S.lovičanstvenost

[.lo]

Danas


Danas je umro susjed iz moje zgrade. Jučer mi je otvorio vrata na stubištu. Možda mi ih je mislio otvoriti i Sutra. Susjed uronjen u Danas izgubi onoliko od svog života koliko teži istisnuto Danas. Susjed uronjen u otvorena vrata izgubi onoliko od svoje mase koliko …. (u koliko ih ne zatvori). Arhi(virani) med(aru) ostavi me na miru!!! Sutra ću izaći vani kroz prozor…Da sam mu se bar malo ljepše nasmješila…

Dan je Danas toliko sunčan, izdajnički, licemjerno. Današnji Dan je poput… a ne, ne…neću mu udijelit ni jednu personifikaciju. Sramna persona. Sramno sunčan dan…Da sam mu bar udijelila koju riječ osim usputnog-Hvala-.

Uopće nisam imala namjeru pisati o ovome. Opet me napadaju zakoni fizike. Možda, ako dovoljno požurimo, i susjeda iznesemo ovom sunčanom, pretoplom danu, među sav ovaj život vani, možda se njegova hladnoća izjednači sa toplinom dana…i…i…možda mi opet otvori vrata Sutra… Usput bi mogli, kad se već izjednačava, odnijeti sve zle ljude, i dovoljno ih približiti dobrima… Ne, neeeeeeeeeee, nikako… Bolje dobri i zli, nego samo jedna vrsta-prosječni. Takvi baš nemaju nikakav miris. Zli bar mirišu oporo…Da sam mu bar poklonila naranču…Imala sam dvije u torbi.

Zapravo,Danas je dan toliko sunčan, da je već svojom sunčanošću zarezao u sutrašnji. Sutra, ako je i imalo namjeru biti tmurno, neće moći biti, jer je Danas ušlo u njega. (Ponekad i sama znam biti toliko tužna u nedjelju, da se ta tuga odmah prebaci u ponedjeljak, jer jednostavno…ne stane sva u nedjelju. I u ponedjeljak ,probudim se nekako veselkasta, ali dočeka me Ona, skrivena u papučama, ili u šalici kave, ili tubici paste za zube…Nađe Ona već neko mjesto…Da sam mu bar dala obadvije naranče…

Nisam baš osoba koja treba 421 osobu oko sebe da bih se osjećala sretnom. Ne trebam ih ni 21. Sasvim sam se dobro naučila osjećat veselkastom i bez i jedne. Naravno, s tim brojem 1 bih bila najveselkastija na svijetu, a ne –sasvim dobro naučena-…ali…točk točk točk. (-Ne stoji ti tuga-…rekao je. Zato ju krijem u papučama ili…) Nekako…trebala sam tog susjeda da mi otvara vrata jutrima…Da sam bar Jučer ja njemu otvorila vrata…

Moram malo razveselkastit ova slova. Pisat ću malo loše o sebi, ono što nisam.
Ne znam bit dugo tužna…Valjda imam neku malu kutijicu pored srca, unutra je jedan mali mehanizam…zaparavo cijelo poduzeće za preradu osjećaja, opet glupeckam :koma I što sam sad htjela reći…ah, da, i kad su svi drugi još uvijek tužni, i to se naravno i od mene očekuje, ja sam već odletjela u neko svoje novo raspoloženje.

Ne znam dugo zadržat misao na jednom mjestu. Ne znam da li je to stoga što sam nemirna, znatiželjna, brzo zasitna ili sam samo površna. (Evo ja sad već mislim kakav bi to mogao biti mehanizam pored mog srca, kako izgledaju ti mali zupčanici, kakve su boje, vrte li se uvijek u istom smjeru, utječe li jakost tuge na smjer i brzinu njihove vrtnje :koma)

Nisam osoba koja će igrati Sudoku bilo koji osim onaj jako težak. Naravno, to je zbog sujete. Ako ga teško složim, imam opravdanje, pa ipak je to jako težak Sudoku, hihi. Zamisli dugo slagati onaj koji nije jako težak. To neću ni pokušati, hihi.

A-joj, da ja pišem knjigu, početna tema bi vjerojatno bila zadržana na prvih par stranica, a poslije…tko zna o čemu bih pisala. Možda bih morala imati nekog pored sebe da me drži u granicama… Ne volim granice, volim grančice, u proljeće…Zamisli da države nemaju granice nego grančice. Vjerujem da bi naša –Zlatna mladež-odmah postavila zlatne grančice na granice…jer nitko kao mi :mr

Ne znam dobro izreći što osjećam (kad sam Amishica). Mogla sam kao i svi obični, normalni ljudi reći, onim konvencionalnim jezikom-Pogodila me susjedova smrt, nego ja moram sve iskomplicirat :koma Da sam mu bar dala i torbu u kojoj su bile naranče…

Ne znam često naći neku mjeru u razgovoru sa Zemljanima. Ako pričam iz Cijele Sebe, onda Oni Mene ne razumiju. Ako se dovoljno spustim do Njih, onda Samu Sebe više ne razumijem.

Nisam osoba koju prolaze trnci dok sluša himnu. Zapravo, ne prolazi me ništa dok ju slušam…najdraže mi je kad prođe. Ma što mi je sad ovo palo na pamet :koma Ne znam.

Sad sam se sjetila jedne male okrugle, plastične kutijice (može li kutijica biti okrugla… ma može…meni može i kockica biti okrugla hihi). Imala je šest malih rupica i male srebrene loptice koje su se morale poslagati unutra. Sjećaš li se tog? Nikad nisam uspjela s tim kuglicama. Jednom sam otvorila tu kutijicu i lijepo ih poslagala unutra :mrk :šest mrkova kutijici.


Zašto ljudi nose crnu odjeću kad su u tuzi? Zašto se onda ne nosi Sretna boja kad si jako jako sretan? Ili, ako se probudiš zbunjen, obučeš jepo boju za zbunjenost. Sva sreća da se ne moraju nosit te boje. Kako bi me odale :c

(-Ne stoji ti tuga…-rekao je)

Maloprije sam izašla na balkon. Susjedov crveni automobil je parkiran na svom uobičajenom mjestu. Možda bi, kad nestanu ljudi, odmah i sve njihove stvari trebale nestati zajedno s njima…Hm…što bi na ovo nestajanje stvari rekli pisci, slikari, fotografi, kompozitori, čarobnjaci? Nek nestane samo ono što je nestaljivo. Kako je ovo ispalo…nestaljivo…kao da se ne može staliti hihi. Joj imam pravog smješka  eo ga. Važno je da ostanu Čarobnjaci, a ne Mađioničari. Ne volim Mađioničare. Oni u jednoj ruci drže magiju, a u drugoj varku.



. lo

[.lo]

Triput sam nasmijala Boga
Penjem se stepenicama, čini mi se predugo. Sad znam zašto se onaj ples zove step; zasigurno se osnivač penjao ovim stepenicama prije mene. Da su bar pokretne. Dobro, dobro, neću se buniti…penjem se i dalje. Možda bi mi bilo malo lakše da čujem Stairway to Heaven od Zeppelina. Bar bi po pjesmi znala da sam na dobrom putu. Ovako…sad više nisam posve sigurna penjem li se ili spuštam. Bojim se da ću Gore doći toliko izmorena ovim penjanjem, da će sve što ću moći napraviti biti…zaklopiti oči i usnuti. Eh, da sam bar ovih dana trčala…ili otišla u teretanu koji put. Sasvim sam nepripremljena. Nema veze, važno je biti nešto sasvim, pa makar i nepripremljen. Da bar vidim kraj ovim stepenicama. Mogla bih odrediti na kojoj sam dionici puta. Pretpostavit ću da sam na polovici…ili bar blizu polovice. Ne znam kako ću još prijeći polovinu kad imam snage za samo još četvrtinu… Da je bar okoliš kao u spotu –Crash! Boom! Bang! –Roxete. To bi već bilo zanimljivo penjanje. Da je bar svako četvrta stepenica obojana u crno, mogla bih zamisliti da sam na velikom glasoviru. Samo, po načinu mog penjanja, melodija bi bila vrlo uspavljujuća. Baš me zanima što bi se dogodilo kad bih naglo stala… Možda bi poslao nekog po mene. Ministarstvo za Naglozastajkivače.
No…dobro, ako je Balaš mogao Triput vidjeti Tita, mogu i ja Triput nasmijati Boga. Tita zasigurno ne mogu vidjeti triput. Dakle, jedino tko mi preostaje je-Bog. Balaš je imao cijeli život za svoja triput puta. Ja imam samo jedan dan za svoj triput put. Očito ću jedan veliki dio svog dana potrošiti na ovo penjanje. Osnivaču stepa, mogao si me nekako upozoriti na duljinu ovih stepenica…Kako li je samo Bog uspio stvoriti svijet u samo 7 dana? I još nakon toga otići u mirovinu. To zasigurno nije starosna. Vjerojatno je neka iz kategorije beneficiranih mirovina.

Ako postoji Ministarstvo koje Naglozastajkivačima donosi Starke…molim jedne, po mogućnosti bijele, sa crvenom zvijezdom. Nije lako penjati se u štiklama…

Napokon nešto!!! Ne mogu vjerovati, naplatne kućice na Nebu. Nadam se da primaju Diners. Nebeski Naplatnokućicar mi jako ljubazno objašanjava da primaju sve kartice. Nadam se da mi je Gore bar malo limit povećan…Ništa od povećanja limita. Jedino što je veće je provizija, kao zbog udaljenosti… bla bla bla. Uz Diners dobivam i povlaštenu nebesku karticu Skyners. Naplatnokućicar me pita da li se Diners u Hrvatskoj naziva Kuners i da li je istina da su toj kartici skloni samo Jugonostalgičari. Objasnila sam mu da je svaka sličnost sa dinarima i Dinersom sasvim slučajna, i da se, naravno, ne naziva Kuners. Objašnjavam mu da sam već potrošila i previše vremena od svog Triput Dana, te da moram krenuti (nastojala sam djelovati kao netko tko sasvim dobro zna put kojim će krenuti dalje), tako da sam se malo posramila kad mi je pružio putokaz. Na njemu je pisala samo jedna rečenica-Uvijek je Danas-…

Napokon vrata. Nikad nisam znala da li je primarna uloga vrata ulaz ili izlaz, odnosno da li je važnije ući negdje ili izaći od nekuda. Ne mogu vjerovati!!! Na nogama su mi starke, bijele, s crvenom zvijezdom. Eh, da sam bar još nešto poželjela osim toga penjući se stepenicama. Možda se želje ispunjavaju i kad silaziš. Moram to zapamtiti…

Pokucati? Pozvoniti? Samo otvoriti? Možda moram provući Skyners?

Vrata se otvaraju…Ulazim…Nema nikog u prostoriji. Odmah uočavam udobnu kožnu fotelju. Baš sam jako umorna…Kako pozdraviti? Sa –dobar dan? Živjeli? Nekako mi je čudno pozdraviti Boga sa –živjeli… Bok? Pozdraviti Boga sa bok, još čudnije. Pa kako nisam prije o tom mislila. Nekako se odlučujem za univerzalni pozdrav, meni najdraži-Zdravo-, a vjerujem i Njemu. Ne poznajem baš jako kršćanske molitvenike, zapravo, uopće ih ne poznajem, ali sudeći po nazivu Zdravo Marijo…mislim da je taj pozdrav prihvatljiv i na nebu.

I zato se nisam iznenadila što mi je odmah odgovoreno istim takvim Zdravo. Zbunilo me jedino što nisam znala kamo gledati te sam ga zamolila da uzme oblik, nekakav, bilo kakav, samo da je meni vidljiv. Očito je dugo oklijevao, jer je to uzimanje meni vidljivog oblika trajalo više nego li ja volim čekati. Pa nemam ja vremena kao On…
-Imaš.
-Nije u redu da mi čitaš misli. Ili i meni omogući tu sposobnost dok sam tu ili ju sebi oduzmi. I zaista se osjećam čudno razgovarati s nekim koga ne vidim. Osim toga, kako ću znati kad si se nasmijao.
-Dobro. Ionako i ja tebe mogu vidjeti samo kad sam vidljiv tebi.
-Da?
-Da.
-Ali kako si onda znao da sam u prostoriji?
-Pa nisam rekao da ne čujem ili da nemam neke druge osjete poput npr.mirisa, samo sam rekao da u tom slučaju ni ja tebe ne vidim.
-U redu.

Zar je moguće??? Bog je uzeo izgled rokera, duga kosa, pomalo sjetan pogled, izlizana traper jakna…čak i gitara naslonjena na zid. Ne trebam ni reći da je taj Bogoroker bio jako…ne znam pravu riječ, Bogorokerski naočit. Nekako smo se istovremeno nasmijali tako da ne znam da li se ovo računa kao prvi Božji osmijeh. Još samo da zasvira Floyde i onda sam gotova sasvim. Eh, kakve sam sreće još ću čovjeka svojih snova pronaći u liku koji nije čovjek. Nema veze, u snovima definitivno jesam. Gdje bih drugo bila nego u snovima? Pa ja ne vjerujem u Boga… Izgleda da On vjeruje u mene. I nije fer da je uzeo baš ovakav lik. Previše nalikuje nekom. Nadam se da mi neće reći- Ne stoji ti tuga.

-Znaš ja ne vjerujem u tebe.
-Znam.
-Sklonija sam vjerovati da je Čovjek stvorio Tebe nego Ti Čovjeka.
-Znaš li zašto sam odlučio pozvati baš tebe?
-Ne.
-Zato što sam želio čuti kako se smiješ iz bliza, a ne samo odozgo…

Zar je moguće da razmišljam o tome kako bi bilo bolje da sam obukla onu novu haljinku? Želim biti svidljiva Bogu? Pa i on je uzeo lik koji je svidljiv meni. Moram biti oprezna, mogla sam i pretpostaviti da je Bog lukav. Kao i onu tvrdnju kako ljepota dolazi iznutra… Uvijek sam mislila kako su to izmislile ružne žene kao utjehu. Pa što mogu, tašta sam, znam da mi to nije vrlina, ali tako je. E sad mi dođe da mu se u inat ne nasmijem ni jednom iz bliza.

-Znaš da si mi i više nego svidljiva. Evo, sad ću isključiti čitač misli. Zapravo ti odluči. Da li ti je draže da oboje možemo čitati misli jedno drugome ili da oboje ne možemo moći?
-Ne možemo moći.

Ne možemo moći…razmišljam o toj rečenici…ne moći moći.

-Znao sam da ćeš to odabrati. (smije se, samo da se zna) Zapravo jedva čekam uključiti čitač opet jer imaš jako lijepe misli. Samo sam želio da i ti možeš poslušati moje. Jako žele upoznati se s tvojima. Nisam siguran da li bi ti se svidjele…ali odabrale su Tebe. Znaš i sama kako je biti najbolji, nemati nikoga ispred sebe, čak ni do sebe, stalno poginjati glavu da te čuje netko ispod tebe. Želio bih prošetati nebom mislima zamršenim o tvoje, uspravno i tašto…
I ne moraš biti opterećena time koliko puta si me nasmijala. Nasmijao sam se više od triput dok si se penjala onim stepenicama. Nasmijao sam se više od triput čitajući ti misli odozgo. Nasmijao sam se znajući da dolaziš. Ako je to toliko važno, možeš slobodno reći Triput sam nasmijala Boga. Samo to neće biti sasvim točno, jer nasmijala si me puno više puta, ali bit će dovoljno za one kojima to treba znati…

- Ovlastio bi te da Im kažeš da Ja zapravo ne postojim, ali ne bi Ti povjerovali, dakle ovlaštenje bi bilo bespotrebno.

- Potvrda o Triputnom nasmijavanju Mene u tom slučaju ne bi bila
vjerodostojna.

- Ovlastio bih Sebe da Im kažem da ne postojim…ali to je nemoguće, jer za to reći, moralo bi Me prethodno biti.




Bit ću sretan ako mi ponekad dozvoliš Nebesku Šetnju Misli. Naravno, dok se budeš spuštala stepenicama, možeš poželjeti što želiš. Ispunit će ti se kad se budeš penjala ponovno. Znaš, puno lijepih stvari sam vidio (ipak sam ja Bog).
Ali sve te stvari, neba, zvijezde, sunca…lijepe su iz daleka. Kad im se približiš …nekako…kao da ostane samo sjećanje na onu Izdaljinsku Ljepotu. Najljepše što sam vidio je Čovjek. Jedino je on lijep iz bliza. I sve najljepše izašlo je iz Čovjeka: riječi, glazba, slike…Pa što misliš od kud su ta neba, zvijezde i sunca izašli nego iz ljudi?

Nasmijmo se još jednom…zajedno…










. lo

[.lo]

Pišem, dakle dišem.

[.lo]

Samo da se zna, ova koja sam tu, to još nisam ja!
Odbijam biti rođena
i pustiti vani Sebe
neka ova Pred Ja bude vođena
ljudima poput Tebe, tEBe i tebE.
Pred Ja će sasvim nalikovati Meni,
i nećete ni primjetiti razliku.
I zato, ne trudite se, mene promijeniti,
dala sam Vam dobru izliku.
Lako je prepoznati dan, kad je naslonjen na noći,
lako je prepoznati ljepotu, kad je preblizu ružnoći.
Lako je prepoznati nisko, ako su zadane visine,
lako je prepoznati mane, kad u blizini su vrline.
Lako je prepoznati početak, ako je zadan kraj.
Hvala…Ne želim sudjelovati, odabirem beskraj.
Odabirem nepravilna, nesavršena prostranstva
u kojima su nepotrebna Prepoznavalačka Izaslanstva.



. lo

[.lo]

Pjesnici Stihotvorci,
Filozofi Vremeplovci,
Prijatelja Kradolovci…
Vratite mi natrag prijatelja
i njegove divne riječi.
Na izust vas je progutao,
previše u grlu zadržao
i sad samo vaša buka iz
njegovog grla ječi.
Vratite mi prijatelja
i njegova divna slova.
Vaša već su poznata mi,
nit’ čarobna, niti nova.
Vratite mi prijatelja
i njegove vlastite riječi,
dozvolite mu da i bez vas
zna opet reći.
Ako ga itko pronađe,
neka mi ga odmah vrati.
Dobar osluškivač,
lako će ga prepoznati.



. lo

[.lo]

Hvala ti što si mi dozvolio
da bojom koju volim
ne moram i sebe obojiti.
Da smijem voljeti tebe,
bez morati biti ti.
Da u zelenom svijetu
volim plavo,
a budem crvena,
što ćeš me čekati u Svemiru,
svih ovih Ispredtebnih godina.
Do tada ćemo živjeti odvojeno,
u kućicama bez krova.
Noću na zvijezdama,jedno drugome,
ostavljati poruke od slova.
Do tada će nas u ovom Isprednasnom
sve više biti manje.
Pogledaj! Nadžurujem svoj korak sljedećim.
Ne usporavaj me zaostajanjem.


. lo

[.lo]

Ovaj papir na kojem pišem
je naša ulica.
Dođi…Prošetaj sa mnom kroz pjesme.
To nije onaj svijet
u kojemu samo smijemo ne smjet.

Napravit ću ti cvijet od papira.





. lo

[.lo]

Dok hodaš životom
i jako si gladan,
o najljepšem kolaču
tada maštaš jadan.
( požuri se! kreni! trči! ubrzaj! )

Ali na tom putu
praznoga trbuha,
naiđeš na komad
otvrdnulog kruha.
( uzmi! posluži se! jedi! ne brzaj! )

Proždrljivo gutaš
i kotrljaš se drito,
tijelu je svejedno,
bitno da je sito.
( sit si! miran! najeden! tih! )

I tad’ ugledaš kolač
i s njim bolja cesta,
al’ u sitom tijelu,
više nema mjesta.
( uzmi još! najedi se! više od svih! )

I sad i kad bi htio
pojest nešto slasno,
došao si u vrijeme
kad ti škodi masno.
( za svaki savjet sad je prekasno )



. lo

[.lo]

Na postelji dvoje leže,
pokriv šaren tijela veže.
Jaki, veli, ispruženi,
toplom koltrom opleteni.
Oko njih vruća sjena,
snažnom rukom zagrljena.

Na postelji dvoje leže,
taman pokriv tijela steže,
stara koltra žulja, reže.
Slabi, mali, istrošeni,
od tišine utihnjeni.

Na postelji dvoje laže,
svaki svoje boli slaže.
Ruke bolom ugrižene,
pod pokrivom sakrivene.

Na postelji vječni šetač,
novi pokriv žurno stvara,
vrijeme vrlo vješt je pletač,
tamne niti, kida, para.

Na postelji vrijeme gmiže,
gura jednog drugom bliže.
Šaren pokriv tijela vuku,
zagropala ruka ruku.




. lo

[.lo]

Idu dani, meni.
Njeni…
Snima zasnenjeni,
sjenom zasjenjeni.
Idu meni dani.
Njeni…
Ne bojte se, moji dani
dok vam mjerač sate mjeri,
dok vam vagar sate važe.
Zar to vječnost zapomaže?
Ne dajte se u kalupe,
tuđi kalup dane steže.
Poletite! Odmetnite!
Neka danom dan se veže.
Ne bojte se dani moji,
Meni ionako svejedno je,
nek se brine ko vas broji.
Idu njeni dani.
Meni…



. lo

[.lo]

Ja sam vlasnik najgoreg trenutka
i najboljeg nemanja,
vlasnik sam praznog mjesta
i beztebnog stanja.
Koliko ću još morati napraviti
papirnatih cvjetova
da mi oprostiš?
Ja sam vlasnik krivnje
jer se ne daš više imati,
vlasnik tvoje kivnje
i misli da sam otišla,
a tek sam na trenutak
zastala.
Koliko još…cvjetova?




. lo

[.lo]

Ča je iza sebe ostavi veliki bili brod,
i sta nogon na ovi poznati pod,
ču’je di mu zemja, koja mu je rod,
reče: -Ti pripadaš ovod-.
Bi’je to Franko Petrita, stari momak iz Splita,
u kockastoj jaketi, sa zlatnim bracoleton,
lakiranom boršon i stranim španjuletom.
Vrati se iz Jamerike ča jude usisaje,
a pri tom im puno toga ne daje.
Vengo ih samo, ko i svaki bili svit,
vrati doma da dođu umrit.
U Jamerike, priznajem, bilo mu je boje
ali isti žuji na rukama stoje.
Odlazeći tamo bi’je bos i gladan,
ali bez bogatstva vratija se jadan.
Sve ‘no ča je steka u boršu mu je stalo,
zavezano čvrsto da ne bi ispalo.
Uša je u kuću, svuka kapelin,
na klimavi stol, stavija boršin.
U kući više matere mu nima,
zaustavljene škvere, isparana koltrina.
Samo u kredenci lipo zamotana,
pisma iz Amerike materi poslana.
Izaša na pjacu prijateji da ga vidu,
ali oni davno pod čempreson spidu.
Vratija se doma, skinija jaketu,
a okolo škine zaveza je saketu.
Uzeja motiku i drveni mašklin,
iz stranog španjuleta otpuhnija dim.
Doša je u poje i počeja kopat,
izgledalo ka’da nikad neće stat.
Pa zar je vridilo ‘voliko svita proć,
da bi kad se vratiš nema kome doć?
A onda nekako od posla ruvinan
uputi se doma sav iškican.
Legne u posteju, Franko nasmijan
i sam sebi reče: -Sutra je novi dan-.



. lo

[.lo]

Tražim nekoga da posudi mi
pjesmu,
bilo kakvu, ljubavnu,
samo jednim uvjetovanu;
sretnim početkom i ne
pretijesnu.
Ne znam ni jedan drugi put
kojim bi se tebi mogla
vratiti,
i zato pjesniku moram se
obratiti.
Pjesmu ću okrenuti
naopačke,
i od posljednje strofe, ka prvoj sretnoj,
provući se tebi,
naglavačke.
Obećajem da provlačeći se
ni jedan stih neću
pomaknuti,
ni jedno slovo tijelom
dotaknuti.
Kad u prvu strofu stignem
njemu,
pjesmu okrećem i vraćam
neoštećenu.




. lo

[.lo]

Inatnica prkosnica,
naljutilica šutilica,
veselica smijalica,
dosadnica smetalica,
govorilica zanovijetalica,
mrdalica nemirnica,
šašavica pjevalica,
blesavica plesalica,
snivalica praštalica,
plakalica maštalica.
… Svaštalica.


. lo

[.lo]

Oprostite mi
što moja pjesma danas,
nije tužna, uplakana ni sjetna.
Oprostite mi
što ne viče, ne optužuje, ne jeca,
već je samo malo…sretna.
Oprostite mi
što sam danas tuzi
osmjehom stavila plombu,
što u njoj nema formula, jednadžbi, fizike ni kemije
(definitivno od par pjesama tu, možeš sastavit atomsku bombu).
Oprostite mi
što danas moja pjesma
ne treba drugu, da ju tješi.
Oprostite mi
ali moja pjesma,
danas se…smiješi.



. lo

Koja si ti...iskrica vesela!

Sviđa mi se tvoj osobit, neočekivan izričaj i pjevuckanje.
Ma stvarno si pravi Veseli Pjesmuljak!
Toliko pozitive i vedrine odavno ne čuh, nevidjeh, ili štotijaznamopćenito-NE!
Bravo Ti!
Imaš u meni odanu štovateljicu...

[.lo]

Hvaluljak zbunjks, sprtljks, sramk, hvalk

op-hop-skok okret

[.lo]

Željela bih nešto reći Jednome,
ali bojim se da će taj Jedan
reći Drugome.
I zato šutim...
I ne govorim Jednome.
Ne kažem da si ti koji čitaš
Nijedan.
Ti si Jedan kojeg ne poznajem…
Možeš li ostati Nijedan
i ne postati Jedan koji će to reći
Drugome?


. lo

[.lo]

Svakom po ukusu,
svakom po mjeri,
dobro ustrojen,
pravilno skrojen.
Dobro uvršten,
nikada ukršten.
Ne viri,
ne strši,
ne pretječe,
ne zaobilazi.
Ne odstupa,
ne griješi,
granice ne prelazi.
Bezimen,
bezbojan,
bezseban,
nevidljiv.
Jasnim znakom
označen,
s natpisom,
vidljiv.
Meni ipak
zamračen si,
ni osvijetljen,
svidljiv.



. lo

[.lo]

Želim se kupati u okruglim rijekama,
da ne pronađeš me
izlivenu,
plivati u izravnanim morima,
valovima neskrivenu.
Letjeti u neplovećim oblacima,
da ne pronađeš me
otplutanu,
puhati u najmirnijim vjetrovima,
nemirom neodlutanu.
Želim cvasti u najsporijem proljeću,
da udahneš me,
cvjetovima nedotaknutu.
Želim da me lakše pronađeš,
mirnu, na jednom mjestu,
nepomaknutu.



. lo