Oružja koja su mijenjala svijet

[žalac_1]

nisu galije ali ima veze s njima

Grčka vatra

Mali uvodni dio...
Nakon osvajanja Sirije, Arapi su unovačili sirijske mornare i u kratkom vremenu stvorili respektabilnu mornaricu. Godine 653. postigli su svoj prvi veliki uspjeh na moru zauzimanjem Cipra a 655. potukli su romejsku mornaricu kojom je zapovjedao sam car Konstans.
God.672. golema muslimanska flota zaputila se u Mramorno more pod zidine Konstantinopola. Romejska carevina (vidi: Bizant) još je osjećala teške posljedice dugotrajnog rata s Perzijancima, a muslimanski vođe nanjušili su slabost Carstva i uvjereni u svoju nadmoć i svetu misiju bili sigurni da će "Rim na Bosporu" uskoro biti njihov.
Arapski kapetani formirali su svojim galijama borbeni poredak i punom snagom veslača krenuli prema bizantskim brodicama koje su se povukle u samu luku. Veslači su silovito vukli vesla održavajući ritam dok su arapski i perzijski strijelci na pramcu napinjali svoje lukove i spremali smolu, baklje i katran. Iz daljine su promatrali kršćanske brodove, a što su im se sve više približavali zapažali su razne dekoracije, zastavice, vojnike, razne likove divljih zvjeri na pramcima.
Kad su se arapski brodovi u naletu približili romejskim lađama, došlo je do razmjene strijelica s jedne i druge strane. U nezaustavljivoj lavini arapskih galija čula se buka sudaranja brodova i lomljenja vesala. U nastaloj strci i gužvi, dok su muslimanski napadači napinjali lukove i palili strijele odjednom su pozlaćene figure lavova i medvjeda na bizantskim brodovima počele rigati mlazove tekućine. Ta tekuća tvar prekrila je oplate arapskih brodova i u čas se sama od sebe zapalila. Užasnuti mornari počeli su užurbano vjedrima prikupljati vodu i panično polijevati vatru, no ona se time još više širila i rasplamsavala. Kod nekolicine brodica koje su bile najviše zahvaćene vatrom trup se u času pretvorio u buktinju.
Zbunjeni kapetani odmah su prekinuli napad i naredili povlačenje svih raspoloživih snaga van tjesnaca, dok je one lađe zahvaćene vatrom posada napustila, što mirno što u panici, a one su kao žrtve misteriozne tekućine ostavljene na nemilost vatrenoj pošasti.

Bio je to tek jedan od napada arapske flote na prijestolnicu Bizanta kako ga je opisao Wiliam Weir u svojoj knjizi. Uporni Arapi nisu stali i stalno su slali nove i nove pomorske snage na Konstantinopol i svaki puta iznova njihovi brodovi bili su pretvoreni u drvene olupine.


grčka vatra, minijatura iz 12.st.

Formula ovog oružja čuvala se u najvećoj tajnosti jer oni koji su je znali smatrali su je direktnim darom od Boga narodu Bizntskog tj. Romejskog Carstva- sveto oružje u opstanku bastiona kršćanstva u borbi protiv muslimana i pogana. Ovo oružje predstavljalo je neriješivu zagonetku bizantskim neprijateljima sve do pojave barutnog naoružanja kada je nestalo iz uporabe i ubrzo palo u zaborav.
Postoji više starih izvora koji su govorili o grčkoj vatri, svaki na svoj način, nepovezano i kontradiktorno, pa se iz te zbrke razvilo i više različitih teorija o sadržaju te tajanstvene mješavine. Svi su složni u jednome, da je grčka vatra naziv za sredstvo koje je korišteno za uništavanje arapskih brodova na manjim udaljenostima.
Prema predaji, oko 660.god. izumio ju je sirijski stručnjak Calinicus koji je i sam svjedočio nezaustavljivom arapskom bliskoistočnom blitzkriegu. Priču o Calinicusu potvrđuje i kroničar Teofan. Inspiriran događajima i razvojem situacije oko bizantsko-arapskih ratova taj Sirijac se zaputio direktno u Konstantinopol kako bi caru demonstrirao svoj izum i s nadom da će upravo proizvod njegova uma spasiti Carstvo i kršćanstvo od osvajača.

U djelu Ane Komnen, kćeri cara Aleksija, ona kaže da se na pramcu svakog broda nalazio kip lava otvornih usta ili lik neke druge kopnene životinje izrađen od bronce ili željeza. Vatra koja se usmjeravala prema neprijatelju prolazila je kao tekućina kroz grlo zvjeri pa je to izledalo kao da životinja s prijetećim izrazom lica riga vatru.
U svom djelu Aleksijada (o ocu Aleksiju) Ana opisuje oružje bizantske vojske i njenih protivnika i jedno je od najcjenjenijih izvora za vojnu povijest Bizanta (Rom.carstva). Tako se tu nalaze i opisu raznih drugih (doslovno) vatrenih oružja i zapaljivih sredstava, poput nekakvog "raspršivača" vatre- zapaljiva smola sa borova i raznog zimzelenog drveća i pomješala sa sumporom. Ta smjesa bi se zatim ubacila u šuplje drvene cijevi, nakon čega bi se na suprotnom kraju zapalio plamen (kao upaljač za smjesu). Snažnim upuhivanjem zraka smjesa bi se izbacivala iz cijevi, prilikom izbacivanja zapalila i raspršivala poput vatrenih traka po neprijateljskim vojnicima.

Oružje koje je po nekim karakteristikama upućivalo da je moguće riječ o grčkoj vatri opisivao je i car Leon u svojim zapisima iz 900.god.
Kasnije, u 12.st. križarski kroničari pisali su o muslimanskim napadima grčkom vatrom sa mehaničkih opsadnih sprava. Jean Joinville zapisao je kako je grčka vatra bila u kontejnerima "veličine bačve a vatreni rep koji se protezao iza njih u zraku izgledao je poput dugog vatrenog koplja". U padu na tlo, bačva bi planula i kao vatrena kugla gutala sve živo i neživo ispred sebe. Prema suvremenim istraživačima, taj kontejner je bio punjen petrolejem/naftom (naphtha) i djelovao je poput golemog Molotovljeva koktela. To definitvno nije bila grčka
vatra made by Calinus, kao što to nije bio ni Anin raspršivač smole.


opsadna sprava koju su zbog zapaljivih projektila kroničari prozvali grčkom vatrom. Taj naziv se s vremenom "razvodnio" i tijekom kasnog srednjeg vijeka počeo primjenjivati za sva oruđa koja su izbacivala vatru, čak i ona egzotičnog mongolskog ili kineskog podrijetla.

Informacije o grčkoj vatri donosi i Marcus Graecus iz 13.st., doduše tek kao posrednik pošto je živio stoljećima iza uporabe grčke vatre i prevodio arapske spise, koji kaže da je to spoj petroleja i sumpora (što pretpostavlja da se smjesa morala plamenom paliti pri izbacivanju iz cijevi)

Kod današnjih istraživača i autoriteta za pitanja pomorskog ratovanja prevladava mišljenje da se originalna grčka vatra sastojala od živog vapna i neke lakozapaljive tekućine poput nafte ili terpentina. Zašto živo vapno - živo vapno postaje iznimno vruće kad ga se pomješa sa vodom. U slučaju grčke vatre, ono razvija dovoljno veliku
temperaturu, dovoljnu za zapaljenje osjetljive smjese u koju je umješano. Kroz metalne glave na pramcu izbacivalo se nekakvim sistemom zračnog pritiska, pumpom. Po izbacivanju sa niskih paluba galija, ako se ne bi zapalila pri izlasku iz cijevi, smjesa bi se sigurno aktivirala zalijepivši se za mokru oplatu arapskih brodova, rekacijom vapna u kontaktu s morskom vodom. Neki tvrde da je čitav sustav kojim se izbacivala grčka vatra imao direktan dovod morske vode sa strane, koja je palila smjesu još u cijevi. Po izlasku iz "glave", smjesa bi se u zraku raspršila u plamen.
Kako je zapaljiva mješavina bila rjeđa i lakša od vode, gašenje plamena vodom samo je pogoršavalo situaciju i širilo plamen. Poticane osjećajem nemoći i straha među arapskim mornarima raširile su se priče o grčkoj vatri koja jednom kad se zapali vječno gori, do izgaranja zadnjeg komada broda. Slične priče i legende dale su ovoj tajnoj tekućini i status snažnog psihološkog oružja.
Može se reći da je grčka vatra zbilja jedno od onih oružja koji su utjecali na sliku svijeta u kojem živimo. Da ju Calinicus nije izumio i prezentirao bizantskim vlastima, lako je moguće da bi arapski osvajači uspjeli razbiti bizantsku flotu i olakšati si put ka zauzimanju Konstantinopola, te bi zagospodarili istočnom Europom kao što su to učinili u sjevernoj Africi, Bliskom istoku ili srednjoj Aziji.

[Alte]

UrchinStar47 kaže:

Nope. Jedino sto su na pocetku puske imale bolje od lukova i strijela je bilo vrijeme treninga. Vrijeme punjenja je bilo ocajno, a domet slab.

Doba baruta tek pravilno pocinje prstenastim bajunetom.

UrchinStar47 kaže:

Nope. Jedino sto su na pocetku puske imale bolje od lukova i strijela je bilo vrijeme treninga. Vrijeme punjenja je bilo ocajno, a domet slab.

Doba baruta tek pravilno pocinje prstenastim bajunetom.

Nisam neki strucnjak za ta razdoblja no nakon bitke kod Lepanta Turci odbacuju svoje kompozitne lukove i kupuju arkeburze koje su ih desetkovale.


Vatreno oruzje je donijelo mnogo vece promjene i bila su puno opasnija nego sto se to vidi iz danasnje perspektive, cak i u dobu pikanira i arkeburza (koja btw ima bolesnu probojnost, u jednom dokumentarcu na History channellu replika istog oruzja doslovno je probila i prepolovila oko 10 cm debelu hrastovu plocu sa......svijecom, umjesto olovne kugle na 50 metara).

1. Psihologija(strah) posebice na pocetku "doba baruta" mislim da to ne treba pojasnjavat

2.Pouzdano probijanje i najdebljeg oklopa - suprotno pricama da su oruzja tipa Longbow probijala celicne oklope, nisu.
Mozda tanje vizire i slicno. Ubijali su nezasticene konje i lake pjesake.
Kovani celik dodatno oblikovan (npr zaobljena prsna ploca viteskog oklopa) je izrazito efikasan.

3.Standardizacija naoruzanja - ovo zvuci pomalo cudno no nisam moga naci bolje rijeci

Dakle o cemu ja to najbolje je pokazati primjerom tako da pogledamo ustroj pjesackog elementa svake vojske koja je bila uglavnom najveca i definitivno glavna snaga.

Ako uzmemo neku fiktivnu fiksnu vojsku (od 10 000 ljudi) srednjek vijeka najvaznije je da se napravi najbolji balans trupa, strijelaca i pjeskaka za blisku borbu (macevalaca i pikemena)
Realno tesko da ce strijelci koji redovito nisu opremljeni niti obuceni za blisku borbu biti vise od jedne trecine pjesacke vojske, jer jednom kada se nadete u bliskoj borbi luk dramaticno gubi na vaznosti (nemojte sad o Englezi vs Francuzi u 100 god. ratu jer su Francuzi u par najpoznatijih bitaka napravili takve greske da su zasluzili izgubiti, sukobili su se na nacin koji je Englezima najbolje odogovarao i koju su se usto jos postavili u jako dobre defanzivne polozaje).

U takvoj vojsci bilo koji jaci gubitak od bilo koja 3 specijalizirana elementa kod pjesadije se vrlo brzo osjeti (izgubis pikmene zdrobi te konjica, izgubis men at arms pikemeni izgube od pjesadije itd.)

Kada pogledamo doba pikanira i arkeburza ili kasnije doba redcoata i linijske pjesadije vidimo veliku razliku.

Pikaniri rjesavaju konjicu i stite pjesake dok pune arkeburze, koje pak tuku po svemu zajedno sa topovima. Vec smanjenjem broja specijaliziranih pjesaka za jedan (nema macevaoca, vitezova pjesaka i slicno) znaci da za isti broj vojnika unutar vojske od 10 000 mozete imati povecan broj vojnika koji ce moci direktno djelovati na neprijatelja a ne cucat i cekat pravi trenutak. To posebice vrijedi za dalekometni element koj je odjednom narastao skoro za vise od trecine(u grubo bilo je pola arkeburza pola pikanira sa tendencijom povecanja broja prvih)

Ujedno se smanji i slabost vojske na gubitke jer ako vojska izgubi vise ljudi iz bilo kojeg elementa to se manje osjeti cisto zbog povecanih brojeva.

U napoleonskom razdoblju stvar je najocitija, da postavimo srednjovjekovnu vojsku naspram nje odjednom imamo 10000 izdrilanih linijskih pjesaka koji su sami sebi strijelci koji probijaju i najjaci oklop kao da je putar, pikaniri i ako zatreba bore se prsa o prsa protiv ostale pjesadije. Vatreno oruzje sa bajonetom je omogucila unifikaciju svih dotada potrebnih osobina (borba na blizinu borba protiv konjice, borba na daljinu) s time da nikad ni jedan vojnik nije hendikepiran sa svojim oruzjem koje je usko specijalizrano kao prije.

Iliti 3000 linijskih pjesaka moze djelovati samo, ali 3000 strijelaca ne, osim ako se ne postave u jako dobre defanzivne polozaje.

Sada ako uzmemo u obzir da je puno lakse stavit nekome pusku u ruke nasparma bilo koje prijasnjeg oruzja stvar je jos gadnija jer svaki seljo odjednom postaje grim reaper, za usporedbu strijelci ili macevaoci vjezbaju....da zaboli glava.

[visa_sila]

mozda malo preuranjeno
ali ruski visecijevni raketni lanser katjusa je izmjenila tok 2.s.r.....
mocno oruzje...staljinova simfonija je po meni,najjace oruzje 2.s.r ako izuzmemo atomsku bombu

[Gilles de Rais.]

visa_sila kaže:

mozda malo preuranjeno
ali ruski visecijevni raketni lanser katjusa je izmjenila tok 2.s.r.....
mocno oruzje...staljinova simfonija je po meni,najjace oruzje 2.s.r ako izuzmemo atomsku bombu

Za rusku pobjedu najzasluznija je masa pjesadije, tenkova i klasicne artiljerije.
Ne vidim po cemu su kacuse promijenile tok WWII?
I sta fali Nebelwerferima?

[UrchinStar47]

Alte kaže:

Sada ako uzmemo u obzir da je puno lakse stavit nekome pusku u ruke nasparma bilo koje prijasnjeg oruzja stvar je jos gadnija jer svaki seljo odjednom postaje grim reaper, za usporedbu strijelci ili macevaoci vjezbaju....da zaboli glava.

Exactly, to je upravo glavna prednost puske. Koliko god ubio puskara strijelama, bit ce ih jos.

Inace, viteski oklopi su nestali zbog tadasnjih teskih samostrijela, koji su ih efektivno probijali (iako se to dogodilo malo prije doba baruta).

U zadnje vrijeme sam dosta zanemarivao pomorski aspekt.

[Josey_Wales]

Gilles de Rais. kaže:

Za rusku pobjedu najzasluznija je masa pjesadije, tenkova i klasicne artiljerije.
Ne vidim po cemu su kacuse promijenile tok WWII?
I sta fali Nebelwerferima?

Imas i Panzerwerfer...

http://www.missing-lynx.com/articles...r_werfer_1.jpg

Uostalom imali su i Ameri nesto slicno, Sherman Caliope...

http://www.peacemaker2.de/calliope.jpg

[Josey_Wales]

UrchinStar47 kaže:

Exactly, to je upravo glavna prednost puske. Koliko god ubio puskara strijelama, bit ce ih jos.

Inace, viteski oklopi su nestali zbog tadasnjih teskih samostrijela, koji su ih efektivno probijali (iako se to dogodilo malo prije doba baruta).

U zadnje vrijeme sam dosta zanemarivao pomorski aspekt.

Sto se tice teskog oklopa mislim da je bodkin strijela ono sto im je zadavalo muke, vise nego sami samostrijel... Sa bodkin vrskovima Englezi su sa long bow-ima napravili masakr nad teskim francuskim vitezovima kod Agincourta...

Obicna strijela...

http://www.arrow-of-light-awards.com/Arrow2-12b.JPG

Bodkin strijela(protuoklopna)...

http://www.atarn.org/india/sinhal09.jpg

[Josey_Wales]

Osobno mi se jako dopada rimski pilum koplje... Tanak vrh sklon krivljenju, a teska drska, pogotkom u stit vrh se krivi i koplje ostaje zabodeno u protivnikov stit koji protivniku postaje teret i nezgrapan za nosenje te ga je prisiljen odbaciti... Odlican je penetrator i ako pogodi u meso kroz okop, takodjer se krivi kao udica i tesko ga je izvuci bez teskih ozljeda... Ovo je po meni dum-dum onoga doba...

[žalac_1]

Bojna kola

Najstarija poznata zaprežna kola koja su se koristila u vojne svrhe potječu iz Mezopotamije, točnije, povijesnih zemalja Sumer i Akad. Prva takva bojna kola bila su troma i masivna, s teškim kotačima od punog drva i visokim stranicama koje su davale kockasti oblik "vozila" i štitile posadu. Vukli su ih divlji magarci,onageri, kako tada konji u južnoj Mezopotamiji još nisu bili domestificirani.

link:"zastava iz Ura"- jasno se vide mezopotamska bojna kola
http://www.utexas.edu/courses/classi...rStand2700.jpg

Posadu kola činila su dvojica- vozač i vojnik, naoružan s kratkim kopljima, lukom i strijelama koje je držao u tobolcu na kolima. Njihova masivna konstrukcija i primitivni ovjes s četiri kotača na fiksnim osovinama činili su upravljanjem takvim kolima izuzetno teškim, i pitanje je kako se uopće mjenjalo smjer kretanja u hodu.
Kasnije su se u Sumeru pojavile i prva kola s dva kotača- dvokolice, no i one su bile dosta teške, i dalje pokretane snagom magaraca, spore i primitivne. Unatoč tomu, pokazale su se korisnima u nizu malih ratova između mesopotamskih gradova-državica.

Sumerska znanja o izradi zaprežnih kola kroz stoljeća trgovine i kretanja ljudi i robe prenosila su se iz južne Mezopotamije na sjever, pa su vjerojatno tako dospjela i iza Kavkaza, gdje su obitavala nomadska i polunomadska plemena koja su uspjela pripitomiti konja i koristiti ga kao radnu životinju (primjer:arheološke kulture Sintasha-Petrovka, Andronovo i Yamna). Stepski narodi savladali su tehniku izrade kola i prilagodili je sebi, i svojim konjima. Produkt toga su lagana dvokolica, nastala oko 2000.god.BC, s laganim kotačima, niskim stranicama i šivenim podom od više ispletenih slojeva kože.

grobovi Sintashta-Petrovka kulture- najstariji dokaz uporabe bojnih kola Indoeuropljana
http://users.hartwick.edu/anthonyd/i...t%20graves.jpg
http://users.hartwick.edu/anthonyd/i...grave%2030.jpg
(ratnici su se često pokapali s čitavim bojnim kolima, opremom, konjima, od Kine do Britanije)

Do primjene bojnih kola nomadski narodi već u razvili kompozitni luk koji je bio izraz okoliša u kojem je nastajao. Zbog škrte prirode i nedostatka kvalitetnog visokog raslinja, drvni materijal je bio rijedak i na cijeni. Stoga su njihovi lukovi imali tek tanku "kičmu" od drveta u sredini luka, oko koje su se lijepili deblji slojevi životinjskih tetiva i kože. Kompozini luk bio je građom elastičniji od drvenog luka. Ta elastičnost mu je omogućavala da iako kraći može izbacivati strijele jednake duljine kao i klasični drveni luk, istom snagom i na istoj udaljenosti od mete. Svakodnevno čuvajući svoja stada od predatora i naseobine od ostalih plemena nomadi su razvili vještine rukovanja lukom na većim udaljenostima, izgrađivali su moćne lukove i razvili se u izvrsne strijelce.

No grabežljivci poput vuka ili leoparda su brze i agilne zvjeri, koje je s nogu bilo jako teško i nesigurno zaustaviti u njihovim napadima na stada. Sve do pojave laganih dvokolica stočari i lovci nisu se mogli ravnopravno nositi s tim zvjerima. Kako ih je na kolima krenula sreća, ubrzo su shvatili da stvari koje funkcioniraju u borbi s životinjskim neprijateljima mogu poslužiti i za obračun s neprijateljima ljudske vrste.
Kombinacija kompozitnog refleksnog luka i zaprežnih dvokolica brzo se proširila među iranskim stepskim narodima između Kavkaza i Dona. Novo oružje elite omogućilo je pokretljiviji i brzi rat, što je kroz stoljeća stalnih sukoba i trenja prouzročilo veće migracije stanovništva i pokrenulo lavinu pomjeranja populacije i ratova, u kojima su plemena izguravala jedni druge s osvojenih teritorija i vršila pritisak na susjedne narode.


Prikaz širenja uporabe bojnih kola-dvokolica (wikipedija)

Početkom 2.mil.BC zabilježeni su prvi upadi naroda s bojnim kolima u područja visokorazvijenih kultura. Preko središnje Azije upadali su u Kinu gdje su uspostavili i svoje prve države i dinastije. Južnije od Kine, Arijci, iranski ratnički narod, uspješno je osvojio iransku visoravan a odatle opustošio indijsku civilizaciju u dolini Inda i zbrisao je s lica zemlje.
Na zapadu, drugi iranski ratnici iz naroda Mitani, provalil isu u Anadoliju i podigli kraljevstvo Mitanni, jednu od najmoćnijih država u 15.-14.st.BC. Dio se odvojio i pomješao s anadolskim starosjediocima Hetitima, dio nastavio prodirati na jug prema Siriji i nametnuo se huritskim narodima koje su zatekli tamo.

slika izrađena po rekonstrukciji bojnih kola naroda Mitani

Mitani su bili na glasu kao majstori dresure i uporabe konja u ratu, od kojih su često i sami strani kraljevi poput vladara iz hetitske države tražili savjete u vezi konja i konjaništva. Poznat je slučaj s trenerom Kikulijem iz naroda Mitani, autorom priručnika za obuku konja i vozača bojnih kola napisanom na hetitskom jeziku za hetitsku elitu oko 1400.BC. Vojnički uspjeh iranskih naroda poput Mitanija ostavio je golemog utjecaja na bliskoistočnoj povijesnoj sceni, toliko da su u kratkom vremenu svi narodi i države uz obale istočnog Sredozemlja prihvatili bojna kola kao nezamjenjiv dio ratnog stroja. Jedino su Egipćani, sretni i bezbrižni u sigurnosti svoje pustinjske izolacije ostali netaknuti tim promjenama u načinu ratovanja. Sve do šokantnog dolaska Hiksa u 17.stBC.

Egipatsko oružje i vojska općenito bili su dosta slabiji i zaostaliji od standarda mezopotamskih naroda gdje su ratovi bili konstantni. Jedini ratni kontakti bili su s crnačkim plemenima iz Nubije, slabije naseljenog i razvijenog područja uz gornji tok Nila, no izgradnjom niza utvrda oko 2100.BC i to je riješeno. Kako se Egipćani u svojoj dugoj povijesti izolacije dotada nisu susreli s neprijateljem koji je posjedovao oružje kvalitetnije i naprednije od njihovoga, nije bilo potrebe za potragom za novim rješenjima a isti modeli opstajali su u uporabi i tisuću godina. Ako su egipatska vojska i naoružanje bili primitivni u usporedbi s istima iz Mezopotamije, u usporedbi s novim narodima sa sjevera zaostajali su dvostruko ili trostruko više. Hiksi, ogranak iranskih skupina koje su poharale istočne djelove Bliskog istoka, su imali ošto brončano oružje,mačeve, metalni oklop, snažne kompozitne lukove i ono Egipćanima dotada potpuno nepoznato- bojna kola s konjskom vučom.

Na bojnom polju razlika između Egipćana i Hiksa bila je očigledna. Egipatska vojska koja je svoje djelovanje temeljila na lakim pješačkim formacijama sada je naišla na nerješiv problem.
Strijele Hiksa nadmašivale su egipatske strijelce i držale ih na distanci, a efikasnom taktikom vožnje desetina bojnih kola u krug oko borbenog poretka neprijatelja polagano su psihološki i fizički uništavali svoje protivnike. Navala dvokolica sigurno je ledila krv u žilama egipatskih pješaka koji dotad u životu nisu ni vidjeli običnog konja. Zahvaljujući velikoj pokretljivosti napadači su se mogli koncentrirati na bilo koju točku tromih egipatskih borbenih redova i s lakoćom skidati nezaštićene egipatske pješake bez ulaska u kontakt. Bitke su završavale kaotičnom sječom razbježane mase egipatskih vojnika koji su se pokušavali izvući iz klopke.
O Hiksima se malo zna, zna se da su neki od njihovih vođa nosili semitska imena poput Jakob-her, da su došli iz pustinja današnje južne Sirije i sjeverne S.Arabije, i da su najjužniji ogranak velikih seoba koje su se domino-efektom širile iz prostora današnje južne Rusije.
Postoje nagađanja da je riječ o semitskim izraelitskim plemenima čiji je boravak u Egiptu opisan u Bibliji, no sve je samo na nagađanjima.

Kroz stoljeće ratova s Hiksima Egipćani iz neokupiranog južnog Egipta naučili su izrađivati kompozitne lukove, brončano oružje i naučili su koristiti bojna kola. Pobjedničkim pohodima faraona Ahmozisa ratne sreća napustila je Hikse i do kraja 16.st.BC oni su izbačeni natrag u pustinju Arapskog poluotoka čime započinje dugi period egipatskog ekspanzionizma.

Ahmozis razbija Hikse

Nakon izbacivanja Hiksa iz Egipta, Egipćani su pod vodstvom reformatora i vojnog genija Tutmozisa III, kralja-ratnika, krenuli u ekspanziju prema zapadu. Probili su se u Palestinu i Siriju, brzinski pokorili tamošnja plemena i osvojili gradove poput Gaze i Kadeša. U četredeset godina vladavine Tutmozis je doveo Egipat do vrhunca moći i stvorio prvu modernu vojnu silu s sposobnostima izvođenja operacija i djelovanja usporedivu s vojskama današnjice.
Bojna kola predstavljala su novu elitu i udarnu silu obnovljene faraonove vojske (činjenica da su faraoni crtani na kolima dovoljno govori o statusu tog "vozila"), iako je glavni dio posla u zadržavanju neprijateljskih trupa i dalje ležao na pješacima i strijelcima. Prihvaćanje rata bojnim kolima i konjicom promjenilo je vojnu psihologiju Egipta i znatno utjecalo na njegovu novu osvajačku vanjskopolitičku orijentaciju- država koja je stoljećima bila zatvorena sama u sebe trgnula se iz sna i nakon šoka s Hiksima stalno bila na oprezu zbog neke nove moguće invazije stranaca. Tjerani tim strahom prošlosti, Egipćani su bez zadrške vršili pritisak van svojih granica i vodili preventivne ratove s ciljem uspostave tampon-zone od niza vazalnih državica koje će štiti prilaze Egiptu, pojasa gradova i utvrda koji će funkcionirati kao branik od novih napada. Da ne idem dalje oko egipatskog društva i politike i samog Tutmozisa, nazad na kola...

http://primaryschool.asfg.mx/CPProye...es/chariot.jpg
egipatska kola

Egipatska ekspanzija na azijsko tlo dovela je do preklapanja interesnih zona s drugom rastućom silom Bliskog istoka, Hetitskim carstvom koje je mobiliziralo veliki kaananski savez koji je trebao zaustaviti Egipćane. Sudar tih dviju vojski kod Megida cca.1470.BC pod vodstvom Tutmozisa III i princa od Kadeša ostao je zapamćen kao "majka svih bitaka" i ušao u usmene predaje svih bliskoistočnih naroda. Zahvaljujući Tutmozisovoj "crti" za ratovanje i bojnim kolima to je i prvi organizirani sukob s glavnim obilježjima moderne bitke.

Najveća bitka bojnih kola dogodila se 1274.BC kod Kadeša i također je posljedica stoljetnog hetitsko-egipatskog nadmetanja za prevlast nad Sirijom, između faraona Ramzesa II i hetitskog kralja Muvatalija, a u njoj je sudjelovalo preko 5000 kola-dvokolica. Na taktičkoj razini, bila je to neriješna bitka, unatoč egipatskim spisima koji su izvještavali drugačije. Strateški gladano, pobjednik je bio hetitski kralj, koji je unatoč gubitku mase bojnih kola uspio u svom planu održati se oko Kadeša. Na duge staze ishod bitke nikome od njih nije donio opipljivu prednost i sve je ostalo gotovo na status-quo bez pomaka s ijedne strane.


faraon Ramzes II na kolima

mobilnost trupa koju su omogućila lagana bojna kola po prvi puta u povijesti dovela su do uporabe pokretnih taktičkih rezervi (mobile reserve forces) koje su iz pozadine po potrebi ubacivale u prve redove gdje je "šuplje" ili udarale na bok neprijatelja, što je jedna od ključnih inovacija u razvoju vojne taktike, izuzetno napredno za tadašnje vrijeme. To bi valjda bila i najveća stvar koju su Egipćani postigli u razvoju rata bojnim kolima.
Isto tako jedan veliki minus Egipćana- u fascinaciji "teškim" bojnim kolima potpuno su zapostavili razvoj "lakše" konjice


Bojna kola koristila su se i na europskom tlu, unatoč nepogodnoj brdovitoj konfiguraciji terena i velikim površinama pod šumom i raslinjem. Prema izvorima, kola su se koristila kao transportno sredstvo kojim su se elitni članovi društva i plemstvo prevozili do mjesta bitke, ali se na njima nisu borili. Homerova Ilijada puna je takvih opisa bitaka, a transportna svrha bojnih kola zadržala se na Cipru do 3-4.st.BC. Na zapadu, Gali su korisitli bojna kola na sličan način ali su ih s vremenom odbacili iz uporabe. Duže su se kola zadržala u otočnoj Britaniji, gdje su rimski pisari i zapovjednici u svojim zapisima iz 1.st. svjedočili o keltskim vojnicima koji su ratovali na kolima. U to vrijeme ostatak svijeta već je izbacio zaprežna kola iz vojne uporabe, osim u paradne, ceremonijalne ili sportske svrhe.

keltska bojna kola, 1.st.

Razlog postepenom napuštanju bojnih kola je taj što su s vremenom ljudi unaprijedili uzgoj konja i selekcijom uspjeli dobiti veće i jače pasmine koje su lakše podnosile čovjeka na svojim leđima i bile pogodnije za jahanje. Savladavanjem tehnike gađanja lukom i strijelom s konja potreba za kolima je svedena na minimum.
Umjesto dva konja koja su vukla platformu s dva vojnika (a samo jednog s oružjem), konjica se vodila isplativošću i jednostavnom računicom došla do zaključka da obukom konjanika-strijelaca isti broj ljudi i konja daje dvostruko veću ubojitu moć, a bez potrebe za drvom, troškovima izrade, rezervnim djelovima, tehničarima za održavanje itd. Umjesto jednih kola s jednim lukom dva konjanika s dva luka.

[UrchinStar47]

Josey_Wales kaže:

Sto se tice teskog oklopa mislim da je bodkin strijela ono sto im je zadavalo muke, vise nego sami samostrijel... Sa bodkin vrskovima Englezi su sa long bow-ima napravili masakr nad teskim francuskim vitezovima kod Agincourta...

Stoji, iako samostrijel takodjer ima prednost u vremenu treninga, a u tvrdjavama, kad ti pet klinaca iz sela pune samostrijele i dostavljaju ti ih za ispucavanje, nema ni problema sa brzinom 'paljbe'.

Evo jedan clanak o koristenju koplja u danasnjem svijetu:
http://lib.store.yahoo.net/lib/cssto...e/article2.pdf

[fgzcvijetic]

Samostrel ni u kakvoj varijanti ne može dostići brzinu paljbe jednog LongBow-a a o mongolskom/turskom luku da i ne govorimo.

Nisu bez razloga englezi LB koristili sve do 17. stoljeća iako već tada barut bio raširen na sve strane.

Osnovnie kvalitete samostrela su velika sirova sila čija strelica u bliskoj borbi probija sve kao i jednostavnost izrade i brzina obuke. Sve ostalo je mana, od sporosti punjenja do malog dometa i vrlo loše aerodinamike (a time i dometa)kratke strelice teškog vrha.

Naime, streličari su se u Engleskoj ali i u ostalim zemljama koje su luk koristile kao primarno oružje odgajani kao posebna kasta. Sama gradnja luka je trajala godinama (a zanat gradnje se učio do 15 godina) a dovoljno je tek zamisliti koliko je vremena trebalo za obuku jednog engleskog/mongolskog/turskog strijelca koji su sa istima baratali od malih nogu i bili specijalizirani do te mjere da su deformirali vlastitu anatomiju (dokazano nalazima).
Dakle, ako si trebao dobrog streličara, pravog srednjevijekovnog mitraljesca, morao si ga odgajati i tetošiti gotovo tijekom cijelog njegovog života ali bi zato imao stručnjaka koji može ispaliti i do 12 strelica u minuti na udaljenosti od čak 200 m.

S druge strane, komad metalne štange i letva su bili dovoljni za izradu samostrela kojeg si mogao, poslije sat vremena obuke, uvaliti svakom seljaku. Jedna od teorija proširenosti samostrela u Europi je upravo ta jednostavnost jer su kontinentalni velemože zazirali od kaste oružju vještih slobodnjaka.

[žalac_1]

fgzcvijetic kaže:

Samostrel ni u kakvoj varijanti ne može dostići brzinu paljbe jednog LongBow-a a o mongolskom/turskom luku da i ne govorimo.

Nisu bez razloga englezi LB koristili sve do 17. stoljeća iako već tada barut bio raširen na sve strane.

Osnovnie kvalitete samostrela su velika sirova sila čija strelica u bliskoj borbi probija sve kao i jednostavnost izrade i brzina obuke. Sve ostalo je mana, od sporosti punjenja do malog dometa i vrlo loše aerodinamike (a time i dometa)kratke strelice teškog vrha.

Naime, streličari su se u Engleskoj ali i u ostalim zemljama koje su luk koristile kao primarno oružje odgajani kao posebna kasta. Sama gradnja luka je trajala godinama (a zanat gradnje se učio do 15 godina) a dovoljno je tek zamisliti koliko je vremena trebalo za obuku jednog engleskog/mongolskog/turskog strijelca koji su sa istima baratali od malih nogu i bili specijalizirani do te mjere da su deformirali vlastitu anatomiju (dokazano nalazima).
Dakle, ako si trebao dobrog streličara, pravog srednjevijekovnog mitraljesca, morao si ga odgajati i tetošiti gotovo tijekom cijelog njegovog života ali bi zato imao stručnjaka koji može ispaliti i do 12 strelica u minuti na udaljenosti od čak 200 m.

S druge strane, komad metalne štange i letva su bili dovoljni za izradu samostrela kojeg si mogao, poslije sat vremena obuke, uvaliti svakom seljaku. Jedna od teorija proširenosti samostrela u Europi je upravo ta jednostavnost jer su kontinentalni velemože zazirali od kaste oružju vještih slobodnjaka.

nisu ni streličari bili nešto iznad ovih sa samostrijelom- sve je to bila sitna raja ako se usporedi sa tadašnjim vitezovima

Vlasti su prezirale samostrijel što je obični prašinar kmet mogao iz daljine ubiti skupoga viteza plemenite krvi. Konjanik-vitez, plemić, je doveden u neravnopravnu poziciju da ne može uzvratiti i braniti se što nije bilo u skladu sa viteškom časti i što je bilo ponižavajuće za feudalne gospodare. Slično je i sa dugim lukom.

A Papa je zabranio uporabu samostrijela u ratovima katolika protiv katolika.

[Liburn]

Zaboravili ste jedan detaljčić... konjski kas! Kaskanje. Nakon izuma jahanja na konju ovo je možda jedan od najvećih koraka u povijesti ratovanja. Azijski Alani su naučili konje brzom kasu što im je omogućilo da precizno ispaljuju strijele jašući, što kod galopa nije moguće.

[fgzcvijetic]

žalac_1 kaže:

nisu ni streličari bili nešto iznad ovih sa samostrijelom- sve je to bila sitna raja ako se usporedi sa tadašnjim vitezovima

Vlasti su prezirale samostrijel što je obični prašinar kmet mogao iz daljine ubiti skupoga viteza plemenite krvi. Konjanik-vitez, plemić, je doveden u neravnopravnu poziciju da ne može uzvratiti i braniti se što nije bilo u skladu sa viteškom časti i što je bilo ponižavajuće za feudalne gospodare. Slično je i sa dugim lukom.

A Papa je zabranio uporabu samostrijela u ratovima katolika protiv katolika.

Naravno, s lukom i strijelom je mogao baratati i kmet Franje Tahija i ponekad mu ćopit kakvog bambija.

U Engleskoj su pravi strijelc-ratnici bili doista kasta za sebe tetošena od strane vlasti (status slobodnjaka i podjela plijena iz pohoda). Mongolski konjanik je mogao u trku pogoditi metu promjera 10 cm na 30 metara. Za to su morali biti grupa per se i živjeti sa svojim lukom od malih nogu. E, to kmetovi nisu mogli i zato im je uvaljen samostrel.

[Magor]

Liburn kaže:

Zaboravili ste jedan detaljčić... konjski kas! Kaskanje. Nakon izuma jahanja na konju ovo je možda jedan od najvećih koraka u povijesti ratovanja. Azijski Alani su naučili konje brzom kasu što im je omogućilo da precizno ispaljuju strijele jašući, što kod galopa nije moguće.

Konjsko streličarstvo u Mađarskoj (trening):
Youtube Video (2:34)

Konjsko streličarstvo je nacionalni sport u Mađarskoj i među slovačkim/erdeljskim Mađarima. A, naravno, i lijepa povijesna tradicija, poznata ratna tehnika kod nas do XI. st. kad izgubi svoju važnost.

Imamo ogroman broj konjsko-streličarskih klubova. „Lovasíjászat” (konjsko streličarstvo) daje 51.500 pogodaka na Googleu te 5.190 slika.

[ljiga]

Malo u obranu samostrijelaca u bitci kod Crecyja.
http://www.ospreypublishing.com/arti...ese_at_crecy/|

[TIGR]

Magor kaže:

Konjsko streličarstvo u Mađarskoj (trening):
Youtube Video (2:34)

Konjsko streličarstvo je nacionalni sport u Mađarskoj i među slovačkim/erdeljskim Mađarima. A, naravno, i lijepa povijesna tradicija, poznata ratna tehnika kod nas do XI. st. kad izgubi svoju važnost.

Imamo ogroman broj konjsko-streličarskih klubova. „Lovasíjászat” (konjsko streličarstvo) daje 51.500 pogodaka na Googleu te 5.190 slika.

A koliko se Lovasíjászat i umijece konjskog strelicarstva zadrzalo u Mađarskoj poslije 11. stoljeca kad kao ratnicka vestina pada u zaborav? Ili je to ponovno obuđeno u 19. stoljecu?

[Magor]

TIGR kaže:

A koliko se Lovasíjászat i umijece konjskog strelicarstva zadrzalo u Mađarskoj poslije 11. stoljeca kad kao ratnicka vestina pada u zaborav?

Naravno nikako. Rekonstruiran je po povijesnoj/narodnoj tradiciji, arheološkim nalazima.

Btw, konjsko streličarstvo je popularan sport i u Skandinaviji (Švedska, Finska, uz Mađarsku velesile su u ovom sportu) pa u Koreji/Turskoj/Japanu.
Ako u Mađarskoj negdje su održani Dan sela ili Viteške igre, onda uvijek dolaze konjski streličari, šamani, sokolari (naravno svi u autentičnoj odjeći). Ovaj način života (konji, jurte, šamani, sokolari, refleksni lukovi) živi svoju renesansu u Mađarskoj, poglavito među mladima (klubovi, ljetni tabori itd.).

[ljiga]

Magor kaže:

Konjsko streličarstvo je nacionalni sport u Mađarskoj i među slovačkim/erdeljskim Mađarima. A, naravno, i lijepa povijesna tradicija, poznata ratna tehnika kod nas do XI. st. kad izgubi svoju važnost.

Zašto su se Mađari nakon 11 st. odrekli toga, kada su mnogi drugi narodi i dalje to vrlo efikasno koristili? Dali je tu feudalizam imao prste?

[Magor]

ljiga kaže:

Zašto su se Mađari nakon 11 st. odrekli toga, kada su mnogi drugi narodi i dalje to vrlo efikasno koristili? Dali je tu feudalizam imao prste?

Knez Stjepan (kasnije kralj sv. Stjepan) je pobijedio snage Kopanja (Koppány) u bitci blizu Veszprema (997.). Ovom pobjedom „Europejci” su pobjedili „Azijce” (bar privremeno). Nakon toga počinje kulturalni genocid nad starim Mađarima.

Mađari preuzimaju „zapadne standarde” i zaborave „nomadsku ratnu taktiku”. Zanimljivo je da ovom taktikom pobjede Mongoli i Turci kod Muhija (1241.) i Mohača (1526.). Jeb...