pobjeći, pomislim to te se zatim okrenem prema prozoru i praznim pogledom pogledam u daljinu....
----------------------------------------------------------------------------------------------------
Disclaimer: Cijela priča je izmišljena, isto kao i likovi u njoj.

[AMedvjedić]

Sreli su se na forumu.
Ona nova, vesela, glasna, svakom loncu poklopac.
On stari, povučeni, aktivan na „ozbiljnim“ temama.

Primjetio ju je negdje, bila je česta, zanimljiva, duhovita. Nije joj pristupio, grozio se takvih.

A onda je negdje, na nekoj temi, našao njezinu pjesmu. Shvatio da ima mnogo toga iza njezinog glasnog brbljanja, muzike, peckavih šala.

Pisao joj je. Odgovorila je, posve normalna, posve pristojna. Počeli su se dopisivati. Teme su se otvarale same, uskoro je znao mnogo toga o njoj – da je sama, potpuno, da je starija od njega, da radi u nekoj firmi na izdisaju, imao je njezinu sliku, imao je njezin broj. Ona je doznala da je pred diplomom, da gubi snagu, da se boji nezaposlenosti, budućnosti.
Njihov je susret bio logičan, sudbinski, završni udarac nesigurnoj mašti. Ljubav je planula.

Umjesto da mu odvuče pozornost, ta mu je ljubav pomogla. Njezina ga je podrška nadahnula da uči i položi posljednje ispite; svečana dodjela diploma je bila nešto, čemu se osobito veselio. „Upoznat ću te sa starcima onda, to će biti sjajno. Divna prigoda – svi moji na okupu! „
Ona je bila nesigurnija u savršenost te prigode, pa i samog upoznavanja. Divno je bilo dok su bili sami – potpuno dovoljni sami sebi, slagali su se savršeno. Iako je on bio tako siguran u sve što je planirao, ona se bojala da bi stvarnost bila ponešto preokrutna za njega.

Slao je molbe za posao posvuda, pun nade, i skrivao razočaranje kad bi dobio – ili još češće - ne bi dobio odgovor. Sve dok jednog dana nije dobio odgovor... pozitivan. Ali i – morao je preseliti u drugi grad. Odluku je morao donijeti brzo – trebali su ga što prije.

Trgao se između ostanka i nezaposlenosti i odlaska. Natjerala ga je da ne razmišlja o njoj – nego o sebi, budućnosti. Dobio je posao. Nešto čime se rijetko tko može pohvaliti. O čemu, dakle, razmišlja? O njoj?

„Pa da, „ sjetio se, „daj otkaz u toj svojoj firmi i dođi samnom. Valjda ćeš nešto naći tamo. Bit ćemo zajedno. To je najvažnije!“ Rješenje, lijepo kao hrpa zvjezdica, blistalo je pred njihovim očima.
On je bio zadovoljan. Sve je u redu. Otputovao je, oboružan svojom srećom, mobitelom, skype-om, e-mailom, njezinim slikama, videima... Ništa ih nije razdvajalo ... osim kojeg kilometra. A i to sve privremeno.
Svaki dan su se čuli, pričali o svemu, kao prije, kod kuće, ljubovali, kako su već mogli.

Krajem trećeg mjeseca, on je postao doista nestrpljiv. Tim više, što je ona bila sve više zauzeta. Nečim. Počeo je svakodnevno tražiti da ona preseli. Želio je vidjeti zapakirane kutije. Organizaciju seobe. Nudio da zanemari svoje obaveze i dođe joj pomoći. Počele su svađe.
Ona je nijekala bilo kakvu zaposlenost, on je njušio nešto gadno. Stvari se nisu pomicale s mjesta.

Jedne je večeri, umoran i željan dobrih vijesti nazvao. Ona je bila tiha. Crni ga je oblak obuzeo.
Pokušao se odhrvati; izmišljao nešto smiješno, da pregrmi taj strašan osjećaj. Ona nije prihvaćala.

„Oprosti mi, moram te povrijediti.„ rekla je tiho, tako da mu se učinilo da nije dobro čuo.
„Srela sam nekoga, starijeg od tebe, mojih godina. To će vjerovatno biti puno bolja veza, sve će biti normalno“ govorila je ona.
Zvuk se gušio u nekom tunelu u kojem su oboje stajali, ona je čula da se gubi, on je čuo da se gubi. To je morao biti nečiji tuđi razgovor!
„Da?“ rekao je on, potpuno glupo, potpuno izgubljeno.
„Zašto misliš da je to bolja veza?“ još uvijek mirno, sa zanimanjem.
„Pa, kažem ti, istih smo godina, bolje ćemo se razumijeti... „ glas se gubio u nevjerici nad vlastitim rječima.
„Ti si divan, naći ćeš drugu začas! „ rekla je, očajna, ispunila glas uvjerenjem.

Planuo je. Vikao, plakao. Letjele su rasječene rječi satrtog srca. Vrištao je; slušala ga je nijemo dok nije zavitlao mobitel u zid.

Pali su joj papiri iz torbice. Sagnula se da ih pokupi, i klečeći tako, čvrsto stiskala usne da zadrži vrisak koji bi probio svemir. Svaki djelić njezinog tijela gorio je u strašnoj boli. Suze su kapale po papirima, po nalazima i po konačnoj dijagnozi.




Priča nema veze sa stvarnim događajima ili osobama; potpuno je izmišljena.

[The Poet]

Dosad samo gledao što mi oku leži,
Kada sebi birao ženski detalj modni,
Al' takav detalj pronać', to mi način teži.

Ne ide to meni, previše smo jadni,
Takvim ja ću pristupom sam dočekat stotu,
Ispast' ću k'o oni što su ženskog tijela gladni.

Odlučih stoga tražit unutarnju ljepotu,
Kažu "Imaju to one što izvana su ružne",
Još mi vele "Takve šire stalno dobrotu".

Kako sve su moje ljubavi sad tužne,
Našao par cura za eksperiment novi,
Kad ih vidiš misliš – što su Bogu dužne.

Rekao sam sebi, sada jednu zovi,
Jer unutarnju ljepotu ta sigurno sad ima,
Kad nitko od roda muškog ne želi nju da lovi.

Eksperiment obavljen, al' tu nešto ne štima,
Ruke sve mi krvave, krv niz nož se cijedi,
Tijelo njeno beživotno, hladno k'o da je zima.

Tražio u njoj, gled'o svud gdje vrijedi,
Al' sve bilo krvavo, prizor lijepi nije,
Samo jedan zaključak može iz tog da slijedi.

To što sam napravio, to radit se ne smije,
Sad nit ovce sve na broju, a nit vuk je sit,
Al' prava istina više neće moći da se krije.

Unutarnja ljepota, to je samo mit.
Nema ništa lijepoga kad čovjek se raščlani,
Ružan prizor zaista, stvarno je "bull shit".

Al' dolaze nam sada i neki drugi dani,
Kad ljepota se kupuje, kad prirodno se krije,
Kad ružni ljudi više neće smjeti biti vani.

Kad usađuju nam se misao što je lijepo a što nije.

[Ludica]

Kako vratiti ono što je bilo? Može li se izbrisati trenutak? Povući ono što je rečeno?

U trenutku nemoći, rekla bih ljutnje i bijesa rekla sam ti nešto grozno. Upravo ono što sam znala da će te povrijediti. Znala sam istog časa kad sam rekla da to nisam trebala učiniti. Ali bilo je gotovo, bilo je već rečeno. Dapače, napisano.

Ostao je trajan podsjetnik trenutka kojeg bi htjela vratiti natrag. Pakost je dobra riječ za to. Bila sam pakosna jer više nisam znala na koji način doprijeti do tebe pa sam se spustila niže nego ikad prije. Znala sam da će te te riječi boljeti. Tražila sam riječi koje će te prodrmati, koje će te natjerati da me poslušaš, ali samo sam te na taj način odgurnula od sebe.

Nakon njih nastala je šutnja. Teška. Mučna. Želim te pitati kako si, ali ne usudim se. Što da ti kažem? Žao mi je? Hoće li to popraviti stvari? Može li jedan "žao mi je" izbrisati što je rečeno? Bojim se da me više ne želiš vidjeti ni čuti. A nisam to htjela prihvatiti kako opciju, pa sam šutjela. Mislim da mi nikada šutnja nije tako teško pala. Šutnja je dovukla za sobom sram i kajanje. Grozan osjećaj kojeg si više nikada u životu ne želim priuštiti. Poput ogromnog tereta na prsima kojeg se ne možeš riješiti.

Nakon nekog vremena, prešla si preko toga, ne znam ni sama kako. Nekom sramežljivom riječcom, pokojom porukom, osmijehom, zagrljajem. U tome leži tvoja unutarnja ljepota jer si oprostila neoprostivo.... ali zbog toga te još i više volim. Nadam se da to znaš.

[Meadow]

Za ovaj krug zadaćnica, teme su odabrali Gorštak i ja-cu-poludit:

Gorštak kaže:

Ja bih zapravo htio promijeniti svoju temu iz trol ljubavi u transformacija....

htio bih da pišete o onome u što ste se pretvorili....možda iz dobro odgojenog djeteta u kriminalca, ili iz dišpetože u odgovornu glavu obitelji...

pišite što je utjecalo na vasu transformaciju...je li to bila neka osoba, splet okolnosti, zivotna situacija, vjera/religija, pisana rijec, bilo sto....

Često se čuje da se ljudi teško mijenjaju.
Je li to uistinu tako, ili ste imali prilike svjedočiti transformaciji - vašoj osobnoj?
Što vas je ponukalo toj promjeni?

Možda duboko u sebi osjećate da je vrijeme za veliku promjenu, ali nemate dovoljno snage za započeti. Kakva je vaša tranformacija o kojoj maštate?

ja-cu-poludit kaže:

Nasli ste se pred osobom od koje vam zastaje dah. Ali i mozak.

Kako ste reagirali, sto napravili? Jeste li uspjeli "izvuci" situaciju ili ste napravili totalnu budalu od sebe? Je li to drugoj strani bilo simpaticno ili je zakolutala ocima i pobjegla glavom bez obzira?

Kako ste se postavili u situaciji potpune blokade pred nekom osobom?
Bilo da se radilo o simpatiji, nenadanom susretu s bivšom/bivšim, lošoj reakciji na prvom spoju, slučajnom susretu s osobom za kojom "ludite"?











Teme su otvorene do nedjelje navečer, 24. svibnja.

[Gorštak]

Filip je bio normalan dječak. Po ničemu se nije razlikovao od svojih vršnjaka, osim po jednom detalju. Naime, Filip je imao rep! Liječnici su rekli da je to ekstremno rijedak slučaj, ali da je ipak moguće. Filip je imao rep otkad je znao za sebe, i mogao ga je i kontrolirati. No Filipa je rep duboko rastuživao i krio ga je kroz cijelo svoje školovanje jer nije htio biti predmetom sprdnje. Plivanje je naravno izbjegavao, kao i bilo kakve druge aktivnosti koje su uključivale, je li, skidanje hlača. Roditelji su ga uvjeravali da će sa njegovih 18 godina sve biti riješeno i da se ne uzrujava. No Filip im nije vjerovao. Potajice je skupljao višak novaca koji bi dobio ili zaradio za operaciju. Mrzio je svoj rep iz dna duše, a najviše je mrzio što si ne može dopustiti biti veseo, jer svaki put kad bi se razveselio, rep bi počeo mahati sam od sebe. Sa svojih 17 godina, Filip je upoznao djevojku. Zvala se Maja. Maja je bila sinonim za slatkoću i cijela škola je htjela biti s njom. No njoj se sviđao Filip. Sve je počelo sa jednim od Filipovih suzdržavanja od smijeha, kad je Maja provalila štosnu foru i svi su se nasmijali osim Filipa. Poslije škole mu je prišla i pitala ga što se dogodilo njegovom smislu za humor i je li možda tužan zbog nečega. Filip je naravno, slagao, ali kroz razgovor su se pojavile simpatije.

Par dana prije Filipovog 18-og rođendana, Maja je došla u njegovu sobu, i nakon par poljubaca, počela ga svlačiti. Filip se naravno opirao, no na kraju ipak popustio i rekao joj istinu i pokazao joj svoj rep. Maja je ostala užasnuta. Obećala je da nikome ništa neće reći, ali seks više nije htjela. Idući dan su Filipa u školi na satu tjelesnog odgoja dečki do gola skinuli u svlačionici, agresivno, grubo, i počeli se smijati i rugati. Filip je htio propasti u zemlju od srama. U suzama je pobjegao iz škole doma, spakirao se i krenuo autostopom do glavnog grada. Naime, skupio je dovoljno za operaciju. Iz ruksaka je izvadio pismo svoje strine i suznih očiju čitao kako mu je poručavala da ne radi ništa nepromišljeno i da će sve proći kad navrši 18 godina. Bacio je pismo kroz prozor auta u kojem se vozio.

U svakom slučaju, operacija je završena uspješno u jutro na Filipov 18-i rođendan. Dok je ležao na bolničkom krevetu, u sobu su mu ušli roditelji, zabrinuti. Pitali su ga zašto je nestao i žalili se da su ga jedva našli i što je napravio sebi. Filip je, po prvi put ne zaustavljajući osmijeh na licu, objasnio što je napravio. Oh srećo, rekla mu je njegova mama, sa suzama u očima. U svakom slučaju, Filip je zbog relativno jednostavne operacije brzo dobio otpust iz bolnice i svi su se zaputili doma. Otac je bio šutljiv cijelim putem. Filip je napokon legao u svoj krevet i pokušao zaspati.

No nešto se čudno počelo događati vrlo brzo nakon što je Filip legao. Naime, dobio je osjećaj da mu ubrzano rastu dlake po tijelu. Digao se iz kreveta i pogledao u ogledalo i tamo to i potvrdio. Naime, na njegovom tijelu su počele bujati isprva sitne, pa zatim nenormalnom brzinom sve duže sive dlake. Odmah potom, noge su se Filipu iskrivile, a stopala su mu počela ličiti na kopita. Užasnut, Filip je, usput padajući niz stepenice, potrčao van kuće, no transformacija se tamo nastavila. Naime, Filip se u roku 15-ak minuta pretvorio u magarca! Jedina stvar koja je nedostajala, bila je rep. Tad su se onome što je nekad bilo Filip, približila još dva magarca, a on ih je prepoznao. To su bili njegovi roditelji! Njegov "otac" je samo kratko prozborio: Rekli smo ti da čekaš do 18-og rođendana.

[Fitcher]

"Živni malo", obrati mi se Krešo jedan od najboljih prijatelja. "Učini nešto divlje, nešto nerazborito." na trenutak zastane pružavši mi kamen koji je držao u ruci. "Odmakni se barem na trenutak od svog savršenog uređenog svijeta, uzmi ovaj kamen i razbi ovu uličnu lampu."

"Zašto mi to govoriš? Što hoćeš od mene?" odgovorim to pomalo u strahu.

"Želim da izbaciš to iz sebe, što god te muči. Ispuši se! Znam da te je ne moguće nagovorit da o tome razgovaraš, zato ti nudim ovo kao alternativu. Jedna porazbijana ulična lampa je mala cijena za platit ako će ti to pomoći da se oslobodiš i izbaciš to što god skrivaš u sebi. U svakom slučaju puno manja šteta nego da jednom pukneš i učiniš neko puno veće sranje."

Nakon kratkog okljevanja ipak primim kamen u ruku, pogledam na trenutak kamen pa onda Krešu koji mi je bez riječi kimajući potvrdno glavom davao znak ohrabrivanja da bacim kamen na nedužnu lampu. No tog trena tjekom borbe koja se vodila unutar moje glave, crna misao je polagano počela prodirati u taj košmar koji se vodio u mozgu. Postajala je sve glasnija i jasnija i bio sam siguran da je samo pitanje vremena kad će ta crna misao postat dominatna vodilja, želja, napast koja će me natjerat da učinim ono zbog čega već punih godinu dana živim po striktno određenim pravilima, potiskivajući da ta želja, nagon ponovo počne upravljat s životom.

Sljedećeg trenutka drhtajući pustim kamen iz ruku koji tog trena padne na pod. Prije nego što je Krešo išta stigao reći okrenem se i brzim korakom se počnem udaljavat od njega, ne obazirajući se na njegove pozive i zbunjenost koju je moj potez prouzrokovao. Tek kad sam se udaljio od njega zastanem i hladan znoj koji me cijelo vrijeme do tad obljevao, tek sad kad sam znao da je Krešo siguran, kad sam znao da ne postoji mogućnost da mu naudim prestane. Ponosan na sebe što me ovisnost koja je toliko dugo kontrolirala mojim životom nije ponovo preuzela odlučim se vratit doma.
Nakon što sam se vratio kući i ušao u skroman ali uredno uređen stan gdje sam sam živio, prvo što sam napravio je ušao u sobu na čijim su zidovima bili obljepljeni izrezani članci iz novina. Bilo je na desetke članaka zaljepljenih na zidu, koji su imali jednu stvar zajedničku, "nerazriješena ubojstva". Priđem jednom članku koji se isticao od drugih po tome što je bio uokviren i obješen kao slika. U članku je pisano da je cijela obitelj ubijena po noći dok su spavali, te iako ubojica nije pronađen sumnja se da je bilo riječ o krađi s obzirom da je velika količina novaca i stvari nestalo iz stana. Jedini preživjeli je najstariji sin koji je uspio otjerati napadače vraćavši se iz noćnog izlaska. Naravno to je bila službena priča i srećom za mene prava priča se nikad nije saznala. I danas nakon toliko dana koliko je prošlo od mojeg zadnjeg ubojstva sjećam se riječi svoje zadnje žrve, vlastitog oca: "Misliš da će se s ovim nešto promjeniti! Ti ćeš i dalje biti psihopata i serijski ubojica! Ne možeš izbrisati što si učinio, pobjeći od sebe i onoga što jesi!" Djelomice je bio u pravu. Ne mogu pobjeći od sebe. Taj nagon za ubijanjem, za gledanjem kako se drugoj osobi gasi život je i sad tu, najvjerojatnije neće nikad nestati. Ali naučio sam živjeti s time. Naučio sam ga kontrolirat. Današnji događaj je to dokazao. A to je napredak, to je transformacija? Po svim društvenim i civilizacijskim pravilima ja sam monstrum, no zaslužuju li monstrumi drugu priliku?

[Ludica]

Snježanu su uvijek gledali kao plahu, bojažljivu djevojku koja je jedva tu i tamo prozborila koju riječ. Takvom su je svi smatrali od malih nogu. U njenim očima uvijek se dao iščitati neki nemir koji joj je dao dodatnu dozu misterioznosti. Bila je sjenka, provlačila se kroz život gotovo nevidljiva. Nije mamila uzdahe na ulici, za njom se nisu okretali muškarci, a niti zviždali bauštelci sa skela po gradu. Daleko od toga da je bila ružna. No uvijek neupadljiva, bez šminke, s ravnom kosom koja joj je sakrivala pola lica. Odjećom se nikada nije isticala. Nosila je ono što joj se našlo pod rukom, obično nekih tamnijih boja, ništa što bi privlačilo bilo kakvu pozornost na nju. I tako je živjela. U svom malom skrivenom kutku svemira u kojem se osjećala sigurno i zaštićeno od svijeta koji se nadvijao nad njom i s vremena na vrijeme narušavao njen mir.
Iznad svega voljela je provoditi sate pod drvetom, zadubljena u knjigu. Kad to vrijeme nije dopuštalo, ostajala je u svom stančiću, gledala kroz prozor i ovisno o godišnjem dobu, divila se snazi prirode u svim njenim oblicima. U kapima kiše koje udaraju o svaku travku, u vjetru koji razigrano razbacuje otpalo lišće, u snježnim pahuljama koje se kovitlaju u zraku, te se polagano, gotovo sneno spuštaju na tlo. Snježana je svoje dane provodila sama, društvo joj je pravila velika siva maca koju je prije koju godinu spasila iz azila za životinje. I maca je bila zahvalna, uvijek se motala oko nogu, zaigrano skakutajući. Da mogu, vjerojatno bi zajedno prele na kauču na kojem su često provodile popodneva. Obje su bile neopisive maze. Pružale su jedna drugoj utočište i toplinu.

S druge strane, priča o Vanji započinje u njenim kasnijim tinejdžerskim godinama. Mislim da je Vanja tada imala 17 godina. Jedne večeri, vraćala se kroz park kući. Prolazila je tuda gotovo svakodnevno. Poznavala je svako drvo, svaki grm. Rasvjeta u parku te večeri, kao i nebrojeno puta prije i poslije, nije radila. No, Mjesec je donekle osvjetljavao put, pa je Vanja laganim korakom po već dobro poznatoj stazi koračala kući. Iz njenih misli prenuo ju je nepoznati muški glas od kojeg se Vanji sledila krv u žilama - "Mala, dobra si. Kolika je cijena?". No, koliko god je bila uplašena, pribrala se i bolje promotrila muškarca koji je tako nenadano oslovio i prepriječio put. Bio je to mlad muškarac, od nekih 25-30 godina, lijepo obučen. Moglo se iščitati iz cjelokupne njegove pojave da ima love.
Vanja je osjetila jednu divlju, animalnu privlačnost prema tom muškarcu. Nešto novo, divlje se probudilo u njoj i odlučila je prihvatiti igru. "Nemaš ti dovoljno love za mene". - prkosno je odgovorila. "Misliš? - rekao je on, vadeći snop novčanica iz džepa sakoa. U njemu mora da je bilo nekoliko tisuća kuna. Izvadio je iz snopa tisuću kuna i pitao - "Hajde, bi li mi ga iscijedila za tu lovu?" Vanja je ostala stajati kao ukopana. On je brzinom munje otkopčao svoje hlače i stavio njenu ruku na svoj ponos. Njena ruka ga je jedva obuhvaćala. Instinktivno ga je stisla. Proradio je adrenalin i Vanja se osjećala živom, imajući u ruci taj pulsirajući dio njegovog tijela. Nakon par minuta, bilo je gotovo, a Vanja je imala u džepu tisuću kuna. Mladić je zadovoljno zakopčao hlače i otišao.

Nakon te večeri, Vanja je često noću odlazila u park u potrazi za uzbuđenjem. Nakon nekog vremena, pročuo se glas o zgodnoj maloj koja će učiniti bilo što za lovu. Srećom, nitko ju nije mogao prepoznati. Lukavo se dosjetila nositi krinku tijekom svojih noćnih pohoda. Muškarcima je tako bilo nebitno kakvo lice se krije iza krinke, sve dok je ona ispunjavala sve njihove želje. I noćas je Vanja pružila zadovoljstvo nekolicini muškaraca. Uživala je u tome, a svakako i dobro zarađivala, sto joj je omogućavalo da živi kako želi.

Noć je odmicala i bilo je vrijeme da se vrati kući. Vanja je ušla u stan i skinula odjeću sa sebe. Naposljetku je skinula krinku i pozdravila Snježanu.
U ogledalu.