Da odmah izbjegnem drvlje i kamenje - ovdje je rijec o LJUBAVI i ZALJUBLJENOSTI. Zaljubljenost, leptirici u stomaku, neprekidno mastanje i razmisljanje o partneru, nemogucnost spavanja, euforicnost, su veoma cesto simptomi pocetaka ozbiljnih veza koje brzo predju u razvijanje ka pravoj ljubavi, u zrelo osjecanje, za razliku od nezrelog - zaljubljenosti. Dakle, nista nije iskljucivo, moze se biti emotivno/psihicki zreo i zdravo zaljubljen u prvom periodu veze, sto ce preci u ljubav.
Ono o čemu često govorim sa ljudima - INFANTILNOST zaljubljenosti i nesreca zaljubljenih osoba. Zaljubljene osobe su te koje se ponizavaju, koje trpe stosta od strane partnera, koje ili stvarno ne vide ili zazmire na neke nepremostive mane i poteze partnera, koje na kraju krajeva i dizu ruku na sebe jer "ne mogu zivjeti bez nje/njega", koje rade nevidjene gluposti "zbog ljubavi". Sve ovo, priznacete, zvuci kao nesto sto samo nezrela ili slaba licnost moze dozvoliti sebi.
Tuzno je vidjeti nekoga ko godinama nije u vezi jer "voli nju/njega i samo hoce nju/njega", to jeste, nesretno je zaljubljen. Jos jedna od posljedica zaljubljenosti kao emotivne nezrelosti i nemogucnosti da se razluci u samome sebi izmedju projekcije osobe i realne slike osobe.
Evo da vidimo sta strucnjaci kazu o tome, uz napomenu na jedan mozda nepoznat pojam: najkrace objasnjeno,
Anima bi bila projekcija savrsene zene u glavi muskarca u koju se muskarci zaljubljuju (dakle u tu projekciju koju vidi u partnerici u koju je zaljubljen), a Animus projekcija savrsenog muskarca u glavi zene u koju se ona zaljubljuje.
Psihički preduslov za zaljubljivanje je postojanje Animusa/Anime kao psihičkog kompleksa koji ima moć da se projektuje nezavisno od svijesti i od volje subjekta.
Dok zaljubljenost, spolja gledano, liči na relaciju jedne osobe prema drugoj, ona je, posmatrano intrapsihički, opsjednutost ega zaljubljene osobe svojim sopstvenim kompleksom. Zbog toga je u zaljubljenosti relacija prema drugom samo privid, a stvarni odnos je relacija subjektovog Ja sa sopstvenim arhetipom Animusa ili Anime. Prema Jungovom učenju o individualnom duhovnom razvoju, ovladavanje zaljubljivanjem, odnosno ovladavanje projekcijom arhetipa Animusa/Anime bitan je razvojni zadatak za svaku odraslu osobu.
Drugim riječima, osoba koja je postigla autonomiju i ostvarila psihičku zrelost gubi sposobnost zaljubljivanja.
Ljubav i zaljubljenost
Sredina dvadesetog vijeka donijela je dramatičnu promenu u sistemu predstava o ljubavi u kolektivnoj svijesti zapadnog čoveka: počelo je razlikovanje izmedju Ijubavi i zaljubljenosti. Danas će većina ljudi upitana za razliku izmedju ljubavi i zaljubljenosti, odgovoriti da razlika postoji i da je bitna. U
većini odgovora možemo ustanoviti tri glavne razlike: za razliku od ljubavi, zaljubljenost je veoma jako osećanje; zaljubljenost uglavnom traje kratko, dok ljubav traje dugo; zaljubljenost je prva, „strasna" faza nakon koje slijedi stvarna ljubav. Iako je ustanovljena razlika u intenzitetu, trajanju i vremenu pojavljivanja još uvek daleko od shvatanja suštinske razlike između ljubavi i zaljubljenosti, ipak je riječ o značajnom civilizacijskom pomaku. Svijest o razlici između zaljubljenosti i ljubavi koja se pojavila u umu zapadnog čovjeka istovremeno je označila stvaranje specifičnog konflikta: promenu u kolektivnoj svijesti nije pratila promena u kolektivnom nesvjesnom koje je još uvek puno simbola, mitova i arhetipskih predstava u kojima se zaljubljenost i ljubav izjednačavaju. Sve dok se u kolektivnoj svijesti ne izgradi predstava o suštinskoj razlici izmedu ljubavi i zaljubljenosti, svaki pojedinac koji oseća ovu razliku biće primoran da je naporima svog saznanja diferencira i da preispituje sadržaje svog koletivnog nesvjesnog. Dok zaljubljenost ima svoju paradigmu tako da pominjanje riječi „zaljubljenost" izaziva jasnu mentalnu predstavu u glavi zapadnog čoveka, ljubav ostaje veoma nejasan pojam, bez pozitivne definicije i bez predstave koja bi odrazila njenu suštinu.
Osnovna razlika između zaljubljenosti i ljubavi tiče se odnosa prema realnosti. Dok u zaljubljenosti slika drugog ne odgovara stvarnosti njegove ličnosti, jer je reč o slici koju je subjekt projektovao, u stvarnoj ljubavi drugi se vidi onakav kakav jeste u realnosti. Iskrivljenje stvarnosti u zaljubljenosti je povezano sa subjektovom nejasnom slikom o samom sebi, s njegovim neizgradenim identitetom i s neprihvatanjem stvarnog sebe. Na suprot tome, u ljubavi je svjesnost o tome kakav je partner u stvarnosti povezana s izgrađenim subjektovim identitetom, s njegovom stvarnom slikom o sebi i s njegovim prihvatanjem sebe. Druga suštinska razlika između ljubavi i zaljubljenosti povezana je sa subjektovim doživljajem sopstvenog stanja.
U zaljubljenosti subjekt ima doživljaj da sila zaljubljenosti koja je jača od njega, upravlja njegovim postupcima i da joj se ne može suprotstaviti. Ukoliko pokušava da suzbije sopstvenu zaljubljenost, subjekt otkriva da ona ima kvalitet prisilnog stanja. To je posledica toga što je subjektovo Ja opsjednuto predstavom o pravom partneru koja se fiksira za lik osobe u koju je zaljubljen, i koja kao otcjepljeni psihički kompleks upravlja egom subjekta. U stvarnoj ljubavi subjektov ego je integrisan, što on doživljava kao posjedovanje slobodne volje, kao sposobnost donošenja odluka i njihovog sprovođenja u djelo. To se posebno odnosi na odluke vezane za partnera kao i na odluku da može, ukoliko želi, prekinuti odnos s partnerom. Dok je subjekt zaljubljenosti usmjeren samo na partnera, subjekt ljubavi je usmjeren i na partnera i na svijet koji ga okružuje. Dok subjekt zaljubljenosti vjeruje da ne može živjeti bez osobe u koju je zaljubljen, da više nikada neće pronaći nekoga ko će mu toliko odgovarati, subjekt ljubavi zna da partner nije savršen i da bi on mogao sasvim kvalitetrio živeti bilo samostaino, bez partnera, bilo s drugim partnerom. Dok je zaljubljenost afektivno stanje jer osoba konstantno oseća jaka, bilo prijatna bilo neprijatna osećanja, ljubav je odnos u kojem se jaka osećanja prema partneru javljaju samo u nekim situacijama. Ove razlike mozemo predstaviti u obliku tabele.
Zaljubljenost____________________________
Ljubav
- privid stvarnosti zasnovan na projekciji____- stvarni odnos
- falsifikovanje druge osobe_______________- drugi se vidi onakav kakav jeste
- kvalitet prisilnog stanja_________________- kvalitet slobodne volje
- automatizam i nesvjesnost______________- odlučivanje
- Ego opsjednut psihičkim kompleksom_____- bez kompleksa, integrisan Ego
- bez distance prema fantazijama_________- distanca prema fantazijama
- stalna i snažna osjećanja______________- povremeno snažna osjećanja
- utisak da se ne može živjeti____________- svjestnost da se može živjeti i
bez partnera u kojeg je zaljubljen________bez voljenog partnera
Zaljubljivanje i psihičko sazrijevanje
Veoma je interesantno pitanje odnosa zaljubljivanja i duhovnog razvoja individue. Iako se neki ljudi zaljubljuju u svim fazama svog životnog ciklusa, pa čak i u najpoznijem dobu, a što mogu da posvedoče konsultanti u gerontološkim centrima, ipak se najveći broj ljudi zaljubljuje u prvoj polovini života. Zaljubljivanje, u jednom infantilnom obliku, počinje u djetinjstvu, ali se kao potpuno uobličena pojava razvija tek u doba puberteta i adolescencije. U periodu mladalaštva svaka individua se nalazi u intenzivnom procesu traženja sopstvene personalnosti i definisanja sopstvene ličnosti. Prelazak iz svijeta djece u svijet odraslih nije ni jednostavan ni kratak proces. Osvajanje samostalnosti kroz postavljanje životnih ciljeva i odredjivanje životnih planova, mora biti praćeno upoznavanjem svojih sposobnosti. Napuštanje jednog identiteta (identiteta djeteta koje je zavisno od svojih roditelja) i sticanje novog identiteta (identiteta autonomne odrasle ličnosti) najbolje je označeno pojmom kriza identiteta.
U periodu odrastanja, koji povezujemo s krizom identiteta, osoba ulazi u brojne nove životne situacije i nove životne uloge u kojima otkriva sebe i svoje reakcije. Kroz proces odrastanja osoba upoznaje svoje realne sposobnosti, a time i svoja ograničenja. Identitet označava one sadržaje koje osoba doživljava kao ,,Ja jesam", ali i razgraničenje od onih sadržaja koji se doživljavaju kao ,Ja nisam". Uspostavljanje novog identiteta je put otkrivanja stvarnosti o sebi, izgradnja svog pravog Ja, pravljenje i prihvatanje realne slike o sebi. Ali, ne može se otkriti svoje pravo ja a da se ne otkrije reainost u svijetu oko tog Ja. Definisanje sopstvenog identiteta je isti proces kao i otkrivanje identiteta Svijeta. Kada se osoba integriše kao odrasla, zrela ličnost, ona poznaje realnost o sebi u istoj meri u kojoj poznaje realnost oko sebe.
Ulaskom u odnos ljubavi, osoba unosi svu specifičnost svoje psihičke strukture koja je funkcionalna u tom razvojnom momentu. Kriza identiteta se ispoljava i u emotivnom odnosu s osobom suprotnog pola, a odnosi ljubavi služe da se izgradi polni identitet i da se ovlada ulogom žene odnosno muškarca.
Emotivne veze tokom perioda mladalaštva uklapaju se u opšti trend otkrivanja realnosti. Smisao ovih veza je u tome što osobu prisiljavaju da pređe iz jednog fantazmatskog odnosa prema sebi i drugima, iz odnosa koji nije zasnovan na realnosti u odnos u kome preovlađuje poznavanje sebe i poznavanje drugih. Zaljubljenost, kao odnos privida, kao iluzija zasnovana na projekciji, jeste upravo fantazmatski odnos prema drugom. Ovaj odnos je moguć kada Ja ne vidi jasno realnost, kada je obuzeto nesvjesnim kompleksom Anime, kada Ja nije dovoljno integrisano i kada nema definisan sopstveni identitet. Fantazmatski odnos prema đrugom moguć je samo kada je prisutan fantazmatski odnos prema sebi.
U drugog se ne projektuje samo fantazija o tom drugom nego i fantazija o međusobnom odnosu, a u tom odnosu postoji i fantazija o određenom Ja u relaciji s odredenim Ti. Prema tome, zaljubijuju se samo one osobe koje nisu izgradile sopstveni identitet zasnovan na stvarnosti i koje nisu sposobne da sagledaju realnost drugog. Osobe izgrađenog identiteta i sa sviješću o stvarnosti drugih nisu sposobne za zaljubljenost, ali su sposobne za ljubav. Jasno je da je pojava zaljubljivanja nešto što pripada periodu mladalaštva i periodu uspostavljanja identiteta zrele ličnosti.
Naš stav prema kome se zaljubljenost svrstava u, uslovno rečeno, psihopatologiju određenog razvojnog doba, potpuno je suprotan kulturološkom mitu koji izjednačava zaljubljenosti i ljubav i vjerovatno će čitaocu biti teško da ga prihvati bez obzira na argumente koji su ovde ponuđeni. I oni, međutim, koji prihvate takvo mišljenje, često ga dovoljno ne razumiju i pitaju šta treba da urade kako bi prestali da se zaljubljuju. Zaljubljivanje je nesvjesno determinisan proces koji proističe iz cjelokupne strukture psihe tako da se ne može svjesno kontrolisati. Rješenje i nije u tome da ljudi odluče da će prestati da se zaljubljuju, jer time ne bi dobili ništa, a izgubili bi mnogo. Mlada osoba se ne može osloboditi svojih fantazama, nesvjesnih predstava ili kompleksa - anime ili animusa - tako što će ležati na krevetu i meditirati o ljubavi i smislu života. Osoba jednostavno ne može uspostaviti direktnu komunikaciju s nesvjesnim predstavama. Jedini prirodni put za uticaj na te predstave je indirektan - kroz projekciju, a to znači da se osoba mora projektovati kako bi mogla da konfrontira svoje projekcije sa stvarnim životom.
Drugim riječima, osoba se mora zaljubljivati kako bi bila u kontaktu s Animom ili Animusom, a onda, kroz preispitivanje projektovanog, uspostavljati smisao za realnost i neutralisati uticaj ovih kompleksa. Svaki ciklus zaljubljivanja i razočaranja je nova lekcija o realnosti života i skidanje sloja ružičaste boje s naočara kroz koje se gleda na život. Dakle, osoba se mora zaljubljivati kako bi prestala da se zaljubljuje i da bi mogla početi da stvarno voli.
Informacije o prirodi mehanizma zaljubljivanja ne mogu dovesti do toga da se ljudi ne zaljubljuju, ali im mogu pomoći da se u tom iskustvu bolje orijentišu i da bezbolnije prođu i tu fazu individualnog razvoja i psihičkog rasta.
Sposobnost da realno vidimo drugog onakvim kakav jeste, da ga takvog prihvatimo pa da ga volimo, što je u tjesnoj vezi s istom takvom sposobnošću da vidimo, prihvatimo i volimo sebe onakve kakvi jesmo, predstavlja cilj duhovnog razvoja. Martin Buber bi možda isto iskazao na sledeći način: da bi „ja i ti'', postalo autentično ,,Ja i Ti", ,ja" mora postati "Ja", da bi " ti" postalo ,,Ti".
Isjecak iz knjige Formule ljubavi - Dr. Zoran Milivojevic
tema prebačena s LJES-a 
Razgranati mod