Evo i mog duga vama curama, evo moje iskustvo iz bolnice.
Daklem, dosla na uobicajenu kontrolu u Vinogradsku na sami termin i ispalo da sam i dalje otvorena 1 prst, da necu tak brzo roditi, dokica me vec narucila na sljedecu kontrolu u subotu; i onda isla pogledati plodnu i ispalo da se zazelenila.
Momentalno me poslala u Radjaonicu zbog straha za bebu!
Torba sa stvarima je sva sreca bila u autu kod MM, samo sam mu morala javiti da ju i donese.
Dosla gore na treci kat, napravili mi CTG - sve OK; UZV, procjena na 3100 i zivahna beba.
Samnom na klistir (fuj iskustvo, zenska mi "sredila" hemeroide tak da je se sjetim tu i tamo), nisu me brijali jer sam taj posao sama fenomenalno odradila dan prije za konotrolu!
Samnom u Radjaonu (nisam racunala da idem odmah, psihicki sam bila totalno nespremna) i u 12:30 mi prokinuli vodenjak.
Novi zakljucak: plodna voda je mlijecno bijela i 3 babice popizde (pardon na rijecniku) da ko je to vidio zelenu vodu: da mu se naocale nabave, i da sta ce sada sa jadnom zenom (ja)....
Nakon sat i pol kaj se nista nije dogadjalo, u 14:00 mi daju gel - rok djelovanja 6 sati, znaci do 20:00.
Ostavljaju me lezati na ledjima i imam trudove za poludit jake; pitam sestru jel se mogu okrenuti na bok - kaze ona ne....
Nakon 2 sata dolazi dr. Bolanca (svaka pohvala) i poludi kad skuzi da zadnja dva sata lezim na ledjima i ludim.
Stavljaju me na bok
U medjuvremenu me pregledaju u 17.30 i ispada da sam se otvorila samo 3-4 prsta, u 19:30 mi odlucuju dati drip.
MM je za to vrijeme doma i ceka pola 8 da bi nazvao i pitao jel moze doci.
Dok je on u 19:30 dosao ja imam trudove svake 2 minute, i dalje otvorena samo 3-4 prsta. Dobivam drip i krece tuuulum.
Kroz sljedece sam sate dobila nesto sto omeksava cerviks tri puta, i uporno odbijala ista protiv bolova (hrabra zemska)...
Oko ponoci trazim nesto protiv bolova i dobivam - ne pomaze nista, ili kak sam ja rekla doku: Pitam se koliko bi bolilo bez toga?!
Babica procjenjuje da bih do 2 ujutro mogla roditi, u medjuvremenu mi opet daju to nesto protiv bolova i infuziju jer nisam nista jela od 8 ujutro!
U dva ujutro sam otvorena 8 prstiju, i imam konstantne trudove, da se ne mogu odmoriti niti udahnuti zrak...
U jednom je trenutku i sama babica skuzila da vise ne mogu i odlucila mi pomoci tako da je moje usmine prebacila preko djetetove glavice da bi malac napokon mogao krenuti van
Negdje oko 3 ujutro vise nemam snage za nista i cak pitam i za carski, samo da sve zavrsi; kaze babica da bi sada bilo glupo jer smo skoro pri kraju.
Ovi zadnji trenuci su ustvari najgori, jer imam trudove, a pustaju me na neke tiskati, pa onda sljedeca tri ne smijem tiskati nego ih prodihati, ugl. mission imbossible, osjecam pri svakom tom trudu djetetovu glavicu i pritisak i tijelo samo tiska htjela ja ili ne.
Babica mi kaze ako ne mogu drugacije, neka tiskam i gotovo!
Oko 3:35 (mislim) mi noge napokon stavljaju u one drzace i smijem tiskati, sto radim krivo i par mi kapilara puca u desnom oku, ali ko da je bitno, jer u 3:50 se radja mala Pahulja Robert
Rezali me jesu, kazu imam 20-ak savova, od toga 5 vanjskih.
Pamtim kad su mi rekli da sad vise ne tiskam i kako sam gledala malo tijelo gdje klizi iz mene, osjecaj i dogadjaj koji necu zaboraviti nikada. Tu sekundu vise ne pamtim bolove koje sam svih tih sati osjecala, cudno kaj ne?!
Ne pamtim da je malac plakao (sve mi je u magli), MM mi kaze da jest - dok ga nisu stavili na moja prsa i tada se smirio
znam da sam samo govorila Isuse Boze i nisam nista kuzila, samo sam malo tijelo pratila pogledom.
Kad su ga odnijeli na prvi pregled znam da je babica umrla od smijeha jer ju je popiskio, zlato mamino
Ono sto takodjer pamtim su upravo ta babica koja me vodila citavo vrijeme, a zove se Ines, te dr. Bolanca koji me porodio i bio uz nas non-stop. Sve pohvale njima.
Pamtim da su mi se citavo vrijeme, svih 15 sati i 20 minuta jele cokoladne napolitanke, koje mi je MM i donio odmah drugi dan.
Pamtim da sam oko 2 ujutro MM rekla ako hoce jos koje dijete nek si nadje kurvu
Pamtim da sam zbog smisla za humor kroz citavo to vrijeme na kraju svega zaradila titulu rodilje mjeseca od dr. Bolance
MM... bez njega ne bih mogla, to je kratki zakljucak!
Znam da on misli da nije ucinio dovoljno i da je mogao vise, ali stvarno vise od toga nije postojalo!
Onaj osjecaj da nisam sama nego i kad zazmirim i pucam od bola znam da je on tu pored mene, i kad otvorim oci vidim poznato lice..... to je bilo dovoljno.
Cak smo izmedju trudova igrali Kaladont
njegova ideja, da se smirim i opustim.
Znam da mu nije bilo lako, u jednom sam ga trudu pogledala i vidjela da gleda negdje u neki kut sa nekom cudnom facom... vjerovatno nisam bila bas neki prizor
vjerovatno je ludio sto mi ne moze pomoci.
Mislim da je plakao kad je Robert ugledao svijet i kad se i sad toga sjetim i ja placem ko malo dijete...
Jesam kaj zaboravila?
Mislim da nisam, osim:
Svrco je stvarno i zaista vrijedan toga!!!!!!!
Kad ga zagrlim, kad ga pogledam.... ne kuzim promjene u sebi i taj novi osjecaj......... osjecaj da ako bi se maloj mrvici nesto desilo da ga izgubim - da bih umrla na mjestu, jer toliko ga volim!