mfmsr 2004.

[moose]

parararararammmm!!!! eto, za par dana (3.5.-9.5.) počinje najjači kazališni festival u hrvatskoj(eurokaz?ona posh pizdarija od prošle godine? ne bu išlo )pa slijedi mala reklama...

prvo i najdosadnije, tri hrvatske predstave: naš grad(ponedjeljak), to samo bog zna(četvrtak), iza zatvorenih vrata(subota). preporuka: prve dvije

zatim- utorak, 4.5. - bela pinter dolazi s budimpeštanskom , samo strelec s mariborskom predstavom. jako obećavajuće, gledam, javim....

srijeda- atelje212, srbljanovićkina amerika, drugi deo, regie: dejan mijač. me like dejan mijač & atelje & jedva čekam

i onda... najveća (pop)kulturna dilema u mom mladom životu . u petak u rijeku dolazi jurij ljubimov s marat sadeom (teatar na taganki!!!!) a u ksetu sviraju mark olson i victoria williams! kako sad stvari stoje, duh iz pustinje će nadvladati genijalnog rusa, ali neće mi bit nimalo lako donijet konačnu odluku

nedjelja- neki bugari (kažu-bugarski amarcord) i tom janežič, moj veliki favorit uvijek i svuda, s ptujskom predstavom. isto gledam, isto javim

ako je tkogod u blizini...

[darin]

Ovako se voli svoj Grad.

ides na Olsona? pa to je jasno ko dan.

[moose]

ma da, moram se grebat za džaba upad

nema veze s lokalpatriotizmom. od 10 meni najdražih kazališnih predstava bar 5 sam ih pogledao na malim scenama tako da sam veliki fan

a olson ili ljubimov... da su bar doveli ljubimova dan kasnije u zagreb kako su to učinili prošli put kad je bio u rijeci...

ma olson je olson, što bi moj prijatelj rek'o "daj ne seri s tim kazalištem, tamo ionako idu samo studenti i pederi"

[darin]

moose kaže:
... što bi moj prijatelj rek'o "daj ne seri s tim kazalištem, tamo ionako idu samo studenti i pederi"

koje si ti od navedenog?

[moose]

a čuj, jedno znaš da jesam, a drugo...

dosta s internetom, idem uredit bafe, pa na pravi koncert za studente i pedere. kurte wagneru, here we come

[moose]

lijepo. prvo (bar meni) pa muško. sjajna, začudna, duhovita i nepretenciozna koreodrama (nemojte zbog zadnje riječi pomišljati na freya, ovo je puno bolje )

taj tip, bela pinter, nova je mađarska redateljska zvijezda. ovo mu je druga predstava. prije je kruh zarađivao kao plesač. tekst je dorađivan i smišljan na pokusima s glumcima.

bolnica bakony počinje kao neka amaterska predstava. scenografija koja se sastoji od stola i plahte, i dve bolničarke u kvazirealističkom dijalogu. no, nasreću, prvi dojam debelo vara. priča o bolničkom životu na nivou e.r.-a stubokom se obrušava u metarazinu, predio sna, u kojem je pinter najbolji. priča o čovjeku koji preuzevši osobne stvari svog pokojnog oca alkoholičara doživljava kratki živčani slom i jednom od luđaka iz te bolnice, u jednom trenutku iz aperspektivnog modusa skreće u perspektive tih dvaju ljudi i račva se na dvije paralene radnje, sinovljev odnos s ocem, njegove maštarije o budućnosti i luđakove fantazme o važnosti njegova susreta s fidelom castrom!!!

čardaši deru, glumci plešu ko poludjeli, mađarske legende fino se prepliću sa suptilnom ironijom.

ma šta da vam kažem, bombončić od predstave

[moose]

samo strelec u mariborskom sng-u postavio je silverov posh tekst, napisan 86-e i proslavljen ostermeierom devedesetih.

incest, rasap obitelji, kanibalizam, nasilje... (that's sooo ninetiees )

men taj tekst prilično govance. režirano precizno, ali nemaštovito. lijepa i zaokružena uloga tadeja toša kao bishopa. sve u svemu, prilično lako zaboravljivo.

[moose]

velika predstava ateljea 212!

srbljanovićka (hrvati sasvim sigurno trenutno nemaju dramatičara tog formata) je napisala ovaj tekst za svoga boravka u new yorku, po narudžbi thomasa ostermeiera (!), al se u ugovoru nešto spetljalo, schaubuhne je nešto otezo s premijerom i predstave se dočepao atelje i profesor mijač.

na pitanje može li se danas pisati moderno, a da to ne uključuje eksplicitnu krv i spermu, bezrazložne psovke i nasilje samo po sebi, odgovor daje biljana srbljanović. nesnalaženje u velegradu, novac kao mjerilo vrijednosti, amerika kao matafora globaliziranog načina djelovanja, teme su koje se provlače kroz suvremenu priču o panoramskim newyorškim stanovima i mračnim stanicama podzemne (klišeiziranost pojedinih likova ne smanjuje uvjerljivost).

svetozar cvetković maestralan je u svom polaganom "gašenju", minimalizirane geste, staložen i uvjerljiv. branislav lečić sjajan u svojoj hiperaktivnoj masci za beznađe i očaj. sjajni mladi glumci, koje pamtim još iz mijačeve lede pred par godina, nenad jezdić i jelena đokić, također vrlo dobri. glumi aleksandre janković i anite mančić isto se nema što zamjeriti (aleksandra janković glumi fotomodel, a tako i izgleda, pa je u sceni kad se ona nenadano skine potpuno gola i okrene publici u gledalištu zavladao muk koji se može opisati smajlićem: )

jako mi se sviđa mijačeva sposobnost da tamne i teške teme zapakira u lepršavo ruho duhovitih konverzacijskih melodrama, iz kojih te iste teme pršte po publici nesmanjenom žestinom cijelo vrijeme trajanja predstave.

atelje 212 opet je došao sa vrhunskom predstavom. nek dođe i sljedeće godine!

[moose]

predstavu je režirao tomi janežič.

glumili su janja majzelj, primož ekart i sebastijan cavazza.

kad ste zadnji put vidjeli glumicu koja na poklonu nakon predstave ne može stati plakati?

moderna opora drama o smrti i ljubavi (ok, ok, sve drame su uglavnom o smrti i ljubavi ), baltimorski valcer je u janežičevoj režiji čudna mješavina hiperrealizma i snomorice, u dirljivoj (jebiga, call me plačipička, al stvarno je dirljivo!) interpretaciji troje sjajnih glumaca.

janežičev teatar je teatar bez odmaka, bez verfremdungsa i ostalih intelektualističkih racionalnih pojašnjavanja. identifikacija i emocija. jebiga, nije moderno, ali je tako potrebno.

nitko (n-i-t-k-o) u ovom djelu svijeta ne radi na tako dubok način s glumcima. nitko s tako smješno staromodnom idejom ne postiže tako dirljive rezultate.

ma, onaj jebeni uplakani ušmrcani zagrljaj ekarta i majzeljice na kraju predstave vrijedi više nego cijela hrvatska kazališna sezona.

uf.

[moose]

režija: bojko bogdanov

ta bugarska predstava je dobila večinu glavnih nagrada. po meni, pretenciozna etno igra sa balkanskim stereotipovima. malo dosadno. nabijeno slikama, lepršavo, prštavo i malo... prazno.

naravno, baš po ukusu cijenjenog žirija (nije ovo samo moje mišljenje, svi ljudi s kojima sam pričao nakon predstave su rekli približno isto)

[moose]

većinu nagrada je standardno dobila jedna od slabijih predstava (režija, najbolja predstava, scenografija, glazba)- gledaloto.

mikić je dobio za mušku, krepela za žensku. svakom tko je gledao naš grad jasno je koliko je krepela zaslužila nekakvu nagradu. al dobro, što je tu je.

ljubimov i marat sade dobili su nagradu publike, i ništa drugo. u najmanju ruku zanimljivo.

po meni najbolje predstave, janežičev baltimorski valcer i pinterova bolnica bakony, nisu dobili ništa (ustvari jesu, pinter je dobio za najbolju dramaturgiju, ajde bar nešto )

to bi bilo sve na ovogodišnjem festivalu malih scena u rijeci. za ostale umjetnosti, vaš reporter - moose