Depersonalizacija i derealizacija

[Free like a wind]

Bosanac80 kaže:

Ja zivim vec 15 godina sa tim problemom i skoro sam mu eto otkrio ime, nekako lakse kad vidis da nisi sam u tome, na pocetku je bilo vrlo gadno, ne znam sta me snaslo i onda samo razmisljanje, ne mogu normalno da funkcionisem,gledam sebe kao da nisam to ja, narocito kad odem u neku guzvu gdje ima dosta ljudi kao npr u autobusu ili slicno, jednostavno bojim se da cu se onesvjestiti medju tom masom i onda se preznojim, srce mi kuca jako i strah me veliki uhvati. Posebno je neugodan dozivljaj kad navece trebam ici da spavam, onda se nalazim u nekoj dalekoj dimenziji koja se ne moze opisati, to je pravo mucenje, a u svemu tome ja nisam isao doktoru tako da sam sebi umislio da mozda imam tumor mozga i jos vise me ta sugestija mucila. Uglavnom nakon nekih 3 godine me malo popustilo to stanje ali nije skroz. Poslije toga sam imao drugi problem a to su socijalne fobije ,tada sam otisao kod psihijatra i uspostavio mi je dijagnozu F40.1, nisam mu nikada rekao za problem sa depersonalizacijom jer me u to vrijeme bilo popustilo, radi tih fobija sam dvije godine trosio SEROXAT, i prestao sam ga piti sam od sebe i nisam vise isao kod doktora. Eh sad u zadnje vrijeme su mi se ponovno pojavile epizode depersonalizacije i derealizacije,mada nikad nisu skroz ni prestale,jednostavno sam se pomirio da moram zivjeti sa tim problemom mada nije lahko, jer svaki dan imam strah kad me to uhvati da cu umrijeti ili se onesvjestiti.

Ja mislim da se oboljeli ne bi trebao miriti sa poremećajem, nije ljudski život zapisan u zvijezdama i mi itekako možemo utjecati na svoju sudbinu. U ovome kontekstu mislim na traženje rješenja na više strana, i u sebi i u okolini. Komunikacija, aktivnosti, pravilno informiranje o problemu i suradnja s doktorima puno znači.

[felicity4]

Grozan osjecaj.Oni koji to prolaze znaju kako je to.Meni je kao da sam u nekom horor filmu znalo biti.I nije mi jasno kako to drugi nisu osjetili.(mislim,oni koji su tada u blizini mene).Kao da mi se cijela stvarnost izokrece,ali unutar mene.Strasno.Skuzila sam da je meni tada najbolje opustiti se.Pa prije prodje.Ali bit ce bolje.Drago mi je kad vidim da ima jos takvih(nemojte me krivo shvatiti),ali nekako znati da nisi sam u cijeloj toj prici velika je stvar,zapravo.Mozemo se jedni drugih sjetiti u tom trenutku,mozda prije prodje.

[optimista3]

felicity4 kaže:

Grozan osjecaj.Oni koji to prolaze znaju kako je to.Meni je kao da sam u nekom horor filmu znalo biti.I nije mi jasno kako to drugi nisu osjetili.(mislim,oni koji su tada u blizini mene).Kao da mi se cijela stvarnost izokrece,ali unutar mene.Strasno.Skuzila sam da je meni tada najbolje opustiti se.Pa prije prodje.Ali bit ce bolje.Drago mi je kad vidim da ima jos takvih(nemojte me krivo shvatiti),ali nekako znati da nisi sam u cijeloj toj prici velika je stvar,zapravo.Mozemo se jedni drugih sjetiti u tom trenutku,mozda prije prodje.

E bas horor film, uzasno nesto, pokusaj se fokusirati na bilo sta drugo proci ce, meni recimo to pomaze, samo nesto radi da ne mislis o tome i ici ce vjeruj mi

[lotus flower]

ima netko da mu derealizacija nije zastrasujuca?

nisam isla psihijatru i nemam dijagnozu, ali ono sto dozivljavam cini mi se da spada u ovu kategoriju. osjecaj kao da sam usla u neki drugi svijet, nekako sam svjesnija detalja, svjesna sam granica svoga tijela, kao kada recimo u fimovima nakon ubojstva onako ostane ocrtane crte tijela na podu, tako osjecam da mi je tijelo isrctano u stvarnosti. nemam nikakvih vizualnih anomalija, osim sto su mozda boje jace. osjecam da nemam straha, osjecam ogromnu povezanost sa svemirom, kao da izgubim "ja" ili ego, samo se divim svemu oko sebe. u tom trenutku, da se netko recimo zaleti u mene, ne bi mi uopce smetalo nego bi bila sretna sto sam dozivjela taj zivot koji vidim oko sebe. sretna i zahvalna sto mogu to dozivjeti. uzbudjena sto sam bila u dodiru sa tim zivotom koji gledam. ovo je vecinom izazvano prirodom, suncem, vjetrom ili nekom glazbom. auto, sunce, brzina. stvarnost se cini kao da je film. recimo u filmovima, u nekoj napetoj ili emocionalnoj sceni glazba je prati cijelo vrijeme, polako se dize i dize dok ne dodje do vrhunca, eksplozije koja mi dize adrenalin, cini me uzbudjenom - takav osjecaj imam i u tim trenucima i takodjer se osjecam kao da dozivljavam film. na kraju prestanem vibrirati, vratim se u "normalan" svijet jer znam da je vrijeme da napustim svijet maste i emocije se smire. ali ta euforija.. manjak straha, ljutnje, svih prizemnih emocija osim euforije i divljenja svijetu je OPOJAN.

takodjer vrlo odgovaram profilu osobe sa borderlineom.

u biti se cijeli zivot osjecam usamljeno i kao da ne pripadam medju ljude kakve znam. zato ovo pisem, u nadi da cu upoznati nekog poput sebe.
nekoga tko zeli sjesti u auto, voziti za suncem i gorjeti.

[ouroborros]

lotus flower kaže:

ima netko da mu derealizacija nije zastrasujuca?
(...)

Naravno! Ja se opcenito usudjujem tvrditi da su ekstremni strah i taj ekstremni dozivljaj ljepote dvije strane iste medalje. Dva kuta gledanja na istu nepojmljivu bizarnost svijeta oko nas i u nama. Dvije moguce reakcije na stanje u kojem se nadjemo kada nam spontano oslabe (i na trenutke gotovo nestanu) psiholoski i intelektualni kalupi i socijalne konvencije kroz koje smo naucili dozivljavati stvarnost.

Neki ce reci da tvoj post ne spada ovdje, ali meni je drago da si ovo napisala jer bas lijepo oslikava jednu malo drugaciju vrstu mentalnog odmaka od uobicajene percepcije stvarnosti. Ne manje derealiziran i depersonaliziran od odmaka ostalih forumasa na ovoj temi, a subjektivno toliko pozitivnije dozivljen.

[ChemTrail]

Hej ekipa moze malo help?
Dosta se pisalo o iskustvima svim osjecajima itd i mislim da ovdje vecina nas koji pate od toga zna o cemu se radi.
Mene zanima ima li netko da mu se skroz povuklo i na koji nacin?Ili su nakon toga samo nestali s foruma? O.o
Naime imam taj... problem vec duze vremena. Prvi puta sam ga rijesila nakon 2 tjedna lezanja u krevetu i apsolutne nesposobnosti za bilo sto cisto snagom volje. Ne znam kako, da znam vjerojatno bih ponovila, ali postepeno se povuklo i dugo me nije mucilo. To je vilo pred vise od 5 godina.

Od toga je proslo neko vrijeme i zadnjih god dana opet muku mucim. Krenula sam k psihijatru i poceli smo terapiju lijekovima. Zacudujuce, djelovalo je kroz nekoliko dana i svi simptomi su se povukli. S vremenom, odlucili smo prekinuti terapiju i bilo je ok par mjeseci.

Pojavilo se opet ove godine negdje pred ispite i ne pusta. Dosadasnja terapija nije funkcionirala,promijenili smo ju i sada je jos gore. Svaki dan gotovo bez prestanka mucim se s tim prokletsvom. Prestala sam izlaziti,popusila sve kolokvije na faksu, jos se nagomilalo s**nja i stresova doma i vise nezz sto bi. Uz to se pojavila valjda kao posljedica i depresija, agorafobija , okp i hrpa gluposti.
Sljedeci korak je pretpostavljam psihoterapija i promjena lijekova ali nemam pojma koja vrsta terapije bi mi uopce odgovarala.

Pa anyway; itko da je na klasican,medicinski nacin rijesio problem? I kako? Unaprijed zahvaljujem na iskustvima.
Ako se nesto ne promijeni pojest ce me to. Iskreno ne znam koliko se jos mogu s tim nositi. A buci da psih dosta slusa i uvazava moje misljenje prijedlozi su dobrodosli

[dogmatik]

Depersonalizacija je specifični poremećaj doživljavanja sopstvene ličnosti i okoline u kojem bolesnik ima osjećaj de se promjenio, da nije više isti kao ranije, da su promjene sve izraženije. Često se zagleda u ogledalo (fenomen ogledala) da bi utvrdio napredovanje promjena na svome licu, tijelu. Postaje sve uvjereniji da su promjene prisutne, da to svako vidi, ne vjeruje kada mu drugi kažu da ne primjećuju nikakve promjene.

Pored ovog osjećaja na fizičkom planu, bolesnik primjećuje (ili osjeća) da se sam kao ličnost nekako promjenio, sebi izgleda i samog sebe osjeća nekako drugačije, nesvakidašnje. Ove promjene su obično u negativnom smislu usmjerene, postepeno prisiljavajući bolesnika da se povlači iz svog socijalnog okruženja, stvarajući sebi svoj imaginarni svijet. Javlja se kod shizofrenih bolesnika, kao i kod konverzivnih i paničnih poremećaja.

Zajedno sa depersonalizacijom se uvijek javlja i derealizacija.

Mene ovo zanima iz čisto perspektive osobe koja je stvorila totalno krivu sliku o sebi u virtualnom svijetu. Kao i to da si je promijenila karaktterne osobine ako posmatram nju i "nju". normalno korijen svega je virtualni alter ljubavni život ali sa totalno neitinitim temeljima. U biti me zanima zakaj to ljudi rade sebi? i d li je to boles. sve je ovo na brzinu napisano ali ću vam iskristalizirati kaj sam htio reć.

[The Maystor]

Virtuala?

Virtuala omogucuje zaista puno stvari, a izmedju ostaloga i dkelomicne neistine koje su prisutne izmedju ostaloga i mozda zbog ne tako dovoljno dinamicnog izvanvirtualnog djelovanja.

[dogmatik]

The Maystor kaže:

Virtuala?

Virtuala omogucuje zaista puno stvari, a izmedju ostaloga i dkelomicne neistine koje su prisutne izmedju ostaloga i mozda zbog ne tako dovoljno dinamicnog izvanvirtualnog djelovanja.

kroz promatranja dotičnog subjekta primjetio sam i tu karakteristiku.....odgovor je da nevoli biti medju ljudima

[miss millie]

lotus flower kaže:

ima netko da mu derealizacija nije zastrasujuca?

nisam isla psihijatru i nemam dijagnozu, ali ono sto dozivljavam cini mi se da spada u ovu kategoriju. osjecaj kao da sam usla u neki drugi svijet, nekako sam svjesnija detalja, svjesna sam granica svoga tijela, kao kada recimo u fimovima nakon ubojstva onako ostane ocrtane crte tijela na podu, tako osjecam da mi je tijelo isrctano u stvarnosti. nemam nikakvih vizualnih anomalija, osim sto su mozda boje jace. osjecam da nemam straha, osjecam ogromnu povezanost sa svemirom, kao da izgubim "ja" ili ego, samo se divim svemu oko sebe. u tom trenutku, da se netko recimo zaleti u mene, ne bi mi uopce smetalo nego bi bila sretna sto sam dozivjela taj zivot koji vidim oko sebe. sretna i zahvalna sto mogu to dozivjeti. uzbudjena sto sam bila u dodiru sa tim zivotom koji gledam. ovo je vecinom izazvano prirodom, suncem, vjetrom ili nekom glazbom. auto, sunce, brzina. stvarnost se cini kao da je film. recimo u filmovima, u nekoj napetoj ili emocionalnoj sceni glazba je prati cijelo vrijeme, polako se dize i dize dok ne dodje do vrhunca, eksplozije koja mi dize adrenalin, cini me uzbudjenom - takav osjecaj imam i u tim trenucima i takodjer se osjecam kao da dozivljavam film. na kraju prestanem vibrirati, vratim se u "normalan" svijet jer znam da je vrijeme da napustim svijet maste i emocije se smire. ali ta euforija.. manjak straha, ljutnje, svih prizemnih emocija osim euforije i divljenja svijetu je OPOJAN.

takodjer vrlo odgovaram profilu osobe sa borderlineom.

u biti se cijeli zivot osjecam usamljeno i kao da ne pripadam medju ljude kakve znam. zato ovo pisem, u nadi da cu upoznati nekog poput sebe.
nekoga tko zeli sjesti u auto, voziti za suncem i gorjeti.

Nisam stručnjak, ali iz moje osobne perspektive, rekla bih da se tu ne radi o derealizaciji.

Ponekad imam blage epizode derealizacije/ depersonalizacije, a ponekad epizode vrlo slične ovome što si napisala. Mislim da je ključna razlika između ta dva fenomena osjećaj povezanosti sa svijetom.

Kada me "lupi" derealizacija osjećam se odsječena od svega- svog tijela, ljudi, stvari, zbilje općenito. Imam osjećaj da se moja i egzistencija svega oko mene svela na svoj najmanji mogući stupanj egzistiranja- kao da postaje ništa.

Sa druge strane, ovakvi doživljaji koje si opisala ja doživljavam kao puninu egzistencije. Sve je puno sebe ali i svega oko sebe- moje tjelesne i umne granice su tako jasno i oštro naglašene, a opet imam osjećaj da ih takvima mogu percipirati samo zato što zapravo izranjaju iz cjelokupnog jedinstva svega što jest. Ekstaza postojanja svakog bića i stvari ali sa tolikom ravnodušnošću i mirom jer je savršeno upravo tako kakvo jest.
Meni se najčešće ovo događa dok boravim u prirodi.

Malo sam pretjerala s uporabom pjesničkog/ filozofskog izraza ali ne znam kako bih to bolje opisala

[Minime93]

Pozdrav ljudi.

Kod mene se derealizacija pojavila prvi put u 8. razredu.
Uhvatila me panika , nije mi bilo jasno sta mi se dogadja.
Trajalo je jedan dan i proslo.
Ponovno se dogodila u 3. Razredu srednje skole, trajalo je malo duze.
Vjerovatno zato jer sam posvetila tome puno pazne (pa kako ovo, pa zasto mi izgleda sve tako cudno,..)
I to je proslo nakon mj dana.
Sada imam 20 godina, prije 3. Mjeseca morala sam se predeliti u dr. drzavu.
Bila sam u tom gradu 2 mj. Konstantno sam svaki dan bila izlozena stresu.
Uopce nisam imala potrebe dozivljavati sve oko sebe tako stresno, jer nije bilo.
Ali ja sam si u svojoj glavi stvarala probleme i stres.
Sve mi r izgledalo cudno, puno ljudi , ogorman grad ( inace sam iz malog grada)
Imala sam osjecaj kao da gubim svoj identitet.
I to je bilo to, nakon dva mj doslo je vrijeme da se vratim kuci.
I od tad nista nije isto.
Decko je dosao po mene na kolodvor, i sve je pocelo sa tim. On mi je izgleda cud o, kao da nisam provela s njim protekle 3 godine...grad, roditelji.
Percepcija mi se je totalno izmjenila, kao da me je neko stavio u dr dimenziju.
Padala su mi svakakva pitanja na pamet. O postojanju, dal smo zaosta tu, kako je moguce da postojimo uopce,, i samo bi isla diblje i dublje, i sebi samim time radila samo gore.
Odlucila sam posjetiti psihologa koji mi nije bas pomogao . Rekao mi je da mi je mozak jos u razvoju o da mi se iz tog razloga drsavaju der i dpr, a sve je to potaknuo stres.
Nisam bila zadovoljna s tim sto sam cula i oducila sam ici kod svoje dr po uputnicu za psihijatra.
I kod njega se dogodilo ono sta sam i ocekivala , bila sam 15 minuta kod njega , da bi mi rekao da je samnom sve u redu da sam malo anksiozna i prepisao mi helex , koji naravno necu piti.
Opet nisam bila zadovoljna i otisla sam kod privatnog psihijatra. Koji je pricao samnom, i u 40 minuta shvatio koji je moj problem, i da su posljedica tog problema der i dpr i da se to mora rjesavati psihoterapijom.

Dakle svi ljudi koji imaju to, iza toga postoji nesto. Neki razlog zbog cega se to dogadja. Dal neka trauma, nesreca, pretjerana povezanost s roditeljima mozda ili sl.
Zbog cega se to javlja... Bi trebali potraziti kvalitetnog psihotarapeuta koji zna kako pristupiti tom problemu.
Dakle to nisu dusevne bolesti.
To su smetnje, koje se trebaju tretirati da nevi preuzele kontrolu nad vasim zivotima.
Dakle naci se uzrok tome i poraditi na njemu.
I tek tada cee biti slobodni.
Ja krecem s terapijama od sljedeceg tjedna. I nadam se da ce mi pomoci.


Samo hrabro.

[Arbalist]

lotus flower kaže:

ima netko da mu derealizacija nije zastrasujuca?

nisam isla psihijatru i nemam dijagnozu, ali ono sto dozivljavam cini mi se da spada u ovu kategoriju. osjecaj kao da sam usla u neki drugi svijet, nekako sam svjesnija detalja, svjesna sam granica svoga tijela, kao kada recimo u fimovima nakon ubojstva onako ostane ocrtane crte tijela na podu, tako osjecam da mi je tijelo isrctano u stvarnosti. nemam nikakvih vizualnih anomalija, osim sto su mozda boje jace. osjecam da nemam straha, osjecam ogromnu povezanost sa svemirom, kao da izgubim "ja" ili ego, samo se divim svemu oko sebe. u tom trenutku, da se netko recimo zaleti u mene, ne bi mi uopce smetalo nego bi bila sretna sto sam dozivjela taj zivot koji vidim oko sebe. sretna i zahvalna sto mogu to dozivjeti. uzbudjena sto sam bila u dodiru sa tim zivotom koji gledam. ovo je vecinom izazvano prirodom, suncem, vjetrom ili nekom glazbom. auto, sunce, brzina. stvarnost se cini kao da je film. recimo u filmovima, u nekoj napetoj ili emocionalnoj sceni glazba je prati cijelo vrijeme, polako se dize i dize dok ne dodje do vrhunca, eksplozije koja mi dize adrenalin, cini me uzbudjenom - takav osjecaj imam i u tim trenucima i takodjer se osjecam kao da dozivljavam film. na kraju prestanem vibrirati, vratim se u "normalan" svijet jer znam da je vrijeme da napustim svijet maste i emocije se smire. ali ta euforija.. manjak straha, ljutnje, svih prizemnih emocija osim euforije i divljenja svijetu je OPOJAN.

takodjer vrlo odgovaram profilu osobe sa borderlineom.

u biti se cijeli zivot osjecam usamljeno i kao da ne pripadam medju ljude kakve znam. zato ovo pisem, u nadi da cu upoznati nekog poput sebe.
nekoga tko zeli sjesti u auto, voziti za suncem i gorjeti.

Meni je derealizacija i depersonalizacija bila mučna samo kada sam stjecao prva iskustva s njom, tamo s 15, 16 godina. Tad mi je bio užasno težak taj osjećaj nepostojanja svega. Taj osjećaj je najbolje opisan u Sartrovoj Mučnini iako su tamo navedeni nešto rafiniraniji razlozi, al vjerujem da je u podlozi isto iskustvo.

Kasnije, s vremenom, u razvoju ličnosti iskoristio sam i to iskustvo derealizacija i depersonalizacija i na kraju sam došao do ove razine o kojoj pričaš, kada mi se sada dogodi derealizacija osjećaj je baš ovakav kako si opisala-totalna opijenost

[bella-nina]

Pozdrav svima! Prije par mjeseci imala sam smrtni slučaj u obitelji..Kad se to dogodilo prihvatila sam to normalno ,no u tom trenutnu moj je dečko otišao u inozemstvo i nakon nekog vremena počela sam se osjećati jako loše,tjedan dana nisam spavala,smršavila sam 5 kg,osjećala sam se kao da to nisam ja ,htjela sam pobjeći od same sebe,a nikako nisam mogla naći razlog zašto se tako osjećam.Pila sam normabel od 5 mg i s vremenom sve se vratilo u normalu i otputovala sam k dečku i provela s njim 2 mj ,no dosta su mi falili roditelji i puno sam na početku patila,kasnije sam se osjećala dobro,no zadnjih 2 tjedna prije polaska kući opet mi se vratila tjeskoba i to uvijek u popodnevnim satima. Vratila sam se zajedno s dečkom kući nakon toga smo išli na more sami (inače to mi je prvi dečko imam 22 god) ,no na moru nisam mogla uživati osjećala sam tjeskobu opet u popodnevnim satima,depersonalizaciju,jad,plakala sam jer nisam mogla biti sretna bilo mi je žao što me on morao gledati takvu,umjesto da uživam ja sam se borila s time..Neki bi rekli da je to u mojoj glavi i da umišljam,mislila sam kad nađem ljubav da će ti problemi nestati al očito da je nešto drugo u pitanju. Inače ne radim,ne znam čime bi se bavila u životu,veliki sam hipohondar,strah me od nepoznatog i sl. Da li netko ima slična iskustva?

[Minime93]

bella-nina kaže:

Pozdrav svima! Prije par mjeseci imala sam smrtni slučaj u obitelji..Kad se to dogodilo prihvatila sam to normalno ,no u tom trenutnu moj je dečko otišao u inozemstvo i nakon nekog vremena počela sam se osjećati jako loše,tjedan dana nisam spavala,smršavila sam 5 kg,osjećala sam se kao da to nisam ja ,htjela sam pobjeći od same sebe,a nikako nisam mogla naći razlog zašto se tako osjećam.Pila sam normabel od 5 mg i s vremenom sve se vratilo u normalu i otputovala sam k dečku i provela s njim 2 mj ,no dosta su mi falili roditelji i puno sam na početku patila,kasnije sam se osjećala dobro,no zadnjih 2 tjedna prije polaska kući opet mi se vratila tjeskoba i to uvijek u popodnevnim satima. Vratila sam se zajedno s dečkom kući nakon toga smo išli na more sami (inače to mi je prvi dečko imam 22 god) ,no na moru nisam mogla uživati osjećala sam tjeskobu opet u popodnevnim satima,depersonalizaciju,jad,plakala sam jer nisam mogla biti sretna bilo mi je žao što me on morao gledati takvu,umjesto da uživam ja sam se borila s time..Neki bi rekli da je to u mojoj glavi i da umišljam,mislila sam kad nađem ljubav da će ti problemi nestati al očito da je nešto drugo u pitanju. Inače ne radim,ne znam čime bi se bavila u životu,veliki sam hipohondar,strah me od nepoznatog i sl. Da li netko ima slična iskustva?

kao da sam ja ovo napisala.
isto sam bila 20 dana na moru, nikako se nisam mogla opustiti jer mi je stalno to bilo u glavi, cak sam i na hitnoj bila zavrsila. Smrsavila 5 kg, veliki sam hipohondar i takodjer me je strah svega nepoznatog.
Moj savjet ti je da potrazis pomoc. Odi na razgovor. Ne moze skodit, samo nadji pravog psihijatra.

lp

[descender]

Meni je "personalizacija i realizacija" mučna..
Uopće ne poimam obrnutost..

Ni lipu za "suvislost"..

[Minime93]

descender kaže:

Meni je "personalizacija i realizacija" mučna..
Uopće ne poimam obrnutost..

Ni lipu za "suvislost"..

E da ..

[intercepts]

Cofika 77 kaže:

Ljudi pomagajteeeee. Kaj da radim s depersonalizacijom? 7 psihica tvrdi da imam anksiozno panicni poremecaj. Pijem deprozel i xanax. Inace sam pila svasta kaj su mi dali. Panika je donekle pod kontrolom, al mene zdere depersonalizacija vec vsljda dvije god
Sve znam, ko je ko, di sam, kak se zovem, al tak sam odsutna ko da to nisam ja, gledam sr i ko da to nisam ja, gledam slike na fejsu i ko da gledam drugu osobu a ne sebe. Gledam svoje totalno bez osjecaja da smo obitelj, izbjegabam sve zive jet se osjecam ko druga osoba. Kak to rijesit??? Nek neko napisr ak ima takve cirkuse u glavi kak s tim zivjet?! Tak ko da sam odsutna, zatupila, ko san, sve ko nestvarno. Ljude izbjegavam max. Pomagajte.

Razmišljaš previše.
Mozak ti u tome momentu procesuira mnogo više informacija nego jedan "normalni"koji je okupiran "normalnim"stvarima.
Probajte razmišljanje svesti na minimum;odmarajte mozak.Jer čim se preoptereti kao refleks(alarm)se pale ovi osjećaji.
Točnije,mozak ti u tome momentu obradi toliku količinu podataka koja dovodi ni manje niti više do mentalnoga naprezanja,sa obzirom na mozak koji je prepušten spontanosti.
Manje razmišljajte(naprežite se)više se prepuštajte spontanosti.

Sa godinama(razvojem ličnosti)je depersonalizacija i derealizacija nešto što se može kontrolirati..bitno jeste da si nađete put i zaposjednete um onim čime volite i za čime žudite.
Histerizirate previše,što mislite kako je bilo jednoj osobi koja je u vrelu mladosti pred 12 godina spontano(šokom) dobila ove poremećaje?Tada nije bilo interneta i foruma na kojega se moglo postati i pitati ovakva pitanja.Ovi poremećaji za nikoga još nisu bili kobni pa neće niti za vas,bitno je naučiti ih regulirati.

[olufsen]

Ovako desilo mi se sljedeće; nakon dužeg razdoblja, nekoliko godina nekakvog prenapuhanog ega u kojem sam pucao od snage i motiviranosti kako na poslu tako i van posla, bili su tu i megalomanski planovi, osjećaj moći, sve me zanimalo od politike do koječega, kao nekakva manija. I tada odjednom je došlo to, kao nekakav slom, izgubljenost u vremenu i prostoru, nisam znao koji je dan, općenito totalna izgubljenost i misli kao da su odlutale nekamo, nemogućnost koncentracije toliko da nisam bio ni svijestan što mi je dali je problem samnom ili nekim drugim, što se zapravo događa. Tek nakon mjesec dana mi se poboljšalo ali još uvijek se povremeno kao izgubim, a da niti neznam da sam se izgubio. Jednostavno kao da odlutam nekamo mislima. Dolazio sam i na posao tako van vremena i prostora, nekakva sumnja u sebe i svoje mogučnosti, općenito kao u nekakvoj magli. Teško mi je objasniti. Kao da ona nekad sretna i poletna osoba, puna čak i prepuna snage i samopuzdanja, ogromnih planova. Kao da ta osoba nije ova koja sam ja sad, neznam kud bi i kako bi, bez volje i puna sumnje. Najradije bi odustao od svega i izolirao se negdje.

[lotus flower]

olufsen kaže:

Ovako desilo mi se sljedeće; nakon dužeg razdoblja, nekoliko godina nekakvog prenapuhanog ega u kojem sam pucao od snage i motiviranosti kako na poslu tako i van posla, bili su tu i megalomanski planovi, osjećaj moći, sve me zanimalo od politike do koječega, kao nekakva manija. I tada odjednom je došlo to, kao nekakav slom, izgubljenost u vremenu i prostoru, nisam znao koji je dan, općenito totalna izgubljenost i misli kao da su odlutale nekamo, nemogućnost koncentracije toliko da nisam bio ni svijestan što mi je dali je problem samnom ili nekim drugim, što se zapravo događa. Tek nakon mjesec dana mi se poboljšalo ali još uvijek se povremeno kao izgubim, a da niti neznam da sam se izgubio. Jednostavno kao da odlutam nekamo mislima. Dolazio sam i na posao tako van vremena i prostora, nekakva sumnja u sebe i svoje mogučnosti, općenito kao u nekakvoj magli. Teško mi je objasniti. Kao da ona nekad sretna i poletna osoba, puna čak i prepuna snage i samopuzdanja, ogromnih planova. Kao da ta osoba nije ova koja sam ja sad, neznam kud bi i kako bi, bez volje i puna sumnje. Najradije bi odustao od svega i izolirao se negdje.

ah, meni je isto. welcome to the club
nedavno sam se iskljucila kod doktora jer mi je preedugo pricao o tome sta mi je i sta da radim. i onda kad sam se ukljucila mi je bed bilo pitat da mi ponovi to sve jer nisam ni sama znala kolko dugo nisam slusala

[optimista3]

Moze li mi se netko s ovim poremecajem javiti u poruke, treba mi razgovor s nekim...hvala