Tocno utoliko sto se ne njeguje kultura kriticnog citanja. Kao niti kultura ekonomskog obrazovanja. Ali zato ima vjeronauk u skoli. Sorry za off.
Nisam bas nesto imla vremena oglasiti se, pa cu redom unazad stare postove.
Quote:
Tomgold kaže:
Moram priznat da si mi s ovime ostala u boljem sjećanju nego s onime iz ekonomije 
Veliki RESPECT za život,uvijek mi je drago čitati i čuti ovakve priče, i (mada im to ništa ne znači) izrazito poštujem te ljude.
Malo brutalno će zvučati,ali ti si,ako se ne varam,u tom poslu rizika....
Neki imaju više sreće da im roditelji s minimalnim primanjima i koji obole kratko žive,a neki imaju sreće da im roditelji sa njemačkim penzijama dožive 90-tu....jbg,to je život... ja da nekog preuzmem za skrb sa 70 vjerovatno bi doživjela 95 :P
Mislim da si i previše intime iznesla i ne trebaš više,želim ti samo sreću...a ostalo,možda je nekad dobro biti i gad (u smislu nekog obrambenog mehanizma).... |
Ne znam sto si tocno zelio reci ovim postom. U odnosu na naslov opet nisi napisao sto se to tocno ocekuje od djece.
Ostatak nisam razumjela. Posao rizika? Covjek je u riziku da umre otkad se rodio
. A u odnosu na novce: ako si dugo funkcionirao da radis radis trudis se a novci ti uglavnom prolaze kroz ruke i krpaju rupe, u tom kontekstu kada se konacno i sastanes sa novcima nije problem uloziti ih u nesto i na neko vrijeme zaboraviti da postoje. Jer niti nisi navikao drugacije.
Novac je samo 'djidja', kao i sve ostalo.
Moram reci da me na post isprovocirao nesretno izabran naslov teme. Kakvo crno osiguranje za stare dane? To ne postoji. Zivotna sigurnost je jedino da ces jednog dana umrijeti.
Postoji nesto sto se zove osjecaji izmedju roditelja i djeteta. Koji se grade odgajanjem jednog i kasnije brigom za drugog. Sto vise ulozis u neki odnos, vise emocija imas. Osjecaj je dvosmjeran.
Postoji nesto drugo sto se zove osjecaj duznosti. Mozda vise i nemas emocija prema roditelju, ali podrzavas ga i/ili uzdrzavas iz osjecaja duznosti, solidariteta, zbog samoga sebe, da ne odes u pakao za vjernike itd.
Postoji nesto trece sto se zove zakonski okvir, koji nalaze sto je obavezna briga za dijete/roditelja i ima svoje smjernice.
Postoji nesto cetvrto, sto se zove ocekivanje drustva. Od roditelja da podignu i ne zanemare djecu i od djece da ne zanemare stare i nemocne roditelje. Sve sto odskace od tih ocekivanja osudjeno je bez obzira na razlog. Postoji jasan drustveni pritisak.
A postoji i nesto sto se zove slucajnost. Zivot pise price i mozemo izlametirati sto je a sto nije realno ocekivanje roditelja prema djeci a onda se desi zivot i naglavce okrene sve teorije. Kao u konkretno mom slucaju.
Da li mi je rano djetinjsovo bilo ok? Je. Mladost? Nije? Tko je kriv? Nitko, nitko to nije tako htio i smislio. tako mi se prosuo grah. Ima li smisla zdvajati nad prosutim mlijekom? Nema.
Ali definitivno je ostavilo tragove.
Quote:
marulam kaže:
za bilo koju stranu roditelja ili djece
saznanje da neki tvoji izbori doslovno znače propast za nekog drugog
u maričinom primjeru očekivanja su bila financijske prirode (barem ovo napisano)
da li je živući roditelj imao ista očekivanja od drugog potomka ili se po navici očekivalo "marica će to"
jbg živimo u zemlji sjebanog mentaliteta gdje te ni par tisuća km ne spašava od nametnutih roditeljskih očekivanja
|
Par tisuca kilometara je premalo. Razmisljam da li je Mars dovoljno daleko.
Samo mali disclaimer, bio je jedan period (nisam dovoljno israknula) kada sam otisla i udala se i smanjila davanja. Pokusala se odmaknuti. Da ne bi bilo nejasno. U tom periodu potezao je mladji clan obitelji. Uz uspone i padove, jer mu je bilo tesko naci i zadrzati posao. Ne osudjujem jer govorimo o Hrvatskoj, iako je dio do njega (ovo ne moci zadrzati posao). Na kraju je otvorio svoj obrt i konacno se skrasio. sad se krpa kako se krpa, znam da mu nije lako. Ali dosla su djeca i opet neki drugi problemi pa se opet na neki nacin ne moze. I ostaje neizgovoreno to ocekivanje valjda ce marica.
Na kraju smo brigu o roditelju rijesilu dogovorom da se ja brinem za krov nad glavom a on daje njegu u naturi. A ako ide u staracki dom, obda 50:50 troskovi koje ne moze podmiriti iz penzije. Crno na bijelo.
Bila sam sretna zbog toga.
Ali zivot je opet posemerio sve
Quote:
NotSure kaže:
Njezina krajnja očekivanja u cijeloj priči su kakve prirode?
|
Nemam ocekivanja nikakvih.
Za roditelja pretpostavljam da cu se na ovajbili onaj nacin financijski brinuti do smrti. Nisam se spremna brinuti fizicki, nema tih para.
Najzalosnije u svemu je sto mi je takav, kroz godine, razvoj situacije pojeo dusu. Ne osjecam nista. bas nista. Flat line. Samo duznost jer nekako mi nije ok da imam i vise nego mi je potrebno, a dozvolim da clan obitelji bas krepira pod stare dane. Dakle solidarno. Ali to je ujedno i sve. emocionalno 0 bodova. Logicno kad sam se godinama osjecala samo i bez podrske.
Dakle pretpostavljam da cu placati do kraja.
Za svoje dijete nemam nikakvih ocekivanja. Sretna sam sto moze zavrtiti globus i ubosti mjesto gdje zeli studirati, a ja to mogu pratiti. Ako bude htio studirati super. Ako ne, njegov problem kao i njegov zivot. ). To mi je najvece zivotno postignuce: njegova sloboda izbora i moja podrska njemu.
Od svog djeteta ne ocekujem bas nista. Jer sam dovoljno vidjela da znam da zivot poremeti i najbolje planove.
Uz (jos) malo srece prijevremeno cu iskociti iz procesa rada, baviti se iskljucivo stvarima koje me vesele, eat my house & belongings away....... & die poor
Ono sto me iznenadilo na temi je da svi nesto opcenito pisu. Ok, ja sam se otkrila do granice prepoznatljivosti (who cares, ne sramim se niceg niti bih ista mijenjala). Ali manje vise nitko ne navodi primjere iz zivota kako su rijesili/rjesavaju taj problem. Ocito je pitanje odnosa prema roditeljima koji stare jos uvijek jedan veliki TABU.
Linearni mod
