Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija

Psihologija Vodič kroz um i ponašanje za entuzijaste. Podforum: Psihokauč

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 24.11.2021., 20:57   #1
Da li konstantno bombardiranje stimulansima doprinosi razvoju depresije?

Prvo neki kontekst.
Dakle, ja sam već svašta čuo/pročitao u vezi depresije i ljudske psihe, ali ovo mi ima više smisla od bilo čega do sad.
Naime, živimo u vremenu kada društvo promiče obilje, izbjegavanje boli bilo kakve vrste te zadovoljstva u životu. Međutim, možda smo u tom traženju zadovoljstava postali otporni na osjećaj sreće.
Danas su ljudi konstantno bombardirani nekim stimulacijama i žele pod svaku cijenu izbjeći dosadu. Mozak konstantno proizvodi dopamin zbog nekih stimulacija.
Naravno, što je stimulacija veća i što brže ta aktivnost/substanca proizvede dopamin, osoba stvara sve veću toleranciju na njega. Ekstremni slučaj je ovisnost bilo kakve vrste (kompjuterske igre, klađenje, kockanje, droge, pornografija...), ali ne mora biti samo i ovisnost. Problem je tome što mozak kada stalno proizvodi dopamin radi visoko stimulirajućih aktivnosti, prestane proizvoditi dopamin prilikom jednostavnih aktivnosti, ili kao nagradu za neke uspjehe.
Područje mozga koje proizvodi dopamin se preklapa sa područjem koje proizvodi bol. Što znači da, kada mozak prestane proizvoditi dopamin, to se u osobi manifestira kao bol, bilo psihička ili fizička.
I to onda dovodi do toga da se osoba više ne može ničemu veseliti. Nikakvom uspjehu u životu ili jednostavnim radostima.
Pa me zanima, da li se vi slažete sa time da je razlog sve većeg broja ljudi sa depresijom upravo to obilje stimulacija?

TLDR: Da li mislite da konstantno bombardiranje stimulacijama u svakodnevnom životu doprinosti razvitku depresije?
radioactive is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.11.2021., 21:42   #2
Ljudsko tijelo nije za sjedenje 8-10h. Prije su ljudi po cijele dane provodili na zemlji u prirodi, tko se bavio poljoprivredom i imao stoku. Danas je sramota biti čoban, nemaš BMW-a i GUCCI. Brz način života sve je promijenio pa tako i scrolanje po društvenim mrežama.

Recimo, na primjeru, gaming industrije svake godine, sve više se ulaže i stvaraju se nove igre, zarade u milijardama.
Što imamo na drugoj strani? Djeca ne provode vrijeme sa prijateljima, po cijele dane gejmaju. Nema socijalizacije, sve se digitaliziralo, pa sama činjenica ti govori kada netko od prijatelja dođe po tebe, uopće, jebeno ne zvone na vrata da otvoriš ili kucaju, već ti šalju poruku na društvenu mrežu!!

Koliko tehnologija pomaže i odmaže, vidjeti ćemo tek za 30 godina kada nove generacije sazriju, na što će to ličiti. Mislim da će ih pola biti zombiji.
selope is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.11.2021., 00:43   #3
Quote:
radioactive kaže: Pogledaj post
TLDR: Da li mislite da konstantno bombardiranje stimulacijama u svakodnevnom životu doprinosti razvitku depresije?
Hm, ima smisla i nema..

Quote:
radioactive kaže: Pogledaj post
Naime, živimo u vremenu kada društvo promiče obilje, izbjegavanje boli bilo kakve vrste te zadovoljstva u životu. Međutim, možda smo u tom traženju zadovoljstava postali otporni na osjećaj sreće.
Danas su ljudi konstantno bombardirani nekim stimulacijama i žele pod svaku cijenu izbjeći dosadu. Mozak konstantno proizvodi dopamin zbog nekih stimulacija.
Ako pričamo o osobama koje boluju od depresije već sami po sebi imaju kemijsku neravnotežu i bez direktnog djelovanja lijekova mozak ne proizvodi dovoljno dopamina (ili kaj već) samim tim nema tog vanjskog čimbenika koji bi ih stimulirao u traženju zadovoljstva?

Quote:
Problem je tome što mozak kada stalno proizvodi dopamin radi visoko stimulirajućih aktivnosti, prestane proizvoditi dopamin prilikom jednostavnih aktivnosti, ili kao nagradu za neke uspjehe.
Ovo mi zvuči kao da ima smisla i kao nešto izlječivo "mentalnom detoksikacijom"..i (meni) najslikovitiji primjer je ovisnost o pornografiji.. Poseže se za sve ekstremnijom stimulacijom i dolazi se do točke gdje se taj poriv za nečim "uzbudljivijim" manifestira kao potpuno neproduktivna masturbacija ili desenzibilizacija na žene/muškarce u rl.
sunbathed is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.11.2021., 01:10   #4
Quote:
radioactive kaže: Pogledaj post
TLDR: Da li mislite da konstantno bombardiranje stimulacijama u svakodnevnom životu doprinosti razvitku depresije?
TLDR: NE. Razlog za to jest što nisam naišao na neke uvjerljive dokaze koji bi toj tezi govorili u prilog.
A sad, dozvoli da malo i elaboriram.
Quote:
radioactive kaže:
(...) Dakle, ja sam već svašta čuo/pročitao u vezi depresije i ljudske psihe
Čuj, i ja sam bome svašta i čuo i pročitao, ali neki prijateljski savjet bi bio da ne treba baš svačemu i vjerovati...

Quote:
radioactive kaže:
Naime, živimo u vremenu kada društvo promiče obilje, izbjegavanje boli bilo kakve vrste te zadovoljstva u životu.
Nisam baš siguran da je usmjerenost hedonizmu tako jedinstvena odlika "našeg vremena", sjeti se, recimo, nekih raskalašenih antičkih kultura. Mislim da su mnogi ljudi tijekom povijesti težili postizanju ugode i/ili izbjegavanju neugode, samo što danas znatno veći broj ljudi nego ranije može i zadovoljiti te težnje. Jer ono, prije su ljudi većinom umirali mladi, siromašni, izraubani i bolesni.

Quote:
radioactive kaže:
Mozak konstantno proizvodi dopamin zbog nekih stimulacija.
Dakle, dopamin je jedan od temeljnih i najpoznatijih neurotransmitera - kemijskih tvari koje na sinapsama posreduju komunikaciju između pojedinih živčanih stanica. Dopamin se ubraja u skupinu monoamina (tako se zovu zato što se sastoje od jedne (mono-) aminokiseline), konkretno u podskupinu katekolamina, zajedno s, primjerice, epinefrinom (adrenalinom) i norepinefrinom (noradrenalinom).

Dopamin sudjeluje u malom milijunu procesa, daleko previše da bi ih se moglo ovdje nabrojiti (koga zanima više --> ovdje je neki kratak pregled), tako da ne možemo reći da se on "proizvodi zbog stimulacija". Dopamin se proizvodi i djeluje i u stanju mirovanja i dok spavamo itd. Između ostalog, čini se da igra važnu ulogu u nastanku i razvoju Parkinsonove bolesti, pa iz toga nekako proizlazi da - kad bi se javljao čisto kao reakcija na stimulacije - onda bi "ljudi koji vode dosadan/nestimulirajući/miran život" (?) valjda bili pod povećanim rizikom od razvoja Parkinsona, što se ne sjećam da sam igdje vidio kao faktor.

Quote:
radioactive kaže:
Naravno, što je stimulacija veća i što brže ta aktivnost/substanca proizvede dopamin, osoba stvara sve veću toleranciju na njega. Ekstremni slučaj je ovisnost bilo kakve vrste (...)
Kužim što hoćeš reći, i to zaista i jest jedan od mehanizama razvoja tzv. fizičke ovisnosti (dependency) - mnoge psihoaktivne tvari, poput kokaina, amfetamina, pa i nikotina, na ovaj ili onaj način djeluju na razinu dopamina u sustavu. I zaista u takvim slučajevima vidimo i pojavu "navikavanja", odn. tolerancije, gdje je potrebna sve veća doza supstance da bi se postigao željeni efekt.

Ima određenih ideja da se takve stvari mogu javiti i kod endogene proizvodnje tvari, a ne samo kad uzimamo neke kemikalije izvana - recimo, primjer za to su tzv. "adrenalinski ovisnici" (što je, da se razumijemo, kolokvijalan termin, a ne klinički) - dakle, ljudi koji stalno žude za nekim oblikom intenzivne stimulacije.

Dakle, ja ne kažem da sve to što ti navodiš nema nikakvog smisla, samo mi se čini da nakon toga činiš jedan pomalo preuzetni "skok" u razmišljanju.

Quote:
radioactive kaže:
Područje mozga koje proizvodi dopamin se preklapa sa područjem koje proizvodi bol.
E sad, tu si me malo izgubio. Dakle, dopamin se sintetizira uglavnom u neuronima te u srži nadbubrežne žlijezde, dakle, ne u području mozga koje se preklapa s nečim. Osim toga, "područje mozga koje proizvodi bol" - ne postoji? Bol se pojavljuje na mnogo mjesta, odnosno, receptori za bol (tzv. nociceptori) su raspoređeni svuda po tijelu i osim toga nisu to samo isključivo neke stanice specijalizirane za bol, već signale boli mogu slati i druga osjetila (zato, npr. jaki pritisak prestanemo doživljavati kao dodir i počinjemo doživljavati kao bol, ili recimo vrlo glasan zvuk postaje bolan itd.). Osim toga, područja mozga koja obrađuju bol su također raznolika - imaš inzularni korteks, dio cingularnog korteksa, somatosenzorni korteks itd.

Tako da ti po meni ovaj dio teorije o tome da postoji neka "lokacijska" veza između "proizvodnje dopamina" i "proizvodnje boli" naprosto ne stoji.


Quote:
radioactive kaže:
Što znači da, kada mozak prestane proizvoditi dopamin, to se u osobi manifestira kao bol, bilo psihička ili fizička.
Ummm... pa ne, gdje si to pročitao? Mislim da "kad mozak prestane proizvoditi dopamin", onda si mrtav, a ne depresivan.

Ali, šalu nastranu, što se konkretno depresije tiče, tzv. monoaminske teorije nastanka depresije zaista jesu jedne od boljih aktualnih kandidata - a zapravo su nastale tako što se primijetilo da monoaminergički lijekovi - oni koji djeluju na monoaminske sustave - djeluju u liječenju depresije. To je onda ljude dovelo do ideje da valjda onda monoaminski neurotransmiteri igraju ulogu u nastanku depresije. No to je sad jako komplicirana priča i ne znam dovoljno da bismo se sad mogli upustiti u etiologiju depresije - znatno stručniji ljudi od mene rade na tome već desetljećima i još uvijek nismo zapravo sigurni kako točno većina psihičkih poremećaja nastaje (ne samo depresija).
Dakle, ne možemo reći da je samo dopamin (ili samo serotonin, koji je tu često navođeni drugi "krivac") odgovoran za depresiju, stvari naprosto nisu tako jednostavne.

Quote:
radioactive kaže:
Pa me zanima, da li se vi slažete sa time da je razlog sve većeg broja ljudi sa depresijom upravo to obilje stimulacija?
Evo, za kraj - ne slažem se.

Odnosno, ne mislim da to nužno slijedi iz tvoje male analize, jer ne vidim tu neku direktnu vezu između "stimulacije", boli, dopamina i depresije. Može li to biti možda neki doprinoseći faktor? Nemam pojma, možda i može - uzroci nastanka depresije su gotovo sigurno višestruki, kompleksni i lako moguće pod utjecajem brojnih čimbenika - okolinskih, genetskih, situacijskih. Naime, da postoji neki jednostavan uzročnik depresije (ono, tipa neki "virus za depresiju") - već bismo ga dosad vjerojatno našli.
Protean is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.11.2021., 10:13   #5
Quote:
radioactive kaže: Pogledaj post
Prvo neki kontekst.
Dakle, ja sam već svašta čuo/pročitao u vezi depresije i ljudske psihe, ali ovo mi ima više smisla od bilo čega do sad.
Naime, živimo u vremenu kada društvo promiče obilje, izbjegavanje boli bilo kakve vrste te zadovoljstva u životu. Međutim, možda smo u tom traženju zadovoljstava postali otporni na osjećaj sreće.
Danas su ljudi konstantno bombardirani nekim stimulacijama i žele pod svaku cijenu izbjeći dosadu. Mozak konstantno proizvodi dopamin zbog nekih stimulacija.
Naravno, što je stimulacija veća i što brže ta aktivnost/substanca proizvede dopamin, osoba stvara sve veću toleranciju na njega. Ekstremni slučaj je ovisnost bilo kakve vrste (kompjuterske igre, klađenje, kockanje, droge, pornografija...), ali ne mora biti samo i ovisnost. Problem je tome što mozak kada stalno proizvodi dopamin radi visoko stimulirajućih aktivnosti, prestane proizvoditi dopamin prilikom jednostavnih aktivnosti, ili kao nagradu za neke uspjehe.
Područje mozga koje proizvodi dopamin se preklapa sa područjem koje proizvodi bol. Što znači da, kada mozak prestane proizvoditi dopamin, to se u osobi manifestira kao bol, bilo psihička ili fizička.
I to onda dovodi do toga da se osoba više ne može ničemu veseliti. Nikakvom uspjehu u životu ili jednostavnim radostima.
Pa me zanima, da li se vi slažete sa time da je razlog sve većeg broja ljudi sa depresijom upravo to obilje stimulacija?

TLDR: Da li mislite da konstantno bombardiranje stimulacijama u svakodnevnom životu doprinosti razvitku depresije?
Htjeli, ne -htjeli , bombardirani smo slikama i prezentacijama kvazisavršenih života, pa pozitiva, pozitiva, pozitiva, meditiraj, afirmiraj, think pink itd pa će biti pink. I hoće. Nekad. A nekad neće. Nemoguće je živjeti život bez padova. Za ikoga od nas. A kad padneš - boli. Pa si tjeskoban, pa si situacijski depresivan. To su sve potpuno normalna stanja, naravno ako nisu kronična. Patnja je u životu neizbježna. Ne treba je izazivati i juriti k njoj al je kad dođe, tu je. Ne može se izbjeći. Ne postoji putanja života striktno uzlazna i onda dođeš do vrha i tu i ostaneš.

Ja baš nekidan razmišljam pošto sam i sama ponekad anksiozna šta radi nešto hipersenzibilnijeg karaktera, šta dijelom post-traumatskog stresa , šta trenutno radi nekih stvari koje trebam obaviti...da uopće ne bi trebala težiti potpunom i trajnom eliminiranju tjeskobe. Olakšati sebi, da. Ali težiti nekom stanju kojeg trebam doseći i u kojem nikad više neće biti tjeskobe - ne. Mislim da je to ionako nemoguće. Ljudi smo. A život se sastoji i od lijepog, manje lijepog, groznog, tjeskobnog, uzbudljivog, mirnog, stabilnih struja, nestabilnih...Težiti nekom stanju u kojem smo liferani negativnih emocija je nemoguće i suludo.

Šta se tiče dosade, u dosadi se suočavaš sam sa sobom, svojim životom i naravno pošto nije u čovjekovoj prirodi da tako stoji ko drvo i gleda u plafon ili tv duže od 2,3 dana, tu dolaze na repertoar distrakcije u obliku društvenih mreža ili gejmanja. Prekomjerno konzumiranje toga dovodi do još više problema. Da ne spominjemo da je kompletno beskorisno. Izolirano. Vrijeme prolazi ko ludo, uhvatiš se komentirat, dopisivat , opsesivno tipkat, bilo da je zajebancija bilo da se s nekim raspravljaš, bilo da ubijaš virtualne zmajeve...prođe 3,4 sata, di si bio - šta si radio? Ništa. ILuzija interakcije. Plus dodatno generiranje tjeskobe. Zrak, aktivnost, priroda, socijalizacija. To su jedini pomagači. I dan po dan. Bez uspoređivanja s drugima. Ne postoje savršeni životi bez nemira, turbulencija, tuge, patnje itd. Postoje samo falše prezentacije.
__________________
Matthew 7:7
Muddy is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.11.2021., 12:48   #6
Baš sam pogledao jedan super video, i lik priča upravo o ovome što sam napisao u temi.

https://www.youtube.com/watch?v=xNgQOHwsIbg

Hvala moderatorima za ispravak naslova teme
radioactive is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.11.2021., 12:51   #7
Quote:
Muddy Blues kaže: Pogledaj post
Htjeli, ne -htjeli , bombardirani smo slikama i prezentacijama kvazisavršenih života, pa pozitiva, pozitiva, pozitiva, meditiraj, afirmiraj, think pink itd pa će biti pink. I hoće. Nekad. A nekad neće. Nemoguće je živjeti život bez padova. Za ikoga od nas. A kad padneš - boli. Pa si tjeskoban, pa si situacijski depresivan. To su sve potpuno normalna stanja, naravno ako nisu kronična. Patnja je u životu neizbježna. Ne treba je izazivati i juriti k njoj al je kad dođe, tu je. Ne može se izbjeći. Ne postoji putanja života striktno uzlazna i onda dođeš do vrha i tu i ostaneš.

Ja baš nekidan razmišljam pošto sam i sama ponekad anksiozna šta radi nešto hipersenzibilnijeg karaktera, šta dijelom post-traumatskog stresa , šta trenutno radi nekih stvari koje trebam obaviti...da uopće ne bi trebala težiti potpunom i trajnom eliminiranju tjeskobe. Olakšati sebi, da. Ali težiti nekom stanju kojeg trebam doseći i u kojem nikad više neće biti tjeskobe - ne. Mislim da je to ionako nemoguće. Ljudi smo. A život se sastoji i od lijepog, manje lijepog, groznog, tjeskobnog, uzbudljivog, mirnog, stabilnih struja, nestabilnih...Težiti nekom stanju u kojem smo liferani negativnih emocija je nemoguće i suludo.

Šta se tiče dosade, u dosadi se suočavaš sam sa sobom, svojim životom i naravno pošto nije u čovjekovoj prirodi da tako stoji ko drvo i gleda u plafon ili tv duže od 2,3 dana, tu dolaze na repertoar distrakcije u obliku društvenih mreža ili gejmanja. Prekomjerno konzumiranje toga dovodi do još više problema. Da ne spominjemo da je kompletno beskorisno. Izolirano. Vrijeme prolazi ko ludo, uhvatiš se komentirat, dopisivat , opsesivno tipkat, bilo da je zajebancija bilo da se s nekim raspravljaš, bilo da ubijaš virtualne zmajeve...prođe 3,4 sata, di si bio - šta si radio? Ništa. ILuzija interakcije. Plus dodatno generiranje tjeskobe. Zrak, aktivnost, priroda, socijalizacija. To su jedini pomagači. I dan po dan. Bez uspoređivanja s drugima. Ne postoje savršeni životi bez nemira, turbulencija, tuge, patnje itd. Postoje samo falše prezentacije.
Sviđa mi se ovo .
Mislim da je ono čemu treba težit kakva-takva stabilnost (tj. da te ne izbacuje sve iz ravnoteže prejako) i prihvatit da su život i suze i smijeh. I da nemamo svi isti kapacitet za jedno ili drugo.
QuercusRobur is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.11.2021., 16:17   #8
Quote:
Protean kaže: Pogledaj post
TLDR: NE. Razlog za to jest što nisam naišao na neke uvjerljive dokaze koji bi toj tezi govorili u prilog.
A sad, dozvoli da malo i elaboriram.
Čuj, i ja sam bome svašta i čuo i pročitao, ali neki prijateljski savjet bi bio da ne treba baš svačemu i vjerovati...

Nisam baš siguran da je usmjerenost hedonizmu tako jedinstvena odlika "našeg vremena", sjeti se, recimo, nekih raskalašenih antičkih kultura. Mislim da su mnogi ljudi tijekom povijesti težili postizanju ugode i/ili izbjegavanju neugode, samo što danas znatno veći broj ljudi nego ranije može i zadovoljiti te težnje. Jer ono, prije su ljudi većinom umirali mladi, siromašni, izraubani i bolesni.

Dakle, dopamin je jedan od temeljnih i najpoznatijih neurotransmitera - kemijskih tvari koje na sinapsama posreduju komunikaciju između pojedinih živčanih stanica. Dopamin se ubraja u skupinu monoamina (tako se zovu zato što se sastoje od jedne (mono-) aminokiseline), konkretno u podskupinu katekolamina, zajedno s, primjerice, epinefrinom (adrenalinom) i norepinefrinom (noradrenalinom).

Dopamin sudjeluje u malom milijunu procesa, daleko previše da bi ih se moglo ovdje nabrojiti (koga zanima više --> ovdje je neki kratak pregled), tako da ne možemo reći da se on "proizvodi zbog stimulacija". Dopamin se proizvodi i djeluje i u stanju mirovanja i dok spavamo itd. Između ostalog, čini se da igra važnu ulogu u nastanku i razvoju Parkinsonove bolesti, pa iz toga nekako proizlazi da - kad bi se javljao čisto kao reakcija na stimulacije - onda bi "ljudi koji vode dosadan/nestimulirajući/miran život" (?) valjda bili pod povećanim rizikom od razvoja Parkinsona, što se ne sjećam da sam igdje vidio kao faktor.

Kužim što hoćeš reći, i to zaista i jest jedan od mehanizama razvoja tzv. fizičke ovisnosti (dependency) - mnoge psihoaktivne tvari, poput kokaina, amfetamina, pa i nikotina, na ovaj ili onaj način djeluju na razinu dopamina u sustavu. I zaista u takvim slučajevima vidimo i pojavu "navikavanja", odn. tolerancije, gdje je potrebna sve veća doza supstance da bi se postigao željeni efekt.

Ima određenih ideja da se takve stvari mogu javiti i kod endogene proizvodnje tvari, a ne samo kad uzimamo neke kemikalije izvana - recimo, primjer za to su tzv. "adrenalinski ovisnici" (što je, da se razumijemo, kolokvijalan termin, a ne klinički) - dakle, ljudi koji stalno žude za nekim oblikom intenzivne stimulacije.

Dakle, ja ne kažem da sve to što ti navodiš nema nikakvog smisla, samo mi se čini da nakon toga činiš jedan pomalo preuzetni "skok" u razmišljanju.

E sad, tu si me malo izgubio. Dakle, dopamin se sintetizira uglavnom u neuronima te u srži nadbubrežne žlijezde, dakle, ne u području mozga koje se preklapa s nečim. Osim toga, "područje mozga koje proizvodi bol" - ne postoji? Bol se pojavljuje na mnogo mjesta, odnosno, receptori za bol (tzv. nociceptori) su raspoređeni svuda po tijelu i osim toga nisu to samo isključivo neke stanice specijalizirane za bol, već signale boli mogu slati i druga osjetila (zato, npr. jaki pritisak prestanemo doživljavati kao dodir i počinjemo doživljavati kao bol, ili recimo vrlo glasan zvuk postaje bolan itd.). Osim toga, područja mozga koja obrađuju bol su također raznolika - imaš inzularni korteks, dio cingularnog korteksa, somatosenzorni korteks itd.

Tako da ti po meni ovaj dio teorije o tome da postoji neka "lokacijska" veza između "proizvodnje dopamina" i "proizvodnje boli" naprosto ne stoji.


Ummm... pa ne, gdje si to pročitao? Mislim da "kad mozak prestane proizvoditi dopamin", onda si mrtav, a ne depresivan.

Ali, šalu nastranu, što se konkretno depresije tiče, tzv. monoaminske teorije nastanka depresije zaista jesu jedne od boljih aktualnih kandidata - a zapravo su nastale tako što se primijetilo da monoaminergički lijekovi - oni koji djeluju na monoaminske sustave - djeluju u liječenju depresije. To je onda ljude dovelo do ideje da valjda onda monoaminski neurotransmiteri igraju ulogu u nastanku depresije. No to je sad jako komplicirana priča i ne znam dovoljno da bismo se sad mogli upustiti u etiologiju depresije - znatno stručniji ljudi od mene rade na tome već desetljećima i još uvijek nismo zapravo sigurni kako točno većina psihičkih poremećaja nastaje (ne samo depresija).
Dakle, ne možemo reći da je samo dopamin (ili samo serotonin, koji je tu često navođeni drugi "krivac") odgovoran za depresiju, stvari naprosto nisu tako jednostavne.

Evo, za kraj - ne slažem se.

Odnosno, ne mislim da to nužno slijedi iz tvoje male analize, jer ne vidim tu neku direktnu vezu između "stimulacije", boli, dopamina i depresije. Može li to biti možda neki doprinoseći faktor? Nemam pojma, možda i može - uzroci nastanka depresije su gotovo sigurno višestruki, kompleksni i lako moguće pod utjecajem brojnih čimbenika - okolinskih, genetskih, situacijskih. Naime, da postoji neki jednostavan uzročnik depresije (ono, tipa neki "virus za depresiju") - već bismo ga dosad vjerojatno našli.
Mislim da je autorica pobrkala razvoj ovisnosti o nečemu (najbliže bi bilo o kocki, hrani ili seksu, dakle poremećaje u polju onoga u čemu rješenje ne može biti apstinencija) jer jako dobro je prepoznala kako je uobičajeni stimulansi ne dodiruju.

Dosada je evoluciji nepoznat pojam za razliku od hedonističkog mozga koji zapravo ŽELI svaki tren koji može pretvorit u ugodu.

Mozak ko mozak, znamo neke stvari ali.. Ajde
__________________
Saće
Uzumaki. is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2024., 12:53   #9
Zanimljivo razmišljanje.
Budem istražio nešto više o tome.
Dobra ideja.
-.Toni.- is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.01.2024., 16:56   #10
Quote:
Uzumaki. kaže: Pogledaj post
Dosada je evoluciji nepoznat pojam za razliku od hedonističkog mozga koji zapravo ŽELI svaki tren koji može pretvorit u ugodu.
Ovo si dobro zaključio, ali zapravo uravnotežen čovjek po svojoj prirodi teži blagostanju, točnije eudaimoniji. Brzoj ugodi teži kad je nezadovoljan i ne živi blagostanje.

Takvo stanje ljude čini istinski sretnima i zadovoljnima životom, a ne kratkotrajno zadovoljstvo koje je karakteristično za hedonizam.
free.thinkerica is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.02.2024., 02:43   #11
Quote:
free.thinkerica kaže: Pogledaj post
Ovo si dobro zaključio, ali zapravo uravnotežen čovjek po svojoj prirodi teži blagostanju, točnije eudaimoniji. Brzoj ugodi teži kad je nezadovoljan i ne živi blagostanje. Takvo stanje ljude čini istinski sretnima i zadovoljnima životom, a ne kratkotrajno zadovoljstvo koje je karakteristično za hedonizam.
Osobno uživaš takvo (ne kratkotrajno) stanje, govoriš iz iskustva ili?
__________________
This is not an exit.
descender is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.02.2024., 07:54   #12
Quote:
radioactive kaže: Pogledaj post
Pa me zanima, da li se vi slažete sa time da je razlog sve većeg broja ljudi sa depresijom upravo to obilje stimulacija?

TLDR: Da li mislite da konstantno bombardiranje stimulacijama u svakodnevnom životu doprinosti razvitku depresije?
I da i ne.
Više bi mi imalo smisla da je osoba u apstinencijskoj krizi kada se prestane bombardirati stimulacijama nego da postane depresivna, ali može i to pretpostavljam.
Hormoni su zajebana stvar...

Razvitku depresije kao takvom doprinosi najviše kvaliteta života i okoline kojom si okružen.
Ako si ti jak u glavi nikakva depresija te ne može uhvatit.
Moje mišljenje.
-.Toni.- is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.02.2024., 00:54   #13
Quote:
Protean kaže: Pogledaj post

Dakle, dopamin je jedan od temeljnih i najpoznatijih neurotransmitera - kemijskih tvari koje na sinapsama posreduju komunikaciju između pojedinih živčanih stanica. Dopamin se ubraja u skupinu monoamina (tako se zovu zato što se sastoje od jedne (mono-) aminokiseline), konkretno u podskupinu katekolamina, zajedno s, primjerice, epinefrinom (adrenalinom) i norepinefrinom (noradrenalinom).

Dopamin sudjeluje u malom milijunu procesa, daleko previše da bi ih se moglo ovdje nabrojiti (koga zanima više --> ovdje je neki kratak pregled), tako da ne možemo reći da se on "proizvodi zbog stimulacija". Dopamin se proizvodi i djeluje i u stanju mirovanja i dok spavamo itd. Između ostalog, čini se da igra važnu ulogu u nastanku i razvoju Parkinsonove bolesti, pa iz toga nekako proizlazi da - kad bi se javljao čisto kao reakcija na stimulacije - onda bi "ljudi koji vode dosadan/nestimulirajući/miran život" (?) valjda bili pod povećanim rizikom od razvoja Parkinsona, što se ne sjećam da sam igdje vidio kao faktor.
To što pišeš u vezi dopamina (uloga C₈H₁₁NO₂ u različitim procesima) jest točno, ali to zapravo nije protuargument za tezu iz uvodnog posta (za koju ne kažem da je/nije istinita, ali nije besmisleno pretpostavljati mogućnost povezanosti). Naime, to što se neki neurotransmiter pojavljuje u različitim dijelovima mozga i što je dio različitih procesa, ne znači da ono ne stoji. Ono o čemu govori uvodničar teme, očito je, odnosi se na onaj dio koji jest povezan s motivacijskim i emocionalnim aspektom. Drugim riječima, ako bi ovo o čemu on govori bilo povezano s onim što se obično naziva "reward center" - to ne znači da bi to nekim nužnim automatizmom bilo povezano i s molekulama dopamina koje su prisutne i u drugačijim ulogama te u drugim dijelovima mozga.

Teško bi bilo konstruirati dovoljno egzaktnu znanstvenu metodu (jer bi teško bilo apstrahirati brojne kofaktore), no rekao bih kako ideja o postojanju korelacije, o kojoj govori Radioactive, nije besmislena.
- Sizif - is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.02.2024., 20:39   #14
Možda se jednostavno uzrok depresije ne može svesti na nekakvo generalno opće stanje.
Kriviti samo tehnologije i stimulanse za depresiju mi nije riješenje ali ne tvrdim da joj ne doprinosi.
Objašnjenje mi je jednostavno preopćenito.

Ali slažem se da ljudi danas u našem mentalitetu posve neprirodno prihvaćaju bol. Barem mi se tako čini. Kao da je nekakva zaraza u pitanju. Stvarno je toksično, neiskreno i dovodi do one druge epidemije, a to je usamljenost i površnost. Nerazumjevanja. Manjak empatije.

Ali ljudska iskustva su različita i treba ih prihvatiti takvima. Ima i onih ljudi za koje bi se moglo reći, s obzirom na to što su prošli, da su se mogli ubiti tisuću puta i onih kojima život djeluje blaženo iz vana, a ne skidaju se sa lijekova. Uzroci ne moraju uvijek biti društveno uvjetovani.
Lolita2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.02.2024., 08:18   #15
Evo jednog zanimljivog videa:




Dakle spominje se buljenje u ekrane vise sati dnevno i kako se to otelo kontroli,zato mladi sve vise padaju u depresiju, povezanost sa povećanim lucenjem dopamina radi socijalnuh mreza,notifikacija,skrolanja, igranja igrica

Medjutim takvo smo drustvo postali. I onda kazu prije nije bilo bolje?
Nemozes nac jebenog covjeka vise za normalno popit pice,podruzit se,svak zabijen u sebe i svoje "probleme"...
__________________
My mama told me not to fool with oleander.
mentalny is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 03:23.