Prekasno za trgnut se s 26 godina?

[RC Da Kookee]

Kasno je, naravno da je kasno. Kasno je i sa 20. Ako si u to uvjeren i imas takav mentalni sklop
Nikad nije kasno dok god si ziv. Nisu godine bitne nego um i volja

DarkStar kaže:

A ne moze zivjeti 20-te u 30-tima,to jednostavno ne ide, kad dodjes medju one mlade 20 godisnjake, svi te gledaju nekako cudno, ili bar ti steknes takav dojam.

To, to. "Sto ce ljudi rec?!"
Glavno pitanje naroda ovih prostora

[Juicyju]

Um klade valja

[velika mala]

Nikad nije za ništa kasno ako si nezadovoljan s bilo čim i želiš to promijeniti.
Godine tu ne igraju nikakvu ulogu. Ljudi shvate u određenom trenutku da neke stvari više nikuda ne vode, podvuku crtu, okrenu novi list i promijene život iz temelja...

[GuestX]

A čuj, nije kasno, ali bi se trebao trgnuti. Odaberi jednu stvar koja te zanima i izdrilaj to do kraja, najbolje što možeš.

[SoothSay]

Mislim da nije nikad kasno a pogotovo sa 26. Naravno, ako razmisljas u okvirima društva gdje postoji odredjeni sat, dan i godina kad nesto treba obaviti, onda je kasno za masu stvari ali to je problem sam po sebi.

[GuestX]

SoothSay kaže:

Mislim da nije nikad kasno a pogotovo sa 26. Naravno, ako razmisljas u okvirima društva gdje postoji odredjeni sat, dan i godina kad nesto treba obaviti, onda je kasno za masu stvari ali to je problem sam po sebi.

Da, ali opet ne treba sanjariti i misliti da će biti najednom uspjeh u nekom polju kao što je prikazano u filmovima (iliti ostvarivanje Američkog sna). Niti će biti tako glamurozno i ne znam što još. To dožive samo najbolji od najboljih.

Autoru teme zaista savjetujem da odabere područje koje najbolje zna i voli i da krene to raditi (ali onak pravo). I da se ne obeshrabri nad početnim neuspjesima jer će ih (vrlo vjerojatno) biti.

[N3M0N]

A nije baš da je prekasno, ti si još možeš srediti život do 30. godine tako da se nemoj puno osvrtati na te 2-3 godine što si prespavao.

[LoisKent]

Nikad nije kasno.

[lecoq]

GuestX kaže:

Da, ali opet ne treba sanjariti i misliti da će biti najednom uspjeh u nekom polju kao što je prikazano u filmovima (iliti ostvarivanje Američkog sna). Niti će biti tako glamurozno i ne znam što još. To dožive samo najbolji od najboljih.

Autoru teme zaista savjetujem da odabere područje koje najbolje zna i voli i da krene to raditi (ali onak pravo). I da se ne obeshrabri nad početnim neuspjesima jer će ih (vrlo vjerojatno) biti.

sve štima,vjerujem u ono da su bogati ljudi bogati s razlogom tj. financijski upsjeh dođe samo ko nusprodukt upražnjavanja svojih strasti,onog kaj voliš..no kak uskladit ono kaj 'trebaš' i ono kaj 'želiš'..dost je teže nać svoju nišu sad ko odrastao čovjek neg da kreneš s razvijanjem talenta od malih nogu..npr. radim min.8 sati posel koji ne volim,nemogu napustit posao u ovakvoj situaciji,mora se od nečeg živjet,dođem doma krepan,briga oko kuće,ovo ono i ostane mi možda kojih sat vremena za sebe i bavljenje umjetnošću,onim kaj zbilja volim,ni približno dovoljno..no treba bit i realan,kolke su šanse da bi se bavljenjem time mogo prehranit ..gotovo nemoguće pomirit upravo ono kaj si dužan radit i ono kaj bi istinski htjel radit

[zoya85]

lecoq kaže:

Osjećam ogromnu anksioznost i nemir već duže vrijeme..no nije mi potreban psiholog za dijagnozu jer dobro znam kaj me muči no ne znam kak riješit to,treba mi dobar šut u dupe il neki duhovnjački savjet koji bi me pokrenuo jer sam zapeo u nekom vrtlogu depresije zbog kojeg mi fali pogona za neku inicijativu..ukratko,imam osjećaj da sam jebivjetrio do sada,do svoje 26.godine,da nisam postigo gotovo ništa a mogo sam puno toga..znam svoje potencijale i reko bi onak objektivno da sam dosad davao ni 20% tog potencijala..imam također neke prirodne talente za umjetnost koji su ostali zanemareni i kad se samo sjetim bačenog vremena koje sam mogo korisnije upraznit u smjeru razvijanja tih talenata i ostalog,još više me baci u depru..znam da nikad nije kasno za trgnut se no imam osjećaj da sam već dosta vremena profučkao i posljedice će tek dolazit na naplatu..fax mi je pri kraju no 2 godine sam kiksao isto zbog ljenosti i ponajviše nedovoljno razvijene opće svijesti..već sad na razgovorima za posao gledaju s oprezom na nekog ko je 2 godine pao na faxu,misle si ljenčuga,niškoristi i sl. dok s druge strane kolege koje su u roku diplomirale imaju već dobro plaćene poslove a samo da mi je bila ova svijest sada,mogo sam i ja bit na takvom mjestu..isto se teško nosim s žaljenjem za propuštenim..

Pogledaj si podebljano, mislim da si ti prerano otpisao pomoć psihologa, a ponekad je ona nužna.
Ne idu psiholozima niti psihijatrima samo ludare i osobe koje ne znaju definirati svoje stanje, već one koje ne znaju kako da ga promijene nabolje. Kod tebe je očito dugo prisutno to neko nezadovoljstvo i dugo stojiš na mjestu, pere te krivica, anksioznost, to je već znak da je pomoć dobrodošla.
Valjda je i to na ovim prostorima problem, priznati da trebaš pomoć i da nisi zadovoljan svojim životom, jer će društvo koje je daleko od savršenog reći da si problematičan ili papak.
Tko kaže da ćeš se sam pokrenuti i da se nećeš još 2 godine kupati u tom sosu mix osjećaja?

Naravno da 26 godina nije prekasno za trgnuti se, 26 godina nije prekasno niti za upisivanja faksa ili promjenu zanimanja.
Ljudi si postavljaju ograde tako što se stalno uspoređuju sa drugima. Netko kiksa ranije, netko kasnije, nitko nema identičan život i samosažaljenje te samo može odmaknuti od cilja.
Moj savjet je razgovor sa psihologom, postavljanje jasnih ciljeva i držanje planova. Good luck.

[felga]

Pišeš kao da imaš 56 a ne 26....

Tek si zinuo na svijet, tj. nisi ni počeo kruh svoj zarađivati a već kukaš.

E svašta.

[Eya]

nikad nije kasno!!!! nedaj se i iskoristi svoj maksimumu!! a onda sretno umri...to je bar moj moto..riskiraj. riskiraj,riskiraj!!!!! može se sve belive me!!!

ja ti mogu sipričat cijelu životnu priču i dat dokaz ( ne baš znanstveni al iskustveni) da čuda postoje!!! živjela umjetnost!! al sad sam bolesna i umorna i neda mi se....

26 godina jebemu život je pred tobom!!! malodušan si!!!

Garfieldica 007 kaže:

znam i ja....samo je činjenica da danas poslodavci od tebe očekuju sve, i faks, i iskustvo, i vozački...i po mogućnosti da to sve imaš do jel, 27-28 maksimum.

A društvo očekuje i neku ozbiljnu vezu, obitelj, da ne živiš sa starcima i još sto stvari...i onda naravno da se osjećaš loše jer velik broj tih stvari nisi ispunio a neki jesu i tebi nije jasno kako i to te ubije u pojam. Treba se naučit ne uspoređivat s drugima a to je teško jer te tako sustav i društvo postavljaju od kad se rodiš.

pa sad ti ne budi nervozan i anksiozan.....

jebeš društvo! jebeš državu !! ja planiram otvorit svoj biznis.... sad bi mi rekli da sam manično depresivna

lecoq kaže:

sve štima,vjerujem u ono da su bogati ljudi bogati s razlogom tj. financijski upsjeh dođe samo ko nusprodukt upražnjavanja svojih strasti,onog kaj voliš..no kak uskladit ono kaj 'trebaš' i ono kaj 'želiš'..dost je teže nać svoju nišu sad ko odrastao čovjek neg da kreneš s razvijanjem talenta od malih nogu..npr. radim min.8 sati posel koji ne volim,nemogu napustit posao u ovakvoj situaciji,mora se od nečeg živjet,dođem doma krepan,briga oko kuće,ovo ono i ostane mi možda kojih sat vremena za sebe i bavljenje umjetnošću,onim kaj zbilja volim,ni približno dovoljno..no treba bit i realan,kolke su šanse da bi se bavljenjem time mogo prehranit ..gotovo nemoguće pomirit upravo ono kaj si dužan radit i ono kaj bi istinski htjel radit

treba se čuvat bogatstva. novac je najveći demon ...

[Hemoridan]

Eya kaže:

nikad nije kasno!!!! nedaj se i iskoristi svoj maksimumu!! a onda sretno umri...to je bar moj moto..riskiraj. riskiraj,riskiraj!!!!! može se sve belive me!!!

moze se mnogo, ali se ne moze sve.

[Gojko 2]

Uvijek je prekasno.

[GosponProljeće]

Gojko 2 kaže:

Uvijek je prekasno.

Hehe najbolji odgovor na forumu ikad

[ray of light]

GosponProljeće kaže:

Dosta te jebe to šta si počeo sa "što sam sve mogao" filozofijom.To sranje stvara gorčinu,pa onda i bijes,anksioznost i takve neugodne stvari.Kronerski kutak birtije je zauzet s dečkima koji su mogli.
Moraš dokučit da nisi mogo ništa.Da si mogao to bi i napravio,a pošto nisi-znači da nisi mogao.

Sad si u situaciji da prihvatiš činjenicu da NISI MOGAO i onda ti se smiješi blistava spoznaja da sad MOŽEŠ.
26 fakat nije nešto,dvije godine za izgubit su ništa.
Čini mi se da bi pametna stvar bila vratiti se faxu i stuć to do kraja,ubio bi osjećaj da si sjebo fax i organizirano učenje bi ti dobro došlo da te malo sredi i vrati nazad.
Uz faks bi mogo i razvijat svoje umjetničke vještine,kad vidiš neki napredak to bi te sigurno dodatno razveselilo i dalo ti elan za dalje.
Mislim da je sad najvažnije da se pokreneš i nastaviš di si stao,tako ćeš pobjedit osjećaj da si sve sjebo i samim time izać iz beda.

potpis

[crno-prase]

lecoq kaže:

Osjećam ogromnu anksioznost i nemir već duže vrijeme..no nije mi potreban psiholog za dijagnozu jer dobro znam kaj me muči no ne znam kak riješit to,treba mi dobar šut u dupe il neki duhovnjački savjet koji bi me pokrenuo jer sam zapeo u nekom vrtlogu depresije zbog kojeg mi fali pogona za neku inicijativu..ukratko,imam osjećaj da sam jebivjetrio do sada,do svoje 26.godine,da nisam postigo gotovo ništa a mogo sam puno toga..znam svoje potencijale i reko bi onak objektivno da sam dosad davao ni 20% tog potencijala..imam također neke prirodne talente za umjetnost koji su ostali zanemareni i kad se samo sjetim bačenog vremena koje sam mogo korisnije upraznit u smjeru razvijanja tih talenata i ostalog,još više me baci u depru..znam da nikad nije kasno za trgnut se no imam osjećaj da sam već dosta vremena profučkao i posljedice će tek dolazit na naplatu..fax mi je pri kraju no 2 godine sam kiksao isto zbog ljenosti i ponajviše nedovoljno razvijene opće svijesti..već sad na razgovorima za posao gledaju s oprezom na nekog ko je 2 godine pao na faxu,misle si ljenčuga,niškoristi i sl. dok s druge strane kolege koje su u roku diplomirale imaju već dobro plaćene poslove a samo da mi je bila ova svijest sada,mogo sam i ja bit na takvom mjestu..isto se teško nosim s žaljenjem za propuštenim..

ma daj molim te. prvo moraš naučit lagat. Znači ako te na razgovoru za posao netko pita zašto ti fale dvije godine -ti reci, ha znate teška su vremena, morao sam raditi, radio sam preko student servisa dane i noći i tako nešto. tu smo već prvi problem riješili

nadalje. odi nekud. Uzmi još godinu dana i odi u neku PM radi neke sitne posliće pa se vrati. Treba ti promjena. Neznam di živiš -ali ako su i onom gradu koji je 6 meseci zavijen meglom -nije ni čudo. Odi negdi na more odi u tursku naprimjer, tam sviraj na cesti veliš da imaš potencijala za sviranje

to je već drugi problem riješen

Onda kad se vratiš onda pričaj svima da si bil ko zna di, da si bil recimo u dubaiu i da si radil kao stažist u nekakvoj banci kajtijaznam i da si se zaručil za šeikovu kćer ali da je imala preveliki nos pa si se predomislil, ali ti je svejedno šeik ostavil jednu bušotinicu, i tak laži i laži i laži, bezočno laži to se sve ionak nemože provjeriti.

Onda na krilima tih bezočnih laži završi faks i zaposli se i obavezno na razgovoru reci da si odradil staž u banci u dubaiu

Ničiji život nije savršen. No međutim ako ga lažima pokažeš boljim - i ti ćeš počet vjerovat da ti je život bolji

[Hemoridan]

Ima nesto u ovome i to nije sad direktno laganje vec nekako uljepsavanje situacije. Cim govoris negativno o svom zivotu i sebi, drugi to tak i gledaju. Cim malo izromansiras zivot i poslozis onak da kad drugi cuju da te gledaju kao nesto posebno iako si nistkorist, e to je vec napredak.

Prije par godina frendica mi je nest zanimljivo rekla, kaze ovak: Nisam ti ja pametna, ja sam samo uvjerila druge da sam pametna

[0106]

Ima nesto u ovome i to nije sad direktno laganje vec nekako uljepsavanje situacije. Cim govoris negativno o svom zivotu i sebi, drugi to tak i gledaju. Cim malo izromansiras zivot i poslozis onak da kad drugi cuju da te gledaju kao nesto posebno iako si nistkorist, e to je vec napredak.

Istina! Lično svaki korak koji napravim u životu ne smatram značajnim. Mislim se - ma to je normalno, svako tako. A onda mi se desi da sretnem nekoga sa faksa i ispričam se i shvatim koliko sam mnogo uradila u odnosu na tu osobu npr. Treba slaviti svoje uspehe i najmanji korak. Evo i poruka ovde da se neko želi trgnuti i napraviti sve drugačije je za slavljenje. To je i te kakav korak a dovešće do drugih koraka.

I, naravno, ne mislim da je 26 godina kasno za bilo šta. Uopšte ne mislim da su godine bilo kakvo ograničenje za okretanje novog lista i promena. Kod mene ne važi rečenica Dostojevskog - 'Rano je da svodim bilanse a kasno za novi početak'.

[Aztec]

lecoq kaže:

Osjećam ogromnu anksioznost i nemir već duže vrijeme..no nije mi potreban psiholog za dijagnozu jer dobro znam kaj me muči no ne znam kak riješit to,treba mi dobar šut u dupe il neki duhovnjački savjet koji bi me pokrenuo jer sam zapeo u nekom vrtlogu depresije zbog kojeg mi fali pogona za neku inicijativu..ukratko,imam osjećaj da sam jebivjetrio do sada,do svoje 26.godine,da nisam postigo gotovo ništa a mogo sam puno toga..znam svoje potencijale i reko bi onak objektivno da sam dosad davao ni 20% tog potencijala..imam također neke prirodne talente za umjetnost koji su ostali zanemareni i kad se samo sjetim bačenog vremena koje sam mogo korisnije upraznit u smjeru razvijanja tih talenata i ostalog,još više me baci u depru..znam da nikad nije kasno za trgnut se no imam osjećaj da sam već dosta vremena profučkao i posljedice će tek dolazit na naplatu..fax mi je pri kraju no 2 godine sam kiksao isto zbog ljenosti i ponajviše nedovoljno razvijene opće svijesti..već sad na razgovorima za posao gledaju s oprezom na nekog ko je 2 godine pao na faxu,misle si ljenčuga,niškoristi i sl. dok s druge strane kolege koje su u roku diplomirale imaju već dobro plaćene poslove a samo da mi je bila ova svijest sada,mogo sam i ja bit na takvom mjestu..isto se teško nosim s žaljenjem za propuštenim..

Znam vrlo dobro na sta mislis i kako se osjecas.

I sam sam puno kiksao, sto zbog lijenosti, sto zbog straha, okolnosti... svaceg neceg.

Ja sam se s 25 godina odlucio preokrenuti i sad sam malo stariji od tebe i nakon svega opet pogrijesim, jer nije se lako promijeniti. Ali ipak to cinim manje nego prije i uvijek nastojim biti bolji i sto manje grijesiti. A grijesit ces, jer to je ljudski i nemoguce je biti uvijek savrsen.

Bitno je iz toga uciti al ne se previse opterecivati s tim vec to shvatiti kao pouku za ubuduce i nek te to tjera da budes bolji. Ako se budes s tim previse opterecivao to ce te samo gusiti i sprijecavati bilo kakav napredak.

Sto se faxa tice i duzine studija... nije to jedina stvar koja je bitna. To je zapravo manje bitna stvar. Najbitnije je da si shvatio greske i da radis na tom da ih cinis sto manje moguce u buducnosti.

Meni recimo smeta svaki propust, da nije toliko ni bitno koliko je on ozbiljan, smeta mi jedino sto nisam drugacije postupio. Dakle, pocni raditi na sebi da budes zadovoljan sam sobom, a ostalo je manje bitno.