Tko još želi biti pisac???

[zgdust]

Haralampije, Xibalba - slažem se.

Dodao bih kratku opservaciju iz prve ruke. Naime, nakon dva objavljena romana nisam nimalo motiviran da napišem treći. Štoviše, cijela situacija oko nepostojeće profesije toliko me ljuti da iz principa ne želim više trošiti vrijeme i energiju. Jedino da prijeđem na tamnu stranu (čitaj, scenarije). Za hobi-piskaranje uopće nije potrebno objavljivati rukopis, niti se osobito potruditi oko njega. Paradoksalno, čak i tada se vjerojatno računa s nekakvim čitateljem. Realno, pisac u principu nikad nije sam sebi dovoljan (osim ako ne piše dnevnik).

[samting]

haralampije kaže:

Čeznem ih čitati iz pera domaćih autora, pisane na mom materinjem jeziku jer jezik nije samo sredstvo komuniciranja, segment nacionalnog identiteta, on je osnova svake kulture, treba ga razvijati, čuvati i njegovati. Jezik na kojem se ne piše i ne čita, osiromašuje i naposlijetku umire.

Nemojte mi zamjeriti no ovo mi zvuči kao da slušam kojekakvog vjerskog fanatika kojemu je mozak toliko ispran da svaki pokušaj da se ponudi valjan argument završi repetiranjem istih riječi bez pokušaja da se uniđe dublje u tematiku.
Cijenim sve šta ste napisali i trud da mi se približe neke stvari no ovo gore napisano je prosto smiješno. Smiješno je zato šta je otužno pročitati da se čezne za djelima domaćih autora, a ona strana su nužno manje vrijedna! To je čista diskriminacija. Ne mogu da shvatim kakvo je to razmišljanje i može li se razmišljanjem nazvati? Kako može domaće biti više vrijedno, kada to nije komponenta koja može da prida vrijednost nekom djelu, činu, postupku, svejedno. Zaista se zapitam koji je to jezik na kojem se sreća dijeli, ljubav pruža i ispravnost provodi. Zapitam se kako možemo toliko da branimo pogrešno i ne razumijemo motive svojih postupaka.

Može se znati. Može se znati da će se nekakva loše napisana, senzacionalistička Gola istina prodavati daleko bolje od zbirke poezije za koju je izdavač dobio potporu ministarstava kulture, plus otkup, i time se je namirio; živo mu se fućka što će s njom biti, pa se onda ne trudi ni oko reklame, a ponekad ni oko distribucije.

Eto, sve je jasno. Pišite onda Tajnu i Golu istinu ako želite pare i živjeti od pisanja.

Mislim ja shvaćam ogorčenost i dijelim ju, vjerovali to ili ne. No to nije ono čega želim da se dotaknem, a opet ne mogu da ostanem protumačen kao netko tko ne priča protiv određenih stvari. Neovisno o tome moram da se dalje izražavam i reknem da vi jednostavno ne shvaćate da vas ne može nitko financirati ako za istim nema interesa. Ja bih prvi ukinuo profesionalni sport ili ga strogo ograničio, a sva sredstva sponzora uložio u to da se omoguće dostojni uvjeti za život onima koji mu ne svjedoče. No ja to ne mogu, kao ni šta ne mogu natjerati ljude da čitaju nešto šta ih čini boljima umjesto šta im je najveći domet kupiti 24 sata i sportske novosti. To se treba razumijeti, i vapaj koji vi odašiljete je vapaj za čovjekom u prvom redu. Čovjekom koji razmišlja i teži dobrome.

Morate razumijeti da ako nitko ne želi čitati vašu knjigu i kupiti je da nemate pravo tražiti novac i nametati osjećaje krivnje. Možete ukazati na ispravnost, mudrost i kvalitetniji pogled no to je sve. Koliko god pristup i usmjeravanje tuđih sredstava bilo površno vi morate poštivati tuđu volju ako vas ne ugrožava direktno.

Imamo brdo onih koji bi pisali i pišu, ali je mnogo manje onih koji stvarno dobro pišu, a od te manjine mnogi odustanu jer ih život pregazi. Tu manjinu bi trebalo motivirati i pružiti im uvjete za rad, adekvatno ih platiti, a time ujedno pružiti nadu onome tko ima afiniteta i talenta za pisanje. Pisanje je ozbiljan posao, ne možemo se prema njemu odnositi neozbiljno i podcjenjivački.

Ma zašto bi trebalo? Društvu koje želi da razmišlja bi trebalo, no ovome nebi, i jebat ga. Ipak sve šta zahtjeva trud i razmišljanje je ozbiljan posao, no to ne znači da će svaki biti nagrađen u tolikoj mjeri da se od njega može živjeti. Nitko za tebe neće ići u šumu po objed ma koliko god ti lijepe pjesme mu uvečer pjevušio. To se mora razumijeti i prestati inzistirati na guranju svojih životnih orijentacija. Postoji brdo drugih stvari gdje ljudi također ulažu golem trud i nikada neće biti nagrađeni. Treba biti zreo da se to prihvati, kao i zakon koji kaže da će se nagrađivati ono za šta drugi odluči izdvojiti novac.

Mali osvrt na nedovoljan broj čitatelja. Čitatelja ima dovoljno, ali čitatelja čega? Koliko čujem, chicklit se guta, povijesnim ljubićima također dobro ide, ljubićima općenito, među tinejdžericama su popularni vampiri i anđeli, vampirske akademije i što ti ga ja znam, jeftini horori... Guta se svakojako uvezeno, često i loše prevedeno smeće koje pravog lektora ni vidjelo nije.

Ovo je istinito i tužno, no ipak ne daje za pravo da se drugima nameće osjećaj krivnje šta su uskogrudni. To nije niti način niti pristup, a izuzetno je površno i usto odiše očajem. A to je sve šta sam kritizirao u prvom postu na ovoj temi.

Čitatelje treba odgajati, kao i svaku drugu publiku, ne može se taj odgoj svesti samo na školsku lektiru koja je, nažalost, mnogima omrznula knjigu, i sve ostalo prepustiti slučaju. A kroz čitanje se ne odgajaju samo čitatelji već i budući pisci i sve je to zajedno, jako, jako žalosno i sramotno za našu kulturu.

Žalostan je način na koji se odgaja. Žalosno je šta se Kafka i Krleža "prodaju" bukvalno djeci i šta ih se siluje stvarima koje su u stanju razumijeti tek daleko poslije. I onda se isčuđavamo šta je stvorena averzija prema lektiri.

Iz sredine proizlazi osrednjost, a to je ono što uglavnom imamo.

Iz sredine proizlazi ravnoteža, a to je ono šta je potrebno. Ako nisi okovan prirodnim talentom prvo moraš da sazriješ u glavi i nadiđeš vanjske okolnosti pomirenjem sa istima. Tek tada možeš da prihvatiš ljude koji čitaju Nives Celzijus, pomirenje sa unaprijed materijalno nenagrađenim trudom i potom posvetiti život stvaranju djela kojim želiš ostaviti trag u vječnosti.

Stvaranje je proces koji zahtjeva predanost.

Jeste. No stvaranje je proces koji prije svega zahtjeva unutarnju cjelovitost. Tek onda se može stvoriti koncentrirana pažnja i usmjeravati u mnogima nedostižna područja. Kvantitet tu igra zanemarivu ulogu ili drugim riječima on nije gotovo nikakav uvjet da se stvara vrijednost.

Možeš ti cijeli život trkeljati po jednom kapitalnom djelu, a da njegovu kapitalnost nitko drugi osim tebe ne vidi. No, sad si zamisli, pišeš ti, piše svaki slobodni trenutak, na poslu razvijaš radnju i likove, razvučeš to na 10 godina jer ipak hoćeš i živjeti i napokon to dovršiš. I zbilja je dobro, odlično, uopće se ne kuži da si pisala s prekidima i onda ti netko za to nudi 10000 kuna. Kakav je osjećaj?

Osjećaj je loš ako si očekivao nulu više. Osjećaj je fantastičan ako nisi očekivao ništa. Jesmo li zreli da razvijamo konkretno ljubav prema pisanju ili ćemo vječno kukati šta u Švedskoj možemo komotno živjeti na grbači države, a ovdje sa visokom stručnom spremom jedva otplaćujemo kredit. Mi trebamo usmjeravati svoje djelovanje ka ispravnom koliko je to u našoj moći, no isto tako biti dovoljno snažni da shvatimo korijene problema i okrenemo se prevladavajućim unutarnim apetitima. Ne znam koliko većina može biti objektivna da unatoč sranjima uoči kako danas živimo strašno "bogovski", makar i u jednoj Hrvatskoj.

Podsjećaš me na nekog, na jednu djevojku s glavom u oblacima od mašte. Ne znam više gdje je ta mala.

Strašno volim maštu. Mašta nije samo mašta. Ona je sloboda koja širi vlastita ograničenja, a kojoj rijetko uspijemo da svjedočimo. Mašta je vrijedna daleko veće pažnje no šta joj većina posvećuje. No za sve postoji trenutak koji malo tko odabire. Uglavnom drugi budu odabrani trenutkom i ja o tome ne pričam. Ja pričam o slobodi da se razumije, prihvati očito i krene u ono za čime bi mogli na samrti zažaliti.

[samting]

xibalba kaže:

Generaliziraš. Evo, ja (kao i judolino) prevodim. Je li to visoko odgovoran posao? Vjerujem da ga većina ljudi ne smatra takvim. A mogu li ga raditi mehanički? Ni pod razno.

Nepotpuno sam se izrazio. Priznajem i prihvaćam rečeno.

Pola one maštovitosti, domišljatosti i nadahnuća koje bih tako rado uporabila u pisanju nečega svog potrošim na prijevode tuđih riječi. A nakon cjelodnevnog buljenja u zaslon, stizanja deadlinea i tisuću drugih svakodnevnih obveza koje imam, navečer jedva da imam vremena i snage pročitati 50-ak stranica prije spavanja, a kamoli sjesti i pisati.

xibalba, ali i ja isto tako odrađujem svojih pedeset sati tjedno i imam malo vremena da se posvetim stvarima koje me ispunjuju, idu u korist drugih, a zahtjevaju strašan trud i opet vjerojatno neće biti plaćene. Sa druge strane čak ne mogu niti da budem plaćen za ono šta sam završio jer me nitko neće zaposliti. I šta da ja sad radim? Osim svega još moram raditi ono šta "ne želim". Po čemu je tvoj trud oko npr. stvaranja štiva vrijedniji od moga truda oko stvaranja nečeg drugog? Zašto bi ja ikome spočitavao to šta daje par kuna za večernji, umjesto za nešto drugo. Mogu eventualno da svojim ponašanjem ukažem na vrijednost koju propušta, no ako ne vidiš dalje od dinama, nećeš vidjeti niti dalje od večernjaka. Mi moramo razumijeti da je tomu uzrok nerazmišljanje i potenciranje uskih pogleda te djelovati lokalno ako želimo proizvesti promjenu. Nitko ne želi gledati siromašno i svi žele biti ispunjeni. Treba razumijeti da tuđi domet je takav sa razlogom, a još više shvaćati šta je dovelo do istog. A najviše od svega razumijeti da naš domet mora biti jači ako želimo ikakvu promjenu. Pristup kojeg susrećem je jalov i zato sve ovo i pišem. Većina stvari koje se spominju su način koji ne dovodi do ničega sem ogorčenosti, diskriminacije i utjehe istomišljenicima. Nama fali kroničnog uvažavanja i pažnje koja druge približava, umjesto šta ih udaljuje i naposlijetku dijeli.

I onda za to jedno kvalitetno štivo koje si stvarao cijeli život, nauštrb mnogih drugih stvari, dobiješ... što? To da nitko neće znati za njega? Da ćeš ga morati nuditi prolaznicima po 30 kuna? Kojima će to ionako biti preskupo, jer za 19,90 kn mogu kupiti "Tajnu Stonehengea".

Vi morate shvatiti da ako ja ne želim svoj "trud" trampiti za vaš "trud" da je to moje pravo. Već sam spomenuo, napravite preraspodjelu motiva. Izuzmite materijalnu komponentu ako želite slobodu. Ako ne želite živite u ogorčenosti i raspravljajte sa nekim poput mene.

Je, da. Pisci pišu za sebe, skladatelji skladaju za sebe, slikari slikaju za sebe... Pisac si samo ako tvoja riječ dopire do drugih, skladatelj si samo ako tvoje skladbe čuje i svira i netko drugi osim tebe, slikar si samo ako tvoje slike vide i drugi ljudi i reagiraju na njih. Inače si samo obični Pero Perić koji doma piskara, svirucka i crtucka sebi za dušu.

Čovjeku treba jako malo da bi zadovoljio tjelesne potrebe. Nije bitno šta si, već šta stvaraš.

Emericzy kaže:

Lako moguće. Pritom, oprosti što sam te prekrstio u damu. Mora da sam te pobrkao s nekom damom s kojom se prepirem na nekom drugom topicu.

Smijem li onda saznati što si zapravo mislio sa sintagmom "prijateljstvo sa sobom i svijetom"?

Dama ili nešto drugo, manje važno. Prihvaćeno.

Mislio sam upravo ono šta sam već spomenuo. Na izvor iz kojeg proizlaze svi motivi sa kojima se možemo susresti uopće. Kada kažem prijateljstvo mislim i na pomirenost i na znanje kao dvije nerazdvojne komponente. Vlastiti uvidi mi ukazuju da kvalitet našeg života nedvojbeno i isključivo ovisi o stupnju poznavanja rečenoga.

[xibalba]

samting kaže:

Po čemu je tvoj trud oko npr. stvaranja štiva vrijedniji od moga truda oko stvaranja nečeg drugog?

A gdje sam rekla da jest?

Vi morate shvatiti da ako ja ne želim svoj "trud" trampiti za vaš "trud" da je to moje pravo. Već sam spomenuo, napravite preraspodjelu motiva. Izuzmite materijalnu komponentu ako želite slobodu. Ako ne želite živite u ogorčenosti i raspravljajte sa nekim poput mene.

Oprosti, ali većina napisanoga (ne samo ovo citirano) zvuči mi vrlo "new age"; slično sam razmišljanje čula mnogo puta od nedavno prosvijetljenih poznanika, dok su još jahali na prvim, snažnim valovima onoga "svi smo mi jedno i ništa nam ne treba, sve nam je dano".

O čemu ti govoriš kad kažeš "izuzmite materijalnu komponentu"?

"Materijalna komponenta" za mene znači da čovjek bude plaćen za svoj rad. Ni od koga ne očekujem da radi besplatno. Pa čak ni od "prosvjetitelja".

Zašto bi upravo one stvari koje čovjeku šire obzore, koje ga uzdižu, hrane mu um i omogućavaju mu - između ostaloga - i duhovni rast trebale biti lišene "materijalne komponente"? Nije li takvo razmišljanje već samo po sebi jedan od razloga zašto nam društvo jest ovakvo?

Čovjeku treba jako malo da bi zadovoljio tjelesne potrebe. Nije bitno šta si, već šta stvaraš.

Sipaš prazne, izlizane fraze.

Ne znam za druge, ali meni treba prilično da zadovoljim osnovne tjelesne potrebe. Treba mi krov nad glavom (koji košta), treba mi hrana (koja košta), treba mi voda za piće i pranje (koja košta), treba mi struja (koja košta), treba mi grijanje (koje košta) treba mi odjeća i obuća (koje koštaju). Sve to treba mi i za dijete koje uzdržavam.

Vjerujem da isto to treba i piscima. Pa bi bilo lijepo da svojim stvaranjem mogu zaraditi barem toliko da pokriju te osnovne potrebe.

Neshvatljivo mi je mišljenje da za umjetnost treba patiti, žrtvovati se, gladovati, ginuti. Stvarati za opće dobro, pritom zanemarujući vlastite osnovne potrebe.
Bollocks.
Pardon my French.

[Emericzy]

xibalba kaže:

Oprosti, ali većina napisanoga (ne samo ovo citirano) zvuči mi vrlo "new age"

Sipaš prazne, izlizane fraze.

Bollocks.

Nažalost, moram se složiti.

[mimma7]

isplaćuje li se piscima 'zampovska' naknada po posuđenom primjerku knjige?

[zgdust]

Ne.

[Dominicus]

mimma7 kaže:

isplaćuje li se piscima 'zampovska' naknada po posuđenom primjerku knjige?

Ne. Bilo je inicijativa u tom smjeru (jednako kao i u smjeru isplaćivanja odgovarajuće naknade književnim prevodiocima), ali zasad ništa od realizacije.

[haralampije]

samting kaže:

Nemojte mi zamjeriti no ovo mi zvuči kao da slušam kojekakvog vjerskog fanatika kojemu je mozak toliko ispran da svaki pokušaj da se ponudi valjan argument završi repetiranjem istih riječi bez pokušaja da se uniđe dublje u tematiku.

Pribojavala sam se da ćeš si taj dio mog posta ovako nekako protumačiti.

Što je fanatično u tome da se cijeni, poštuje i voli svoje? Nije li to preduvjet da cijeni, poštuje, pa i zavoli tuđe?

Cijenim sve šta ste napisali i trud da mi se približe neke stvari no ovo gore napisano je prosto smiješno. Smiješno je zato šta je otužno pročitati da se čezne za djelima domaćih autora, a ona strana su nužno manje vrijedna! To je čista diskriminacija

.

Pročitaj još jednom moj post i molim te, citiraj gdje sam napisala da su strana djela manje vrijedna.

Nešto takvo nikad nisam ni pomislila, a kamo li napisala i zaista mi nije jasno na osnovu čega si došao do takvog zaključka.

Zapitam se kako možemo toliko da branimo pogrešno i ne razumijemo motive svojih postupaka.

Je li pogrešno zalagati se da onaj tko nešto stvara bude za to primjereno plaćen?

Ja motive svojih postupaka jako dobro razumijem, a razumijem i pisce koji nakon dva romana koji su požnjeli uspjeh, nemaju volje pisati treći.

Nisam sigurna da se ti razumiješ ono čime nas tu pokušavaš hraniti.

Eto, sve je jasno. Pišite onda Tajnu i Golu istinu ako želite pare i živjeti od pisanja.

Trenutna socijalna situacija je takva da je najlakše prodavati instant filozofiju koja svakome garantira sreću ako zaviri u sebe i nađe ljubavi za sve, senzacionalizam i prljavi veš poznatih i slavnih.

Ne znam koliko je Nives Ivanković dobila za svoju knjigu, ali činjenica je da ona taj novac, koliki god on bio, nije dobila za svoje pisanje već za svoju životnu priču, svoj prljavi veš. I unaprijed se znalo da će se to prodavati.

To je roba koju ne želim kupiti ni za dvadeset kuna. Svakome dajem šansu, pa sam je dala i njoj; nikad se ne zna u kome se skriva dubina, a možda žena i ima šlifa za pisanje; u prva tri poglavlja nisam pronašla ni slutnju neke dubine, a stil pisanja je na razini piskaranja koje ne bi prošlo ni u Glorijinom ljubiću.

Mislim ja shvaćam ogorčenost i dijelim ju, vjerovali to ili ne.

Nisam ogorčena, samo sam realna.

vi jednostavno ne shvaćate da vas ne može nitko financirati ako za istim nema interesa.

Koliki je interes za hrvatski film? Koliko je hrvatskih filmova punilo kino dvorane i blagajne? Koliko ih je namirilo troškove snimanja i distribucije?

Gledano s materijalne strane, hrvatski film je veliki gubitaš. Na spomen domaćeg filma većina ljudi zakoluta očima, nema šanse da to idu gledati u kino. Treba li zbog toga ministarstvo kulture prestati financirati filmsku produkciju?

Oni koji se baš žele time baviti, neka to rade u slobodno vrijeme, iz ljubavi, a kako im ipak treba nešto novaca za osnovne životne potrebe, neka se prime sapunica, to se prodaje, to narod ište, a kako neće iskati kad se vrte na svim kanalima od jutra do ponoći, pa se čak i djeca inficiraju njima.

No valjda to i jest svrha, zatupiti što više narod sapunicama i Golim istinama da se lakše njime vlada, da što manje misli, ne postavlja pitanja i popuši sve što na televiziji kažu u udarnom terminu.

Ja bih prvi ukinuo profesionalni sport ili ga strogo ograničio, a sva sredstva sponzora uložio u to da se omoguće dostojni uvjeti za život onima koji mu ne svjedoče. No ja to ne mogu, kao ni šta ne mogu natjerati ljude da čitaju nešto šta ih čini boljima umjesto šta im je najveći domet kupiti 24 sata i sportske novosti. To se treba razumijeti, i vapaj koji vi odašiljete je vapaj za čovjekom u prvom redu. Čovjekom koji razmišlja i teži dobrome.

Nisu svi sportaši plaćeni kao nogometaši i jako je puno sportova od kojih se nećeš obogatiti, čak ni ako na Olimpijadi osvojiš medalju.
Ono o ćemu ti govoriš, dovelo bi do toga da se sportom i umjetnošću mogu baviti samo bogataši.

Sponzori ne daju sretstva zato jer žele činiti dobra djela, već zato da njihov logo bude na dresu sportaša i da ga ti vidiš na svom televizoru. Oni plaćaju reklamu.

Morate razumijeti da ako nitko ne želi čitati vašu knjigu i kupiti je da nemate pravo tražiti novac i nametati osjećaje krivnje. Možete ukazati na ispravnost, mudrost i kvalitetniji pogled no to je sve. Koliko god pristup i usmjeravanje tuđih sredstava bilo površno vi morate poštivati tuđu volju ako vas ne ugrožava direktno.

S ovakvim razmišljanjem mogle bi se odmah ukinuti sve kulturne djelatnosti za koje ne postoji interes masa i koje nisu profitabilne.

Od sredstava koja se trenutno izdvajaju za kulturu, najmanji dio, gotovo mizeran, ide za književnost i pritom je u lancu svih onih koji se time namire, od izdavača do prodavača, pisac posljednja karika, njegov rad je najmanje vrijedi.

Nitko za tebe neće ići u šumu po objed ma koliko god ti lijepe pjesme mu uvečer pjevušio.

Za mene vjerojatno neće, ali ja bih Janešu jako rado otišla po ručak u šumu, pa da što prije mogu leći s njegovim trećim romanom. I ne samo njemu.

Osjećaj je loš ako si očekivao nulu više. Osjećaj je fantastičan ako nisi očekivao ništa.

Ovo sam već obrazložila, ali da utvrdimo gradivo. Prvi roman pišeš za sebe i ne očekuješ ništa, s drugim već imaš očekivanja i ako si se i s njim dokazao, bilo bi u redu s trećim očekivati nulu više i da ti se omogući u miru pišeš treći.

Glumac će u svom prvom filmu rado glumiti i bez honorara, ako ga traže za drugi film, već će očekivati honorar, a za treći će već postaviti cijenu ispod koje ne ide. Film će možda propasti ali on će za mjesec dva snimanja zaraditi koliko i renomirani pisac za knjigu koju je pisao godinu dana.

Je li ti sad malo jasnije?

Ako nije, e bome neću još i crtati.

Strašno volim maštu. Mašta nije samo mašta. Ona je sloboda koja širi vlastita ograničenja, a kojoj rijetko uspijemo da svjedočimo. Mašta je vrijedna daleko veće pažnje no šta joj većina posvećuje. No za sve postoji trenutak koji malo tko odabire. Uglavnom drugi budu odabrani trenutkom i ja o tome ne pričam. Ja pričam o slobodi da se razumije, prihvati očito i krene u ono za čime bi mogli na samrti zažaliti.

Sve je to divno i krasno, ali ne zavaravajmo se, u svijetu u kojom se sve plaća i u kojem je vrijeme novac, slobodu možeš imati samo ako ti je egzistencija osigurana i moraš brinuti kako namaknuti novac za osnovne životne potrebe. Tad možeš pustiti mašti na volju i što je najvažnije, izraziti je.

[Emericzy]

haralampije kaže:

Sve je to divno i krasno, ali ne zavaravajmo se, u svijetu u kojom se sve plaća i u kojem je vrijeme novac, slobodu možeš imati samo ako ti je egzistencija osigurana i moraš brinuti kako namaknuti novac za osnovne životne potrebe. Tad možeš pustiti mašti na volju i što je najvažnije, izraziti je.

Upravo tako. Novac je danas sloboda.

[judolino]

Gledaj, samting iliti nešto, to što si frustrirana jer ne možeš napisati nešto suvislo zacijelo te progoni.
I neka te progoni.
Najveći ti je književni domet trolanje na ovoj temi.
Zašto ne odeš na neku temu u o nogometu? Podjednako si kompetentna, zašto zajebavaš ljude baš ovdje?
Misliš li da je to nekakav nevjerojatan i božanstven osjećaj kad si umjetnik?
Evo, da ti kažem - nije. Ali izuzetan je osjećaj da si napravio nešto po svome, osobeno, jedinstveno i neponovljivo, a da i drugi to uvažavaju.
Umjetnik nije bog; možda može nekoga ili nešto približiti božanskom statusu, ali sebe ne. I to nije nešto zašto bi čovjek zaražen virusom umjetnosti trebao patiti.
Joj, da vidiš kakvu sam sušilicu za gljive napravio! Čista primijenjena umjetnost.

[Nemruth Dagi]

Emericzy kaže:

Upravo tako. Novac je danas sloboda.

Novac, odnosno njegovo trošenje je uvijek bio pokazatelj nečije slobode. Osim u slučaju da trošiš tuđi novac a što će itekako odraziti na tvoju slobodu

[judolino]

Emericzy kaže:

Upravo tako. Novac je danas sloboda.

Kako za koga. Ako možeš proizvesti nešto što bi u suprotnom morao platiti novcem, to nešto što si proizveo daleko je vrednije i samim time narušava božanstenost novca.
Novac je goli kurac. Naravno, ako ga se shvati tek posrednikom između onog što nam treba i onoga što si možemo priuštiti.

Novac je jednostavno precijenjen, zato i jesmo svi skupa u kurcu.


Na kraju krajeva, love će biti uvijek, a hoće li biti nas?

Nema puno ljudi koji su u stanju ukrotiti novac tako da im bude sluga, a ne gospodar. Najjači demon svih vremena (oprosti, Pazuzu).

[Emericzy]

judolino kaže:

Nema puno ljudi koji su u stanju ukrotiti novac tako da im bude sluga, a ne gospodar.

Ali tako je sa svim moćnim stvarima. Nije u tome novac izuzetak. Kod njega se to najlakše vidi, jer je on destilat i koncentrat moći, ali isto to pravilo važi za sve u čemu se krije neka moć i neka važnost.

Kad kažem da je novac sloboda mislim na to da te novac najlakše i najjednostavnije oslobađa gluposti na koje traćiš život kad novca nemaš.

[judolino]

Emericzy kaže:

Kad kažem da je novac sloboda mislim na to da te novac najlakše i najjednostavnije oslobađa gluposti na koje traćiš život kad novca nemaš.

Točno, ali samo ako znaš gospodariti tim novcem. A tada možeš uvidjeti da ti zapravo i ne treba toliko love koliko si mislio da ti treba.

Ali da ti lova treba - treba.

Jebiga, baš sam dobio novi prijevod, neku limunadu o francuskoj aristokraciji, za popizdit. Međutim, to sranje će mi donijeti 20 somova za dva mjeseca teškog rada. A da za dva mjeseca napišem neki romančić ili zbirku priča, ne bih zaradio ni za pljuge, pa taman da sam Ante Tomić.
Sic transit gloria mundi.

[carver]

Sjajna diskusija. Evo, ulećem nepozvan.

Jako su se svidjele judolinove slike o prijateljima koji se ljute kad im ne pokloniš svoju knjigu i o tome da ako ne možeš napisati knjigu u 6 mjeseci full time posla nisi pisac. Slažem se totalno.

Ja pišem, dosad ozbiljnije neobjavljivan, i sad sam spreman uložiti puno u to da dovršim što pišem. Mjesece rada, naravno u fušu, i još koji za dovršiti sve. I pun sam ambicija, želje i planova. I nisam budala, znam da se tu ne zarađuje, ali isto me nekako kao kopka... ma, sa mnom će biti drukčije. Uspjeti ću zgrnuti koju kunu od toga, makar znam da nitko nije.

Naravno, ne pišem zbog novaca. Ali novac je tu potvrda mog truda. Kažem li prijatelju da sam šest mjeseci lupao drugu smjenu pišući knjigu i da zato nisam dobio ni kune (ili još gore 4000 kuna) - bit će me sram stajati pred njim.
Novac nije mjerilo svijeta, ali svjedno si budala kad ga ne dobijaš.

Anyway, za prvu knjigu nije problem. Bulić je rekao da prvu ionako svatko mora napisati, pa se ne brinem. Ja svoju hoću. Pa ćemo onda vidjeti dalje.

[Emericzy]

judolino kaže:

Međutim, to sranje će mi donijeti 20 somova za dva mjeseca teškog rada.

Jebote, blago tebi. Očekujem rundu pive u Galeriji. Reci kad. Bit ću tamo. Drugu rundu plaćam ja, ali onda više nemam love.

[xibalba]

judolino kaže:

Jebiga, baš sam dobio novi prijevod, neku limunadu o francuskoj aristokraciji, za popizdit. Međutim, to sranje će mi donijeti 20 somova za dva mjeseca teškog rada.

Nadam se da knjiga nema 500 kartica nego da radiš za nekoga tko te dobro plaća.

[judolino]

xibalba kaže:

Nadam se da knjiga nema 500 kartica nego da radiš za nekoga tko te dobro plaća.

Nažalost, ima.
Al nema veze, kad bude gotova, možeš se pridružiti Emu i meni na cugi...

[xibalba]

Aha! Nisam li rekla da je bilokalnost seksi? Odmah me zoveš na cugu.

Sad ću dobiti karton za OT, ali baš me briga. :hihi: