Mimesis...

Može li mi netko reći što znači Mimesis kao pojam, u umjetnosti; radim na jednoj kritici modernog romana, no nisam načisto što taj pojam odražava; riječ je o romanu koji se obraća jezikom, slično Houellebecqovim Elementarnim Česticama.

[nitko i ništa]

Malo sam se posavjetovao s Gadamerom za ovaj odgovor.

Mimesis se prevodi uglavnom preko latinske imitatio s oponašanje, podražavanje, nasljedovanje.

Platon riječ mimesis koristi u svojoj kritici upućenoj umjetnostima. Umjetnost valja odbaciti zato što je za više od jedne dimenzije udaljena od istine. Jer umjetnost samo oponaša ono što stvari jesu. Ali i same stvari tek su slučajna oponašanje svojih vječnih oblika, svoje biti, svoje ideje. Umjetnost je dakle dvostruko odmaknuta od istine, ona je oponašanje oponašanja.

Aristotel pojam mimesis koristi s obzirom na tragediju, ali se podrazumijeva bit poetičkog uopće, dakle po analogiji i likovne umjetnosti. Što misli kad kaže da je umjetnost oponašanje, mimesis? Aristotel kaže da je užitak u oponašanju užitak u prepoznavanju. Poziva se na to da djeca rado čine takvo nešto – recimo preoblače se. Djeca će se najviše uvrijediti ako ih ne smatramo onima u koje su se preobukli. U oponašanju dakle nikako ne valja prepoznati onog tko se preobukao, nego onog tko je prikazan. Time Aristotel ispravlja Platonovo učenje – jer nema sumnje da u umjetnosti ne prepoznajemo 'oponašanje oponašanja', već upravo ono što je prikazano – Platonovim jezikom, prepoznajemo upravo ideju, bit. Prepoznati zapravo znači nešto prepoznati kao to što to jest. To što nešto jest, to je njegova bit, njegova idea. Kad prepoznam nekoga ili nešto onda to prepoznato vidim oslobođeno od nekadašnje kao i sadašnje slučajnosti. Na primjer, kad prepoznamo neku osobu, ne prepoznamo ono što je na njoj različito, već upravo ono što je na njoj isto kao i prije. U prepoznavanju vidimo to što vidimo s obzirom na ono trajno, bitno. U oponašanju dakle postaje vidljivom bit stvari.
Ali ne samo to – pri tome u nekom smislu spoznajemo i sami sebe. Prepoznavanje je iskustvo rastuće prisnosti, i sva naša iskustva svijeta su forme u kojima gradimo prisnost s tim svijetom. Umjetnost je način prepoznavanja u kojem se s prepoznavanjem produbljuje samospoznaja, a time i prisnost sa svijetom.

[nitko i ništa]

Aristotel kaže da je Platon svojim naukom da stvari sudjeluju u idejama samo promijenio riječ za ono što su pitagorovci već naučavali, naime da su stvari oponašanja, mimesis. Što je to što se prema pitagorovskom učenju oponaša? Brojevi i odnosi brojeva. Ali što je broj i što je odnos brojeva? Nesumnjivo da nije ništa vidljivo, nego relacionalnost koja se može shvatiti samo duhovno, koja leži u biti broja. Radi se o nekom redu, nevidljivom redu, koji se manifestira kao red svijeta (kosmos) u pravilnim gibanjima planeta, muzički red u harmoniji zvukova, i red duše.
Zar ne doživljavamo red i u svekolikoj umjetnosti – čak i u njezinim krajnjim ekstravagancijama? Svako umjetničko djelo je nešto u čijem opstojanju zasvijetli i posvjedoči se red u cjelini. Usred raspadajućeg svijeta onog uobičajenog i prisnog ono stoji kao zalog reda i možda sve sile održanja i očuvanja koje nose ljudsku kulturu počivaju na onome što susrećemo u umjetnikovu činu i u iskustvu umjetnosti: na tome da uvijek iznova uređujemo ono što nam se raspada.

[nitko drugi]

nitko i ništa kaže:

Malo sam se posavjetovao s Gadamerom za ovaj odgovor.

Da malo...

Vidim da povremeno netko dođe do mog bloga sa ovoga starog topica, pa pretpostavljam da guglaju "mimesis". Za te namjernike umjesto moga prepričavanja evo radije link na Gadamerov ulomak:

mimesis? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti).

A evo i još jedne jedne interpretacije toga mjesta:

mímesis kao anámnesis? (ulomak iz Donatella Di Cesare, Gadamer).