Pustopoljina

[Lucia Joyce]

Odloživši kišobran s kojeg se cijedila voda u kantu u kutu polumračne čekaonice psihijatrijske bolnice Jankomir, Vesni su se zacaklile oči kad je ugledala Predraga koji je išao nervozno gore dolje i nešto se zamišljeno mrštio. «Ej bok, kak si?», nonšalantno mu je mahnula, pa se okrene k dva muškarca četrdesetih godina, jednog u staroj sivoj, a drugog u maslinastoj vjetrovki, koji su vrtjeli kartone s uputnicama po rukama: «Jeste vi isto za doktoricu Vejzović?» Predragu je nestao sumorni pogled i lice mu se rasvjetlilo, namigne joj: «Hej, to si ti, kustosica! Kustosica, trebala si bit kustosica!» Vesna se koketno nasmije i namjesti si bolje plavi indijski šal od svile, imala ih je u više boja, još nije preboljela najdraži smeđi, koji su joj ukrali pri zadnjem bolničkom liječenju. Predrag je u njoj vidio sve ono što je ona jednom mogla biti, kustosicu, profesoricu, umjetnicu.... Vesna se voljela poigravati tim idejama, uglavnom se smatrala samo malo pomaknutom domaćicom i sviđala joj se uloga koju je u njegovim očima igrala. Gurkne ga u rebra: «Kaje filozofe, dugo se nismo vidli, a?! Ajde, baš si nekaj mislim, nekaj sam pročitala... Reci ti meni jel Nietzsche bil religiozan?», znala bi ga tak navući na tanki led, filozofiranje koje mu je nekad bilo struka, al sad je smatrao da se počinje, kako bi govorio, postvarivati i da nema ništa pametno za reći. «He he, opet ti s tim temama! Čuj, svakaj se o Nietzscheu priča, al danas je poznato kako se kasnijem Nietzscheu promijenila slika vlastitog razvoja pod utjecajem poremećenih i depresivnih raspoloženja. On je za sebe tvrdio da je ateist, al sasvim suprotno tome stoji iskaz jedne žene, s kojom ga je povezivala duboka ljubav. Ta je žena u svojoj studiji dala sliku duhovnog Nietzschea, i tu se vidi da je najdublja strana njegovoga bića bila upravo religiozna.», uzbuđeno izbaci u jednom dahu, da ga je bilo teško pratiti jer je imao blagu govornu manu. Htio je još nešto dodati, al se predomisli i nesigurno zagleda u dvojicu prosjedih muškaraca čiji su pogledi neodređeno lutali prostorijom, pa malo pogne glavu: «Ma pusti, nećemo sad tu druge zamarati s tim našim razgovorima, ostavimo to za koji drugi put...» Utone u sebe, zagleda se u pod, natulji si kapu na glavu i doda: « Idem ja van jednu zapaliti...» Vesna mu se blago nasmiješi, malo razočarana, i ostane sjediti, igrajući se nervozno s pramenom kose. Na pravokutnom crvenom heklanom miljeiću koji je prekrivao neugledni plastični stolić, odjednom ugleda isto tako crveni USB-sticker. «Jel to vaš?», prekine ovu dvojicu u njihovim razmišljanjima, djelovali su obojica dosta normalno, vjerojatno su to bili oboljeli od PTSP-a, rijetki koji još nisu preseljeni na odjel broj VIII, gdje im je boravak uglavnom bio opušteniji, bez silnih malih i velikih grupa i terapijskih zajednica koje su im odavno dojadile i nisu od njih više apsolutno ništa očekivali, kao većinom niti od svojih života. Samo su šutke odmahnuli glavom. Vesna nastavi umjesto kose dokono prevrtati USB-stick među prstima.

Razgovor s psihijatricom totalno ju je frustrirao. Pa zar te baš uvijek moraju promatrati samo kao gubitnika?! Za njih si čovjek drugog reda, osuđen na bolnice, lijekove i lagano umiranje i možeš biti sretan ako vodiš bezličan, ali miran život bez bolnice! Smatraju da bi ti to trebao valjda biti plafon! Čime je zaslužila da ju se tako ocijenjuje?! Dr. sc.Vejzović ju je oprala što nije uzimala propisanu terapiju, išla je tako daleko da joj je čak rekla da je to svinjarija!!! Ti psihijtari se smatraju bogovima u tim svojim bijelim kutama i misle da mogu procijenjivati kako je unutar tvoje kože, žestila se Vesna. Nije ni primjetila kako se ukrcala na autobus, fala Bogu, unazad par godina bila je uspostavljena linija koja je vodila s periferije direktno u centar.

Otključa vrata trijema, poluperzijska mačka zlokobnog pogleda gurala joj se među nogama. Još u čizmama, automatski upali laptop, izvadi mobitel iz džepa kožnog mantila da skine s njega slušalice i pri tom primjeti da je u džep utrpala i crveni USB-stick s kojim se cijelo vrijeme u čekaonici igrala. Stari kompjuter se vrlo sporo palio. Vesna odloži mantil na naslonjač na sivu i smeđu jaknu i još par majica koje su se tamo već skupile. U zadnje vrijeme je bila jako nemarna, na krevetu je još bio razbacan prugasti prekrivač ispod kojeg su virili nagnječeni jastuci. Pogleda ljutito na čupavu mačku koja se već udobno sklupčala na vunenoj vesti na podu, pa stavi automat za espresso kavu na štednjak. Zamišljeno ubaci stick u USB i prenese podatake. Na ekranu se pojavi album fotografija. Zbirni naslov im je bio Pustopoljina. Gledala ih je pažljivo redom, jedno njih dvadeset ih je bilo. Na nekima se vidjelo samo pusto polje, kako i ime navodi, tu i tamo sa kojim drvom, a na nekima je bio srednjovjekovni dobro očuvani dvorac koji Vesna nije uspjevala prepoznati. Sjetila se kako je negdje nedavno pročitala kako je pustopoljina pusta, suha i neplodna zemlja koja simbolizira psihološko stanje osobe koja ne živi život iz vlastita srca, vlastita potencijala, nego konstantno izvršava naređenja koja joj nameće viši autoritet. To dovodi osobu do osjećaja pustopoljine jer ne ispunjava svoj nego tuđi potencijal. Sa sobom to donosi i osjećaj ispraznosti, osjećaj doživljavanja čitavog života kao velikog tereta i muke. Na jednoj od slika moglo se nazrijeti ljudsko obličje, stajalo je mirno, kao da čeka, uz ogoljelo drvo kraj kule. Ta je fotografija jedina imala i ime. U suprotnosti s Pustopoljinom, zvala se Srce. Aparat za kavu je šištao, Vesna si napuni veliku keramičku šalicu, otpije gutljaj i zagleda se još jednom, proučavajući fotografiju. Kako se ona unosila u fotografiju, tako se i to obličje ubrzanim korakom prbližavalo i mahalo joj rukama i već je bilo tik do nje vičući: «Ja sam kralj, ti si žena pjesnika!» Njegova zlatna kruna klimala se lijevo desno i imao je ugodan izraz zrelog muškarca koji je već znao poprilično o životu. Vesna ga zbunjeno pogleda. Iz pustopoljine se čulo: «Sudbina je metresa sa zastakljenim očima...» Kralj ju nježno primi za ruku: «Pa gdje si, cijelo jutro te čekam!» Vesna ustukne i počne se pravdati kako je bio mučan razgovor s psihijatricom i što je sve morala otrpjeti. Kralj kao da se na to nije previše obazirao, već ju počne odvlačiti prema dvorcu ljuteći se kako je bilo neodgovorno da je odlazila i dovela u pitanje sigurnost cijelog dvora. Čitavo vrijeme bili su stanju pripravnosti, nitko nije znao što će se dalje dogoditi, svi su samo iščekivali i bojali su se da će morati zaratiti. Cijelo jutro gavrani su punili pustopoljinu i prelijetali ispred svih prozora. «Nije bilo razloga da odlaziš», rekao joj je, «Život se odvija samo ovdje.» Kimnula je glavom, znala je da ima pravo, ovo je jedino što se domom može nazivati, ovo je jedino unutar kruga, treba dobro gledati na stvari da bi se moglo ljubiti. Kad su ušli u dvorac iza njih se digao teški drveni most koji je bio dotle spušten preko kanala. Nebo se naglo zarcrnilo, počelo je sijevati, zapuhao je hladan vjetar koji je savijao krošnju tog jedinog jadnog krhkog i opustjelog drveta i počela je lijevati kiša od koje se više nije vidjelo ništa.

«Vesna! Vesna!», dozivao ju je njen muž Darko. Stigavši s posla kući ugledao je Vesnin kožni mantil, no ne i Vesnu da ga dočekuje. «Nije u redu način na koji iz mene praviš budalu», dodao je sebi u brk, kad je vidio da se u pet sati ne šire nikakvi mirisi kućom i da će očigledno opet morati naručivati pizzu, ili kuhati sam. «Ti uopće ne znaš cijeniti sigurnost koju ti pružam!», gurnuo je njenu torbu sa stola. Sve je teže podnosio Vesnino zanemarivanje unazad par mjeseci. Samo je sjedila za kompom, švrljala po netu i slušala glazbu, pa ko tako živi u njenim godinama?! Kao da nije imala obitelj! Cijenio je on nju, ali želio je makar kakav osmijeh i kolač na stolu, kao nekad. A ne sad kad Vesna ne bi ni podigla glavu od kompjutera, kad bi on ušao. Čime je to zaslužio, pitao se. Ugleda njeno opušteno tijelo, neko vrijeme ju je šutke promatrao, a onda je prodrma i provokativno sočno poljubi. Znao je da to ne podnosi. Vesna se strese, gurne ga i zamalo da mu ne zalijepi flisku, u zadnji čas se suzdržala. Već mjesecima se sistematski odvajala od sveg što je do tad činilo njen mali građanski život. Pogleda ponovo ekran sa slikom pustopoljine. Na vratima dvorca kralj joj je već mokar do kože nešto grozničavo vikao i sav očajan domahivao.

Prokleta mogućnost izbora, mora da postoji. Vesna se sjeti kako joj je Predrag još na odlasku iz čekaonice rekao da u duši Nietzschea bijesni borba oko vjere u Boga. U jednoj pjesmi koju je napisao kao mladić, nalik molitvi, podiže usamljenički svoje ruke gore i svečano poziva Božji glas, stoji neodlučan na raskrsnici svog života. Razdor unutrašnjih kretanja tjera ga od Boga i opet ga ponovno privlači. U toj se pjesmi vidi da je Bog u temelju uzdrmao dušu mladog Nietzschea. I to buđenje i taj potres neće više nikada prestati. Stalno će oko Boga kružiti njegov život: da li da se odluči za nj ili protiv njega. On ostaje uz Boga vezan i onda kad želi od njega otići. Ali, nemoguće je stajati u nutarnjoj neutralnosti. Ili se mora donijeti osobna odluka s DA u božanskoj ljubavi ili s NE u mržnji na Boga. Trećega nema.

«Ma čemu zapravo sva ta priča o Bogu? Svijet je sužen među trepavicama», pomisli Vesna, koju je uvijek pratio osjećaj da ju život kažnjava i bježi joj među prstima, i s uzdahom spusti poklopac laptopa iz kojeg se još tiho začulo: «Idi za svojom sudbinom...»

[Neomeđena točka]

Ma nemoj!!!