Najljepše misli o… Prijateljstvu!

[Izrail]

Najljepše misli o… Prijateljstvu! Kako lijepi i obećavajući naslov topica i to još na pdf-u religija. Pa kako to? Otkud ta tema na religiji? Smatram da onaj koji nije doživio ljudsko prijateljstvo – prihvaćanje, ljubav, razumijevanje ali i sukobe, taj ni ne može imati ispravan odnos prema Bogu.

Bog nam se, između ostaloga, objavio i kao Prijatelj. U Iv evanđelju je rekao: Ja vas nazvah prijateljima! Tema topica je upravo to sveto Prijateljstvo, prijateljstvo pisano velikim slovom P, Prijateljstvo između Boga i čovjeka, čovjeka i Boga.

No, da bi se ispravno razumjelo to prijateljstvo potrebno je protumačiti i misterij ljudskog prijateljstva.

Prijatelj obogaćuje život, pruža osjećaj vrijednosti, spoznaju jedinstvenosti, u njemu imamo sigurnost i oslonac, širinu i slobodu, živost i ljubav.

Ljudi su danas sumnjičavi prema institucijama. Mnogi brakovi su razoreni, mnoge vjerske i društvene institucije pokazale su se, u najmanju ruku, dvoličnima. Riječi ljubav, Bog, očinstvo, sinovstvo… toliko često zloupotrebljavane i iskrivljavane da nam je već svima muka kad ih čujemo.

Prijateljstvo nije institucija. To je odnos u koji svako stupa dobrovoljno, slijedeći vlastiti ukus, odabir i ono što mu se sviđa. Danas mnogi misle da je za dobar život potrebno prijateljstvo. Smatraju da je prijateljstvo jedna od najviših životnih vrijednosti.

Prijateljstvo je mnogima siguran oslonac u vremenu bez oslonca, dom u zemlji bez domova. U svakom prijateljstvu može se osjetiti čežnja za nekim tko mi je blizak, tko je uza me.

Mi, ljudska bića, prvenstveno smo relacijska bića, bića u odnosu s drugima. Kad bi religiozni ljudi to mogli nekako shvatiti, to bi sasvim promijenilo shvaćanje pojma svetosti. Svetost bi se tada shvaćala kao trajno Zajedništvo, trajno Prijateljstvo. To Prijateljstvo uključuje ispravne odnose na više razina: sa samim sobom, s drugima, s Bogom s cijelim svemirom. Tada se religiozni ljudi ne bi usmjeravali na sve dublje poniranje u sebe i na pročišćavanje vlastitog bića pomoću samotnog putovanja u nutrinu. Tada bi se usmjeravali na usklađivanje cijele osobe. Usklađivali bi ispravan odnos prema samima sebi. Usklađivali bi svoj odnos s ljudima. Usklađivali bi svoj odnos prema prirodi. I konačno usklađivali bi odnos s Bogom.

Ovdje vas pozivam neovisno o vašim religioznim ili inim uvjerenjima da malo progovorite u vezi ove vrlo pozitivne, ekumenske i dijaloške a nadasve tople i ljudske teme.

[arna]

Ima li to veze s Walschom?

[silverecho]

3. Prijateljstvo
Nesumnjivo, jedan od najsnažnijih odraza Allahove ljubavi prema čovjeku (a to predstavlja odraz istinske čovjekove potrebe za voljenjem) jeste rađanje/postojanje prijateljstva među ljudima.

Njegujući prijateljstvo svaka osoba približava se Bogu dragome. Voljeti drugoga kao prijatelja znači voljeti, prvenstveno, ono božansko (er-Rûh) u drugome. Vezujući se za prijatelja, poštivajući ga, uvažavajući njeno/njegovo životno opredjeljenje, ne dirajući u njenu/njegovu slobodu, ustvari se pokoravamo Allahovoj volji, i to Volji, Koja želi a ne prisiljava.

Samo prijateljstvo može doseći takav stupanj da nam se teško odvojiti od nekoga za koga nismo krvno, po mlijeku niti po tazbinstvu vezani.

[Izrail]

arna kaže:

Ima li to veze s Walschom?

Walschovu knjigu Prijateljstvo s Bogom nisam čitao ali ako ona sadrži autentično iskustvo ili barem razmišljanja na tu temu, onda ne vidim razloga poradi kojih ova tema ne bi imala veze s Walschom.

[Divlja_mala]

Prijateljstvo je po meni vaznije nego ljubav uopsteno .
Vjerujem u prijateljstvo ,tu neku nit izmedju ljudi,nadjes osobu koju osjecas kao prijatelja i ako to postignes u zivotu mozes reci da si stekao najvece blago .
Na zalost danas se puno toga nazivao "prijateljstvo" a nema nikakve veze sa prijateljstvom.

[silverecho]

Divlja_mala kaže:

Prijateljstvo je po meni vaznije nego ljubav uopsteno .
Vjerujem u prijateljstvo ,tu neku nit izmedju ljudi,nadjes osobu koju osjecas kao prijatelja i ako to postignes u zivotu mozes reci da si stekao najvece blago .
Na zalost danas se puno toga nazivao "prijateljstvo" a nema nikakve veze sa prijateljstvom.

slazem se,ja sam se tolko puta opeko o neke svoje "prijatelje" da sad i kad upoznam neku osobu(moze bit jako postena i dobra) uvjek sam na oprezu...narod se je danas izopacio i tesko je vjerovat nekom ko prijateljstvo ima samo na jeziku...sad sam na nivou da cjenim svakog al ne vjerujem nikom...ima ona nasa stara poslovica "na muci se poznaju junaci" koja fino zvuci al se slabo primjenjuje...mislim da su ljudi prije vise brinuli jedni za druge il su bili plemenitiji...

[Divlja_mala]

silverecho kaže:

slazem se,ja sam se tolko puta opeko o neke svoje "prijatelje" da sad i kad upoznam neku osobu(moze bit jako postena i dobra) uvjek sam na oprezu...narod se je danas izopacio i tesko je vjerovat nekom ko prijateljstvo ima samo na jeziku...sad sam na nivou da cjenim svakog al ne vjerujem nikom...ima ona nasa stara poslovica "na muci se poznaju junaci" koja fino zvuci al se slabo primjenjuje...mislim da su ljudi prije vise brinuli jedni za druge il su bili plemenitiji...

Bas tako.
Svi se mi opecemo i razocaramo u tim prijaeljima.
Ali jedno sam naucila (nakon mnogo razocarenja) a to je da je vise vaznije ponuditi svoje prijateljstvo,iskreno i duboko, nekome nego da tebi neko ponudi prijateljstvo.
Nikad neces dobiti nazad onoliko koliko ti sam pruzas.
Mozda i ne trebamo ocekivati puno od drugih,moramo jednostavno nauciti biti prijatelji sami sebi.

[Izrail]

Divlja_mala kaže:

Mozda i ne trebamo ocekivati puno od drugih,moramo jednostavno nauciti biti prijatelji sami sebi.

Baš tako.

Za svako prijateljstvo, prvenstveno je potrebno biti prijatelj sa samim sobom.
Ta i u Bibliji piše Zlatno pravilo: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.
Dakle, da bi bližnjega ispravno ljubio, nužno je potrebno da imamo ispravan odnos prema sebi.

Za prijateljstvo prema sebi, Grci su koristili pojam philautia. To je briga za vlastito biće i vlastitu dobrobit koja je osnovni preduvjet da bismo mogli biti dobri prijatelji drugima. Potrebna je i biti ustrajno vjeran prema svojim stajalištima. Nitko ne želi za prijatelja čovjeka koji se stalno prilagođava drugima. Instinktivno osjećamo kada netko glumi, kada se pretvara da je nešto što nije. Dobro je imati uzore u životu ali pretvoriti život u imitaciju drugoga nema smisla. Samo onaj tko je ustrajan i vjeran sebi i onda kada je to teško, sposoban je za prijateljstvo jer tada prijatelj zna u što se upušta.

Treba paziti na sebe a to činimo tako da prestanemo sebe osuđivati i obezvrjeđivati, tako da smo brižljivi prema sebi. To znači: sebe voljeti, paziti, štititi te dobro se ophoditi prema sebi. Usredotočimo li se samo na to kako da steknemo prijatelja, bit ćemo stalno razočarani. Ne možemo iznuditi prijateljstvo od nekoga, ali sebi možemo biti prijatelj.

Treba se odlučiti za samog sebe, za sebe upravo onakvog kakav jesi, za svoju osjetljivost, za svoje snage i svoju slabost. Potrebno je ukloniti sve iluzije koje smo si stvorili o sebi i svojem životu. Tek ćemo tada biti u stanju voljeti svoje ružnije i lošije strane i izmiriti se sa sobom. Izmiriti znači: poljubiti . Poslije te odluke postat ćemo ljubazniji prema sebi. Treba pokušati blagim pogledom promatrati sebe takvog kakav jesam i kakav sam postao. Moram se pokušati radovati sebi, biti zahvalan za to što postojim i što sam upravo takav.

Tko bjesni nad samim sobom, tko je previše krut prema sebi i svojem tijelu, ne može biti prijazan ni prema drugima. Prijatelj će uvijek osjećati da iz njega zrači nešto tvrdo i nesklono. Naš odnos djeluje i na druge, pa i onda kad to ne bismo željeli. Nesvjesno zračenje jače je od onog što svjesno želimo.



Naš odnos prema sebi još i više utječe na naše Prijateljstvo s Bogom. Ukoliko nastavimo kroz život biti neautentični, ne onakvi kakvi jesmo, ni Bog nas neće prepoznati. Uzalud sve molitve i djela u Božje ime, kad će nam On reći: ″Odlazite od mene, jer vas ne poznajem!″ Zašto će nam to reći? Zato što su tada te molitve i ta djela bila u svrhu bijega od svijeta, "opijum", zavaravanje, bijeg od sebe i svojih problema. Tu je religioznost ta koja dehumanizira čovjeka.

Zašto se bojati pristupiti milosrdnom Bogu, Prijatelju, onakav kakav jesi? Pa on te najbolje poznaje. Glumiti nekog "sveca", živjeti po nekim šablonama koje nemaju veze s našim vremenom i prostorom je besmisleno. Ta i ti "sveci" i ti veliki ljudi nisu ništa glumili niti ikojeg čovjeka slijedili već su nastojali slijediti Volju Božju u svome vremenu i prostoru, i biti autentični. "Sveci" i veliki ljudi su divni i nadahnjujući primjeri Prijateljstva s Bogom ali oni nam mogu i trebaju biti samo uzori, putokazi k našem osobnom i jedinstvenom odnosu s Bogom, jer svako je prijateljstvo jedinstveno. Ti ljudi nas uče kako biti originalni - onakvi kakvi jesmo. Božji originali.

Bog nas promatra blagim pogledom i vidi nas upravo takve kakav jesmo unatoč svim maskama kojima se pokušavamo uljepšati ili poružniti. On nam se raduje te čezne za istinskim prijateljstvom i s tobom onakvim kakav uistinu jesi, i više no što ti ikada možeš čeznuti za njim.



Tek kad prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo sa svim slabostima i manama ali i svim talentima i vrlinama, možemo imati ispravan odnos bližnjima, s prirodom i konačno s Bogom.

[Izrail]

Evo malo na temu prijateljstvo iz knjige M. Selimović "Derviš i smrt".


Rekao sam, da su me Hasanovo prijateljstvo, i ovaj poklon, kojim je sve počelo među nama, naveli na spasonosna razmišljanja i odluke. Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kuće, od majke, to je mahrama sa četiri izvezene zlatne ptice, čuvam je u sehari. Hasan ih je prenio na korice knjige, i raznježio me kao dijete, kao budalu. I tada sam shvatio ono najvažnije. Sjeća li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici koja znaci sreću. Sad, sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.

Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj. Bližeg od njega, Jusufa, nemam. Neka mi bude umjesto sina, koga nisam stekao: neka mi bude umjesto brata, koga sam izgubio. A i ja ću njemu biti sve što želi i što nema. Sad smo jednaki, unesrećili su nas zli ljudi. Zašto ne bismo jedan drugome bili zaštita i utjeha? Meni će možda biti lakše, jer mi je uvijek u srcu dječak sa ravnice, čak i kad mi je moja nesreća bila važnija od svega. A nadam se da ni njemu neće biti teško: biću strpljiv, čekaču da ponovo oživi prijateljstvo koje je, znam to dobro, osjećao prema meni.

...

13.

Lijepa riječ je kao lijepo stablo,
korijen mu je duboko u zemlji,
a grane se pod nebo uzdižu.

Privrženost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo. Možda je u njegovim riječima i postupcima bilo i neke skrivene namjere, zelje da me zaustavi na putu koji je naslućivao, ili se ja varam, možda je moja osjetljivost vidjela i ono čega nema. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.

Ni on u moje. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao i učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.

Vezao sam se uz njega (dobra riječ: vezao, kao u oluji, na lađi, na klisuri) zato što je rođen da bude drug ljudima, i što je izabrao baš mene, ali me neprestano i nanovo oduševljavalo što može da bude takav prijatelj upravo on, toliko pust i podrugljiv naizgled.

Uvijek sam smatrao da je prijatelj čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nužno dosadan, mada drag, jer izandja, kao žena. A on je cijelac, uvijek svjež i uvijek drukčiji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao. Ništa mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono što je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjećao nižim. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi. Poštujem ljude koji i u nesreći ostanu plemeniti.

Bio sam mu zahvalan na tom priznanju, i vjerovao sam u njegovu istinitost.

Ali mi je njegovo prijateljstvo bilo dragocjeno i zbog mržnje koja je u meni sve više rasla. Ne znam, sigurno bi mogla da živi i sama, ali ovako je bolje. S jedne strane sam crn, s druge bijel. To sam ja, podijeljen a čitav. Nisu se miješale ljubav i mržnja, nisu smetale jedna drugoj, nisu mogle da ubiju jedna drugu. Bile su mi neophodne obadvije.

Ulazio sam u Hasanov život po pravu prijateljstva, i po njegovoj dobroj volji, ali ako sam se nadao, ili bojao, da će mi sve njegovo postati jasno i poznato, prevario sam se. Ne zato što bi ma šta sakrio od mene, već što je duboki i sjenoviti bunar, čije se dno ne može lako vidjeti. I ne zato što je baš on takav, već što su ljudi takvi, nesagledljivi, čim ih bolje upoznamo.

[TkoJePut]

Još jedan divan primjer prijateljstva između Davida i Jonatana.

Mislim da je osnovna pretpostavka svakog prijateljstava kao i braka
obvezno prijateljstvo prema Bogu.
Jer ako obadvojica poštujemo i poslušni smo nekom trećem koji je iznad nas obadvojice onda je to prijateljstvo čvršće a i dugotrajnije.Ustvari jedino moguće na duže staze.
Na kraju krajeva to je rečeno i u pismu.Kako možeš tvrditi da voliš Boga kojeg ne vidiš ako mrziš brata kojeg vidiš.

Kao i "trostruko je uže čvršće od dvostrukog".
Eto toliko.



17Tada David zapjeva ovu tužaljku za Šaulom i za njegovim sinom Jonatanom. 18Zapisana je u Knjizi Pravednikovoj da je uče sinovi Judini. David reče:
19"Oh, kako ti slava pade, Izraele,
izginuše div-junaci na tvom visu!
20O porazu vi u Gatu ne pričajte,
aškelonskim ulicama ne glasite,
da se kćeri ne vesele filistejske,
mlade žene da ne kliču nevjerničke.
21O Gilbojske gore klete, rosa na vas
ne padala nit vas kiša s neba prala!
Vaša polja ne vraćala rod za sjeme,
jer kod vas je osramoćen štit
junaka!
Štit Šaulov nije bio uljem mazan,
22 nego krvlju ranjenika, mašću palih!
Luk Jonate nikad nije promašio,
mač Šaulov nikad bezuspješan bio!
23Šaul i Jonata, ljupki, ponositi,
ni živi se ne rastaše, ni u smrti!
Od orlova bjehu brži,
od lavova snagom jači!
24Za Šaulom sad plačite, Izraelke,
jer je u kras i u grimiz vas odijevo!
Uz to zlatan nakit on je
na ruho vam pričvršćivo.
25Usred boja poginuše div-junaci!
Smrt me tvoja, Jonatane, ožalosti!
26Žao mi je tebe, brate, Jonatane!
Kako li mi drag bijaše ti veoma!
Ljubav tvoja bješe meni
još od ženske čudesnija.27Oh, kako su izginuli div-junaci,
i oružje bojno kako skršeno je!"

[ileana_]

TkoJePut kaže:

Smrt me tvoja, Jonatane, ožalosti!
26Žao mi je tebe, brate, Jonatane!
Kako li mi drag bijaše ti veoma!
Ljubav tvoja bješe meni
još od ženske čudesnija.27Oh, kako su izginuli div-junaci,
i oružje bojno kako skršeno je!"

Khm...al se ovo ne uzima kao dokaz njihovog homoseksualnog odnosa...a ne prijateljstva?

[TkoJePut]

ileana_ kaže:

Khm...al se ovo ne uzima kao dokaz njihovog homoseksualnog odnosa...a ne prijateljstva?

HAš Haš.
zašto odmah gledaš sve tako crnim očima.Šta samo pederi mogu biti prijatelji.

[Izrail]

ileana_ kaže:

Khm...al se ovo ne uzima kao dokaz njihovog homoseksualnog odnosa...a ne prijateljstva?

Naravno neka su muška prijateljstva obojena homoseksualnošću, no bilo bi loše zaključiti da je svako muško prijateljstvo bolje ili lošije sublimirana homoseksualna ljubav. Tako i u ovom slučaju, Davida i Jonatana, bilo bi vrlo površno zaključiti da su oni homoseksualci samo na osnovu tih par stihova. Potrebno je te stihove, kao i uvijek, smjestiti u kontekst Biblije. Tek tada kada vidimo koliko su jedan zbog drugoga bili u stanju riskirati i žrtvovati, moći će se nazrijeti smisao tih stihova. Za homoseksualna prijateljstva mnogi psiholozi kažu da su se održala unatoč a ne zbog njihove homoseksualne ljubavi. Isto vrijedi i za mnoga heteroseksualna prijateljstva.

Živimo u previše erotiziranoj kulturi. U kulturi gdje se više ne vjeruje u muško - ženska prijateljstva a svako istospolno druženje izaziva podozrenje. Čak smo dotle došli da nam razne perverzije prolaze kroz glavu, kad neka osoba, riječju ili primjerom, svjedoči svoju ljubav prema kućnom ljubimcu.

Prijateljstvo je nužno da bi osoba dostigla zrelost. Prijateljstvo među ljudima, između ostaloga, možemo podijeliti i po spolovima. Velika većina opisanih prijateljstava su, naravno, prijateljstva između muškaraca, pa nemamo uzalud patrijarhalne korijene društva. Jedno od takvih prijateljstava sam prikazao par postova ranije citirajući retke iz Selimovićevog djela ″Derviš i smrt″.

Mnogi smatraju da su prava prijateljstva moguća samo među muškarcima te da samo oni posjeduju dovoljnu afektivnu zrelost, da samo oni mogu podržavati i pružiti altruizam, ozbiljnost i vjernost. Ako zanemarimo česta površna i interesna prijateljstva i pažnju usmjerimo na postojana i čvrsta prijateljstva, vidjet ćemo da se tu gubi svako rivalstvo među muškarcima i da vlada razumijevanje. S prijateljem možemo razgovarati o svojim muškim fantazijama i strahovima bez opasnosti da ćemo biti ismijani. Kroz to prijateljstvo muškarac uči izraziti svoje osjećaje te provode vrijeme u zajedničkom druženju i zabavljanju. Brojnim muškarci su odani prijatelji te prijateljstvo smatraju pravim Božjim darom.

C. S. Lewis kaže o muškom prijateljstvu: da ono nastaje iz običnog poznanstva, kada dvije ili više osoba kroz druženje otkriju da su istog mišljenja, jednakih interesa ili da dijele isti ukus, što ih razlikuje od drugih. Prijateljstvo ne nastaje s pitanjem: ″Ljubiš li me?″, nego s pitanjem: ″Prepoznaješ li istu istinu?″ Prijateljstvo možemo imati samo ako želimo nešto više, a ne samo prijateljstvo. Prijateljima trebaju zajednički ciljevi.

Prijateljstvo među muškarcima postoji i ono u njihovom životu igra važnu ulogu. Većina muškaraca je sposobna samo u muškom prijateljstvu pronaći sebe samoga. Oni se s prijateljima zabavljaju i vladaju drugačije nego prema ženama. Muškarcima trebaju muški prijatelji i kad se zaljube u neku ženu ili se ožene. Nekim ženama je to problem te smatraju da im muškarci trebaju pokloniti svu svoju ljubav. No, da bi muškarac u potpunosti razvio svoj ja, potreban mu je muški prijatelj.

[anNgeo]

Divlja_mala kaže:

Nikad neces dobiti nazad onoliko koliko ti sam pruzas.

pretpostavljam da nisi mislila baš tako doslovno kako si napisala.
to nije prijateljstvo.
i ja sam jedna koja misli da je ljubav podskup prijateljstva.
a o ljubavi jasno piše u 1. Poslanici Korinćanima.

[anNgeo]

eeeeeeee, znam jednu lijepu o Prijateljstvu i Ljubavi. ne mogu citirati ali otprilike ovako bi bio dijalog..
Ljubav: Što radiš na mom mjestu?
Prijateljstvo: Nudim osmjeh tamo gdje si ti ostavila suzu.

a da, Izrail želi reći da postoji...kad svi odu i kad ti se čini da si sam...pa imaš prijatelja koji nikada ne odlazi, kojemu možeš sve reći, koji sve razumije, uvijek prašta...

[adriatic]

Ako hoćeš imati prijatelja - budi prijatelj !

[Orah]

adriatic kaže:

Ako hoćeš imati prijatelja - budi prijatelj !

[Izrail]

adriatic kaže:

Ako hoćeš imati prijatelja - budi prijatelj !

Slažem se.

Sada još ako imaš volje, pojasni kako biti Bogu prijatelj, jer ovo je pdf religija.

Hvala!

[adriatic]

Izrail kaže:

Slažem se.

Sada još ako imaš volje, pojasni kako biti Bogu prijatelj, jer ovo je pdf religija.

Hvala!

pa to sam već nekoliko puta napisao:

ja ne gnjavim njega - on ne gnjavi mene - i odlični smo prijatelji.

[Izrail]

onda po toj definiciji, tebi su barem 99,99999998% stanovnika ove planete prijatelji?!