Kako pustiti nekog?

[Leteća]

dire Dawn kaže:

Zašto mjenjaš spol?



Tipkala je na forumu u paralelnom univerzumu

Čula sam da je to in aki želiš uspjet u životu.

I baš me zanima kako se u paralelnom svemiru tipkalo na Babbageovim kompjuterima s Adinim OS-om, Teslinom gratis elektrikom i Čapekovim botovima.

[devaa]

Hmm, pa gle kada ljudi kazu ne treba se truditi oko nekoga zapravo meni je to odraz slabog uma... Bori se za zivot, bori se za skolu, bori se za fax, bori se za posao, za bolju placu, za obitelj.. Ali kada na pitanje dodu ljudi ( ljubav prijateljska ili nesto vise ) e onda ide onaj dio bit ce cura, bit ce decki, bit ce prijatelja.. Istina je bit ce, ali ne osjecas se isto uz svaku novu osobu koju ces upoznati ili vec i poznajes.. S nekim ljudima zivot je bolji, ljepsi, drugaciji.. Razgovori su zanimljiviji, mjesta koja obilazite su ljepsa..

Ali postoji granica ako uvidis da ti zelis pomoci toj osobi, ali tvoja djela, rijeci ne mijenjaju tu osobu ne doprinose ka nikakvom pozitivnom ishodu.. S vremenom ces ti poceti osjecati tjeskobu i dobiti osjecaj griznje savjesti da si i ti jedan od problema te osobe zbog kojih se ta osoba ne mice sa dna i naravno kada neces vise moci zivjeti sa time jednostavno ces otici na odredeno ili neodredeno vrijeme...

Ljudi su nam nuzni u zivotu lakse je kad imas nekoga koliko god ti mozda netko tvrdio suprotno jer da sve trebamo uraditi sami, nebi bilo potrebno dvoje da se covjek rodi.. Ali iz vlastitog iskustva ti mogu reci trudi se oko ljudi, ali sama shvati kada je dosta..

Ja sam prije ljude zivkao, slao por.. Dogovarao kave, ovo, ono.. I naravno u vecini slucajeva ti ljudi odgode nase druzenje iz koje kakvih razloga ili se jednostavno taj dan kad smo se trebali nac ne jave.. A meni se jednog dana vise nije dalo podsjecat ih, "molit" ih, zvati, slati por, bla bla bla...

Nisam vise htio biti osoba koja ce drzat konce prijateljstava i jednostavno sam ih pustio.. Jednostavno se naucis oslobodit svega ili barem vecine toga sto se bojis izgubiti... I vidjet ces koliko ce se njih tebe sjetit, pozvati te na cugu i shvatit ces da je to jako mali broj ljudi..

Osobno druzim se sa troje odnedavno i petero ljudi (3 frendice i 2 frenda) i eto moja simpatija..
To su ljudi koji se mene sjete i kojih se ja sjetim.. A svi ovi usputni s kojima sam si oke, uvijek popricam u bircu prije smo se druzili.. Lalalalls da ne nabrajam jebiga to ti je tak.. Cestito sam bozic od njih šestero samo tojj curi s kojom zelim bit i jednom frendu ovo ostalo 4 me preduhitrilo... Naravno obitelji i to je to.. A svi ovi moji veliki prijatelji iz davnih dana me se nisu ni sjetili.. Jednostavno sam odlucio necu vise zvat, necu se vise javljat.. Necu vise biti osoba koja ce stalno ciniti prvi korak.. Kad treba rod cestitat oke za ostalo me boli ona stvar.. I to ti je to..

Slozi si u glavi sta si dala u tim odnosima i sta je druga strana dala ako nema kompromisa i postivanja... Razguli to. Ne moze u 9/10 slucajeva bit po mome, 1/10 po tvome... Kompromis mora bit 6/10, 7/10 jasno je da nemre bit pola, pola.. Ali mora biti priblizno jednake medusobne zrtve, postivanja i empatije.. Inace nema ni prijateljstva, ni veze, ni braka, ni smisla nastaviti dalje..

Ljudi jbg dolaze i odlaze takav je zivot interesi se mijenjaju, teme o kojima smo prije raspravljali nas prestanu zanimat, drugaciji nacin zivota, karakter.. Svasta je razlog necijeg odlaska i pustanja nekog... Jednostavno se dogodi zivot.. A na nama je kako cemo na to gledati, pravi ce uvijek biti tu, a ako nekog zelis pustiti ha gle ako ti je lakse prekini kontakt, obrisi tu osobu s fejsa, imenika.. Ali i tada ces se pitati di je sta je i je*at ce te sto vise ne mozes stupiti u kontakt.. Jednostavno moras donjet odluku necu se javljat, ne zelim se cut, vidjet i to je to.. A misli nauci kontrolirat i mastaj o onome, o cemu zelis mastat sto te veseli, ne onome sto ti je nanjelo bol.. Nije lako pustiti nikog tko ti je nekoc nesto znacio.. Ali ako te ta osoba vec duze vrijeme ne veseli i na bolje nejde.. Ha onda je na tebi ostati i patiti ili pustiti otici svojim putem i pustiti da zivot ucini svoje..

Nikada nisam bio osoba koja je bas vjerovala u sudbinu jer nisam mogao podnjeti cinjenicu da netko ili nesto kontrolira moj zivot, ali jednostavno zivot ponekad ima drugacije ideale i zamisli od nasih.. Ako mislis da ces se za 1,2,3,10 godina kajati zbog donesene odluke da nekog pustis onda se bori, ako smatras da neces.. Onda se oslobodi tog straha da izgubis tu osobu jer mozda ju zelis u svom zivotu samo iz neke navike, sigurnosti, "zabavne" monotomije...

A najveca i najednostavnija filozofija da ti cijeli ovaj tekst stane u ovu recenicu je da tvoja odlucno donesena odluka, odredene ljudi iz tebi znanih razloga makne iz tvog zivota odnosno pusti... Samo tvoja odlucnost da doneses odluku da ih iz tih i tih razloga vise ne zelis u svome zivotu...

Powered by LG G3

[Azz]

dire Dawn kaže:

Ne na onaj doslovan nacin kad ga pustis iz zagrljaja. Cak niti na onaj kad ga pustis na miru, kad se maknes. Kako pustiti nekoga u vlastitim mislima i nastaviti dalje. Ne doslovno, ne sa rutinom, ne sa  razbijanjem rutine. Samo pustanje razbije sve ono sto si smatrao/la danom, tjednom...

Ne mislim (samo) na ljubavne partnere. Kako pustiti nekog tko je bitan iz mozda nebitnih, sitnih, nevaznih i blesavih razloga, ali je.
Mozda je odnos stetan, stovise je. Svjestan si da maknuti se, otici, pustiti, zaboraviti... Svjestan si da su to jedine opcije. No ne pustas.

Pustis ga na papiru, ne cujete se, ne vidite se, ti vise ne postojis u zivotu te druge osobe koja tvoje misli posjecuje cesto, precesto. Toliko (pre)cesto da ides otvorit temu na forumu jer sto... Sto sad? Sto vise napraviti?

Desilo mi se to previse puta da bih mogla zanemariti cinjenicu da se ne znam oprostiti. Strah od novih ljudi, novih odnosa i novih (neuspjelih pokusaja) pustanja raste. Ne zelim se bojat. I zato vas pitam - kako pustit?

mislim da se "puštanje" događa na jednom daleko dubljem nivou koji je kod svih nas naštiman na određenu mjeru. onda kad se dotakne ta mjera, kod čovjeka dolazi do promjene u percepciji na određenu osobu/situaciju. nerijetko ljudi to opisuju kao, recimo, "kao koja je prelila čašu". no može biti i neka druga fraza, nebitno za temu.

možda bi bilo dobro sebi, u trenucima prevelikog razmišljanja o nekome/nečemu, jednostavno dati vremena. doslovno, odbaciti svaki pokušaj da moramo definirati, učiniti, razriješiti nešto i slično.
u krajnjoj liniji, problemi, nedoumice, sve ono što nas mori, neće nikuda pobjeći. pa što onda ne ostaviti sve po strani i zaokupiti se nečim, raditi na nečemu što nema veze s tim. odgovor će jednom doći. sazrije sve, pa tako i odnosi, naši osjećaji, odluke.

[Leteća]

devaa kaže:

Hmm, pa gle kada ljudi kazu ne treba se truditi oko nekoga zapravo meni je to odraz slabog uma... Bori se za zivot, bori se za skolu, bori se za fax, bori se za posao, za bolju placu, za obitelj.. Ali kada na pitanje dodu ljudi ( ljubav prijateljska ili nesto vise ) e onda ide onaj dio bit ce cura, bit ce decki, bit ce prijatelja.. Istina je bit ce, ali ne osjecas se isto uz svaku novu osobu koju ces upoznati ili vec i poznajes.. S nekim ljudima zivot je bolji, ljepsi, drugaciji.. Razgovori su zanimljiviji, mjesta koja obilazite su ljepsa..

Ali postoji granica ako uvidis da ti zelis pomoci toj osobi, ali tvoja djela, rijeci ne mijenjaju tu osobu ne doprinose ka nikakvom pozitivnom ishodu.. S vremenom ces ti poceti osjecati tjeskobu i dobiti osjecaj griznje savjesti da si i ti jedan od problema te osobe zbog kojih se ta osoba ne mice sa dna i naravno kada neces vise moci zivjeti sa time jednostavno ces otici na odredeno ili neodredeno vrijeme...

Ljudi su nam nuzni u zivotu lakse je kad imas nekoga koliko god ti mozda netko tvrdio suprotno jer da sve trebamo uraditi sami, nebi bilo potrebno dvoje da se covjek rodi.. Ali iz vlastitog iskustva ti mogu reci trudi se oko ljudi, ali sama shvati kada je dosta..

Ja sam prije ljude zivkao, slao por.. Dogovarao kave, ovo, ono.. I naravno u vecini slucajeva ti ljudi odgode nase druzenje iz koje kakvih razloga ili se jednostavno taj dan kad smo se trebali nac ne jave.. A meni se jednog dana vise nije dalo podsjecat ih, "molit" ih, zvati, slati por, bla bla bla...

Nisam vise htio biti osoba koja ce drzat konce prijateljstava i jednostavno sam ih pustio.. Jednostavno se naucis oslobodit svega ili barem vecine toga sto se bojis izgubiti... I vidjet ces koliko ce se njih tebe sjetit, pozvati te na cugu i shvatit ces da je to jako mali broj ljudi..

Osobno druzim se sa troje odnedavno i petero ljudi (3 frendice i 2 frenda) i eto moja simpatija..
To su ljudi koji se mene sjete i kojih se ja sjetim.. A svi ovi usputni s kojima sam si oke, uvijek popricam u bircu prije smo se druzili.. Lalalalls da ne nabrajam jebiga to ti je tak.. Cestito sam bozic od njih šestero samo tojj curi s kojom zelim bit i jednom frendu ovo ostalo 4 me preduhitrilo... Naravno obitelji i to je to.. A svi ovi moji veliki prijatelji iz davnih dana me se nisu ni sjetili.. Jednostavno sam odlucio necu vise zvat, necu se vise javljat.. Necu vise biti osoba koja ce stalno ciniti prvi korak.. Kad treba rod cestitat oke za ostalo me boli ona stvar.. I to ti je to..

Slozi si u glavi sta si dala u tim odnosima i sta je druga strana dala ako nema kompromisa i postivanja... Razguli to. Ne moze u 9/10 slucajeva bit po mome, 1/10 po tvome... Kompromis mora bit 6/10, 7/10 jasno je da nemre bit pola, pola.. Ali mora biti priblizno jednake medusobne zrtve, postivanja i empatije.. Inace nema ni prijateljstva, ni veze, ni braka, ni smisla nastaviti dalje..

Ljudi jbg dolaze i odlaze takav je zivot interesi se mijenjaju, teme o kojima smo prije raspravljali nas prestanu zanimat, drugaciji nacin zivota, karakter.. Svasta je razlog necijeg odlaska i pustanja nekog... Jednostavno se dogodi zivot.. A na nama je kako cemo na to gledati, pravi ce uvijek biti tu, a ako nekog zelis pustiti ha gle ako ti je lakse prekini kontakt, obrisi tu osobu s fejsa, imenika.. Ali i tada ces se pitati di je sta je i je*at ce te sto vise ne mozes stupiti u kontakt.. Jednostavno moras donjet odluku necu se javljat, ne zelim se cut, vidjet i to je to.. A misli nauci kontrolirat i mastaj o onome, o cemu zelis mastat sto te veseli, ne onome sto ti je nanjelo bol.. Nije lako pustiti nikog tko ti je nekoc nesto znacio.. Ali ako te ta osoba vec duze vrijeme ne veseli i na bolje nejde.. Ha onda je na tebi ostati i patiti ili pustiti otici svojim putem i pustiti da zivot ucini svoje..

Nikada nisam bio osoba koja je bas vjerovala u sudbinu jer nisam mogao podnjeti cinjenicu da netko ili nesto kontrolira moj zivot, ali jednostavno zivot ponekad ima drugacije ideale i zamisli od nasih.. Ako mislis da ces se za 1,2,3,10 godina kajati zbog donesene odluke da nekog pustis onda se bori, ako smatras da neces.. Onda se oslobodi tog straha da izgubis tu osobu jer mozda ju zelis u svom zivotu samo iz neke navike, sigurnosti, "zabavne" monotomije...

A najveca i najednostavnija filozofija da ti cijeli ovaj tekst stane u ovu recenicu je da tvoja odlucno donesena odluka, odredene ljudi iz tebi znanih razloga makne iz tvog zivota odnosno pusti... Samo tvoja odlucnost da doneses odluku da ih iz tih i tih razloga vise ne zelis u svome zivotu...

Powered by LG G3

Ja na to pak gledam kao na konzumerizam. Bacamo sve što se može zamijeniti novim modelom. Moja životna filozodija je sljedeća - trudi se koliko god možeš, a onda još malo. Ako ne ide, spali sve mostove. Kad se osvrnem iza sebe, sve još uvijek bukti poput vijetnamske prašume zalivene napalmom.

[kikakm]

Leteća kaže:

Bacamo sve što se može zamijeniti novim modelom.

A što kad nećeš novi model, nego popravljaš, nadograđuješ stariji model jer voliš spašavati , a ne uništavati, pa te taj isti model, nakon kaj ga pokrpaš, uzme još dijelova od tebe, potrga te i ostavi da se nadograđuješ, a nema materijala više?

[dire Dawn]

devaa kaže:

...
A najveca i najednostavnija filozofija da ti cijeli ovaj tekst stane u ovu recenicu je da tvoja odlucno donesena odluka, odredene ljudi iz tebi znanih razloga makne iz tvog zivota odnosno pusti... Samo tvoja odlucnost da doneses odluku da ih iz tih i tih razloga vise ne zelis u svome zivotu...

Powered by LG G3

Oke, ajmo uzet u obzir situaciju gdje je odluku donio netko drugi. Gdje je druga strana odlučila prekinut vezu/prijateljstvo.
Kako pustit tu osobu?

Iako temu nisam pokrenula zbog takvih slučajeva i oni su dio života i, i takve situacije su mi se desilo prenekoliko puta.

Situacija di imaš sve pod kontrolom i donosiš odluke zvuče super na papiru, no odnosi se sastoje od (bar) dvoje ljudi i nije ništa aposlutno niti malo crno bijelo.

Azzura kaže:

možda bi bilo dobro sebi, u trenucima prevelikog razmišljanja o nekome/nečemu, jednostavno dati vremena. doslovno, odbaciti svaki pokušaj da moramo definirati, učiniti, razriješiti nešto i slično.
u krajnjoj liniji, problemi, nedoumice, sve ono što nas mori, neće nikuda pobjeći. pa što onda ne ostaviti sve po strani i zaokupiti se nečim, raditi na nečemu što nema veze s tim. odgovor će jednom doći. sazrije sve, pa tako i odnosi, naši osjećaji, odluke.

Veoma mi je teško pronaći (kvalitetnu) distrakciju jer je moj OCD um naučio radit na dvije fronte. Paralelno ću čitat i imat prisilne misli.
Što je fakat sjebano kad me opere loš period loših misli. Onda ovakve budu ružina vodica.

Leteća kaže:

Ja na to pak gledam kao na konzumerizam. Bacamo sve što se može zamijeniti novim modelom. Moja životna filozodija je sljedeća - trudi se koliko god možeš, a onda još malo. Ako ne ide, spali sve mostove. Kad se osvrnem iza sebe, sve još uvijek bukti poput vijetnamske prašume zalivene napalmom.

Oukej, a što kad netko odbaci tebe?

Zar stvarno nitko nije bio u situaciji gdje je odnos prekinut protiv njegove želje?

kikakm kaže:

A što kad nećeš novi model, nego popravljaš, nadograđuješ stariji model jer voliš spašavati , a ne uništavati, pa te taj isti model, nakon kaj ga pokrpaš, uzme još dijelova od tebe, potrga te i ostavi da se nadograđuješ, a nema materijala više?

Ovo potpisujem .

[descender]

Kako pustiti nekoga tko umre? Da li je (onda) lakše, ako se krivnja povrijeđenog sebstva, može preusmjeriti na smrt, na "nehotično napuštanje"? Kako pustiti onaj (pozitivistički) dio sebe koji je jedan dan, bez pozdrava, poruke, nekog barem mržnje oblika "fuck of" odlučio otići; na svoje mjesto postavio repliku, klona, blizanca.. koji karakterno nije.. odnosno je, samo ne pozitivan? Stabilnost (okp-ovcu moguće poznato) koja ne postoji na osobnoj razini.. očekivati u odnosima, od drugih koji su također; vrlo vjerojatno sasvim različito iscjepkani, na neke samo njima poznato nepoznate načine. Kako prekinuti, prihvatiti dobar odnos sa zdravljem, voljom, smislenosti, životnosti, željom za....? K(l)ontrol(l) frikiš. "Savantizam" u svima nama. Korijen od 2416.. k´o iz topa. Na blic pitanje, "što krava pije".. iz topa "mlijeko" ili lag od pokojeg trenutka zbunjenosti, prije "vodu". Hoće taj lag potrajati ili u sasvim blagim oblicima kratkog trajanja.. biti opetovano ponovljiv prilikom svakog "novog" pitanja : "što krava pije?". Krpanje starog modela bez dostupnosti novih materijala romantični je sentimentalizam. U onih maštalački nastrojenih, kako čovjek stari, sve veća pojavnost i primjetnost repetitivnosti istog.

[dire Dawn]

descender kaže:

Kako pustiti nekoga tko umre? Da li je (onda) lakše, ako se krivnja povrijeđenog sebstva, može preusmjeriti na smrt, na "nehotično napuštanje"? Kako pustiti onaj (pozitivistički) dio sebe koji je jedan dan, bez pozdrava, poruke, nekog barem mržnje oblika "fuck of" odlučio otići; na svoje mjesto postavio repliku, klona, blizanca.. koji karakterno nije.. odnosno je, samo ne pozitivan? Stabilnost (okp-ovcu moguće poznato) koja ne postoji na osobnoj razini.. očekivati u odnosima, od drugih koji su također; vrlo vjerojatno sasvim različito iscjepkani, na neke samo njima poznato nepoznate načine. Kako prekinuti, prihvatiti dobar odnos sa zdravljem, voljom, smislenosti, životnosti, željom za....? K(l)ontrol(l) frikiš. "Savantizam" u svima nama. Korijen od 2416.. k´o iz topa. Na blic pitanje, "što krava pije".. iz topa "mlijeko" ili lag od pokojeg trenutka zbunjenosti, prije "vodu". Hoće taj lag potrajati ili u sasvim blagim oblicima kratkog trajanja.. biti opetovano ponovljiv prilikom svakog "novog" pitanja : "što krava pije?". Krpanje starog modela bez dostupnosti novih materijala romantični je sentimentalizam. U onih maštalački nastrojenih, kako čovjek stari, sve veća pojavnost i primjetnost repetitivnosti istog.

Smrt je lakše pojmiti barem u onim situacijama gdje stvarno nismo mogli ništa učiniti. Postoji na Psihokauču tema baš o ovoj drugoj varijanti, no ajmo ne o svim ikad varijantama svega ikad.

Ono u čemu i leži (dio) problema jest upravo to što u našoj glavi/mašti/iluziji i dalje stoji *ta neka* osoba, dok nas paralelno (ne) gleda netko/nešto samo sličnog fizičkog oblika.
I dalje vidiš *tu* osobu kao onu neku koju si upoznao onda nekad. Onu neku s kojom je bilo ono nešto kad ste radili to i to. Što više vremena prođe, to više one crne stvari izblijede, te ostane tih nekoliko najjačih i najčišćih bijelih sjećanja.
Dali bi to bilo suprotno od emocionalnog distanciranja ustvari? Emocionalno se distanciraš tako što brišeš dobro i fokus prebacuješ na loše, dok u ovom slučaju radiš obrnuto, a sve se svodi na to da time štediš sebe. Kao, jel.

OCD um također voli pronalizit veze i vezice i do u detalj analizirati analizu analizine analize, a samim time postoji gro stvari "koje si/sam/smo trebali napraviti drugačije". I onda se u odnosu koji postoji samo u past tensu stvaraju neke "nove" situacije odnosno neke stare se percipiraju na novi/drugačiji način, sa svrhom čega?
Racio ti govori da pustiš sve kvragu, da si napravio i previše (ili dovoljno ili nebitno, samo da pustiš), no ti ćeš svejedno pronaći nešto "što si trebao" ili "što si mogao" te barem dva-tri "zašto nisam".
Vrtiš, spinnaš, drkaš po prošlosti/sebi/odnosima, udaljavaš se od ljudi, sbližavaš se sa krivima u nadi da ćeš što? Nekako pronaći magičan način da promjeniš što si napravio ili još magičniji da promjeniš što je netko drugi tebi napravio?

Veoma sam svjesna vlastite gluposti, a pogotovo nedostatka inteligencije što se tiče emocionalnih odnosa (ilitiga emocionalne inteligencije ), no koliko god sam mislila da sam napredovala ili naučila nešto, toliko vidim da nisam. Da polako radim iste greške možda zapakirane u neke druge situacije.

I šta?

Svjesna sam. Ne negiram. Nisam u denialu.

No što sad?

[descender]

dire Dawn kaže:

Ono u čemu i leži (dio) problema jest upravo to što u našoj glavi/mašti/iluziji i dalje stoji *ta neka* osoba, dok nas paralelno (ne) gleda netko/nešto samo sličnog fizičkog oblika.
I dalje vidiš *tu* osobu kao onu neku koju si upoznao onda nekad. Onu neku s kojom je bilo ono nešto kad ste radili to i to. Što više vremena prođe, to više one crne stvari izblijede, te ostane tih nekoliko najjačih i najčišćih bijelih sjećanja.
Dali bi to bilo suprotno od emocionalnog distanciranja ustvari? Emocionalno se distanciraš tako što brišeš dobro i fokus prebacuješ na loše, dok u ovom slučaju radiš obrnuto, a sve se svodi na to da time štediš sebe. Kao, jel.

Štediš li se (štedimo li se..) takvim obrascem.. ili je isti, prije nekakav oblik namjernog nametanja si osjetilnog ožiljka (rezuckanje po istom mjestu), kao oblik pripremljenosti i/ili kao podsjetnik, vidni ožiljak povrijeđenosti, unutar nekog narednog, sličnog obrasca. Mehanizam pripreme se na opetovanost poraza, na nemogućnost, nedozvoljenost iznenađenosti istim? Nefokusirani ljudi na jedan obrazac prepoznavanja se unutar nečega.. ili nekoga.. mogu se po deficitu šaltati. Ljudi usko fokusirani, nađu se u toj prisili održavanja ili "romantiziranja" prošlosti kao mjestu boravišta, jer u trenutnosti ne postoji ništa recipročno, zadovoljavajuće zamjenski.

dire Dawn kaže:

OCD um također voli pronalizit veze i vezice i do u detalj analizirati analizu analizine analize, a samim time postoji gro stvari "koje si/sam/smo trebali napraviti drugačije". I onda se u odnosu koji postoji samo u past tensu stvaraju neke "nove" situacije odnosno neke stare se percipiraju na novi/drugačiji način, sa svrhom čega?

Kritički um analizira sve analize analiziranih analiza. Nikada zapravo nije u spoznaji ičega osim da je povodom svega vrlo vjerojatno potrebna još neka nedostupna analiza, ne bi li se možda, istom došlo do kvalitetnog materijala za neku dublju analizu. Kad isti krene masakrirati emocionalni sklop, kada se do koljena nađe u krvi, rukama omotanima krvavim emocionalnim komadima.. možda i može zaključiti kako pojedinačni komad unutar cijelog tog mehanizma radi. Problem je - sjetiti se (izvući sjećanje iz hipomanije seciranja) - kako sve sad to potrpati nazad u neku smislenu, funkcionalnu cjelinu. Naći se u sličnoj situaciji koja iziskuje funkcionalni emocionalni sklop, sastavljen po sjećanju iz hipomanije.. situaciji opetovanog poraza.. uvijek će onaj gore namjerni ožiljak okruniti nekom prošlom racionalnošću. Krivljenju sebe za impulzivno čačkanje po sebi. Unutar sebe. Opsesija matematike života, umjesto fokusa na trenutni zbroj (kakav god isti bio.. ne nužno željeni..), nad kojim nitko nema nikakvu (značajnu) kontrolu.

dire Dawn kaže:

Racio ti govori da pustiš sve kvragu, da si napravio i previše (ili dovoljno ili nebitno, samo da pustiš), no ti ćeš svejedno pronaći nešto "što si trebao" ili "što si mogao" te barem dva-tri "zašto nisam".
Vrtiš, spinnaš, drkaš po prošlosti/sebi/odnosima, udaljavaš se od ljudi, sbližavaš se sa krivima u nadi da ćeš što? Nekako pronaći magičan način da promjeniš što si napravio ili još magičniji da promjeniš što je netko drugi tebi napravio?

Ono što/kako/zašto si tada napravio/la.. što je netko tebi/kako/zašto napravio/la.. produkt je "sadašnjeg" trena. Poimanja sjećanja. Osim autosugestivnog usmjeravanja se, ne baš vjerodostojan način "prakticiranja se". Osim vremeplova, neko racionalno rješenje, način izmjene.. ili uopće potreba.. mijenjanja prošlosti, moguće ne postoji. Kritički um.. opsesivnog tipa, kao sasvim razumljiv, no.. možda je isti moguće usmjeriti drugačije od uvijek jednih te istih obrazaca? Agresija kao odgovor poznaje jedino agresiju. Možda je isto s opsesijom. Usmjerena opsesija pridavanja nebitnosti, zaborava prošlosti ili svoje "pogrešnosti, krivog djelovanja, tuđih nerazumijevanja....".. kao autonomna, interna, namjenska opsesija? Ili će/bi i ta; jednom naredno, mogla biti prepoznata kao krucijalna greška?

dire Dawn kaže:

Veoma sam svjesna vlastite gluposti, a pogotovo nedostatka inteligencije što se tiče emocionalnih odnosa (ilitiga emocionalne inteligencije ), no koliko god sam mislila da sam napredovala ili naučila nešto, toliko vidim da nisam. Da polako radim iste greške možda zapakirane u neke druge situacije.

Kakve veze/bitnost onda "glupost/grešnost" ima? Situacije se i dalje repetitivno pojavljuju, sve se vrti, ne stagnira.. rađa se i umire, taktilno je, plod je kontemplacije.... Dozvoliti si biti, možda kao najproblematičniji "rad na sebi". Negdje dalje, kasnije, možda se pokaže kao najisplativiji. Ako je sposobnost romantizacije ("što više vremena prođe, to više one crne stvari izblijede, te ostane tih nekoliko najjačih i najčišćih bijelih sjećanja") prisutna, zašto na istu ne upotrijebiti na sebi. Vidjeti konstantu problematike osobne "gluposti i emocionalne zadrtosti".. povrh svega.. oduzima vrijeme i mogućnost fokusa.. za primijetiti, vidjeti što sve postoji (obratiti pažnju, posvećenost....) "osim" toga?

dire Dawn kaže:

I šta? Svjesna sam. Ne negiram. Nisam u denialu. No što sad?

"Always do whatever comes next". Nije baš da je nešto drugo opcija.

[devaa]

Ha gle uzeti u obzir razloge odlaska te osobe...
Ljudi odlaze iz njima znanih razloga, trude se isto tako, odustanu isto tako.. Ljudi ne odustanu ponekad jer njima nije stalo vec sto drugoj strani nije.. I jer se druga strana ne trudi... Kako pustiti ? Ako zelis crno na bijelo stavi sto te drzi ka njoj.. Cesto je ta neka navika dugog poznanstva i nista drugo... Ta neka sigurnost kada znas sve o nekome..
Ha joj koliko sam ja vec ljudi pustio, a bio sam u uvjerenju da nikada nece otici. I zapravo kada odu prode neko vrijeme ne vidis se i ne cujes s njima i jednostavno shvatis da si oke bez njih.. Da je lako naravno nije.. Prode i mene nostalgija, ali jbg ja se vise ne zelim trudit i da nekome taj trud nista ne znaci i da ta osoba stalno meni nabija neku griznju savjest i svaljuje krivnju na razlog naseg ne nalaska na kavi i sl.. Jednostavno mi se neda i sto sam stariji sve mi se manje da.. Zasto ja moram nekog stalno podjsecat na nesto kada on uporno mozda i namjerno zaboravlja.. Jbg nekad jednostavno s vremenom smisao nestane..




Powered by LG G3

[kikakm]

dire Dawn kaže:

Oke, ajmo uzet u obzir situaciju gdje je odluku donio netko drugi. Gdje je druga strana odlučila prekinut vezu/prijateljstvo.
Kako pustit tu osobu?

kakav oproštaj bi za tebe bio zadovoljavajuć? U slučaju da se u budućnosti nađeš u sličnoj situaciji. A sigurno hoćeš. Murphyjev zakon lol

dire Dawn kaže:

Dali bi to bilo suprotno od emocionalnog distanciranja ustvari? Emocionalno se distanciraš tako što brišeš dobro i fokus prebacuješ na loše, dok u ovom slučaju radiš obrnuto, a sve se svodi na to da time štediš sebe. Kao, jel.

Ne baš. Emocionalno distanciranje je nešto što u jatriji/logiji zauzima veliku policu s knjižurinama. Sjebana problematika koja se širi kao kuga po svijetu, zato jer su ljudi nesposobni biti emocionalno privrženi na neki racionalan, održiv način.

dire Dawn kaže:

...neke stare se percipiraju na novi/drugačiji način, sa svrhom čega?

Proces nije bio dovršen. Uviđaš ono što prije nisi, to je pozitivno. Vidiš iz više kuteva. Proanaliziraš sve. Time proširuješ mogućnosti da doneseš neki konkretniji i smisleniji zaključak. U konačnici, svrha je razvoj tvoje ličnosti.

dire Dawn kaže:

...pronaći nešto "što si trebao" ili "što si mogao" te barem dva-tri "zašto nisam".

Kod odnosa, bilo kojeg tipa, koji su završili s time da osoba nije imala neki closure (u hrv. jeziku mi nijedna riječ nije prikladnog oblika s obzirom što s psihološkog aspekta predstavlja značenje pojma), pojedinac se može naći u konstantnim ruminacijskim mislima tipa: što bi bilo da je bilo. To je posebice često kod osoba s OKP-om. S jedne strane to je normalna pojava kod ljudi i ima svoj smisao, ali kod puno ljudi prelazi u neki vid opsesije. Jednog dana shvatiš da je besmisleno i nerealno razmišljanja usmjeriti na ono što je bilo, a kako je moglo biti. Jednostavno ti racio i logika zaustave te misli i razmišljanja. npr. zaustave bilo kakav oblik, banaliziram, zašto nisam stol počistila, ne bi doletila verbalnu pljusku da mi nije stalo do...

dire Dawn kaže:

....no koliko god sam mislila da sam napredovala ili naučila nešto, toliko vidim da nisam.

Naučila si nešto novo, samo to trenutno ne vidiš tako dok ti se ne poslože kockice u glavi

descender kaže:

Krpanje starog modela bez dostupnosti novih materijala romantični je sentimentalizam.

krivo si shvatio, ne radi se o takvom obliku krpanja. Niti nije riječ samo o jednom modelu, niti o potrebi za krpanjem zapravo. Nije ni bitno. Rečenica je više bila tipa retoričkog prisjećanja s facepalmično dodatnom simbolikom.
Pojam romantično u mom rječniku označava nešto iracionalno, neodrživo, precijenjeno, socijalni konstrukt koji se forsira i plasira kao nešto poželjno. Patetika.

descender kaže:

Mehanizam pripreme se na opetovanost poraza, na nemogućnost, nedozvoljenost iznenađenosti istim?.....
Kritički um analizira sve analize analiziranih analiza..... Problem je - sjetiti se (izvući sjećanje iz hipomanije seciranja) - kako sve sad to potrpati nazad u neku smislenu, funkcionalnu cjelinu.....nad kojim nitko nema nikakvu (značajnu) kontrolu.

Potreba za kontrolom zbog straha. Proraditi strahove (bez negiranja i potiskivanja).
Pa kad si sjebeš mozgovni procesor i disk s analizama analiza. Ne možeš izvući iz dugoročnog pamćenja potrebni podatak i sjećanje na isto, plus sjećanje sjećanja na emocionalnu reakciju na isto, plus zaključak nakon analize svega, plus dodatni backup analize analiza za usporedbu (za svaki slučaj), plus svaštanešto. Nakon nekoliko analiza fino posložiti u memorijske pretince, utvrditi prečice do istih, za lakše kasnije snalaženje (npr. moguće putem kombinacije boja s događajima ili osjećajima).

devaa kaže:

Ljudi ne odustanu ponekad jer njima nije stalo vec sto drugoj strani nije.. I jer se druga strana ne trudi...

Možda samo krivo percipiraju da nam nije stalo. A opet, možda nam i nije stalo. A opet, možda ni sami ne znamo lol

devaa kaže:

Ha joj koliko sam ja vec ljudi pustio, a bio sam u uvjerenju da nikada nece otici.

ovaj drugi dio rečenice, zvuči kao da si ih se htio riješiti. U stilu, fala falusu da su nestali lol

[devaa]

Ha gle sve se vidi po djelima, rijeci su bile i ostat ce samo rijeci.. Ali po djelima se sve vidi...

Ne, ne nisam to htio reci.. Htio sam reci da sam imao jako puno ljudi u zivotu s kojima sam si bio super i osjecao sam se supet i vjerovao sam da nam se putevi nikada nece razici, ali eto sa godinama nedostatak kompromisa, empatije jbg...
Ja fore nemam vremena i sl gluposti.. Jednostavno ne pusim..

Powered by LG G3

[dire Dawn]

descender kaže:

Štediš li se (štedimo li se..) takvim obrascem.. ili je isti, prije nekakav oblik namjernog nametanja si osjetilnog ožiljka (rezuckanje po istom mjestu), kao oblik pripremljenosti i/ili kao podsjetnik, vidni ožiljak povrijeđenosti, unutar nekog narednog, sličnog obrasca. Mehanizam pripreme se na opetovanost poraza, na nemogućnost, nedozvoljenost iznenađenosti istim? Nefokusirani ljudi na jedan obrazac prepoznavanja se unutar nečega.. ili nekoga.. mogu se po deficitu šaltati. Ljudi usko fokusirani, nađu se u toj prisili održavanja ili "romantiziranja" prošlosti kao mjestu boravišta, jer u trenutnosti ne postoji ništa recipročno, zadovoljavajuće zamjenski.

Bila sam pomalo sarkastična jer kod mene i emocionalno distanciranje također ostavlja određen štetan trag. Jedne negativne osjećaje zamjene drugi. Koja je poanta kad se ionako osjećaš loše?
No jednako kao i na distanciranje tako ne mogu ni na ovo utjecati. Ili sama sebe (pod)svjesno mučim. Mazohist jesam, no nisam mislila da ide do ove mjere.

Da se ljude koji se rezuckaju na najdoslovniji način ne gleda kao na poremećene debile, mislim da bi puštanjem određene doze krvi "pustila" i neke događaje i osobe. Makar to ovako napisano može zvučati čudno/poremećeno, ustvari su se prije bolesti liječile na isti način. I prebolila sam neke stvari također tom (vlastitom) metodom. Zato sam i pukla kad jesam, do tad sam imala ispušni ventil, makar on bio autodestruktivan.
Uostalom, ukoliko znaš što radiš ožiljci izblijede vrlo brzo, a unutarnje rane zarastu puno brže nego ovako.

Kritički um analizira sve analize analiziranih analiza. Nikada zapravo nije u spoznaji ičega osim da je povodom svega vrlo vjerojatno potrebna još neka nedostupna analiza, ne bi li se možda, istom došlo do kvalitetnog materijala za neku dublju analizu. Kad isti krene masakrirati emocionalni sklop, kada se do koljena nađe u krvi, rukama omotanima krvavim emocionalnim komadima.. možda i može zaključiti kako pojedinačni komad unutar cijelog tog mehanizma radi. Problem je - sjetiti se (izvući sjećanje iz hipomanije seciranja) - kako sve sad to potrpati nazad u neku smislenu, funkcionalnu cjelinu. Naći se u sličnoj situaciji koja iziskuje funkcionalni emocionalni sklop, sastavljen po sjećanju iz hipomanije.. situaciji opetovanog poraza.. uvijek će onaj gore namjerni ožiljak okruniti nekom prošlom racionalnošću. Krivljenju sebe za impulzivno čačkanje po sebi. Unutar sebe. Opsesija matematike života, umjesto fokusa na trenutni zbroj (kakav god isti bio.. ne nužno željeni..), nad kojim nitko nema nikakvu (značajnu) kontrolu.

Postoji razlika između kritičkog i OCD uma jer, makar imali sličnosti, ne vidim ovaj opsesivni dio kod kritičkog, a to je upravo ono u čemu i je problem.
Ne znam dali kritički um ikad dođe do neke spoznaje koja je "dovoljno dobra" da prestaju daljne analize, no kod OCD-a nije tako. Nema "dovoljno dobrog" i uvijek postoji još jedna analiza ili sagledanje prošle iz drugog kuta. Uvijek. I deset godina kasnije. I jednako je naporno i jednako opsesivno i jednako prisilno, a mislim da je u tome najveći problem (barem meni).

S obzirom da nisam sigurna koliko sam cijela bila od samog početka sebe, pitam se dali ću ikad i biti. Samim time su mi ruke uvijek krvave i pomisao da budem zadovoljna trenutnom matematikom života zvuči kao neka paralelna dimenzija koja se čini tako stvarnom, ali nije. Poput pijanog samopouzdanja kad je svaka ideja dobra, no onda se otrijezniš i shvatiš da neke poruke ipak ne treba slati ikako, a pogotovo ne pijano.

Ono što/kako/zašto si tada napravio/la.. što je netko tebi/kako/zašto napravio/la.. produkt je "sadašnjeg" trena. Poimanja sjećanja. Osim autosugestivnog usmjeravanja se, ne baš vjerodostojan način "prakticiranja se". Osim vremeplova, neko racionalno rješenje, način izmjene.. ili uopće potreba.. mijenjanja prošlosti, moguće ne postoji. Kritički um.. opsesivnog tipa, kao sasvim razumljiv, no.. možda je isti moguće usmjeriti drugačije od uvijek jednih te istih obrazaca? Agresija kao odgovor poznaje jedino agresiju. Možda je isto s opsesijom. Usmjerena opsesija pridavanja nebitnosti, zaborava prošlosti ili svoje "pogrešnosti, krivog djelovanja, tuđih nerazumijevanja....".. kao autonomna, interna, namjenska opsesija? Ili će/bi i ta; jednom naredno, mogla biti prepoznata kao krucijalna greška?

Smatram da je veoma naivno smatrati da se opsesijom može upravljati i/ili da pojedinac ima toliki utjecaj na istu. Jednako kao što se "agresija prepoznaje samo agresiju" nema apsolutno ikakvu težinu osim onu na papiru. U određenim situacijama je i agresijom na agresiju krivi korak koji će za rezultat imati sve većinu buktinju inicijalne agresija spram nas. I šta onda?
U primjeru muža nasilnika i "suprostavi mu se" postoji toliko krivih scenarija. "Nabavi pištolj" bi možda bilo najbolje rješenje.

Ne možeš upravljati niti vlastitom agresijom, a tuđom još manje. Agresiju trebaš eliminirati, a isto vrijedi i za opsesiju. Probala sam "hraniti" opsesiju opsesijom, dolijevati ulje na vatru, no postoje određene granice koje moj um ne može preći, a po kojima opsesija rado titra i samim time izaziva napadaje panike.
Borba same sa sobom mi do sad nije donijela išta, puno bolji efekt su imale tablete za smirenje koje bi "ubile" tu negativu koja me paralizira.

Kao netko tko se većinu života borio (i nadajmo se da će ostati u past tensu) sa prisilnim, opsesivnim, izrazito nasilnim prisilnim mislima vrlo dobro znam svoje granice i mjere što također znači da taj dio mene točno zna gdje treba udarit da se iz "ja to mogu, jebem si mater" prebacim u "molim te bože da ovo prestane". Dovoljna je jedna misao, btw, da me stilta na mjesec-dva.
Onda mi ovakve misli dođu poput vodice i mogu samo zahvalno prihvatiti da nisu nasilne i ne izazivaju napadaje panike nego "samo" depresiju.

Kakve veze/bitnost onda "glupost/grešnost" ima? Situacije se i dalje repetitivno pojavljuju, sve se vrti, ne stagnira.. rađa se i umire, taktilno je, plod je kontemplacije.... Dozvoliti si biti, možda kao najproblematičniji "rad na sebi". Negdje dalje, kasnije, možda se pokaže kao najisplativiji. Ako je sposobnost romantizacije ("što više vremena prođe, to više one crne stvari izblijede, te ostane tih nekoliko najjačih i najčišćih bijelih sjećanja") prisutna, zašto na istu ne upotrijebiti na sebi. Vidjeti konstantu problematike osobne "gluposti i emocionalne zadrtosti".. povrh svega.. oduzima vrijeme i mogućnost fokusa.. za primijetiti, vidjeti što sve postoji (obratiti pažnju, posvećenost....) "osim" toga?

Moja vrlo poznata rečenica je da mene nitko ne može mrziti više nego što mrzim sama sebe. I to je činjenica protiv koje se niti ne trudim boriti. Manjkava sam i ne dopuštam si da se vidim u nekom boljem svjetlu jer smatram da treba objektivno sagledati stvari.
Dali bih se osjećala bolje da mislim da sam najsuperzakon ikad? Vjerojatno. Dali bi to bilo suprotno mom karakteru i onome kako živim otkad znam za sebe? U potpunosti.

Greške opraštam drugima, ali sebi ne. Kao netko tko teško prihvaća tuđe (iako ih oprašta) još teže prihvaćam svoje.
No to je zasebna tematika.

"Always do whatever comes next". Nije baš da je nešto drugo opcija.

Mislim da nekad treba stati ukoliko shvatiš da ti iznova dolaze iste situacije samo sa različitim ljudima. Zajednički nazivnik si ti sam. U čemu je onda greška? U tih xy ljudi koje si upoznao na različite načine, na različitim mjestima i u različitim periodima ili u tebi? Zar je karma stvarno takva da eto, baš se urotila protiv mene(/nekog) da konstantno zlostavlja te šalje ono što ja tako mila, dobra i draga ne zaslužujem?

Kad to tako sagledaš vidiš da negdje radiš grešku. Da nije do tebe. Da svojim ponašanjem zlostavljaš i sam sebe i evidentno i te neke druge "krive" ljude koji su ustvari samo "krivi" za mene, dok bi za neke druge bili "pravi".

I onda se također zapitaš čemu opsesija odnosima koji od starta nemaju budućnost jer bi stvaranje iste zahtjevalo brisanje mene kao osobe i stvaranje neke druge, bolje mene. Vlastiti operativni sustav ne mogu "srušit" pa instalirat neku noviju/pametniju/ljepšu verziju. To sam, što sam.

[Basta]

Postoji razlog zašto smo navezani na ljude. Zato jer smo mi takvi kakvi jesmo. Zato jer su oni takvi kakvi jesu. Zato jer između nas postoji ta veza.

Tek kad analizom shvatimo sebe i razriješimo slabosti, tek kad shvatimo onog drugog i pretvorimo ga iz mitskog bića u čovjeka od krvi i mesa, ta veza će se raspast sama od sebe.

[dire Dawn]

kikakm kaže:

kakav oproštaj bi za tebe bio zadovoljavajuć? U slučaju da se u budućnosti nađeš u sličnoj situaciji. A sigurno hoćeš. Murphyjev zakon lol

Mislim da sam napisala negdje tu - bez "pičkamaterina" nego sa "cujemosevidimose" koje se (možda) nikad neće realizirati, no bez zle krvi.

Ne baš. Emocionalno distanciranje je nešto što u jatriji/logiji zauzima veliku policu s knjižurinama. Sjebana problematika koja se širi kao kuga po svijetu, zato jer su ljudi nesposobni biti emocionalno privrženi na neki racionalan, održiv način.

Ja znam što ono znači za mene i točne definicije ionako ne mjenjaju to. Možda ono što se meni događa u takvim situacijama ima i neko drugo ime, možda i poseban F, but again, to su slova na papiru koja ne mjenjaju stvarno stanje stvari unutar mog uma.

Moja emocionalna privrženost varira, no najčešće je vrlo visoka i u mogućnosti trajati duži niz mjeseci/godina. No i tu postoji određena "caka" za koju nisam sigurna koliko je uobičajena kad se ostalo ponašanje/osjećaji sagledaju.
No i to je druga tema.

Proces nije bio dovršen. Uviđaš ono što prije nisi, to je pozitivno. Vidiš iz više kuteva. Proanaliziraš sve. Time proširuješ mogućnosti da doneseš neki konkretniji i smisleniji zaključak. U konačnici, svrha je razvoj tvoje ličnosti.

Moja ličnost stagnira, razvija se samo onaj "trebala bi popraviti ovo i ovo i ovo i ovo..." dio.

Kod odnosa, bilo kojeg tipa, koji su završili s time da osoba nije imala neki closure (u hrv. jeziku mi nijedna riječ nije prikladnog oblika s obzirom što s psihološkog aspekta predstavlja značenje pojma), pojedinac se može naći u konstantnim ruminacijskim mislima tipa: što bi bilo da je bilo. To je posebice često kod osoba s OKP-om. S jedne strane to je normalna pojava kod ljudi i ima svoj smisao, ali kod puno ljudi prelazi u neki vid opsesije. Jednog dana shvatiš da je besmisleno i nerealno razmišljanja usmjeriti na ono što je bilo, a kako je moglo biti. Jednostavno ti racio i logika zaustave te misli i razmišljanja. npr. zaustave bilo kakav oblik, banaliziram, zašto nisam stol počistila, ne bi doletila verbalnu pljusku da mi nije stalo do...

Jedan closure sam dobila nakon 9 godina.
Nisam o njemu opsesivno razmišljala (kao o ovom - ovo je friško), ali sam imala i periode toga. I periode sanjanja te osobe.

Možda samo krivo percipiraju da nam nije stalo. A opet, možda nam i nije stalo. A opet, možda ni sami ne znamo lol

Mnogi ljudi često krivo shvate moje osjećaje samo zato što... Očito nešto krivo radim.
I onda zna ispasti da mi nije stalo u situacijama kad mi je mnogo i izrazito stalo.

[dire Dawn]

devaa kaže:

Ha gle sve se vidi po djelima, rijeci su bile i ostat ce samo rijeci.. Ali po djelima se sve vidi...

...

I onda zaradiš kaznenu prijavu za uznemiravanje. Karikiram.
No nakon nekog vremena treba zaustavit i riječi i djela. I moje pitanje - što onda?

Kad više nema mjesta popravku niti ti sam to želiš. Samo trebaš pustit. "Samo" to.

Basta kaže:

Postoji razlog zašto smo navezani na ljude. Zato jer smo mi takvi kakvi jesmo. Zato jer su oni takvi kakvi jesu. Zato jer između nas postoji ta veza.

Tek kad analizom shvatimo sebe i razriješimo slabosti, tek kad shvatimo onog drugog i pretvorimo ga iz mitskog bića u čovjeka od krvi i mesa, ta veza će se raspast sama od sebe.

Vidiš, meni od starta nije bila jasna ta veza jer u jednom odnosu smo osoba i ja bili nekompatibilni na 98% polja, a u drugom smo si vrlo brzo dosadili.

Ne gledam ih kao mitska bića, ali da im pridodajem neke osobine koje nemaju, je izgleda istina.

[kikakm]

dire Dawn kaže:

Smatram da je veoma naivno smatrati da se opsesijom može upravljati i/ili da pojedinac ima toliki utjecaj na istu.

Moguće je upravljati i imati utjecaj

dire Dawn kaže:

Kao netko tko se većinu života borio (i nadajmo se da će ostati u past tensu) sa prisilnim, opsesivnim, izrazito nasilnim prisilnim mislima...

Par primjera tih misli?

dire Dawn kaže:

I onda se također zapitaš čemu opsesija odnosima koji od starta nemaju budućnost jer bi stvaranje iste zahtjevalo brisanje mene kao osobe i stvaranje neke druge, bolje mene. Vlastiti operativni sustav ne mogu "srušit" pa instalirat neku noviju/pametniju/ljepšu verziju. To sam, što sam.

Pa onda očito imaš tu nesreću da se nađeš u krivo vrijeme, na krivom mjestu, s krivim ljudima, te posljedično tome nema ni razloga za daljnji razvitak bilo kakvog oblika odnosa.

dire Dawn kaže:

Mislim da sam napisala negdje tu - bez "pičkamaterina" nego sa "cujemosevidimose" koje se (možda) nikad neće realizirati, no bez zle krvi.

Ako se netko od tebe oprašta na takav "pičkamaterinanačin", onda očito ta osoba niti nije dovoljno zrela i sposobna da ostvari ikakav kvalitetan odnos s drugom osobom. Ovo drugo "čujemosevidimose" je isto oblik "pičkamaterinanačina", samo fino zapakiran u pozlaćeni papirić sa mašnicom. Možda je onda i "pikamaterinanačin" realniji zapravo, koliko god bio bezobrazan i sebičan. hmmm

dire Dawn kaže:

Moja emocionalna privrženost varira, no najčešće je vrlo visoka i u mogućnosti trajati duži niz mjeseci/godina. No i tu postoji određena "caka" za koju nisam sigurna koliko je uobičajena kad se ostalo ponašanje/osjećaji sagledaju.No i to je druga tema.

Baš suprotno, itekako je ista tema. Pa emocionalna privrženost je bit bilo kakvog odnosa i posljedično tome, puštanja tog odnosa i osobe, ako dođe do potrebe za istime.

dire Dawn kaže:

Jedan closure sam dobila nakon 9 godina.
Nisam o njemu opsesivno razmišljala (kao o ovom - ovo je friško), ali sam imala i periode toga. I periode sanjanja te osobe.

Jbmu, ovo je mučenje

dire Dawn kaže:

I onda zna ispasti da mi nije stalo u situacijama kad mi je mnogo i izrazito stalo.

Mehanizam obrane od mogućih daljnjih razočaranja, pa je odmak i distanciranje kao opcija samozaštite od bilo kakvog mogućeg oblika nastajanja neželjenih osjećaja.

[dire Dawn]

kikakm kaže:

Par primjera tih misli?

Ne bih o samim primjerima jer i sama pomisao na to može biti trigger, pa se radije ne kockam sa detaljima.
Misli su nasilne prirode, spram bliskih mi ljudi i long story short, ne osjećam se ugodno u blizini noževa niti kad sam ja osoba koja je in charge (jer onda imam osjećaj da mogu naudit drugoj strani, a to samo hrani prisilne misli).

Ne znam kak zvuči ovako napisano, ali nikad nikoga u životu nisam ni udarila, kamoli išta više.

Ako se netko od tebe oprašta na takav "pičkamaterinanačin", onda očito ta osoba niti nije dovoljno zrela i sposobna da ostvari ikakav kvalitetan odnos s drugom osobom. Ovo drugo "čujemosevidimose" je isto oblik "pičkamaterinanačina", samo fino zapakiran u pozlaćeni papirić sa mašnicom. Možda je onda i "pikamaterinanačin" realniji zapravo, koliko god bio bezobrazan i sebičan. hmmm

Vidiš...
Ja volim vjerovat da se mogu javit ljudima iz prošlosti. Većini i mogu. Za manjinu mi je djelomično krivo, a djelomično sam "pustila".

Jbmu, ovo je mučenje

Ma neee
Zato sam i otvorila temu. Mislim da neću *toliko* žaliti za ovim odnosima, ali ako opet dođe do nekog toliko intenzivnog - ne želim čekati 9 godina nešto što za što možda drugi put neću imat sreće da dočekam uopće

[Leteća]

kikakm kaže:

A što kad nećeš novi model, nego popravljaš, nadograđuješ stariji model jer voliš spašavati , a ne uništavati, pa te taj isti model, nakon kaj ga pokrpaš, uzme još dijelova od tebe, potrga te i ostavi da se nadograđuješ, a nema materijala više?

Onda si sjeban ko ja.

dire Dawn kaže:

Oke, ajmo uzet u obzir situaciju gdje je odluku donio netko drugi. Gdje je druga strana odlučila prekinut vezu/prijateljstvo.
Kako pustit tu osobu?

Iako temu nisam pokrenula zbog takvih slučajeva i oni su dio života i, i takve situacije su mi se desilo prenekoliko puta.

Situacija di imaš sve pod kontrolom i donosiš odluke zvuče super na papiru, no odnosi se sastoje od (bar) dvoje ljudi i nije ništa aposlutno niti malo crno bijelo.



Veoma mi je teško pronaći (kvalitetnu) distrakciju jer je moj OCD um naučio radit na dvije fronte. Paralelno ću čitat i imat prisilne misli.
Što je fakat sjebano kad me opere loš period loših misli. Onda ovakve budu ružina vodica.




Oukej, a što kad netko odbaci tebe?

Zar stvarno nitko nije bio u situaciji gdje je odnos prekinut protiv njegove želje?

Ne, svi mi živimo u zemlji crtica. Jedino si ti uvijek jadna i odbačena.

U takvim situacijama najviše pomaže mržnja.

Basta kaže:

Postoji razlog zašto smo navezani na ljude. Zato jer smo mi takvi kakvi jesmo. Zato jer su oni takvi kakvi jesu. Zato jer između nas postoji ta veza.

Tek kad analizom shvatimo sebe i razriješimo slabosti, tek kad shvatimo onog drugog i pretvorimo ga iz mitskog bića u čovjeka od krvi i mesa, ta veza će se raspast sama od sebe.

Jebeno krivo. Mitsko biće lako je pustiti da odmitologuje negdje drugdje. Kad skužiš da je riječ o čovjeku s divnim vrlinama i još divnijim manama onda ga je malo teže sterat u tristo kuraca.

[descender]

dire Dawn kaže:

Bila sam pomalo sarkastična jer kod mene i emocionalno distanciranje također ostavlja određen štetan trag. Jedne negativne osjećaje zamjene drugi. Koja je poanta kad se ionako osjećaš loše? No jednako kao i na distanciranje tako ne mogu ni na ovo utjecati. Ili sama sebe (pod)svjesno mučim. Mazohist jesam, no nisam mislila da ide do ove mjere.

Bilo koja/kakva odluka (izbjegavanje, prolongiranje, negiranje.. također kao odluka) sobom naravno, povlači posljedice. Pitanje je da li se osjećaš loše zbog određene posljedice koja se ispostavila negativna.. ili je loše osjećanje bazirano na (sve mjereno iz) konstruktu poimanja uvijek loših posljedica, bez obzira na izbor odabira, djelovanja.
Svatko će vjerojatno prepoznati određenu dozu mazohizma u sebi, no neće se baš svatko naći u poziciji promatranja svojeg mazohizma kao jedne od osnovnih crta ličnosti. Fokus primjetnosti ili željene (čak i kada je krajnje neželjena) percepcije, određuje "stvarnost, trajnost, neupitnost, očekivanu repetitivnost..". Kao i svaki drugi obrazac, samo jedan od, naravno, iskoristivih (ma koliko se možda činilo drugačije), naučenih obrazaca poimanja, djelovanja....

dire Dawn kaže:

Da se ljude koji se rezuckaju na najdoslovniji način ne gleda kao na poremećene debile, mislim da bi puštanjem određene doze krvi "pustila" i neke događaje i osobe. Makar to ovako napisano može zvučati čudno/poremećeno, ustvari su se prije bolesti liječile na isti način. I prebolila sam neke stvari također tom (vlastitom) metodom. Zato sam i pukla kad jesam, do tad sam imala ispušni ventil, makar on bio autodestruktivan. Uostalom, ukoliko znaš što radiš ožiljci izblijede vrlo brzo, a unutarnje rane zarastu puno brže nego ovako.

Trik pitanje, samome sebi je.. koji obrazac uvjetuje koji, koji obrazac "dolazi" kao (metoda) provokator nekog drugog, manifestacije drugog namjenski. Autodestruktivno nastrojeni ili sposobni ljudi, uvijek se "na kraju" nađu u fazi psihičke ili tjelesne boli.
Podražaja boli kao vida osjetilnosti.
Apatija, izuzeće od bilo kakve podražajnosti, njima je, moguće, poimanja boravka u paklu. "Matematika misli, uzroka i posljedice, prakticiranja rješavanja jednadžbi..".. možda previše prazno, te osim te praznine, nemoguće za naći sebi platformu bivanja osjetilnosti.. drugačiju od uživanja ("uživanja") boli. Izvan apstrakcije poimanja zadovoljstva, sreće, ljubavi, ispunjenosti.... instant precizno, skriveni, "ožiljak" (bol) od žileta, cigarete, isprovocirane frakture nosne kosti s dislokacijom ili bez.. percepcija krvi.. kao "ispuštanje pritiska".. kao jedini realan, osjetljiv, racionalan podražaj.

dire Dawn kaže:

Postoji razlika između kritičkog i OCD uma jer, makar imali sličnosti, ne vidim ovaj opsesivni dio kod kritičkog, a to je upravo ono u čemu i je problem. Ne znam dali kritički um ikad dođe do neke spoznaje koja je "dovoljno dobra" da prestaju daljne analize, no kod OCD-a nije tako. Nema "dovoljno dobrog" i uvijek postoji još jedna analiza ili sagledanje prošle iz drugog kuta. Uvijek. I deset godina kasnije. I jednako je naporno i jednako opsesivno i jednako prisilno, a mislim da je u tome najveći problem (barem meni).

Kritički um kao manje stručan ili blaži naziv za "ocd". Opsesivni dio kritičkog uma bio bi po nezadovoljstvu nikada moguće stavljene točke iza bilo čega, vršni sloj potrebe opetovano se baviti "problematikom", koja se pojedinca možda uopće, ne (do)tiće. Opsesija racionaliziranja, mjerenja, katalogiziranja.... svega, sa sasvim jasnom spoznajom kako to sve, o čemu god da se radilo.. može biti i ne mora biti.. tako, ovako, onako.. ili kakogod. Vječita petlja. Gordijski čvor.
Sa jasnoćom bespotrebnosti potrebe; inercijom bez obzira, na dah ronjenje u septičkoj jami.. s uvijek sasvim jasnim, neodgovorenim odgovorom na pitanje : "koji kjurac roniš, što tražiš, čemu potreba....". Govna, šatajznam. "Pa.. mogao si to i bez naglavce skakanja u septičku? Nekakvom logikom da su, kako i koliko su.. u septičkoj govna?". Mogao sam da, sasvim jasno.. no... bijuć.. eto ga/me opet. Kada nađem ono što tražim, znat ću što sam tražio; čemu je služilo tolikog broja puta, ronjenje na dah.

dire Dawn kaže:

S obzirom da nisam sigurna koliko sam cijela bila od samog početka sebe, pitam se dali ću ikad i biti. Samim time su mi ruke uvijek krvave i pomisao da budem zadovoljna trenutnom matematikom života zvuči kao neka paralelna dimenzija koja se čini tako stvarnom, ali nije. Poput pijanog samopouzdanja kad je svaka ideja dobra, no onda se otrijezniš i shvatiš da neke poruke ipak ne treba slati ikako, a pogotovo ne pijano.

Pitanje je koje je "stanje".. "ispravno, racionalno, smisleno, istinito..". Pijano ili "trijezno".
Simulirana stvarnost unutar ovih ili onih, ovakvih ili onakvih očekivanja.. trijezno drži neupitnošću ispravnosti povodom održanosti određene forme zacrtanog, željenog.. očekivanog, "sebstva". Pijano.. ili bilo koje ili kakvo drugo opozicijsko (depresija, slom živaca, psihoza..).. kao proturječje samome sebi. Postavljanje si pitanja, da li si stvarno siguran u boju, materijal, kroj.. tog omotača u kojem provodiš vječnost. Potrebu posvećenja svega (štagod da to bilo), održanju fine, ugodne, tople, prozračne.. robice, na sramu nagosti.

dire Dawn kaže:

Smatram da je veoma naivno smatrati da se opsesijom može upravljati i/ili da pojedinac ima toliki utjecaj na istu. Jednako kao što se "agresija prepoznaje samo agresiju" nema apsolutno ikakvu težinu osim onu na papiru. U određenim situacijama je i agresijom na agresiju krivi korak koji će za rezultat imati sve većinu buktinju inicijalne agresija spram nas. I šta onda? U primjeru muža nasilnika i "suprostavi mu se" postoji toliko krivih scenarija. "Nabavi pištolj" bi možda bilo najbolje rješenje.

Ne "agresijom na agresiju", nekim (monkey see, monkey do) iz iste repliciranim obrascem. Bilo kojom ili kakvom reakcijom na agresiju kao načinom odgovora. Pasivnost, pokornost.. kao automatski poraz. U primjeru muža nasilnika i "suprotstavi mu se".. postoji jedna racionalna reakcija. Makni se iz te uvjetovanosti. Točka.
Da li će i/ili koliko će, isti pokazati "koji mi je kjurac bilo da se "za tebe" udam", lice.. te poveden nekom upitnom inercijom, krenuti u osvetnički pohod nekog oblika.. možda i sasvim, krajnje tragično upitno.. nije stvar koja bi trebala poljuljati ispravnost "makni se". Agresija ne prema agresivnoj osobi, koliko agresivnost prema njegovoj/njezinoj agresiji. Ista stvar i s autoagresijom. "Makni se iz te uvjetovanosti".