Emocije i racionalnost

[Sigmund]

mirandola kaže:

Klasika. Rekao bih da si u pravu. Ajde neka ne budu emocije, neka bude volja. Klasičan veliki problem. Drugim riječima prekoračenje granica volje u umovanje. Kako to jedan hegelovac vidi? Iako nedopustivo, um se sklon varati. I što me još zanima: budući da ono logičko nije inficirano (ili ne treba biti inficirano) raznim derivatima cjelovitog čovjeka (kao npr. volja), odakle uopće ideja za vlastitim napredovanjem (tj. vlastite manjkavosti)? Kako opravdati ideju "entis perfectioris"?

Opravdava se moralnim zakonom. Ili još bolje: opravdava se samom sobom. Drugim riječima, logična je. Na pitanje "odakle nešto?" može se adekvatno odgovoriti samo tako da se pokaže imanentna nužnost toga nečega. Zato sam i spomenuo da je bit pitanja koje je Gaša postavio upravo moralna autonomija. Taj stav, dakako, odbacuje moralni utilitarizam, a time odbacuje i ideju da sreća, a to znači emocije, želje, itd. mogu odrediti što je moralno ispravno. Ovu "revoluciju radikalne slobode" kako to naziva Charles Taylor, izveo je Kant. Zapravo, prema Tayloru, afirmacija radikalno slobodne moralne subjektivnosti bila je glavna motivacija Kantove filozofije. Moralnost mora biti potpuno odvojena od emocija - od želja, sreće, itd. Zato je ono što kolega Sizif govori potpuno pogrešno. Moralni imperativ je kategorički imperativ, što znači da nas on bezuvjetno obavezuje. Svi objekti naše sreće su kontingentni, pa niti jedan od njih ne može biti temelj takve bezuvjetne obaveze. Takav temelj može se naći samo u onome što nas veže zbog onoga što jesmo - a mi jesmo racionalna volja - i ni u čemu drugome.
Zato Hegel kaže da smo slobodni onda kad odlučujemo racionalno, to jest u skladu s univerzalnim vrijednostima. Ako sam determiniran formalnim zakonom koji me veže jednostavno kao racionalnu volju, onda ja na taj način proglašavam svoju neovisnost od svih prirodnih stvari i motiva, kao i od prirodnog kauzaliteta koji njima upravlja. Moralni subjekt ne samo da mora djelovati ispravno, nego i iz ispravnih motiva, a ispravni motiv može biti jedino poštovanje moralnog zakona kojeg on sam sebi daje kao racionalna volja.
E sad, ono što je Hegel tu unio, to je uvid da je kantovska samodeterminacija nepotpuna. Jer ona nužno teži tome da prevlada vlastite granice i da iz samodeterminirajućeg subjekta postane sve-determinirajuća. Ona se ne može zadovoljiti ograničenjima unutarnje, duhovne slobode, nego teži tome da obuhvati i prirodu, da postane totalna, apsolutna. Iz toga se rađa apsolutni idealizam. Jer, inače, radikalna sloboda se čini moguća samo uz cijenu radikalnog rascjepa između subjekta i prirode, razuma i osjećaja, itd. - kartezijansko nasljeđe. U okviru romantizma je takav rascjep bio nepodnošljiv (isto kao i Kantov rascjep na pojavu i na stvar-po-sebi). Zato su, kako kaže Taylor, Schleiermacher i Schelling pokušavali ujediniti Kanta i Spinozu, a Schlegel Goethea i Fichtea. Drugi pristup bio je historično gledanje na stvari. Ako se želi spasiti aspiracija prema radikalnoj autonomiji, onda ideja čovjeka kao mikrokozma mora dosljedno evoluirati u ideju da samosvijest ne samo da reflektira red u prirodi, nego ju i upotpunjuje ili usavršava, ili predstavlja "closure" prirode. Ukratko, nužna je sinteza subjekta i objekta, jer je nužno postulirati njihovo zajedničko ontološko polje. To je zapravo aksiomatski; to je bilo očito i starim Grcima i indijcima, itd. Ukratko, iz tog plodnog tla - prelaska u modernost, sukoba prosvjetiteljskog redukcionizma i disenchantmenta s romantizmom, njihovog razmatranja Kantovog transcendentalnog argumenta, a sve to u okruženju što stvarne, što simboličke emancipacije francuske revolucije i napoleonskih ratova - izrastao je Hegel koji je obavio konačnu sintezu.

[Orah]

Gaša kaže:

U kojoj je mjeri "logičko/racionalno" razmišljanje uvjetovano emocijama? Je li ta vrsta umne djelatnosti ustvari samo racionalizacija emocija koje joj prethode? Što mislite o tome?

Mislim da nije uvjetovano a osjećam da je.

[Jednostavko]

- Sizif - kaže:

Odnosno, ako dovoljno duboko zagrebeš, ne možeš naći ni jedan motiv koji ne pripada sferi iracionalnog (osjećajima, volji, želji, nagonu...).

Kako ne možeš? U čemu bi se onda sastojala sloboda, ako je naše djelovanje određeno "sferom iracionalnog"? Upravo razum omogućava da spoznamo univerzalne vrijednosti i da u skladu s njima djelujemo, a ne u skladu s iracionalnim porivima. To naravno ne znači da smo bezosjećajni onda kad mislimo i odlučujemo.

[mirandola]

Sigmund kaže:

Opravdava se moralnim zakonom. Ili još bolje: opravdava se samom sobom. Drugim riječima, logična je. Na pitanje "odakle nešto?" može se adekvatno odgovoriti samo tako da se pokaže imanentna nužnost toga nečega. Zato sam i spomenuo da je bit pitanja koje je Gaša postavio upravo moralna autonomija. Taj stav, dakako, odbacuje moralni utilitarizam, a time odbacuje i ideju da sreća, a to znači emocije, želje, itd. mogu odrediti što je moralno ispravno. Ovu "revoluciju radikalne slobode" kako to naziva Charles Taylor, izveo je Kant. Zapravo, prema Tayloru, afirmacija radikalno slobodne moralne subjektivnosti bila je glavna motivacija Kantove filozofije. Moralnost mora biti potpuno odvojena od emocija - od želja, sreće, itd. Zato je ono što kolega Sizif govori potpuno pogrešno. Moralni imperativ je kategorički imperativ, što znači da nas on bezuvjetno obavezuje. Svi objekti naše sreće su kontingentni, pa niti jedan od njih ne može biti temelj takve bezuvjetne obaveze. Takav temelj može se naći samo u onome što nas veže zbog onoga što jesmo - a mi jesmo racionalna volja - i ni u čemu drugome.
Zato Hegel kaže da smo slobodni onda kad odlučujemo racionalno, to jest u skladu s univerzalnim vrijednostima. Ako sam determiniran formalnim zakonom koji me veže jednostavno kao racionalnu volju, onda ja na taj način proglašavam svoju neovisnost od svih prirodnih stvari i motiva, kao i od prirodnog kauzaliteta koji njima upravlja. Moralni subjekt ne samo da mora djelovati ispravno, nego i iz ispravnih motiva, a ispravni motiv može biti jedino poštovanje moralnog zakona kojeg on sam sebi daje kao racionalna volja.
E sad, ono što je Hegel tu unio, to je uvid da je kantovska samodeterminacija nepotpuna. Jer ona nužno teži tome da prevlada vlastite granice i da iz samodeterminirajućeg subjekta postane sve-determinirajuća. Ona se ne može zadovoljiti ograničenjima unutarnje, duhovne slobode, nego teži tome da obuhvati i prirodu, da postane totalna, apsolutna. Iz toga se rađa apsolutni idealizam. Jer, inače, radikalna sloboda se čini moguća samo uz cijenu radikalnog rascjepa između subjekta i prirode, razuma i osjećaja, itd. - kartezijansko nasljeđe. U okviru romantizma je takav rascjep bio nepodnošljiv (isto kao i Kantov rascjep na pojavu i na stvar-po-sebi). Zato su, kako kaže Taylor, Schleiermacher i Schelling pokušavali ujediniti Kanta i Spinozu, a Schlegel Goethea i Fichtea. Drugi pristup bio je historično gledanje na stvari. Ako se želi spasiti aspiracija prema radikalnoj autonomiji, onda ideja čovjeka kao mikrokozma mora dosljedno evoluirati u ideju da samosvijest ne samo da reflektira red u prirodi, nego ju i upotpunjuje ili usavršava, ili predstavlja "closure" prirode. Ukratko, nužna je sinteza subjekta i objekta, jer je nužno postulirati njihovo zajedničko ontološko polje. To je zapravo aksiomatski; to je bilo očito i starim Grcima i indijcima, itd. Ukratko, iz tog plodnog tla - prelaska u modernost, sukoba prosvjetiteljskog redukcionizma i disenchantmenta s romantizmom, njihovog razmatranja Kantovog transcendentalnog argumenta, a sve to u okruženju što stvarne, što simboličke emancipacije francuske revolucije i napoleonskih ratova - izrastao je Hegel koji je obavio konačnu sintezu.

Da, u "Metafizici ćudoređa" Kant pojašnjava da um ne traži sreću, niti je za to osposobljen. Jedino što um zahtjeva je djelovanje pod zakonom ili autonomiju koju nužno pretpostavlja sloboda. Moralni je imperativ, po meni, užasno problematičan. Treba imati na umu čitavo Kantovo zdanje. Primjerice u Kritici religije piše o nužnoj nemoći čovjeka da ga slijedi do kraja jer je uvijek u sukobu uma i volje. Govori o tkz. "naopakom srcu". Isto tako, iz metafizičkog vidokruga, iako je moralni imperativ, kao maksimu čovjek može uzeti i čisto zlo ili puko sebe-ljublje. Odnosno, drugi vid maksime, maksima je kao takva jedinstvena. Zanimljivo je kako Kant tvrdi upravo suprotno: put u pakao ne može biti popločan dobrim namjerama, jer su upravo dobre namjere ono što je fundamentalno u autonomiji. Sve je ostalo nevidljivo očima.

Kada sam te pitao za "entis perfectioris" nisam mislio na moralni zakon, mislio sam na ideju transcendencije. Ako se ne varam, ona je kod Hegela samodeterminiranje, ali je to samodeterminiranje uvijek u vidu "entis perfectioris" koji ne može biti uman jer je um savršen. To sebe-viđenje kao manjkavog pa onda i u potrebi za voljnom samodeterminacijom dolazi iz volje u koju je ta ideja savršenog bića utkana. Ukoliko se čovjek rastavi na um i volju, ta je ideja iluzija - um nema ništa s njom. No ukoliko se ne rastavi, nego se čovjek promatra kao cjelovito biće - postavlja se pitanje "znanja takve ideje". Možda je mogući odgovor da je ona imanento nužna, ali u čemu ona stoji? U umu ne može biti iz samoga sebe, a opet joj um pripisuje egzistenciju kao "sutrašnje" samodeterminiranje u smjeru savršenog bića.

Nihilizam volje, sve-uništenje. Isto je pitanje, kakve veze sloboda kao racionalna volja ima s tim. "Sloboda volje" je stvar koja ne postoji. Volja svoje hoće. Volja da bi bila to što je mora htjeti samu sebe i to na apsolutan način, tek iz te apstrakcije prelazi u objektivni red gdje se ozbiljuje u objektivnom duhu. I upravo je tu smrt slobode. Samodeterminacija koja to u stvari nije.

"Zato su, kako kaže Taylor, Schleiermacher i Schelling pokušavali ujediniti Kanta i Spinozu, a Schlegel Goethea i Fichtea." Može više riječi? Ili knjiga?

[mantisa]

Ja na razum gledam kao na alat koji koristimo kad želimo doć do nekog zaključka.
A za izabrati za što ćemo ga upotrijebiti je potrebna neka emocionalna podloga.

[paklara]

mirandola kaže:

Pogledajte što se pita. Vi biste pitanjima kritizirali razum, a jedino referentno mjesto koje za to imamo je on sam. Nikakva emocija i nikakva volja. Doduše, to nije toliko jasno. Da nema volje, čovjek samoga sebe nikada ne bi kritizirao. Ljudi su umni kada su pod vlašću uma, kada nisu onda nisu umni.

Na ništa mi nisi odgovorio i ništa nisi definirao.

Um ne služi, um je svrha samome sebi.

Znači um je sam sebi svrha? Što je s mozgom, da li je i on isto sam sebi svrha?

Znači život je do ove ljudske faze evoluirao milijardama godina sve da bi nam sad mozak mogao curiti na uši od pameti?

[- Sizif -]

Jednostavko kaže:

Kako ne možeš?

Očito ne možeš... upravo zato i nisi naveo ni jedan primjer racionalnog razmišljanja iza koeg ne stoji nešto iracionalno kao pokretač, zar ne?

Naprimjer, netko će svoju sposobnost racionalnog razmišljanja upotrijebiti za čitanje i razumijevanje filozofske knjige, a netko za igranje šaha. O čemu to ovisi? O afinitetu, dakle osjećaju. Netko ne proučava filozofske knjige niti igra šah jer ima afinitet za nešto treće, a uopće ne za nešto od tog dvojeg...

Ako se ne radi o afinitetu, dakle nečemu što je uvjetovano dobrim osjećajem, onda se radi o izbjegavanju loših osjećaja. To sam objasnio kroz primjer s matematikom. I ljudi koji ju ne vole, bave se njom (u nekom obimu). Ako se ne bi bavili njom, uopće, ne bi mogli završiti ni osnovnu školu, bili bi neuspješni i to bi donijelo čitav niz loših osjećaja...

Osim toga, psihopati mogu biti iznadprosječno inteligentni i sposobni za racionalno razmišljanje. U čemu je onda problem? Oni nemaju empatije. Dakle, i opet je ključan osjećaj, a budući da je racionalno razmišljanje tek sredstvo (u službi nečeg iracionalnog; osjećaja, volje, želje, nagona...), najopasniji je upravo onaj psihopat koji je iznimno inteligentan i sposoban za racionalnu analizu i sintezu.

[mirandola]

mantisa kaže:

Ja na razum gledam kao na alat koji koristimo kad želimo doć do nekog zaključka.
A za izabrati za što ćemo ga upotrijebiti je potrebna neka emocionalna podloga.

Ovo "želimo doći" je najčešći izvor zabluda i vodi u dogmatizam. Događa se što upravo zbog nekih drugih pobuda kreiramo vlastite zaključke, koje zatim guramo iz želje u um, opravdavajući ih do krajnjih granica. Na kraju ustvrđujemo kako imamo "znanje", a zapravo se radi o apologetskoj upotrebi razuma.

Evo malo Kanta (KČU):

...Predrasuda da se može ići naprijed bez kritike čistoga uma, pravi je izvor nevjerovanja koje proturiječi moralitetu i koje je svagda i te kako dogmatično. Neka se samo uzme u obzir kultura uma pomoću sigurnog puta znanosti uopće u poredbi s njegovim neosnovanim tapkanjem i lakomislenim lutanjem bez kritike ili pa bolja upotreba vremena mladeži, koja je željna znanja i koja kraj običnoga dogmatizma dobiva tako rano i tako mnogo pobude za udobno mudrovanje o stvarima, o kojima ništa ne razumijei od kojih ona, kao i nitko drugi na svijetu, nikada ništa neće spoznati, ili ČAK POBUDU ZA TEŽENJE ZA OTKRIĆEM NOVIH MISLI I MIŠLJENJA I DA TAKO PROMAŠI DA NAUČI TEMELJITE ZNANOSTI; ali ponajviše to, ako se uzme neprocjenjiva korist, da se za sva vremena na sokratski način, naime pomoću najjasnijeg dokaza o neznanju protivnika, učini kraj svima prigovorima protiv ćudorednosti i religije... Kraj ove važne primjene na području znanosti i gubitka koji spekulativni um mora da pretrpi u svome dosadašnjem uobraženom posjedu, ipak kao i prije ostaje sve u povoljnu stanju s općom ljudskom stvari i korišću koju je svijet dosada vukao iz učenja čistoga uma."

Drugim riječima, insturmentaliziranje uma da bi se postiglo što se "unaprijed", bez samoga uma misli kao ono što se zna, u ovom slučaju: da je ugoda željena svrha čovjeka: vodi do toga da se um dogmatično zavarava da njime vladaju emocije. Iz instance volje se prešlo u dogmatičnu umsku predstavku - koja tek u umu treba biti spoznata. Napravljen je nedopušteni krug, a um nam je poslužio kao apologetski motor te dogmatične predstavke.

"Iracionalno" (uvjetno rečeno) je uvijek pokretač, ali to nema nikakve veze s ispravnom upotrebom uma, tj. onim umnim. Kada se iracionalno počne ostvarivati u umskoj upotrebi koju um ne može ispratiti ulazi se u uobrazilju. Događaju se nedopušteni skokovi. Zato Kant, da bi opravdao tu "iracionalnu" težnju, a ne ju u potpunosti odbacio, postulira: Boga, slobodu, besmrtnost duše kao opravdanje moralnosti. To su stvari vrijedne postuliranja, a ne tek "emotivne sklonosti" i plitki pragmatizam - što je moguće samo kao uvjerenost, tj. vjera. I to u ovome slučaju, vjera koja ne bi trebala biti dostojna vjerovanja.

[mravac8]

Gaša kaže:

U kojoj je mjeri "logičko/racionalno" razmišljanje uvjetovano emocijama? Je li ta vrsta umne djelatnosti ustvari samo racionalizacija emocija koje joj prethode? Što mislite o tome?

Emocije su integralni dio procesa logičkog razmišljanja i donošenja odluka i u pozitivnom i u negativnom smislu.

Osobe koje su svojim životima upravljale na posve racionalan način, sve dok zbog neurološkog oštećenja nekih područja mozga nisu izgubile određene vrste emocija, izgubile su i sposobnost donošenja racionalnih odluka. Te osobe i dalje mogu koristi instrumente svoj racionalnosti i još uvijek prizivati znanje o okolnom svijetu. Njihova sposobnost da uoče logiku problema ostala je netaknuta.

Unatoč tome, mnoge njihove osobne i socijalne odluke su iracionalne i često nanose štetu i njima i drugima. Delikatni mehanizam njihovog logčikog razmišljanja više nije izložen nesvjesnom ili čak svjesnom djelovanju signala koji potječu iz neuralnih sklopova zaduženih za emocije.

Iako toga, najčešće, nismo svjesni svaki trenutak našeg budnog života (pa i sna osim onog najdubljeg) prožet je emocijama.

Emocija smo svjesni kada one nekontrolirano izbiju na površinu. Tada najčešće njima ne možemo upravljati.

Um koji pažljivo osluškuje tijelo postaje svjestan svojih emocija, um koji se potrudi može, do određene granice, upravljati emocijama.

Na žalost, takve stvari se ne uče, ni u školama ni u obiteljima.

[Jednostavko]

- Sizif - kaže:

Očito ne možeš... upravo zato i nisi naveo ni jedan primjer racionalnog razmišljanja iza koeg ne stoji nešto iracionalno kao pokretač, zar ne?

Nisi pogodio. Filozofija se bavi najopćenitijim pojmovima, pa zato nisam navodio primjere. Ali primjera ima koliko hoćeš. Evo, ja ovaj post pišem bez ikakvog iracionalnog motiva. Razlog zbog kojeg ga pišem je taj što je komunikacija nešto dobro.

Naprimjer, netko će svoju sposobnost racionalnog razmišljanja upotrijebiti za čitanje i razumijevanje filozofske knjige, a netko za igranje šaha. O čemu to ovisi? O afinitetu, dakle osjećaju. Netko ne proučava filozofske knjige niti igra šah jer ima afinitet za nešto treće, a uopće ne za nešto od tog dvojeg...

Afiniteti sami po sebi nisu ni racionalni ni iracionalni, nego ovise o sadržaju. Ako imam sklonost prema nečemu što ima univerzalnu vrijednost, onda je ta moja sklonost racionalna, u protivnom nije. Bez obzira što mogu imati npr. sklonost da lažem, to ne znači da ću tako i postupati. Zašto neću? Pa zato što je povjerenje nešto dobro, a kad bi svi lagali onda bi nestalo povjerenja među ljudima. Dakle, moj razlog je racionalan i mogu se rukovoditi njime bez obzira na sklonost.

Ako se ne radi o afinitetu, dakle nečemu što je uvjetovano dobrim osjećajem, onda se radi o izbjegavanju loših osjećaja.

Ako je sve drugo jednako, onda je svakako racionalno izbjegavati loše osjećaje.

Osim toga, psihopati mogu biti iznadprosječno inteligentni i sposobni za racionalno razmišljanje. U čemu je onda problem? Oni nemaju empatije. Dakle, i opet je ključan osjećaj, a budući da je racionalno razmišljanje tek sredstvo (u službi nečeg iracionalnog; osjećaja, volje, želje, nagona...), najopasniji je upravo onaj psihopat koji je iznimno inteligentan i sposoban za racionalnu analizu i sintezu.

Potpuno pogrešan zaključak. Inteligencija i sposobnost analize i sinteze nisu uopće mjerilo nečije razboritosti. Psihopat ne razmišlja racionalno, upravo zato što svoj razum ne koristi kritički nego dogmatski, koristi ga samo kao instrument svoje sebičnosti.

[- Sizif -]

Jednostavko kaže:

Nisi pogodio. Filozofija se bavi najopćenitijim pojmovima, pa zato nisam navodio primjere. Ali primjera ima koliko hoćeš. Evo, ja ovaj post pišem bez ikakvog iracionalnog motiva. Razlog zbog kojeg ga pišem je taj što je komunikacija nešto dobro.

Samozavaravaš se. Taj tvoj navodni "razlog" ne ovisi o vremenu, a zacijelo postoje trenuci kad nisi raspoložen za razgovor i kad nemaš volje. Trenutno (vidi se iz činjenice da mi odgovaraš) si za to raspoložen i imaš volje, ali ta volja i raspoloženje ne pripadaju sferi racionalnog.

Jednostavko kaže:

Afiniteti sami po sebi nisu ni racionalni ni iracionalni,

Iracionalni su jer proizlaze iz sfere osjećaja... ako ti je riječ nerazumljiva, imaš ju i u rječniku i prilično dobro je objašnjena:

Afinitet - privlačnost ili sklonost koju tko osjeća prema nekom predmetu istraživanja, poslu, umjetnosti itd. [imati/nemati afiniteta za umjetnost/prema umjetnosti] b. međusobna privlačnost dviju osoba [osjećati afinitet (za koga)]; srodnost

Jednostavko kaže:

Potpuno pogrešan zaključak. Inteligencija i sposobnost analize i sinteze nisu uopće mjerilo nečije razboritosti. Psihopat ne razmišlja racionalno, upravo zato što svoj razum ne koristi kritički nego dogmatski, koristi ga samo kao instrument svoje sebičnosti.

Psihopat nije osoba koja je prikraćena u racionalnoj sferi, nego u emocionalnoj. Upravo zbog pomanjkanja empatije psihopat svoj razum koristi drugačije od emocionalno zdrave osobe koja suosjeća s drugim ljudima.

Ti, ako si psihički zdrava osoba, suosjećaš s drugim ljudima i zato razum (sposobnost logičkog zaključivanja i sve ostalo) koristiš kao sredstvo koje ne služi samo tebi, nego i drugim ljudima. Što se tiče sposobnosti logičkog zaključivanja i svega vezanog uz racionalno tj. onog do čega se logičkim zaključivanjem može doći, neki psihopat može biti u odnosu na tebe sasvim superioran.

[Sigmund]

mirandola kaže:

Da, u "Metafizici ćudoređa" Kant pojašnjava da um ne traži sreću, niti je za to osposobljen. Jedino što um zahtjeva je djelovanje pod zakonom ili autonomiju koju nužno pretpostavlja sloboda. Moralni je imperativ, po meni, užasno problematičan. Treba imati na umu čitavo Kantovo zdanje.

Naravno da je problematičan. Formalni zakon koji daje determinirani odgovor na pitanje što bih trebao raditi, često se uspoređuje s kvadraturom kruga. Taylor kaže:
"...one has the uneasy sense that an ultimate peace between reason and inclination would be more of a loss than a gain; for what would become of freedom, if there were no more contrast? Kant never really solved this problem..."
Osim toga, ni Kant nije vjerovao da je takvo pomirenje, takvo nekakvo savršeno jedinstvo razuma i osjećaja uopće moguće, jer ono, kao stalna borba za postizanje savršenstva, ipak uvijek ostaje aproksimacija. Ali ono zbog čega je Kant bio važan filozofima koji su došli nakon njega bila je upravo spomenuta koncepcija radikalne autonomije, dakle slobode. Kantova vizija slobode bila je najčišća i beskompromisna. Romantičari su ju povezali s ekspresivističkom teorijom čovjeka. Fichte ju je imao na umu kad je postavio izbor između dva temelja filozofije - jedan je subjektivnost i sloboda, drugi je objektivnost i supstancija - te se priklonio prvom. I to je ono što sam spomenuo u prethodnom postu: da se radikalna sloboda čini mogućom samo uz cijenu radikalnog rascjepa između subjekta i prirode, razuma i osjećaja, itd. To je i razlog zašto je Hegel do dan danas ostao aktualan. U Njemačkoj takve rascjepe u ono doba nisu podnosili, jer tamo prosvjetiteljstvo nije nikad bilo u tolikoj opoziciji prema religiji, kao što je bilo u Francuskoj. Osim toga, Lessing i Kant, koji su utjecali na Hegela, kao i sam Hegel, bili su pod velikim utjecajem pijetizma.

mirandola kaže:

Kada sam te pitao za "entis perfectioris" nisam mislio na moralni zakon, mislio sam na ideju transcendencije. Ako se ne varam, ona je kod Hegela samodeterminiranje, ali je to samodeterminiranje uvijek u vidu "entis perfectioris" koji ne može biti uman jer je um savršen. To sebe-viđenje kao manjkavog pa onda i u potrebi za voljnom samodeterminacijom dolazi iz volje u koju je ta ideja savršenog bića utkana. Ukoliko se čovjek rastavi na um i volju, ta je ideja iluzija - um nema ništa s njom. No ukoliko se ne rastavi, nego se čovjek promatra kao cjelovito biće - postavlja se pitanje "znanja takve ideje". Možda je mogući odgovor da je ona imanento nužna, ali u čemu ona stoji? U umu ne može biti iz samoga sebe, a opet joj um pripisuje egzistenciju kao "sutrašnje" samodeterminiranje u smjeru savršenog bića.

Kod Hegela nema transcendencije. Sve je pojava od početka do kraja, i sve konkretno je konačno i nesavršeno. Čak i za apsolut kaže da je "najformalnija od svih kontradikcija". Drugim riječima, Hegelova spiritualnost je u potpunosti negativna. I ne radi se samo o tome da se čovjek promatra kao cjelovito biće. To je nemoguće ako se sve ne promatra kao cjelovito. Čovjek i priroda isto tako moraju biti cjelina. Ili: ako je ono najduhovnije u čovjeku njegova moralna autonomija, i ako ona nije nešto prolazno i slučajno, onda i priroda mora imati neku tendenciju prema duhovnom. Hegel kaže da priroda zapravo ima tu tendenciju i da to proizlazi iz sveukupne logike bitka. "Supstanca je subjekt". Razlika prema Kantu je ta da Kant vidi prirodu kao objekt fenomenalne svijesti, čiji je fundamentalni ontološki temelj (stvar-po-sebi) radikalno nespoznatljiv. To je gore spomenuti nepodnošljivi rascjep. S druge strane, prema njemačkoj romantičarskoj ekspresivističkoj teoriji, priroda je skup sila koje se manifestiraju u pojavama. Sve je povezano sa svime. Nema temelja, nema transcendencije. Samo pojave, koje su same po sebi "ništa", apsolutna negativnost. Kontradikcije se logično razrješavaju i zbog njih se uopće nešto i događa i evoluira. I to je ono što mi zovemo duhovnost ili subjekt. Apsolutna ideja je jedinstvo subjektivnog i objektivnog, ona je, kako lijepo kaže Carlson, ono što preostaje nakon što mišljenje (tj. "istina") i djelovanje (tj. "dobro") ukinu sami sebe. "Dobro" je ukidanje svih prepreka prema stvaranju realnosti u kojoj će se subjekt osjećati kao kod kuće. "Dobro" je uvid da apsolutna ideja kao prepreku ima jedino samu sebe.

mirandola kaže:

"Zato su, kako kaže Taylor, Schleiermacher i Schelling pokušavali ujediniti Kanta i Spinozu, a Schlegel Goethea i Fichtea." Može više riječi? Ili knjiga?

Charles Taylor: "Hegel"

Htio sam još nešto pojasniti ali sad moram ići. Probat ću još nešto dodati danas navečer ako stignem.

[Jednostavko]

- Sizif - kaže:

Taj tvoj navodni "razlog" ne ovisi o vremenu, a zacijelo postoje trenuci kad nisi raspoložen za razgovor i kad nemaš volje.

Ali onda kad jesam raspoložen za razgovor, tada postupam iz navedenog razloga.

Iracionalni su jer proizlaze iz sfere osjećaja... ako ti je riječ nerazumljiva, imaš ju i u rječniku i prilično dobro je objašnjena:

Afinitet - privlačnost ili sklonost koju tko osjeća prema nekom predmetu istraživanja, poslu, umjetnosti itd. [imati/nemati afiniteta za umjetnost/prema umjetnosti] b. međusobna privlačnost dviju osoba [osjećati afinitet (za koga)]; srodnost

U čovjeku nema ničega što nije prožeto mišljenjem, pojmovima, sve čega smo svjesni (osjećaji, sklonosti, želje…) o tome i mislimo. Da li je naša sklonost racionalna ili iracionalna ovisi o tome prema čemu smo skloni. Ako imamo kakvu nerazumnu sklonost, onda možemo postupati protivno toj sklonosti, a time mijenjamo sami sebe i svoje sklonosti.

[Jednostavko]

Sigmund kaže:

"Dobro" je uvid da apsolutna ideja kao prepreku ima jedino samu sebe.

Napisao si odličan post. Jedino mi je ova rečenica nejasna.

Možda je stvar u tome da bi potpuno ukidanje spomenutog "rascjepa" između čovjeka i prirode, razuma i osjećaja... jednom rječju, između svih kontradikcija, dovelo do toga da ne bi više postojala nikakva tendencija, nikakvo smisleno događanje.

[addx]

mirandola kaže:

Drugim riječima, to što je addx rekao nije istina već je samo produkt njegovih "emocionalnih ciljeva".

Zasto bi to bilo iskljucivo?



Ova tema je dosta zanimljiva meni, dosta sam pisao oko ovog pa cu za pocetak probat izvaditi neke citate. Emocije sam nerijetko nazivao "iracionalnoscu" dok s druge strane smatram da "racionalnost" moze obavljati i racunalo:

addx kaže:

Iracionalnost je u navodnicima jer se ona takvom doima iz perspektive racionalnosti.

Dakle ono kad recimo covjek zna da ce najebati ali ipak si ne moze pomoci te ide nesto napraviti "protiv svoje racionalnosti" se obicno naziva "iracionalnim".

Nije to zbilja iracionalno iz neke sire perspektive, ali u kontekstu gdje se ljudska "racionalnost" nastoji osloboditi takvih "iracionalnih teznji" koje je tjeraju da cini ono sto ne zeli - nemam bolji termin za ponuditi. Emocionalnost ili iracionalnost iliti uvjetovanost koja izvire ispod razine svjesti pa je za tu svijest 'iracionalna'.

addx kaže:

Zapravo se krenulo od tvrdnje da su nagoni i osjecaji iracionalne komponente u misljenju (mislim da je Sizif s tim krenuo prvi) - a nagoni/osjecaji su zapravo temelji "univerzalnih vrijednosti".
Drugim rijecima korijen dobrog i loseg je iracionalan, nalazi se u prozivljenom iskustvu.
Poanta je bila da racionalnost tek barata tim vrijednostima, racionalnost je matematika a iracionalnost je "zadatak s brojevima" koji ta matematika mora racionalnoscu svojom rijesiti. Logika je "postupak" rjesavanja takvog problema - recimo.
Pa tako kolega DavMla sasvim racionalno zastupa svoje iskustvo - koje je iracionalna komponenta koja vrednuje sve na ovom svijetu negativno - a racionalno onda nema sta nego baratati s tim negativnim vrijednostima - sastavljati razumljive recenice koje izrazavaju te negativne vrijednosti, obavljati postupke koji odrazavaju te negativne vrijednosti i slicno. Iz perspektive da je zivot univerzalno los - efilizam je racionalno rjesenje, nije li?

addx kaže:

To tu cijelo vrijeme objasnjavam, na temi emergencija inteligencije - da emocije "vode" proces ucenja i odlucivanja, da su isprepletene s racionalnim, da je racionalno sluga emocija, dobija zadatke od emocija sta da radi, sta da uci, o cemu da misli, bez emocija racionalno ne bi nista ni naucilo niti mislilo. Racionalno je *reaktivno* na emocije.

Misljenje je reaktivno na emocije pa tako zapravo i samosvijest u onom smislu da mislis o sebi. Samosvijest u smislu tihog svjedoka po meni postoji i u nizim sisavcima.

Racionalno misljenje opcenito postoji samo u kontradikciji koja je uvijek emotivne prirode.

Sto se tice razuma, smatram da je to drugaciji/siri pojam od racionalnosti tj. obuhvaca balans emocija i racionalnosti

addx kaže:

Moja FER filozofija bi pak to sve skupa izrazila malo drugacije. "Univerzalne vrijednosti" emergiraju iz nagona/osjecaja a pojedini ljudi, skupine, drustva su razlicito "bazdareni" u pogledu razlicitih vrijednosti.
Razumnost je razvidna iz "umjerenog bazdarenja" tj. kada su sve vrijednosti podjednako i umjereno vazne/bitne. Nerazumnost je razvidna iz prejakog bazdarenja pojedenih ili svih vrijednosti kao bitnih sto uzrokuje crno-bijelo rezoniranje tj. ne dopusta razumu sagledati sve mogucnosti (sto umanjuje percipiranu slobodu odlucivanja odnosno all-round benefit a moze dovesti i do ponavljanja stetnih obrazaca).

Mozda jos nije lose spomenuti i ovo

addx kaže:

Naravno da komputacijski proces koji je odredjen, ne moze znati do kojeg rezultata ce doci prije nego sto dodje do njega, ne moze predvidjet sam sebe u tom smislu, pa tako normalno da ne mozemo znati svoje odluke prije nego sto se izracunaju/donesu. Mi svjedocimo tom procesu i ujedno imamo osjecaj da smo taj proces. Kako rekoh, racionalni procesi su determinirani, racionalno postoji samo jedno najbolje rjesenje pa nisi kako kaze Platon slobodan ga odabrati nego *obavezan* ili si pak iracionalan - a to bi znacilo da ti je tocan racionalan rezultat poremetila neka emocija,nagon,instinkt,podsvijest tj. ta zivotinjska uvjetovanost koja cini iracionalnu komponentu ljudi. Moguce je i vise jednakovrijednih rijesenja pri cemu bi racionalnost morala koristiti iracionalnost da se odluci.

Dobar dio ovog sam skupio sa teme Razum kao bolest, dio sa slobodna volja iluzija, dio sa filozfoski zombiji...

[- Sizif -]

Jednostavko kaže:

Ali onda kad jesam raspoložen za razgovor, tada postupam iz navedenog razloga.

Kako god, taj osjećaj, to raspoloženje - preduvjet je da bi uopće i razgovarao.

Jednostavko kaže:

U čovjeku nema ničega što nije prožeto mišljenjem, pojmovima, sve čega smo svjesni (osjećaji, sklonosti, želje…) o tome i mislimo. Da li je naša sklonost racionalna ili iracionalna ovisi o tome prema čemu smo skloni. Ako imamo kakvu nerazumnu sklonost, onda možemo postupati protivno toj sklonosti, a time mijenjamo sami sebe i svoje sklonosti.

Za nekoga je gledanje nogometne utakmice 'nerazumno', za nekoga je igranje šaha 'nerazuman' gubitak vremena... no, to zapravo nema veze s pitanjem racionalnog... 'nerazumnim' ljudi često nazivaju ono što nije blisko njihovim afinitetima, tj. osjećajima... i tu se zapravo radi o uobičajeno pogrešnoj upotrebi riječi. Afinitet, sam po sebi, ne pripada sferi racionalnog.

[Jednostavko]

- Sizif - kaže:

Kako god, taj osjećaj, to raspoloženje - preduvjet je da bi uopće i razgovarao.

Ponekad je nebitno kada ćemo nešto učiniti, ali ako iz nekog razloga mislim da ti trebam odgovoriti danas, onda ću to učiniti čak i ako nisam naročito raspoložen.

Za nekoga je gledanje nogometne utakmice 'nerazumno', za nekoga je igranje šaha 'nerazuman' gubitak vremena... no, to zapravo nema veze s pitanjem racionalnog... 'nerazumnim' ljudi često nazivaju ono što nije blisko njihovim afinitetima, tj. osjećajima... i tu se zapravo radi o uobičajeno pogrešnoj upotrebi riječi.

Nije bitno što je "za nekoga" razumno, nego je, kao i kod svake druge spoznaje, bitno ono što je istina. Već sam ranije spomenuo da je racionalno ono što je u skladu s univerzalnim vrijednostima. Čak sam i konkretno spomenuo dvije takve univerzalne vrijednosti - komunikaciju i povjerenje.

Afinitet, sam po sebi, ne pripada sferi racionalnog.

Naravno.

[- Sizif -]

Jednostavko kaže:

Ponekad je nebitno kada ćemo nešto učiniti, ali ako iz nekog razloga mislim da ti trebam odgovoriti danas, onda ću to učiniti čak i ako nisam naročito raspoložen.

U korijenu tog 'nekog razloga' opet ćeš naći nešto što ne pripada striktno sferi racionalnog, nego pripada sferi iracionalnog (osjećaji, želje, volja, nagon...)

Jednostavko kaže:

Nije bitno što je "za nekoga" razumno, nego je, kao i kod svake druge spoznaje, bitno ono što je istina. Već sam ranije spomenuo da je racionalno ono što je u skladu s univerzalnim vrijednostima. Čak sam i konkretno spomenuo dvije takve univerzalne vrijednosti - komunikaciju i povjerenje.

Ne, ovdje razlučujemo ono što pripada sferi racionalnog od onog što u svojoj suštini ne pripada (osjećaji, želje, volja, nagoni...).

'Univerzalne vrijednosti' postoje u okviru dogmatskih vjerovanja, tj. postoji vjera u njihovo postojanja, a to nije isto... i za ovaj kontekst, to je potpuno beskoristan izraz.

[mravac8]

- Sizif - kaže:

U korijenu tog 'nekog razloga' opet ćeš naći nešto što ne pripada striktno sferi racionalnog, nego pripada sferi iracionalnog (osjećaji, želje, volja, nagon...)

Mislim da je pogrešno izjednačavati iracionalno i emocionalno. To nije isto.

Shodno tome možemo suprotstaviti racionalno - iracionalno, to jesu suprotnosti, ali ne treba suprotstavljati racionalno - emocionalno, to nisu suprotnosti.

Ako se iracionalno izjednači sa emocionalnim ispada sa su sve emocionalne odluke iracionalne, a samo hladno promišljanje čistog mozga bi, valjda, bilo suprotno odnosno racionalno.

Recimo to ovako - racionalne odluke mogu itekako biti iracionalne a emocionalne odluke mogu itekako biti racionalne.

[- Sizif -]

mravac8 kaže:

Mislim da je pogrešno izjednačavati iracionalno i emocionalno. To nije isto.

Iracionalno je sve ono što ne pripada sferi racionalnog. Ne postoji bolji izraz,
a osjećaji ne pripadaju sferi racionalnog, kao ni volja, želje, nagoni...

mravac8 kaže:

Recimo to ovako - racionalne odluke mogu itekako biti iracionalne a emocionalne odluke mogu itekako biti racionalne.

Ne, prvi dio rečenice je oksimoron, a drugi loše adresiran, naročito gledano kroz kontekst ove teme u kojoj se razlučuje ono što je striktno racionalno od onog što nije (osjećaji i ostalo...).