Moj Ateizam

[Nemruth Dagi]

SamoMaloSebe kaže:

NIJE LAKO ... tražiti oprost

Tražiti oprost?????

Zašto tražiti oprost????

[Bruna]

T.X. kaže:

Zanima me kamo vodi ovo putovanje?

Dobro si se izrazio.. putovanje. Možda te na put vodi istinska potreba za spoznajom i istinom, za što je potrebno vlastito iskustvo, vlastite oči i uši, osjećaji. To ne piše niti u jednoj knjizi, ne propovijeda se za oltarom, za to nije trebao nitko umrijeti. Jer život i ljubav su u tebi. Možda na tom putu na koji si krenuo nađeš Boga, možda mu se vratiš, a možda.. pronađeš sebe

[T.X.]

Ovih dana sam dosta razmišljao. Imam osjećaj da se ponašam kao teenager. Postavljam si neka banalna pitanja.

Prvo sam mislio da ne vjerujem u Boga. Sad nakon propitkivanja i razmišljanja u miru došao sam do spoznaje da vjerujem u Boga. Znači topic bi trebao promijeniti u Moja kušnja.

Iskreno sretan sam što vjerujem u Boga. Ali vjera u Katoličku crkvu mi je sad nejasna. Ne znam gdje da je smjestim. Uvijek sam bio vezan uz nju. Znam sve njene mane i sve ljepote.

Opet moram pustiti vrijeme da učini svoje.

[T.X.]

Biti teolog je jako teško. Kad sam upisao teologiju bio sam jako sretan i sad sam. Jer sam mnoge stvari naučio. Počeo sam gledati stvari iz druge dimenzije.

No problem je kad dosta toga znate. Kako je nešto nastalo. Koji su ljudi imali utjecaj na neke stvari. Pa sam Božić kako je nastao. To sve počinje stvarati problemi dosta zbunjenosti. Morate se nekako postaviti prema svemu.

Velika odgovornost je na vama. I najjači padaju. Što ste više u tome, kušnje su sve veće. Nisam još teolog, bit ću za koju godinu. Do tada se nadam da ću se izgraditi i profilirati u osobu s jasnim stavovima.

[gea55]

Čini mi se da je kod tebe sumnja u ljude, a ne u vjeri. Zapravo, čovjek je cijeli život u potrazi za pravim odgovorima i da nema tih pitanja ne bi bilo ni religije niti filozofije. Nažalost, svatko mora pronaći odgovor u sebi i to nije nimalo jednostavno.
Meni se zato najviše sviđaju učenja Buddhe koji kaže upravo to: da svaki čovjek pronalazi istinu u sebi i stavlja naglasak na samilosti prema svemu živome. Nikada mi se nije sviđao mentalitet krda i najviše cijenim osobu koja misli svojom glavom bez predrasuda.

[cuveni]

T.X. kaže:

Islam je zanimljiv. Ali ovih godina ne popularan. Cijenim kod Islama što drže do tradicije. Nisu kao europska prodana stoka.

Ipak mi je kršćanstvo bliže. Nekad mislim da sam Kršćanin radi ovoga: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.

u islamu je to jos izrazenije, npr. Muhammed, a.s., kaze : muslimanu je veca svetinja cast drugog muslimana nego svetost Kabe (sveto mjesto u Mekki)

[zoxfox]

T.X. kaže:

Danas sam bio na ponoćki. Sve je bilo divno osim dijela što ja nisam želio biti tamo. U zadnje vrijeme ne želim ići u Crkvu radi drugih ili radi tradicije koja me odgojila. Čak sam pomislio da mi se sve to zajedno gadi. Bio sam uvijek ministrant i poslušna ovca, a sad u zadnjih par godina sam doživio slom. Nije Bog kriv. Ja sam kriv. Ne sviđa mi se licemjerje prema Bogu, Crkvi i sebi. Ne želim biti samo jedna od statua u Crkvi koja je došla tamo jer je nedjelja.

Jučer sam u Crkvi promatrao jednu fresku. Bila je prekrasna. Malo me podsjećala na Michelangelovo djelo. Onda sam pomislio kako je to lijep prizor. Kako je kršćanstvo izgradilo današnju Europu kakvom je mi znamo. A mi joj vračamo tako da je izbacujemo iz svake pore našeg društva.

Ovih dana sam razmišljao da neko vrijeme budem ateist i da se oslobodim svih predrasuda. Da pristupim kršćanstvu čistog srca, iskreno. I da onda vidim njegove ljepote i znamenje. Tradicija i odgoj koliko su dobri, toliko su i loši. Stvaraju vjernike zombije kojima jedna knjiga lako može poljuljati vjeru. Svako vjeruje kako misli da je dobro. Ali sve teže mi je biti vjernik koji prolazi pokraj ljudi kojima može pomoć, a ne da mu se. Ili treba biti katolik otvorena i iskrena srca ili ne treba uoče biti.

Problem kod mene da postanem ateist je to da mi je Bog prijatelj. Moram se početi privikavati na činjenicu da on ne postoji i da je moja fikcija. Dobivam osjećaj nelagode kao kad vam dobar prijatelj otputuje. U biti bolje opisati taj osjećaj kao kad vi negdje otputujete i ostavljate dobrog prijatelja. Najteži dio je u tome što će me on uvijek čekati otvorenih ruku.

Možda bi trebao odbaciti kršćanstvo, a ne Boga. A onda gledati na kršćanstvo čistog srca. Gledati ga kao tvorevinu ljudi. Oličenje nas. Nas dobih i nas loših. Onda ga prihvatiti i gledati s objektivnog stajališta. Kršćanstvo kakovo ja znam je ono koje mi je tradicija i svećenici nametnula. Mislim da je to ipak malo više od pučke pobožnosti.

Mislim da sam dobar vjernik. Ne zato što idem u Crkvu svake nedjelje, ni zato što poštujem blagdane, već zato što sam iskren i kažem kako se osjećam. Jutros sam mojim roditeljima priopćio moju ideju i iznio problem. Znam da su neuku ljudi i znam da to nije bilo najpametnije, ali zanimala me reakcija. Majka je rekla kad to odlučim do mogu se odmah odseliti. Otac je imao sličnu reakciju. Tužno. Kršćani kad vide ovcu koja šepa, boje se da ne pređe na njih pa je odmah tjeraju od sebe. Nekako mi to ne miriši na Kristovu poruku.

Nemojte misliti da mi možete pomoči. Može mi samo Bog pomoći. Nemojte mi pokušavati citirati Bibliju ili davati primjere mučenika (kao što moj otac zna). Niti mi nemojte govoriti o divnim djelima i dobrotama kršćanstva. Zašto? Sve to znam. Teolog sam. Ali prije svega sam čovjek kojem je Boga dao slobodu da ga odbacim kad god želim, a on će me prihvatiti i pozvati ponovno k sebi.

Zanima me kamo vodi ovo putovanje? Ka slatkom materijalizmu….?

Pozdrav brate kršćaninu !!!

Bilo je vremena kad sam ja hodao tvojim stazama, bio katolik, uživao u životu...

I onda sam prihvatio izazov života i otišao od Boga i dalje vjerujući da on postoji, da je tu negdje. A ZAŠTO? Pa isto zbog toga licemjerja koje ljudi posjeduju u crkvi. Nisam mogao stalno dolazit i ispovijedat istu stvar znajuć da ću to opet uradit. I odem ti ja od Boga.
.............prolazi vrijeme.....padam dublje......prolazi vrijeme....padam dublje....

Nakon 5 godina bez Boga i Crkve, bez ispovijedi, bez svjetla...zalutao sa u ulicu u kojoj više ne vidim ništa dobro, samo zlo je oko mene. Počeo sam plakat navečer zbog svih silnih razočarenja u baš svakoj sferi mog života. Počnem molit Boga da me vrati. Odem u crkvu i izađem prije početka Sv. Mise.

Plačem.

Nakon 2 nedjelje upoznam kolegu sa fakulteta koji me pita: ''Poznaješ li ti povijest Crkve?'' Rekoh: ''Znam po nešto''... Nakon dugog razgovora o Istini kaže on meni da je Gospodina Isusa potrebno imat u svojem srcu, sve drugo je uzalud. I šta onda? Kako dobiti Gospodina u svoje srce?
Kaže on meni:'' Moraš izgovorit iskreno sljedeću molitvu: ''Gospodine Isuse, hvala Ti što si umro za mene na Križu, otvaram ti vrata svojega života, uđi u život moj i učini ga onako kako Ti želiš !''
Prije ovoga se treba pokajat za svoje grijehe zato što Bog čašu prvo treba oprat da bi iz nje mogao pit !!!

Trenutak nakon što sam izgovorio tu molitvu kroz moje srce je protekla struja života i na mene se spustio nevjerojatan Mir, Mir Gospodnji (Mir vam ostavljam, Mir vam Svoj dajem). To je taj mir o kojem sam toliko slušao.

Ovo što si pročitao bilo je obraćenje moj brate. Obraćenje Bogu, drugim riječima ''PRIMANJE DUHA SVETOGA'' kojeg mi katolici ne dobijemo na našoj famoznoj isšaranoj krizmi! Žalosno s obzirom na to da se bez Toga ne može Bogu.

Neka te Bog blagoslovi

[soldier]

T.X. kaže:

Danas sam bio na ponoćki. Sve je bilo divno osim dijela što ja nisam želio biti tamo. U zadnje vrijeme ne želim ići u Crkvu radi drugih ili radi tradicije koja me odgojila. Čak sam pomislio da mi se sve to zajedno gadi. Bio sam uvijek ministrant i poslušna ovca, a sad u zadnjih par godina sam doživio slom. Nije Bog kriv. Ja sam kriv. Ne sviđa mi se licemjerje prema Bogu, Crkvi i sebi. Ne želim biti samo jedna od statua u Crkvi koja je došla tamo jer je nedjelja.

Jučer sam u Crkvi promatrao jednu fresku. Bila je prekrasna. Malo me podsjećala na Michelangelovo djelo. Onda sam pomislio kako je to lijep prizor. Kako je kršćanstvo izgradilo današnju Europu kakvom je mi znamo. A mi joj vračamo tako da je izbacujemo iz svake pore našeg društva.

Ovih dana sam razmišljao da neko vrijeme budem ateist i da se oslobodim svih predrasuda. Da pristupim kršćanstvu čistog srca, iskreno. I da onda vidim njegove ljepote i znamenje. Tradicija i odgoj koliko su dobri, toliko su i loši. Stvaraju vjernike zombije kojima jedna knjiga lako može poljuljati vjeru. Svako vjeruje kako misli da je dobro. Ali sve teže mi je biti vjernik koji prolazi pokraj ljudi kojima može pomoć, a ne da mu se. Ili treba biti katolik otvorena i iskrena srca ili ne treba uoče biti.

Problem kod mene da postanem ateist je to da mi je Bog prijatelj. Moram se početi privikavati na činjenicu da on ne postoji i da je moja fikcija. Dobivam osjećaj nelagode kao kad vam dobar prijatelj otputuje. U biti bolje opisati taj osjećaj kao kad vi negdje otputujete i ostavljate dobrog prijatelja. Najteži dio je u tome što će me on uvijek čekati otvorenih ruku.

Možda bi trebao odbaciti kršćanstvo, a ne Boga. A onda gledati na kršćanstvo čistog srca. Gledati ga kao tvorevinu ljudi. Oličenje nas. Nas dobih i nas loših. Onda ga prihvatiti i gledati s objektivnog stajališta. Kršćanstvo kakovo ja znam je ono koje mi je tradicija i svećenici nametnula. Mislim da je to ipak malo više od pučke pobožnosti.

Mislim da sam dobar vjernik. Ne zato što idem u Crkvu svake nedjelje, ni zato što poštujem blagdane, već zato što sam iskren i kažem kako se osjećam. Jutros sam mojim roditeljima priopćio moju ideju i iznio problem. Znam da su neuku ljudi i znam da to nije bilo najpametnije, ali zanimala me reakcija. Majka je rekla kad to odlučim do mogu se odmah odseliti. Otac je imao sličnu reakciju. Tužno. Kršćani kad vide ovcu koja šepa, boje se da ne pređe na njih pa je odmah tjeraju od sebe. Nekako mi to ne miriši na Kristovu poruku.

Nemojte misliti da mi možete pomoči. Može mi samo Bog pomoći. Nemojte mi pokušavati citirati Bibliju ili davati primjere mučenika (kao što moj otac zna). Niti mi nemojte govoriti o divnim djelima i dobrotama kršćanstva. Zašto? Sve to znam. Teolog sam. Ali prije svega sam čovjek kojem je Boga dao slobodu da ga odbacim kad god želim, a on će me prihvatiti i pozvati ponovno k sebi.

Zanima me kamo vodi ovo putovanje? Ka slatkom materijalizmu….?

hm...viš....tradicija...u vjeri se treba osvjedočiti...i na kraju krajeva nije vjera tu radi vjere, nego radi toga da postanemo bolji ljudi, prema primjeru koji nam je svojim životom pokazao Isus..evo ti dva teksta koji će ti to definitivno bolje pojasniti nego ja:

www.skac.hr/vjeronauk/Ljetni%20salabahter.htm
http://www.skac.hr/meditacije/Osvjed...posvjedoci.htm

i meni se slično dogodilo...onak ideš u crkvu ovo ono, sve po tradiciji, bez ustvari objašnjenja i onda shvatiš da to nema smisla i počneš razmišljati po nekakvoj logici, bla bla bla...istina je u sredini i uvijek je istina nekakav optimum...ako smo pretjelesni onda smo hedonisti, ako smo previše psihički opterećeni onda smo psihopati, ako smo duhovno (pre)opterećeni onda smo fanatici...stvarnost je negde u sredini i to je ustvari stalno traženje, stalno balansiranje, jer svaki dan donosi svoje, svaka situacija traži svoje....

[Anicet]

Poštovani T.X. - predlažem ti (iz svojeg iskustva) malo obrazovanja na temu povijesti (i povijesti kršćanstva), te detaljno proučavanja biblije - na samo onako da se pročitaju sve stranice, nego proučit malo kontekste, tko su likovi, ukratko interdisciplinarno, te proučiti malo i druge religije.

Mislim da je dobro da se ne krene s bilo kakvim predrasudama, nego da se zaključci ostave za kraj.

[cloud-xz]

Derviš kaže:

Dobro došao. Ti si naš prvi forumski ( bar koliko meni poznato ) teolog. Sad će mo imat koga pitat.

Si razmišljao o Islamu? Joj evo me opet misionarim.

Ne brini,nije lud da razmišlja o takom nečem!

[Veritaserum]

cuveni kaže:

u islamu je to jos izrazenije, npr. Muhammed, a.s., kaze : muslimanu je veca svetinja cast drugog muslimana nego svetost Kabe (sveto mjesto u Mekki)

steta kaj muslimana briga za bilo koga drugoga tko nije musliman, joj kak je pametan bio taj muhamed.