Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 15.01.2014., 17:38   #381
U početku bijaše mrak
i bijaše more
u početku nije bilo sunca,mjeseca,ljudi
u početku nije bilo životinja i biljaka
bilo je smo more

More je bilo Majka
majka nije bila čovjek,nije bila ništa
Ona je bila što je bila,mrak
bila je sjećanje i mogućnost
bila je aluna
sova2136 is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.03.2014., 15:23   #382
~ Đuro Sudeta, Večeras

Večeras je nenadano došlo sunce
na otvoren prozor k meni.
Pružio sam ruke. Ne! Samo sam htio,
dići ih bolne u sjeni.

I netko je tada prišao krevetu mome
i lako mi pridigao glavu –
da mu se zahvalim, oh, da ga vidim
u večer toplu i plavu.

A sunce se tad rastužilo samo
i sklopilo sanjive oči,
a ja sam tek vidio borove crne
i sjenu do sjene u noći.
__________________
किं तु पूर्वं पराजैषीरात्मानमथवा नु माम्।
.
bhavatarini is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.03.2014., 21:52   #383
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dragutin Tadijanović



U suton

U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu —

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan — vječan.


Dobriša Cesarić




Oblak


U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.


Dobriša Cesarić


Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu


Antun Branko Šimić
__________________
“If more of us valued food and cheer and song above hoarded gold, it would be a merrier world.”
― J.R.R. Tolkien

Zadnje uređivanje TolkienGeek : 14.03.2014. at 22:45.
TolkienGeek is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.03.2014., 23:37   #384
PRED KIŠU (Ivo Kozarčanin)

Čuj žalostivi govor kiše u lišću javora u mraku.
Ti, koji si sve izgubio, koga čekaš pod
prozorom, za kojim nikoga nema? Kisne
šešir zaboravljen na grani. Džbun smilja
tužno mlati vjetar. Ti, koji misliš da sve znaš,
zar zbilja ne znaš, da vrijeme već davno
stoji na istom mjestu? Voda šumi.
Vlažnim tabanima kiša ide preko svega,
što je bilo. Za uglom, u noći, samo,
čeka te tvoje djetinjstvo. Možda jedino
pregršt trešanja da ubereš u voćnjaku
tuđem? Ili da se zakitiš ivančicama?
Ostavi ruku na stolu, svu noć kiša pada.
Tko ti je to obećao, da ćeš biti sretan?
__________________
"Bravo, Bepina! Svaki dan greš pametnija!"
Anđa Vlajina is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.03.2014., 22:31   #385
opet

počinje opet sve iz početka
krajeve spajam u krug
sasvim iz nova bi krenuo sad
kad bi starost završila tu
ali ja se više ne pitam ništa
od skoro ležim zakucan
za loš put i suviše
sam se trudio da usvojim
taj pišljivi put

sve od početka prođe
za dim,sve je tu a zatim
ništa nema

iscjedila me mašina ta
napustila me mašta
potrošio sam gomile dana
a na kraju ne dobijem ništa
sad mogu slobodno nestat
jer prošla me je volja
čekajući svojih pet minuta
pojeo sam se do bola
u zemlju zakopala me zbilja
i više nikada ja neću biti ja
Speed metal is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.03.2014., 10:55   #386
Kada se rodim, ja sam crn
Kada porastem, ja sam crn
Kada sam na suncu, ja sam crn
Kada se plašim, ja sam crn
Kada sam bolestan, ja sam crn
Kada umrem, ja sam crn

A ti moj bijeli prijatelju
Kada se rodiš, ti si ružičast
Kada porasteš, ti si bijel
Kada si na suncu, ti si crven
Kada ti je hladno, ti si plav
Kada se uplašiš, ti si žut
Kada si bolestan, ti si zelen
Kada umreš, ti si siv

I ti mene zoveš obojeni?
Urbanna is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.03.2014., 09:14   #387
~ Đuro Sudeta, Da li se sjećaš?

Otajna noć. Pognutih glava
ko dusi. Između zamrlih polja
kasaju konji.

Idu i šute. Zamišljen otac
roni kroz tajac, udara bičem.
Zvijezde se miču.
Za nama negdje ostalo selo,
majka i braća, družica lijepa
s očima krupnim.

Voćnjaci puni kasnoga ploda,
banjak, na kome otac sjedi
u zimske noći.

I jošte nešto, što tako boli,
ja ne znam što, ali ga ćutim,
dok kola idu.

Brazde se puše. Tišina. Mračak.
Na polju pjeva šturak uz strn
crn... crn...

Otajna noć... otavom pokrit
išo sam nekud – nešto sam htio,
da li se sjećaš?
__________________
किं तु पूर्वं पराजैषीरात्मानमथवा नु माम्।
.
bhavatarini is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.04.2014., 20:47   #388
~ Antun Gustav Matoš, Pravda

U žutom strahu tone sud i sudnica,
A osuđenik, kobni sin Saturna,
U očaj zuri, Otelo bez koturna,
I veli: — Ljubljah, ubih: bješe bludnica.

Da žalim, nemam što, jer svijet je ludnica
I kasarna i buturnica tmurna,
A zločin čeka, crni zvuk nokturna,
Dok jekne novom ljudstvu sveta budnica. —

I jednog jutra, vješala gdje bulje,
Odvedoše ga, ter ga zemlji daše.
A njegov nevin sin sa žigom hulje

Još nije znao, kakvo sunce sjaše
Tog dana njemu sitnom, jer pogubiše
I njega jutros, kad mu oca ubiše.
__________________
किं तु पूर्वं पराजैषीरात्मानमथवा नु माम्।
.
bhavatarini is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.04.2014., 18:53   #389
AKO

Rudyard Kipling

Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe…
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja…
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro…
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste…
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo…
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale…
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke…
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh…
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: “Drži se dobro… ”
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše…
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
__________________
san je savršeni zločin
sova2136 is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.06.2014., 21:27   #390
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Tin Ujevic-Svakidasnja jadikovka
MorningBell is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.11.2014., 04:02   #391
~ Vladimir Kovačić, Zimski crtež

Kućica. Zgurena. Mala.
Pred njom tri visoka jablana
i cesta, tiha i sama,
što putuje nekud daleko.

Oko kućice taraba,
vjetar i graktanje gavrana;
ogoljela stabla od oraha,
snijegom zatrpan vrt.

Dimnjak je pružio glavicu
na krovu, i metnuo kapicu:
bijelu on promatra smrt.
__________________
किं तु पूर्वं पराजैषीरात्मानमथवा नु माम्।
.
bhavatarini is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.12.2014., 01:36   #392
~ Miroslav Krleža, Gospođa u posjeti kod bolesnog djeteta svoje sluškinje

Vladimiru Nazoru

Bolest je ponijela sobu ko sivo oblačno jedro i soba plovi ko lađa.
Putuje soba, putuje pokućstvo trulo, putuju duge, mokre, izribane daske,
sve se miče u sobi: miču se gadne prikaze i maske.
Negdje iza stijene surovi glasovi, vino, pijana svađa.

Dijete snatri: ulicom luta.
Ko žuta krpnjača lutka, u sivoj parhetnoj bijedi,
dijete nepomično gleda stolnjak na stolu gumeni,
gdje se ko krvava vrpca meander vijuga rumeni,
i odraz se dimljive svjetiljke po linoleumu cijedi.

A dijete snatri: ulicom luta,
svi su ljudi umorni, žalosni, blijedi,
strojevi iza zida sipljivo sopte.
Kanali crni bljuju i masne vode iz tamnih rupa lopte,
iza plota skaču bijele vunene lopte
i gospođice viču loptama čudne engleske riječi.

Tu na rubu postelje, u krznu, ljubazna, draga,
Gospođa strana, tiha, s kretnjama voštanim, blaga.
Njeno se bijelo lice miče u sjaju na svijeći.
Bolest je ponijela sobu ko sivo oblačno jedro i soba plovi ko lađa.

Putuje soba, putuje pokućstvo trulo, putuju duge, mokre, izribane daske.
Sve se miče u sobi: miču se gadne prikaze i maske.
Febra namata sutone, jesen, crvene krošnje,
febra namata mutne i bezbrojne slike u klupko.
Tu se gospođa strana smiješi ljubazno, ljupko,
i šal joj se vijori svilen, posljednje pariske nošnje.

Sve se u vrućicu slijeva: crkve i stabla i potoci,
daleke slike putuju ko crni bazaltni otoci.
Miče se zavjesa, svjetlucaju ormari,
miču se u kutu nevidljive stvari;
pucketa plamen svijeće u svijećnjaku od bronce,
nad posteljom Konac plete svoje pljesnive konce.

Dijete leti na oblaku: za njim se pružaju ruke,
a jastuci plove ko lađe u rasvijetljene luke.

Lijevo i desno ostaju čađave strehe i tramovi,
zvekeću zvonca trojke, zvekeću orme i hamovi,
zvekeće žlica u čaši.
Srca nemirno kucanje,
ruka u ruci Gospođe: tjeskobno mucanje.
Malo se tijelo znoji, oči potonuše nikom
kod dodira mutnog s čudnom i nejasnom slikom:
da ima milostivih dama koje ne služe,
a ruke im nisu crvene nabrekle ribe u modroj vodi plebe,
i zubi se cakle, blistavi, bez krnja.
Tkanina miriše, to nije majčina prnja,
njena je ruka topla, mekana, ne zebe,
ona daruje breskve, ananas, smokve, ruže.

"Zašto majčine oči tako zbunjeno kruže?
Zašto su majčine ruke tako crne i grube?
O, zašto mati muca kroz gnjile i bolesne zube?"

O, sramno rumenilo stida što cvate na obrazu dječjem,
o, spoznajo tamna, crna ko mrtvačka jama,
kad dijete guta gvalje neizrecive muke
od stida za majčine zube, za njene hrapave ruke!
Kad dijete spoznaje mutno da njegova sluškinja mama
nije dama ko ova bijela i strana dama.

Izvor je patnje mutan. U toploj sutonjoj stravi
treperi uljeni jezik na staroj polituri.
Miče se kazalo crno na niklastoj uri,
olovne misli se dime u bolesnoj dječjoj glavi:
kako je majčina gospođa mirisna, blaga, strana,
grimizno, divno plamti čaša hipermangana.

Bolesne minute.
Na usni okus slatkoljepljive vodice,
sjena na stijeni sadrene Bogorodice.
A krevet plovi ko lađa. Svjetiljka tinja.
Miriše ljeto: sunčane lokve, miris bresaka, dinja,
a noć je zimska. Vjetar. Snijeg praminja.

Dijete je dijete.
Gradove gleda, crkve, tamne drvorede,
i sve se u bunilu mota.
Tu je soba, tu je miris piškota,
tu se ananas lijepi za prste, mirišu smokve, kruške,
nad mekanim gnjilim tijelom dah hladne samrtne njuške.

Dijete ne zna da njegovo umorno tijelo u sivoj povorci grede,
po zakonu podrijetla, po sivom zakonu bijede.
Dijete ne zna da jedni sa sobom nose uljene slike i hrtove,
dvorce, lovačke puške, engleske vrtove.
A drugi venu u dvorištu: plijesan ljepljiva, siva,
gdje zamire zvižduk čađavih lokomotiva.
Jedine igračke tu su olovne žlice, stare limene kante,
jedni plove kraj drugih kao ledene sante,
jedni s kletvom, a drugi s frazom od guvernante.

O, sive žalosti soba kad kao sablast pluta
podstava starog poderanog kaputa,
a sušica gviri ko bolesno vižle iz kuta.
O, tračnice, smetišta, lomot lokomotiva,
plotovi sivi, prazni lagvovi piva,
sve se u djetetu plete u fosforne kolute:
boje se kreću, maske, zelene, sumpornožute.

O, ona tavanska tmina, gdje vonjaše starih kaloša gumija
i gdje su štakori grizli frizure sagnjilih lutki
ko hijene lice sagnjilih mumija.
Gdje su padale kiše, beskrajne sumrake duge,
gdje je svirao vjetar na harmonici tuge.
Međ krpama gnjilim, starim razbitim crijepom,
u svijetu škrinja i stare prebite metle,
tu su blistale te dječje oči svijetle
što sada gasnu i sanjaju o tavanu čarobnom, lijepom,
o tavanskim tajnama, o sutonu i smeću,
kamo su posljednji jesenji leptiri
pod krov pred mrazom znali da dolijeću.

Štakori, vjetrovi, škrinje, polusjaj razbitog zrcala,
čađavi barjak dimnjaka gdje iskra bi rujna zavrcala,
kiše, jesenje kiše i vječno mokre ponjave,
mamine nabrekle ruke, po lugu i pepelu vonjave,
sve se to mota i gine u polumraku tmine,
a u grlu raste skerletni prsten angine
i grize meso bodljikav otrovan pauk.

Soba je sluškinje prazna.
Treperi svijeća.
Ko bolesno pseto cvili u polutmini jauk.
__________________
किं तु पूर्वं पराजैषीरात्मानमथवा नु माम्।
.
bhavatarini is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.06.2015., 04:25   #393
***

Čovjek je Bog dok sanja,
prosjak dok razmišlja,
a kad nestane zanosa,
ostaje on kao neki rđavi sin
kojega je otac potjerao iz kuće ,
pa promatra ono nešto oskudnih novčića,
popudbinu iz sažaljenja

Friedrich Hölderlin
__________________
In order to get to Ms. Neomeđena Točka you need to go down to the secret library and find the way in through a small crack in a wall, you will need to use the nautilus spell to get in there: 9-carboxymethoxymethylguanine
Neomeđena točka is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.07.2015., 12:06   #394
SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Mojsije

"... Izvedi narod moj; o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu sa vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leđima mi tlači bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!"

- A luda želja! da, al ljudska jest!
Da kunem kletvom krvne silnike.
Da bijem narod, a zbog naroda,
O, stvore moj?! A zašto da bih ja
Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!
Gle zapad tamo, istok amo gleđ'
I sjever ondje i ovuda jug,
A sve sam ovo napunio ja
Života klicom, svim je mio vijek
I svačije je pravo disati.
A ti tražiš, sam da pogazim
U prirodi mi zakon najveći!
Al da je tebi stati onamo,
Početak gdje je mojem pogledu,
Tad vidio bi, što je sićušna
Ta tvoja ljudska, krvna željica.
S visina mojih, ljudski jadniče,
Jednako mal je piramidâ rt
Ko rov, što neznan izbaci ga krt,
I bespomoćna sve je natega! - - -
"Nedohvatni su sudi, Gospode,
U kojima se nama pojavljaš,
I zakoni su tvoji vječiti,
A da bi crv tvoj mali, sićušni,
Sa stožerima tvojim drmao.
Davnina mrkla prošlost zastire,
Otkako si u svojem Edenu
Iz zemlje prvog stvora izveo,
Udahnuo mu dušu besmrtnu,
Al to bi mrva s tvoje mrvice.
I od onda smo svi mi smrtnici
Komadić tvoga bića velebnog,
Pa sve što jesmo - sitni, maleni,
Al tvog smo ipak bića čestica!
I čovjek eto gord sa rodbinstva
Sa vječitijem tvojim iskonom,
O, Gospode, o silni Jehova,
Ponosit diže čelo prevedro
I teži tamo gore nad zemlju,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru zraka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka.
Pa, gospode, o, reci, vječiti,
Je l' ljudsko čelo za to stvoreno,
Da u prah pada ropski, kukavno,
I one ruke, u koje si ti
U tajne svijeta postavio ključ,
O, reci, jesu l' tako slabašne,
Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,
A u čast tvoju, vladu dijeliti?
O, klanjam ti se, silni Jehova,
S visina tvojih sve je jednako
Na ovoj maloj, sitnoj zemljici.
Al kod nas ovdje, s našeg pogleda,
Baš ravan nije piramidâ rt
Sa rovinama, što ih diže krt,
I makar da je sve to natega!
Već pomiluj mi, silni Jehova,
Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;
Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj
U prahu leži, čelom puzeći!"

- Po riječima te poznam smjelima,
Da imaš krila, koja uzvija
Plamičak sveti, što sam potako
U srce prvog onog čovjeka,
Dok boljim pojmom grlio sam svijet.
O, jadniče, kad prokleh onda rod
I sve, što smrtna žena baštini
Od zagrljaja s muškim plemenom,
Zaboravih u srdžbi pravednoj
Da duh svoj u tom rodu ubijem,
Da utrnem mu onu iskricu,
Što u grud sam mu svetu metnuo
Ko odliku u cijelom stvaranju;
O, neokajna moja pogreško!
Prikratio sam vijek besmrtni,
Al ostade mu plamen iz neba
Ko zapretani žar pod pepelom.
I bude katkad, pa se u srcu
Ko zublja žarka iskra razbukti,
I čovjek teži gore nad sebe,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru traka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka
Al bolno - bolno odmah osjeti
U ovoj svojoj gustoj kaljuži,
Da ta mu bara nije tuđa krv,
Al on da nije svojoj hrpi svoj!
I gle - kad tako već je ukleto -
I prokleto će navijek ostati, -
Smilovat ću se tvojoj željici,
Al jao tebi što si želio.
I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.

I prosuo se narod pustarom
Ko oblaci od guste prašine,
Kad zaigraju kolo vjetrovi.
A šta je život - ko i pustara,
A šta su ljudi - ko i prašina,
A nad svim visi krilo udesa
I mota gore, dolje, upored:
I čas se prašak ljeska o suncu
I preljeva se bojom šarenom,
A čas ga eno s blatom smiješana
I neviđena gdje u kaljuži.
Pred silnim ljudstvom gorio je stup
Od crne zemlje pa sve do sunca.
A usred stupa žario se prst
Na ruci silnog boga Jehove.
"Ovuda!" - strašno grmio je glas -
"U obećani rajski Hanaan,
Kud teče mlijeko i slađani med!"
A narod božji gledao je stup
I šapto: Baš ga j' lijepo vidjeti! -
I sigrao se šale svakakve.
Al što se trese gora sinajska
I što to grmi strašnom pustarom?
Na hiljade su onaj čule glas.
Razumio ga samo genije,
Po drugi put si slušo osudu:
"I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"
I kad mu - divu - riječ gromovna
Ko šiljak oštri srce prosjeknu,
Kad okrenu se svome narodu,
Da nađe tamo nade, okrepe,
Al ono narod, božja odlika,
Sagradio si tele zlaćeno
I tele slavi, a ne Jehovu!

"... Oprosti, vječni, silni, svemožni,
U naroda je krivi prorok prav
I narodi su djeca velika,
Što lako im je kupit igračke!
Oprosti im, o silni, svemožni,
Izvedi narod moj, o Gospode!"
Nasmiješio se silni Jehova,
Al ima smijeha, kojim sužalost
Nad jadnicima suze proljeva.
I smijeh taj je čuo Mojsije
Iz vatrenoga stupa božijeg,
Što sjajio je ispred naroda
Onuda kud je zemlja Hanaan,
I gdje su preko brda velikih
Na medna polja puti vodili.

Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga tračak sunčani,
Ljepotom još ga osu Jehova,
Što geniji ga nose u srcu;
"O, evo tebi, izabran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da srećniji ti budu sinovi,
Neg ti uz pune lonce misirske!"

Al stoji svijet - i ko kad krošnjama
Polako stane vjetar zibati,
I sve to jače lišće uzdršće,
A granje onda stane pucati,
O, tako krenu žagor narodom
I ču se s hrpe glupa poruga:
- Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!
I zato si nas vuko pustarom,
Da još nam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo srnuti,
Da panemo na hladna ognjišta!
I tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji - ko na uzici
Od lanaca iz zemlje misirske?!
Problijedio je silni genije
I kroz srce mu ruglo prožignu:
Da, tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji - ko na uzici?
Tek primio se srca očajno
I dvije mu oči suza zalije.
Još zadnjim trenom vid mu počinu
Na obećanoj zemlji Hanaan,
I glava mu se mrtvo obori.
A gromom grmnu riječ Jehove:
"I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"

https://www.youtube.com/watch?v=jmXPXa6M7zY
__________________
zlo goveđe dovijeka june
mimma7 is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.07.2015., 13:49   #395
Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i otkrivam tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoju bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvjernije riječi koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onomu što mislim.
Ostavljam svoju bol da izgleda glupo, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrijebim najdragocenije riječi što ih imam za tebe;
ali se ne usuđujem strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati što je to bol.

Čeznem da sjedim nijemo pored tebe; ali se ne usuđujem,
jer bi mi u tom srce samo iskočilo na usta.
Zato brbljam i govorim koješta, zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoju bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla oktriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moja bol vječito svježa.

Rabindranath Tagore
__________________
Kurvasta. (od curvy )
baby-bluz is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.07.2015., 15:32   #396
~ Ljubo Wiesner, Ikarov odgovor

Glas nemoći:

— Nikada Ga nećeš dostići, ludove!
Zalud vežeš krila s tvojijem Dedalom
Kao stoti luđak, hiteć k Idealom! ...
Ostavi to glupo Sunce i te snove!

Vidiš zvijezde i planete: Mirno plove,
Jednako daleko plavetnijem valom...
A ti si mi sličan baš anđelu palom,
Ne slušajuć mudar savjet, kad te zove! ...

Ikar:

— O dosadni glase! Pomisli li ikad
Na prostora mjere, vremena eone?
I da u bezmjerju ne postoji n i k a d?

Tijelo, zemna koro! Što ću s tvojim prahom?
Hajd da hvatam zvijezde, dok sve ljepše zvone!
Ne mognem li rukom, dostić ću ih dahom!
__________________
किं तु पूर्वं पराजैषीरात्मानमथवा नु माम्।
.
bhavatarini is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2015., 21:37   #397
OPOMENA

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
budeš rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

Antun Branko Šimić
scorpio2001 is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.10.2015., 03:05   #398
Quote:
mimma7 kaže: Pogledaj post
Drugarska pesma

Ništa ti ne razumeš,
moj najrođeniji blesane,
uobraženi prinče
što te je život razmazio.
Da znas kolike sam noći
uznemirene i besane
drhtao kraj tvog uzglavlja,
pokrivao te i pazio.

Ti si za mene jos uvek
parče tek rođenog mesa:
onaj musavko što vrišti
i celu kuću potresa.

Ja sam te, lepoto moja,
naučio da hodaš.
Svima sam plaćao piće
kad su ti zubi nikli.
Ja sam ti dao život.
Nije te donela roda.
A sada smo se, odjednom,
jedan od drugog odvikli,
kao da sve što kazem
zaista ne razumeš
i kao da sve što umem
ti triput bolje umeš.

U redu, pametna glavo.
Ja sam te ljuljao, kupao,
ponosio se tobom,
nemušte reči sricao,
i dosta svoje mladosti
zbog tebe sam polupao
i kad je u svet trebalo
nisam se zbog tebe micao,

nego sam sav osedeo,
moj naduvenko mili,
da bi tvoj život
i dani valjani bili.

Danas kad rođendan slaviš,
sve ću svečane torte
pobacati kroz prozor
na užas rodbine cele.
Ti znaš: ja sam tvoj otac.
Mi smo od takve sorte
što ne sme da zadrhti
kad odapinje strele.

Možda još nije kasno.
Jednom se mora sve reći:
i drugarski i tužno
i grubo i srneći.

Propustio sam godine.
Ispustio te iz ruku.
Sve tvoje slabe ocene
moljakanjem sam rešio.
Večito sam se svađao
kad te drugi istuku.
Bio si moje mezimče
i tu sam najviše pogrešio.

Četrnaest ti je godina
i zar te stvarno ne vređa
da stalno za tebe podmećem
i dušu i glavu i leđa?

Hoću da jasno kažeš
kad misliš da budeš muškarac.
Zar treba i sutra da rešavam
sve što ti odraslom fali?
"Tata, škripi u braku...
na poslu... daj za džeparac..."
A ja ti i dalje pomažem
jer te volim i žalim.

Ne čestitam ti rođendan.
Mi smo se uzalud borili
i stvarali smo čuda,
a ništa nismo stvorili.

I evo, danas ti dajem
reč roditeljsku i mušku:
ako ne postaneš čovek
na ovoj, tek započetoj
čarobnoj stazi života
- moram ti razbiti njušku.
Makar oženjen bio,
makar u trideset petoj.

Nikad te tukao nisam.
To za dečake nije.
Al sutra, odrasli prinče,
videćeš kako se bije



Miroslav Antić

mislim, ljubavna je, ali ne onakva ljubavna pa zato ovdje
__________________
zlo goveđe dovijeka june
mimma7 is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.10.2015., 20:05   #399
Vesna Parun

Bila sam dječak

U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;

i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!
__________________
Premnoge šuplje stvari su nam smisao života, zašto si se sad okomila na riječi? (vrrrlet)
Vraćamo se u prethistoriju. Ovo je civilizacija slike. Što ne zahtijeva sposobnost apstraktnog mišljenja. (MmeTipfeler)
Perzefona is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2015., 00:55   #400
~ Ljubo Wiesner, Noćna krajina

Tiho teče rijeka. Vrbe ukraj vode
Mirno ćute u svom snu na doba davna,
Kada s kopljem u ruci niz ta polja ravna
Levente su pošle, kud ih puti vode.

Živahni refleksi mjesečine brode
K livadi i k rijeci i doba starostavna
Ustaju iz groba i prođu kao slavna
Četica konjikâ. Zveket. Topot. Ode.

I dokle slika noći sneno zatalasa
Krajem, komu ništa pokoja ne muti,
Junaci uskrsnuli sjedaju bez glasa

K vrbama, kraj vode, koja mirno ćuti
I sluti, gdje za gorskim tamo kukovima
Ravnodušne zvijezde tonu u lukovima.
__________________
किं तु पूर्वं पराजैषीरात्मानमथवा नु माम्।
.
bhavatarini is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 06:27.