Empatija

[babarogac]

sad si totalno zakomplicirao.

Znači suosjećajan nisam, jer sam uvijek suprotno od većine raspoložen,

a nisam ni empatičan, jer nemam karmu, duhovne sposobnosti ... i to

a nisam ni osjećajan neki tip

al me ipak jako smeta, kada netko jači slabijeg tlači i

[kikakm]

Susjećanje je bolje nego empatija

...empathy is extremely biased. Somebody like me is going to feel more empathy for the suffering of a white person than a black person, and a man than a woman. All of us feel more empathy for people who are attractive than for people who are ugly. For those people who disgust us, we feel no empathy at all.
...
Child beggars are all over the place in India and Africa, and it's almost irresistible for an affluent Westerner to give money to them. It turns out that when you do so, you increase the problem. You support a criminal organization that enslaves and often maims many children.
...
If you want to feel a buzz, a warm glow, a feeling of gratification, and real warmth in your heart, by all means, give to child beggars. If you want to make the world a better place, then help people do something else.

...
Empathy can be weaponized, and it often is.....the more empathy you have, the more aggressive you get, the more willing you are to strike back because you feel the pain of the victims so much more intensely.
...
For doctors to really feel the suffering of their patients leads to burnout. The best medical professionals understand their patients and care about their patients, but they don't feel their pain.
...
I think the same thing holds true for friendship as well....You don't want to mirror people; you want to respond to them with love, compassion, and caring.
...
...when you're in an empathic state, it activates different parts of your brain than when you're in a compassionate state. But more to the point, they find that compassion invigorates you. It leads to more helping. Empathy exhausts. Compassion charges you up. It makes people better helpers, more efficient helpers, and kinder helpers.
...
My problem with empathy is as a moral guide.

[SmokeyTaboo]

kikakm kaže:

...empathy is extremely biased. Somebody like me is going to feel more empathy for the suffering of a white person than a black person, and a man than a woman. All of us feel more empathy for people who are attractive than for people who are ugly. For those people who disgust us, we feel no empathy at all.[/B][/I]

koja hrpa sranja.

to nije "empatija". to su subjektivni dozivljaji prema kojima reagiramo. empatija znaci moci se staviti u neciju kozu, razumijeti cemu je covjek izlozen i pod utjecajim kakvih emocija reagira. npr. imas nekog koga starci doma pretjerano kritiziraju zbog cega je ta osoba iziritirana, tuzna, ima negativne emocije. sve sto radi radi kroz tu negativnu emociju. dodje recimo na faks i slucajno se dogodi da profesor bude nefer prema toj osobi, sto onda dodatno utjece na negativnu emociju koju osoba ima. pa dolazis na kavu, pod takvim negativnim utjecajem, netko ti kaze nesto krivo, eskplodiras ili budes bezobrazan. e sad, ljudi reagiraju na negativnu emociju vlastitom negativnom emocijom. "kako se on usudjuje biti bezobrazan PREMA MENI, kakvo je to ponasanje, kako je bahat" itd., umjesto da probaju shvatiti koji je izvor takvog ponasanja. ako znas koji je izvor mozes reagirati onako kako je potrebno reagirati. ako u takvoj situaciji osobi pruzis podrazaj kakav joj je potreban, odnosno, razumijevanje, osoba ce se smiriti, osjecati se shvaceno i problem ce biti rijesen. ovakva reakcija, "ta osoba nije zasluzila moju empatiju i zaljenje" je debilizam, a ne empatija.

opcenito u svijetu empatija je jako niska, ljudi jednostavno ne razumiju druge i ne znaju se staviti u njihovu kozu nego se fokusiraju samo na ono sto vide u datom trenutku. cak i da znaju da osoba iz primjera gore ima problem sa starcima, nisu u stanju shvatiti koliko to moze utjecati na necije ponasanje i svakodnevno funkcioniranje i tako je to stavljeno u zaborav i nije uzeto u obzir. sve cemu je netko izlozen treba biti uzeto u obzir da bi mogli "suosjecati" na ispravan nacin s nekim i razrijesiti situaciju onako kako treba biti razrijesena.

vecina teksta kaj si pejstala je bullshiet.

[kikakm]

SmokeyTaboo kaže:

....umjesto da probaju shvatiti koji je izvor takvog ponasanja. ako znas koji je izvor mozes reagirati onako kako je potrebno reagirati. ako u takvoj situaciji osobi pruzis podrazaj kakav joj je potreban, odnosno, razumijevanje, osoba ce se smiriti, osjecati se shvaceno i problem ce biti rijesen. ovakva reakcija, "ta osoba nije zasluzila moju empatiju i zaljenje" je debilizam, a ne empatija.

Problem je što ljudi najčešće ne pokušavaju shvatiti izvor nečijeg ponašanja. I tu ubacuje pojam suosjećanja kao važnog. "Empatiziranje" s nekom osobom ne vodi uvijek konkretnom djelovanju za dobrobit druge osobe.
Empatija bi bila super kad bi zaista postojala onakva idealna, ali nažalost, nije tako.
You feel more empathy for someone who treated you fairly in the past than for someone who cheated you, and more empathy for someone you have cooperated with than for a competitor.
....
empathy shuts down if you believe someone is responsible for their own suffering. A study published in 2010 in the Journal of Cognitive Neuroscience showed people videos of individuals said to be suffering from AIDS. When they were described as being infected through intravenous drug use, subjects felt less empathy than if they were described as being infected by a blood transfusion.
...
We can see the connection between empathy and aggression in the laboratory. In one clever study from 2014, published in the Personality and Social Psychology Bulletin, subjects were told about a financially needy student who was entering a mathematics competition for a cash prize. When motivated to feel empathy for the student, subjects were similarly motivated to torment the student's competitor—by assigning large doses of hot sauce for her to consume—even though she plainly had done nothing wrong.

SmokeyTaboo kaže:

ovakva reakcija, "ta osoba nije zasluzila moju empatiju i zaljenje" je debilizam, a ne empatija.

On to nije nigdje rekao. On samo daje prednost suosjećanju koje bi bilo usmjereno prema svakom pojedincu, bez obzira na vjeru, rasu, spol....
Empathy can be clearly distinguished from concern or compassion—caring about others, valuing their fates. The distinction is nicely summarized by the neuroscientists Tania Singer and Olga Klimecki in a 2014 article for the journal Current Biology: "In contrast to empathy, compassion does not mean sharing the suffering of the other: rather, it is characterized by feelings of warmth, concern and care for the other, as well as a strong motivation to improve the other's well-being. Compassion is feeling for and not feeling with the other."

[Benny]

Bilo bi lijepo rijeći stare pjesme malo promijeniti i bilo bi:

"Saaamooo eeempaaaatiiijaaa, u nama duuuugooo żiiiiivi..."

Naravno bila bi to samo pjesma, jer empatije je u danaśnjim ljudima, kao lijeka u Coca Coli...

[Carpe Diem!!!]

Zasto mislis da je to tako?

[DoloresHaze]

Primijetila sam da sam u početku liječenja (BPD) znala biti toliko bahata i puna sebe da bi moje ponašanje neki protumačili psihopatičnim i antisocijalnim, ali nakon dugo godina nježnog drila, pogotovo nakon jedne privatnice koja mi je pristupala s apsolutnom ljubavlju i prva rastopila moje srce okoštalo štitovima od bezbrojnih trauma i šokova, odpočela sam već nakon par sekundi cmoljiti na svaku pjesmu, videospot i film koji imaju i naznake duboko emotivnog sadržaja. Nakon slomljenog srca neko vrijeme smrznuta hiberniram u denialu, ali kad probije razdoblje tugovanja, nastane poplava količinski krokodilskih, no iskrenih suza i znam satima jecati skvrčena na podu (ok, taj dio je više vezan uz povrijeđenost ega, ako je bila riječ o infatuaciji). No, ono što me zbunilo jest da sam neki dan u svojoj omiljenoj trgovini vidjela meni dragu blagajnicu da suzi, i načula njezin razgovor s dečkom ispred mene o nekakvoj kemoterapiji bliske joj osobe, i kad sam ju sama pitala je li u redu, gledajući joj u oči i moje su počele izlučivati slanu tekućinu i nisam mogla suspregnuti tihi plač. A kad sam došla u vizitu tek rođenoj nećakinji, dok su drugi imali osmješad od uha do uha, ja sam se, dirnuta, rascmoljila kao kišna godina i morala silom susprezati tu navalu monsunski mokrih emocija. Ili šalabazajući ulicom, iz čista se mira očno ovlažim sjetivši se neke pjesme koja govori o samoubojstvu, gubitku bliske osobe, ili čak onoj koja na nekoj osobnoj razini bodri i uzdiže, koju doživljavam veličanstvenom. Je li to normalno ili sam postala plačipizda?

I koja je razlika između empatije i hiperosjetljivosti gdje se svaki potresan sadržaj doživljava kao nešto "što bi se moglo dogoditi i meni", dakle, mogućeg vulnerabilnog tipa narcisizma? Čula sam da svaki čin ljubavi i velikodušnosti činimo prvenstveno radi sebe, da bismo se osjećali herojski, svemoćno i nenadjebivo, ali ako je riječ o reakciji koja nas zatekne, koja propulzira spontano i neočekivano, koja izbije iz podsvjesnog, izvjesnije je da nas tu dugoprsta empatija dirka po našim strunama (?).

[Leteća]

DoloresHaze kaže:

Primijetila sam da sam u početku liječenja (BPD) znala biti toliko bahata i puna sebe da bi moje ponašanje neki protumačili psihopatičnim i antisocijalnim, ali nakon dugo godina nježnog drila, pogotovo nakon jedne privatnice koja mi je pristupala s apsolutnom ljubavlju i prva rastopila moje srce okoštalo štitovima od bezbrojnih trauma i šokova, odpočela sam već nakon par sekundi cmoljiti na svaku pjesmu, videospot i film koji imaju i naznake duboko emotivnog sadržaja. Nakon slomljenog srca neko vrijeme smrznuta hiberniram u denialu, ali kad probije razdoblje tugovanja, nastane poplava količinski krokodilskih, no iskrenih suza i znam satima jecati skvrčena na podu (ok, taj dio je više vezan uz povrijeđenost ega, ako je bila riječ o infatuaciji). No, ono što me zbunilo jest da sam neki dan u svojoj omiljenoj trgovini vidjela meni dragu blagajnicu da suzi, i načula njezin razgovor s dečkom ispred mene o nekakvoj kemoterapiji bliske joj osobe, i kad sam ju sama pitala je li u redu, gledajući joj u oči i moje su počele izlučivati slanu tekućinu i nisam mogla suspregnuti tihi plač. A kad sam došla u vizitu tek rođenoj nećakinji, dok su drugi imali osmješad od uha do uha, ja sam se, dirnuta, rascmoljila kao kišna godina i morala silom susprezati tu navalu monsunski mokrih emocija. Ili šalabazajući ulicom, iz čista se mira očno ovlažim sjetivši se neke pjesme koja govori o samoubojstvu, gubitku bliske osobe, ili čak onoj koja na nekoj osobnoj razini bodri i uzdiže, koju doživljavam veličanstvenom. Je li to normalno ili sam postala plačipizda?

Normalno je biti plačipizda.

DoloresHaze kaže:

I koja je razlika između empatije i hiperosjetljivosti gdje se svaki potresan sadržaj doživljava kao nešto "što bi se moglo dogoditi i meni", dakle, mogućeg vulnerabilnog tipa narcisizma? Čula sam da svaki čin ljubavi i velikodušnosti činimo prvenstveno radi sebe, da bismo se osjećali herojski, svemoćno i nenadjebivo, ali ako je riječ o reakciji koja nas zatekne, koja propulzira spontano i neočekivano, koja izbije iz podsvjesnog, izvjesnije je da nas tu dugoprsta empatija dirka po našim strunama (?).

Razlika je upravo u ovome što opisuješ - unutarnjem procesu. Ako cmoljiš automatski, to je (emotivna) empatija. Ako prvo iskalkuliraš "to bi se moglo dogoditi i meni, pa idem sada pomoći osobi da netko u toj situaciji pomogne i meni ako se nedajbože desi" to je nešto drugo. Ne bih to nazvala vulnerabilnim narcizmom, prije kognitivnom empatijom. Uspiješ li izbalansirati oba procesa, na konju si.

[DoloresHaze]

Leteća kaže:

Normalno je biti plačipizda.



Razlika je upravo u ovome što opisuješ - unutarnjem procesu. Ako cmoljiš automatski, to je (emotivna) empatija. Ako prvo iskalkuliraš "to bi se moglo dogoditi i meni, pa idem sada pomoći osobi da netko u toj situaciji pomogne i meni ako se nedajbože desi" to je nešto drugo. Ne bih to nazvala vulnerabilnim narcizmom, prije kognitivnom empatijom. Uspiješ li izbalansirati oba procesa, na konju si.

Hvala! Sada me jedino muči što neempatični munjevitije uspijevaju u životu i prvi uskaču u generacijske i druge vlakove, dok nas cmizdravce zamagljen vid usporava u galopu, a ako smo istovremeno i skloni ruminaciji, tj. moždanom preživanju, eto baksuzluka. (Nema ništa gore od ambiciozne melodramatičarke s kompleksom Hamleta.)
Ali

[Maggiee]

DoloresHaze kaže:

Hvala! Sada me jedino muči što neempatični munjevitije uspijevaju u životu i prvi uskaču u generacijske i druge vlakove, dok nas cmizdravce zamagljen vid usporava u galopu, a ako smo istovremeno i skloni ruminaciji, tj. moždanom preživanju, eto baksuzluka. (Nema ništa gore od ambiciozne melodramatičarke s kompleksom Hamleta.)
Ali

To je istina da neempatični bolje prođu u životu jer ne doživljavaju stvari i situacije kao oni empatični. Ali valjda samo treba vremena dok empatični nauče držati pod kontrolom svoju empatiju tako da mogu držati neki balans