Priroda ogorčenosti

[Vodenipark]

Prebačeno s Chata
- Volver


Vidim da neki ovdje spominju gorčinu i ogorčenost kao prikladnu filozofsku reakciju, pa ono, da kažem par riječi - usiljena pozitiva nije nešto poželjno, upravo jer je laž, no isto tako nije poželjno ni valjanje u negativnosti, jer gorčina ne znači isto što i kritično mišljenje - kritičnost je kada se može uzeti stvari kakve jesu i vidjeti što nije u redu i kako da bude bolje, s druge strane stoji kritizerstvo, kao oblik kritike koji ne koristi argumentaciju i koji ne nudi rješenja.

Čudno mi je da neki ljudi olako padaju u veličanje šezdesetih, kada su to isti ljudi koji hvale Marcusea i Fromma i slušaju protestnu muziku - odnosno, knjige i glazbu koja je kritična prema vlastitom vremenu, koja ne polazi od nekakvih lauda i hvalospjeva, već od straha i konfuzije od vremena u kojem su ti autori (i glazbenici) živjeli. Eventualno se može imati nostalgiju prema određenim aspektima šezdesetih, možda i prema tom "kritičnom mišljenju", ali takva nostalgija je impotentna, jer polazi od stava koji je direktno suprotan duhu šezdesetih - dok se tada uglavnom u većoj mjeri nego danas vjerovalo u napredak i bržu i bolju budućnost, ovdje se polazi od toga da je ono doba bilo vrhunac svega i da je sve nakon propast (umjesto da se, u duhu "Praxisa", sve sagleda i ponude rješenja)

Ustvari, problemi koje opisuju Fromm, Marcuse i ostali šezdesetaški autori, nisu nestali, još su i aktualniji, samo kad su ljudi već nezadovoljni, ne bi bilo loše da se daju i neke kritike, a ne samo kritizerstvo. Savjetujem ovima koji su ogorčeni da čitaju Fromma, i ne samo njega, ali tako da razmišljaju, ne iz neke nostalgije.

[Vodenipark]

Inače, Fromm kada govori o vezivanju za vrijeme, bilo nostalgija za prošlošću, bilo iščekivanje bolje budućnosti, polazi od toga da to pripada modusu imanja, za razliku od modusa bivanja koji je vanvremenski i pripada sadašnjosti (čime se približava Tolleu i njegovom sadašnjem trenutku) - odnosno, vezivanje za vrijeme znači da se određeno sjećanje/vrijeme doživljava kao vlasništvo, tj na način vlasništva.

[Enchantress]

Već sam napisala i na chatu, ali da i ovde možda još nešto dodam.

Ogorčenje je posledica razočaranja, a razočaranje je posledica neispunjenih očekivanja (o sebi, svetu, ljudima, društvu, državi, postojanju, itd.). Ta su očekivanja mogla nastati kao posledica spoljnjeg uticaja, kao i nekih naših ličnih nada i snova i mogu datirati još iz detinjstva ili rane mladosti.

Kao što je svako osećanje i raspoloženje prirodno povremeno osećati, isto je i sa ogorčenjem. Problem nastaje kad takvo stanje duha postane dominantno raspoloženje i počinje da uslovljava i određuje naše viđenje sebe i stvarnosti. U svojoj osnovi, ogorčenje je detinjasta reakcija, jer se zasniva na odbacivanju realnosti kao takve. Umesto uviđanja i prihvatanja realnosti, te nastojanja da se ona izmeni - čovek ostaje zaglavljen i sputan u žalu zbog svojih neispunjenih snova. Ogorčenje ga može odvesti u (nerealnu) nostalgiju za nekim drugim vremenima ili prostorima (sva vremena su bila teška na svoj način, kao što i sva mesta na kojima se može živeti imaju svoje probleme - jednom rečju - život je težak uvek i svugde), a može u njemu izazvati i zavist, ljutnju, čak i mržnju prema "krivcima" (onima za koje veruje da su odgovorni za njegove neostvarene snove) ili onima koje vidi kao srećnije od sebe.

Ogorčenje je vrlo ograničavajuće stanje uma, koje ne samo da donosi nezadovoljstvo i frustracije onome ko ga oseća, već smanjuje i njegovu mogućnost stvarnog delovanja u sebi i svetu. Promene su moguće jedino iz suočavanja s realnošću kakva jeste, te usvajanja pozitivnog stanja uma, iz vere i nade da se može bolje (na bilo kom planu). Ogorčen čovek je zarobljen u svojoj gorčini i nije dobar ni za sebe ni za druge. On samo kritikuje, žali se, negoduje - kao dete koje nije dobilo obećanu igračku (ili igračku za koju je verovalo da na nju ima pravo) i s tim se ne može pomiriti.

Zrelost se dobrim delom zasniva na prihvatanju ograničenja - samoga sebe, ljudi, života, društva, stvarnosti... Niko na ovoj planeti ne živi životom o kome je maštao. Bar ja još nisam upoznala takvu osobu. Svi su ljudi prošli kroz niz problema, nevolja, nedaća, više puta se razočarali i u sebe i u svoje bližnje i u društvo u kome žive, ali nisu svi dopustili da ih ogorčenje savlada.

Ljudi su komplikovana bića i svet je komplikovano mesto, koje se neprestano menja. Sigurnost je privremena i kratkotrajna iluzija. Iako to tako ponekad izgleda, nisu ljudi samo loši i nije svet samo loše mesto. Međutim, iz duha sputanog ogorčenjem se to ne može videti, jer se vidi iskrivljena slika stvarnosti, koja je uvek makar siva, ako ne crna.

Prihvatimo da smo svoje stavove o životu zasnovali na nerealnim snovima, da nikada nećemo biti ili živeti onako kako smo maštali, da društvo nikad neće biti naša lična utopija, odžalimo, odpatimo, odplačimo, pa onda izađimo iz toga, pogledajmo sebe i svet oko sebe i vidimo možemo li stvoriti neke malo realnije snove i pridoneti na svoj način izgradnji malo boljeg života i društva.

[Vodenipark]

Uglavnom mi se sviđa ovaj tvoj odgovor, možda ću poslije reći više, sada samo kratko: jedna je stvar osjetiti ogorčenost tu i tamo, druga stvar je prepuštati se gorčini (ili nekoj drugoj negativnoj emociji, kao bijes npr) a opet treća racionalizirati i opravdavati vlastitu ogorčenost.

Jasno je da će svaki čovjek osjetiti manje više svaki osjećaj kad tad, no to ne znači da se osjećaju treba jednostavno prepustiti, da bude vodilja, jer bi to značilo odustati od razuma, pa i od odgovornosti za svoj život, a time i slobode (prema Frommu, nije sloboda baš tako lagodna i bezazlena kako se mnogima čini; ona može biti i neugodna, otuda težnja za "bijegom od slobode")

Znači, s jedne strane osjećajima se ne može komandirati, upravljati pritiskom na dugme, ali to ne znači ni da smo nemoćni pred vlastitim osjećajima; oni ukazuju na nešto što ne štima, i ako se promijeni način života i mišljenja, mogu se promijeniti i osjećaji.

[Enchantress]

Vodenipark kaže:

Znači, s jedne strane osjećajima se ne može komandirati, upravljati pritiskom na dugme, ali to ne znači ni da smo nemoćni pred vlastitim osjećajima; oni ukazuju na nešto što ne štima, i ako se promijeni način života i mišljenja, mogu se promijeniti i osjećaji.

Promena perspektive i preispitivanje istinitosti ideja na kojima smo zasnovali svoja očekivanja mogu pomoći u prevazilaženju teških emocija kao što je ogorčenost. Mnoge ideje u koje verujemo često nemaju uporište u realnosti, već su proizvod naših želja i nada.

Mislim da je potrebna mnogo veća snaga da se sagleda realnost i da se očuva pozitivni pristup životu uprkos stvarnosti kakva jeste, nego da se odustane i prepusti ogorčenju. Ogorčenost je istovremeno i nemirenje sa sudbinom, ali i odustajanje od pokušaja da se ona promeni. To je vrlo težak unutrašnji konflikt.

Čini mi se da ništa nije toliko spominjano i traženo kao "sloboda", a zapravo je vrlo teško biti slobodan. Biti slobodan znači nositi svu odgovornost na svojim plećima.

[Sigmund]

Zašto se ova tema zove "priroda kritike", a ne, recimo, "priroda ogorčenosti"?

[Vodenipark]

Enchantress kaže:

Promena perspektive i preispitivanje istinitosti ideja na kojima smo zasnovali svoja očekivanja mogu pomoći u prevazilaženju teških emocija kao što je ogorčenost. Mnoge ideje u koje verujemo često nemaju uporište u realnosti, već su proizvod naših želja i nada.

Kad je već tema nazvana kritičko mišljenje, onda par riječi i o tome. Preispitivanje svega znači kritičko mišljenje. Ali kritičko mišljenje nije svrha samom sebi, ima već dugo otkako sam čitao Um i revolucija od Marcusea, ali u biti se svodi na to da kritičko mišljenje ima svrhu da razotkrije laž i pokaže kakva bi trebala biti istina. Ili, to što mi kritiziramo npr državu, ne radimo čisto kako bi održali svoje vještine kritike, već zato što želimo pokazati da nešto ne štima, tj nije kako bi trebalo biti (hegelovci bi rekli, ne odgovara pojmu).

Prema tome, ono što djeluje negativno, ustvari ima pozitivnu svrhu; ako znamo da ovako ne štima, onda znači da imamo makar blijedu predodžbu kako je dobro, što je istinito. U tome se krije razlika između kritike i kritizerstva; kritika u konačnici polazi od dobronamjernosti, kritizerstvo od zlonamjernosti, kritika argumentira ono što govori, kritizerstvo je samo glasno izražavanje nekog subjektivnog nezadovoljstva, koje se tek slučajno može poklopiti sa nekim objektivnim nedostacima.

Enchantress kaže:

Čini mi se da ništa nije toliko spominjano i traženo kao "sloboda", a zapravo je vrlo teško biti slobodan. Biti slobodan znači nositi svu odgovornost na svojim plećima.

Popularna predodžba slobode je da je sloboda spontano izražavanje nekih trenutnih poriva bez nekakvih vanjskih sila koje bi to sputavale, npr kada ti se skačeš, skačeš, jede ti se, jedeš, pleše ti se, plešeš itd. No sloboda bi trebala također značiti i osvještenost, mogućnost samokontrole, što opet uključuje pojam odgovornosti, koji se ne mora shvatiti u nekom autoritativnom smislu, već u smislu "odgovornosti za sebe", ili za ono što neki popularni psiholozi zovu "vlastita soba".

[Jednostavko]

Sigmund kaže:

Zašto se ova tema zove "priroda kritike", a ne, recimo, "priroda ogorčenosti"?

Pa da, to bi bio puno prikladniji naziv.

Osim toga, čini mi se da se ovdje brkaju ogorčenost i razočaranje. To su vrlo različiti osjećaji. Ogorčenost je izazvana prisustvom zla, a razočaranje odsustvom dobra.

[Vodenipark]

Razočaranje i ogorčenost su srodne emocije, isto kao što je prisutnost zla i odsustvo dobra u suštini jedno te isto. Po nekim teolozima zlo i nije ništa drugo nego odsustvo dobra, isto kao što mrak i nije ništa drugo nego odsustvo svjetla. Isto kao da se kaže da su odsustvo znanja i prisutnost neznanja dvije različite stvari.

Što se tiče naziva teme, naziv je tu osmišljen "na prvu ruku" prebacivanjem s chata.

[Orah]

Jednostavko kaže:

Pa da, to bi bio puno prikladniji naziv.

Osim toga, čini mi se da se ovdje brkaju ogorčenost i razočaranje. To su vrlo različiti osjećaji. Ogorčenost je izazvana prisustvom zla, a razočaranje odsustvom dobra.

Kad je čaša polupuna si razočaran a kad je poluprazna si ogorčen?

[Jednostavko]

Orah kaže:

Kad je čaša polupuna si razočaran a kad je poluprazna si ogorčen?

Ne, čaša je previše beznačajna stvar da bi mogla izazvati kod mene neki osjećaj.

[Illana]

Vodenipark kaže:

Savjetujem ovima koji su ogorčeni da čitaju Fromma, i ne samo njega, ali tako da razmišljaju, ne iz neke nostalgije.

Priroda ogorčenosti ponekad ima i kemijski potpis, ako perspektivu ne poboljša Fromm, ne treba odbaciti ni pomoćne supstance.

[Enchantress]

Illana kaže:

Priroda ogorčenosti ponekad ima i kemijski potpis, ako perspektivu ne poboljša Fromm, ne treba odbaciti ni pomoćne supstance.

Ponekad je i stvar bunta. Kao kad je osoba povređena, pa smatra da ima "pravo na ljutnju". Uistinu to i jeste tako. Pravo na osećanje ima svako. Međutim, u jednom momentu, osoba (bi trebalo da) shvati da njena negativna osećanja samo njoj samoj nanose zlo, a ništa ne menjaju u spoljnjem svetu. Kako jedna osoba nastavlja samu sebe da povređuje vlastitom "opravdanom ljutnjom", tako druga osoba nastavlja samu sebe da truje vlastitom "opravdanom ogorčenošću". Tako povređena/otrovana ne samo da ne čini dobro samoj sebi, već nije sposobna činiti ni dobro drugima. Čak i kad misli da čini dobro, često greši, jer joj snažne emocije zamagljuju razum i umanjuju sposobnost da objektivnije sagleda situaciju.

[Vodenipark]

Enchantress kaže:

Ponekad je i stvar bunta. Kao kad je osoba povređena, pa smatra da ima "pravo na ljutnju". Uistinu to i jeste tako. Pravo na osećanje ima svako. Međutim, u jednom momentu, osoba (bi trebalo da) shvati da njena negativna osećanja samo njoj samoj nanose zlo, a ništa ne menjaju u spoljnjem svetu. Kako jedna osoba nastavlja samu sebe da povređuje vlastitom "opravdanom ljutnjom", tako druga osoba nastavlja samu sebe da truje vlastitom "opravdanom ogorčenošću". Tako povređena/otrovana ne samo da ne čini dobro samoj sebi, već nije sposobna činiti ni dobro drugima. Čak i kad misli da čini dobro, često greši, jer joj snažne emocije zamagljuju razum i umanjuju sposobnost da objektivnije sagleda situaciju.

Čovjek koji se poziva na takvu "opravdanu ogorčenost" obično uzroke svoje ogorčenosti vidi isključivo u nečemu što je izvan njega, i na što nema utjecaja, čime ujedno odustaje od samokontrole, dok mu s druge strane izvanjski neprijatelj daje snažan osjećaj ega-identiteta. Mnogi ljudi se zato zanose ljutnjom i rado se ljute na nekoga koga smatraju krivcem, makar objektivno ta ljutnja šteti samo njima i onima u njihovoj blizini. Neki se vole okupljati u radikalne zajednice u kojima je glavni fokus bijes prema nekoj drugoj skupini, i od takvih ljudi je praktički nemoguće očekivati da su u stanju stvoriti neki bolji svijet, kada ne mogu niti žele savladati ni vlastitu ljutnju.

[Vodenipark]

Ili, ista stvar vrijedi kao kod odnosa kritika-kritizerstvo: netko koga prije svega nagoni želja za pravdom, ili da poopćimo, da bude dobro, taj se može naljutiti, ali mu ljutnja neće biti dominantna emocija, niti će dopustiti da se njome rukovodi. Npr često se kaže, većina će se složiti, odnosi u društvu nisu pravedni. Međutim, koga motivira prije svega potreba za pravednošću, neće se zanositi tek kažnjavanjem eventualnih krivaca, već će ga zanimati kako da se spriječi ponavljanje nepravde, dok s druge strane postoje oni koje motivira prije svega bijes, no oni su ga u stanju izracionalizirati kao plemenit, opravdan osjećaj, želju za uništavanjem zla.

[Orah]

Jednostavko kaže:

Ne, čaša je previše beznačajna stvar da bi mogla izazvati kod mene neki osjećaj.

Možda te život nije "mazio" ali govoriš kao da je.

[Orah]

Enchantress kaže:

Ponekad je i stvar bunta. Kao kad je osoba povređena, pa smatra da ima "pravo na ljutnju". Uistinu to i jeste tako. Pravo na osećanje ima svako. Međutim, u jednom momentu, osoba (bi trebalo da) shvati da njena negativna osećanja samo njoj samoj nanose zlo, a ništa ne menjaju u spoljnjem svetu. Kako jedna osoba nastavlja samu sebe da povređuje vlastitom "opravdanom ljutnjom", tako druga osoba nastavlja samu sebe da truje vlastitom "opravdanom ogorčenošću". Tako povređena/otrovana ne samo da ne čini dobro samoj sebi, već nije sposobna činiti ni dobro drugima. Čak i kad misli da čini dobro, često greši, jer joj snažne emocije zamagljuju razum i umanjuju sposobnost da objektivnije sagleda situaciju.

Ogorčenje je afektirano razočarenje?

[Vodenipark]

Orah kaže:

Ogorčenje je afektirano razočarenje?

Neki bi rekli da je mizantrop razočarani filantrop.

[Enchantress]

Orah kaže:

Ogorčenje je afektirano razočarenje?

Ogorčenje je skup više različitih osećanja, a tu spadaju i razočaranje, osećaj nepravde, osećaj nemoći... U pitanju je kompleksnije osećanje od razočaranja. Dok razočaranje obično izaziva tugu, ogorčenje pre izaziva ljutnju i bes.

Samo osećanje nije problem, jer svi smo mi nekad ogorčeni zbog nečeg. Možda je to čak i prirodna reakcija u određenim momentima, recimo suočavanja s velikom nepravdom. Problem nastaje kad se ogorčenje neguje, pa preraste u dominantno raspoloženje iz koga čovek razmišlja i dela.

[Weekend Warrior]

Vodenipark kaže:

Neki bi rekli da je mizantrop razočarani filantrop.

Ili da je cinik ogorčeni idealist...