Zašto se sreća "mora zaslužiti"?

[Mantel]

Baš smo neki dan imali debatu vezanu uz emocije. Tipa: ljutnja se ne mora zaslužiti, tuga isto ne, bol isto ne, i još te neke negativne emocije isto ne. Zašto je sreća drugi tabor i zašto se "mora zaslužiti"?

[Muškica]

Zaslužiti sreću?
Od koga?

[devaa]

Hmm, kako to da se ostalo ne zasluzi.. Netko napravi nesto lose i ti se naljutis s razlogom znaci zasluzio je ljutnju svojim/djelima rijecima isto napravis obrnuto nesto lijepo i kao zaslugu dobis osmijeh ili nesto slicno... Unosis npr. Alkohol u sebe a skodi ti zasluzio si bol.. Nema tu zasluge zasebne... Ja bih to zamislio samo kao sjeme tvog vrta zivota, kako pazis, sijes, zaljevas, cuvas od kise i nametnika takve plodove ces i dobiti u takvima uzivati ili ih jednostavno baciti... Ti sam moras donjeti odluku koja ce rezultirsti srecom ili tugom, ponekad mozes utjecati na ishod ponekad ne.. Jer ponekad zivot ima drugacije zamisli od nasih. Koji je razlog toga ? Haaaa, ko ce ga znat mozda smrt nosi odgovore za zivot.. Neki ljudi mozda zasluzuju zivjeti, a umru i jednako je i sa losim ljudima ne zasluzuju zivot, a eto nadzive dobre.. Ali naposlijetku umru jednako kao i dobri, kad tad karma nas sve sustigne, a zivot nastavi s nama ili bez nas.. Neovisno o nasoj ideji i zelji sta jesmo ili nismo zasluzili... Ponekad su i lose stvari dobre, npr. odustajanje je divna osobina kad odustanes od losih ljudi..

Powered by LG G3

[Brutalis]

Zasto bi se sreca trebala zasluzit?
Ja sam odmah sretan cim pustim pjesmu neku i zaplesem slobodnim stilom
Nema nikog sretnijeg od mene
Nitijedna cura me nije uspjela tako sretnig ucinit a niti nesto materijalno

Poslano preko spolnog uda koristeci Tapatalk

[The Maystor]

Sreca je iluzija, ali pozitivna iluzija, tako da dobro je kad je covjek sretan {i kad to śiri dalje}

[radical change]

Mantel kaže:

Baš smo neki dan imali debatu vezanu uz emocije. Tipa: ljutnja se ne mora zaslužiti, tuga isto ne, bol isto ne, i još te neke negativne emocije isto ne. Zašto je sreća drugi tabor i zašto se "mora zaslužiti"?

Zato što je život zahtjevan i težak i realno je veća šansa da ćemo pokleknuti pred problemima u tugu, patnju, bol i besperspektivnost nego da ćemo raditi na sebi, zasukati rukave i naučiti prihvatiti najprije sebe a zatim i život u svojoj punini i sa njegovim lijepim i ružnim stvarima. Dakle na sreći treba raditi, i stoga se treba zaslužiti...

[Verdadera]

radical change kaže:

Zato što je život zahtjevan i težak i realno je veća šansa da ćemo pokleknuti pred problemima u tugu, patnju, bol i besperspektivnost nego da ćemo raditi na sebi, zasukati rukave i naučiti prihvatiti najprije sebe a zatim i život u svojoj punini i sa njegovim lijepim i ružnim stvarima. Dakle na sreći treba raditi, i stoga se treba zaslužiti...

Kojim emocijama bi definirao sreću i kojom dugotrajnosti?
Oprosti, još jedno pitanje.
Recimo da sam prihvatila sebe u potpunosti, mane i vrline. Recimo da se trudim raditi na svojim manama, svakodnevna zadaća. Recimo da se nimalo ne predajem kad je riječ o teškoćama (nije mi u karakteru). Recimo da sam savršeno svjesna lijepih i ružnih stvari u životu...a i dalje ne osjećam sreću....što bi ti rekao zašto je to?
Osobno, sreća mi se ponekad čini kao samo sitni trenutak, ostvarenje. Prije sam smatrala da se sreća krije u razumijevanju svijeta i sebe. Još sam premlada da bih imala sva saznanja. Pitam se kako postići dubinsko zadovoljenje, sreću i da li je to moguće? Ili je cilj uživanje u tim kratkotrajnim trenutcima?
Možda bih se mogla ovako izraziti- za mene, sreća je mir u postojanju. Još to nisam postigla...zato sva ova pitanja. Nekako me hvata strah da taj osjećaj kojem svi stremimo, sreća i mir, ću postići tek u dubokoj starosti

[Carpe Diem!!!]

Otkud to da se negativne emocije ne zaslužuju?

[radical change]

Verdadera kaže:

Kojim emocijama bi definirao sreću i kojom dugotrajnosti?
Oprosti, još jedno pitanje.
Recimo da sam prihvatila sebe u potpunosti, mane i vrline. Recimo da se trudim raditi na svojim manama, svakodnevna zadaća. Recimo da se nimalo ne predajem kad je riječ o teškoćama (nije mi u karakteru). Recimo da sam savršeno svjesna lijepih i ružnih stvari u životu...a i dalje ne osjećam sreću....što bi ti rekao zašto je to?
Osobno, sreća mi se ponekad čini kao samo sitni trenutak, ostvarenje. Prije sam smatrala da se sreća krije u razumijevanju svijeta i sebe. Još sam premlada da bih imala sva saznanja. Pitam se kako postići dubinsko zadovoljenje, sreću i da li je to moguće? Ili je cilj uživanje u tim kratkotrajnim trenutcima?
Možda bih se mogla ovako izraziti- za mene, sreća je mir u postojanju. Još to nisam postigla...zato sva ova pitanja. Nekako me hvata strah da taj osjećaj kojem svi stremimo, sreća i mir, ću postići tek u dubokoj starosti

Kako izgleda sreća kad se uveća..?
Različiti ljudi različito zamišljaju sreću, neki se vide u bazenu šampanjca i gomili novaca, netko u neprestanoj zabavi i druženjima, bajkovita sreća, onako opipljiva, blještava, egoistična, puna sebe, koja sjedi na tronu iznad svih drugih..?
To nije sreća..
Sreća je upravo to što si rekla mir u postojanju, čini se onako wtf i to je to, zvuči dosadno, bezveze, nema nekog blještavila i vau efekta, ali tako je. Većina ljudi ne može postići taj dosadni mir u postojanju..

A sad kad smo definirali sreću kroz mir u postojanju sebe i drugih amo vidjeti što nas priječi u tome da isto postignemo..
- Ponekad godine, kad smo mladi i ludi i nastojimo sve isprobati, ukopiti se, isisati na slamku sve sokove života, i mislimo da smo sretni jer se družimo sa mnogo ljudi i mnogo toga doživljavamo. Sa tog apekta rugamo se penzionerima jer za što oni žive, vjerojatno umiru u dosadi, ali prođu i te mlade i žive godine, ludost prođe, prijatelji odu svatko svojim putem i svojim životom i ostanemo nekako prazni i usamljeni (stari). Dakle očito je da moramo doći u situaciju da dublje promišljamo o životu kako bi smo doznali što je to za nas sreća
- Životne traume, obiteljske, zdravstvene, koje naše misli previše koncentriraju na negativne emocije (strah) da naprosto ne dopuštamo sebi da prihvatimo život i nastojimo uživati u njemu
- Razne iluzije ponajviše mediji koji nam serviraju razne instant recepte sreće jer eto sreća i sex dobro prodaju proizvode, svi želimo biti sretni, dok nam sreću prodaju pod euforiju zadovoljavanja ega koja sa srećom nema veze

Jesi li razmišljala o tome da sreću već posjeduješ u sebi, jer taj mir je oduvijek u nama od dana našeg rođenja samo ga nekako zakopamo duboko i ne osvrćemo se na njega. Jesi razmišljala da trebaš doći u godine kada si dovoljno zrela da postavljaš sebi neka duboka pitanja na koja kao mlada i lepršava ne možeš odgovoriti. I konačno zašto sreću opisuješ kao nekakvu nirvanu u koju uđeš i vječno ostaneš bezbrižna i zarobljena u noj, ima li to ikakve veze sa realnošću života u kojem se sve neprestano mijenja i prožima..?

Mislim da si na dobrom putu, no za mir sa samim sobom trebaju doći godine, i iskustvo, i zrelost, i odbacivanje nepotrebnog a ponekad da se i prestanemo jako truditi tražiti tu vječnu nirvanu već prihvatimo taj mir u sebi kada si punimo baterije za nove izazove. Nema recepta za vječnu sreću, ona ne postoji, život je skup izazova u kojem se trudimo živjeti u skladu sa sobom i prihvaćati te i dobre i loše izazove najbolje što možemo. Vjera dosta priča o tom vječnom miru na jedan način, ali mislim da ljudi to doslovno shvate i idu u ekstreme. Nema toga, postoji samo jedan kvalitetan balans u životu kojeg definiramo kao unutrašnja sreća a postići taj balans je izazov za mnog ljude, jer smo toliko sjebani u svojim iluzijama svijeta i života da je to prestrašno...

Kojim emocijama bih definirao sreću... ja nisam dobar u odgonetavanju emocija, više kroz onako kad pogledaš u sebe vidiš da nema nerealnih strahova, iluzija i napetosti, postoji ugodni mir, da si svjestan da ćeš svaki problem uspjeti riješiti prije ili kasnije, kad činjenica da si ujutro otvorio oči u tebi budi osjećaj zadovoljstva (bez obzira na sve što te taj dan očekuje), kad vidiš šarenilo svijeta oko sebe i sasvim si miran stim da svatko živi onako kako god sam želi, kad znaš da imaš pravo sam izabrati što želiš bez da ti to netko nameće, kad pogledaš ženu, djecu, prijatelje i vidiš ljepotu u životima tih dragih ljudi i svjestan si koliko ti njihova pojava obogaćuje život, kad znaš da znaš, možeš i zeliš i svojim kreiranjem činiš dobro sebi i drugima.. Ja to tako definiram...sreća je individualan osjećaj...

[Flat]

Subjektivno si sretan ili nesretan.

Objektivno, tko je sretniji?
Onaj tko ima 100 kuna i sanja o necemu za 50 ili onaj tko ima 100 000 kuna, a zudi za necim od 500 000?

Karikiram, ali zaista je subjektivno.

[radical change]

Flat kaže:

Subjektivno si sretan ili nesretan.

Objektivno, tko je sretniji?
Onaj tko ima 100 kuna i sanja o necemu za 50 ili onaj tko ima 100 000 kuna, a zudi za necim od 500 000?

Karikiram, ali zaista je subjektivno.

Ja ne cijenim tu objektivnu sreću bez obzira kakva ona bila, sreća je osjećaj, a osjećaji su isključivo subjektivne prirode i kao takvi dosta neracionalni ali baš kao takvi neracionalni omogućavaju nam da balansirani sa malo uživamo više nego onaj tko ima zaista mnogo... i to je lijepo jer bi inače jako jako malo ljudi na ovom svijetu bilo sretno obzirom da 1% bogatih drži 99% bogatstva, svijet bi bio depresivni pakao...

https://www.youtube.com/watch?v=EYGacb712Sk
https://www.youtube.com/watch?v=_sVr...TQxc9&index=13
https://www.youtube.com/watch?v=oVw7IZuyYWw

[Flat]

radical change kaže:

Ja ne cijenim tu objektivnu sreću bez obzira kakva ona bila, sreća je osjećaj, a osjećaji su isključivo subjektivne prirode i kao takvi dosta neracionalni ali baš kao takvi neracionalni omogućavaju nam da balansirani sa malo uživamo više nego onaj tko ima zaista mnogo... i to je lijepo jer bi inače jako jako malo ljudi na ovom svijetu bilo sretno obzirom da 1% bogatih drži 99% bogatstva, svijet bi bio depresivni pakao...

Ovo je bio samo primjer i ne radi se samo o novcu vec o svemu, ali da, sreca je samo nas vlastiti dojam, nema tu nikakvih zasluga.

[eilee]

nope. sreca se ne mora zasluziti.
mi smo sreca.
suncan dan je sreca.
stici na vrijeme obaviti sve je sreca.
moramo pamtiti i primjecivati da smo zapravo vise sretniji nego tuzniji i srecu cemo privuci. nije li?

[Carpe Diem!!!]

Sami smo odgovorni za svoje subjektivne doživljaje i sreće i nesreće. Nema tu nekog pametovanja.

S tim što uvijek treba imati na umu da ono što uradimo drugima svjesno nažao vrati se nama od nekog drugog ili krouz nešto drugo najčešće tako da smo i tu sami odgovorni ako nas stigne nešto loše.

[eilee]

Carpe Diem!!! kaže:

Sami smo odgovorni za svoje subjektivne doživljaje i sreće i nesreće. Nema tu nekog pametovanja.

S tim što uvijek treba imati na umu da ono što uradimo drugima svjesno nažao vrati se nama od nekog drugog ili krouz nešto drugo najčešće tako da smo i tu sami odgovorni ako nas stigne nešto loše.

OT: svidja mi se tvoja slicica. I nadimak.
Ostalo potpisujem, uvijek se vrati, samo glupi pitaju kako i zasto..

Poslano sa mog LG-H850 koristeći Tapatalk

[Verdadera]

radical change kaže:

Kako izgleda sreća kad se uveća..?
Različiti ljudi različito zamišljaju sreću, neki se vide u bazenu šampanjca i gomili novaca, netko u neprestanoj zabavi i druženjima, bajkovita sreća, onako opipljiva, blještava, egoistična, puna sebe, koja sjedi na tronu iznad svih drugih..?
To nije sreća..
Sreća je upravo to što si rekla mir u postojanju, čini se onako wtf i to je to, zvuči dosadno, bezveze, nema nekog blještavila i vau efekta, ali tako je. Većina ljudi ne može postići taj dosadni mir u postojanju..

A sad kad smo definirali sreću kroz mir u postojanju sebe i drugih amo vidjeti što nas priječi u tome da isto postignemo..
- Ponekad godine, kad smo mladi i ludi i nastojimo sve isprobati, ukopiti se, isisati na slamku sve sokove života, i mislimo da smo sretni jer se družimo sa mnogo ljudi i mnogo toga doživljavamo. Sa tog apekta rugamo se penzionerima jer za što oni žive, vjerojatno umiru u dosadi, ali prođu i te mlade i žive godine, ludost prođe, prijatelji odu svatko svojim putem i svojim životom i ostanemo nekako prazni i usamljeni (stari). Dakle očito je da moramo doći u situaciju da dublje promišljamo o životu kako bi smo doznali što je to za nas sreća
- Životne traume, obiteljske, zdravstvene, koje naše misli previše koncentriraju na negativne emocije (strah) da naprosto ne dopuštamo sebi da prihvatimo život i nastojimo uživati u njemu
- Razne iluzije ponajviše mediji koji nam serviraju razne instant recepte sreće jer eto sreća i sex dobro prodaju proizvode, svi želimo biti sretni, dok nam sreću prodaju pod euforiju zadovoljavanja ega koja sa srećom nema veze

Jesi li razmišljala o tome da sreću već posjeduješ u sebi, jer taj mir je oduvijek u nama od dana našeg rođenja samo ga nekako zakopamo duboko i ne osvrćemo se na njega. Jesi razmišljala da trebaš doći u godine kada si dovoljno zrela da postavljaš sebi neka duboka pitanja na koja kao mlada i lepršava ne možeš odgovoriti. I konačno zašto sreću opisuješ kao nekakvu nirvanu u koju uđeš i vječno ostaneš bezbrižna i zarobljena u noj, ima li to ikakve veze sa realnošću života u kojem se sve neprestano mijenja i prožima..?

Mislim da si na dobrom putu, no za mir sa samim sobom trebaju doći godine, i iskustvo, i zrelost, i odbacivanje nepotrebnog a ponekad da se i prestanemo jako truditi tražiti tu vječnu nirvanu već prihvatimo taj mir u sebi kada si punimo baterije za nove izazove. Nema recepta za vječnu sreću, ona ne postoji, život je skup izazova u kojem se trudimo živjeti u skladu sa sobom i prihvaćati te i dobre i loše izazove najbolje što možemo. Vjera dosta priča o tom vječnom miru na jedan način, ali mislim da ljudi to doslovno shvate i idu u ekstreme. Nema toga, postoji samo jedan kvalitetan balans u životu kojeg definiramo kao unutrašnja sreća a postići taj balans je izazov za mnog ljude, jer smo toliko sjebani u svojim iluzijama svijeta i života da je to prestrašno...

Kojim emocijama bih definirao sreću... ja nisam dobar u odgonetavanju emocija, više kroz onako kad pogledaš u sebe vidiš da nema nerealnih strahova, iluzija i napetosti, postoji ugodni mir, da si svjestan da ćeš svaki problem uspjeti riješiti prije ili kasnije, kad činjenica da si ujutro otvorio oči u tebi budi osjećaj zadovoljstva (bez obzira na sve što te taj dan očekuje), kad vidiš šarenilo svijeta oko sebe i sasvim si miran stim da svatko živi onako kako god sam želi, kad znaš da imaš pravo sam izabrati što želiš bez da ti to netko nameće, kad pogledaš ženu, djecu, prijatelje i vidiš ljepotu u životima tih dragih ljudi i svjestan si koliko ti njihova pojava obogaćuje život, kad znaš da znaš, možeš i zeliš i svojim kreiranjem činiš dobro sebi i drugima.. Ja to tako definiram...sreća je individualan osjećaj...

-U mom slučaju kad je došlo do prihvaćanja života imala sam nešto drugo za riješiti- osjećaj krivnje duboko ukorijenjen u mene. Krivnju što sam sretna i bezbrižna, to tako "ne bi trebalo biti", život je surov, ja sam naivna i nezrela i opeći ću se a tad će to povući i sve druge (dupla krivnja i nemogućnost grešaka)...a sad kad pogledaš ta naivnost bi mogla biti ta sreća koju opisuješ da smo potisnuli s odraslim životom. Da li je moguće promijeniti takav "uzorak" odgoja na globalnoj razini? Kako uostalom kad roditelji (u strahu) moraju uvjeriti svoje dijete u opasnosti opasnog svijeta a jedini način je da se sruši naivnost. Ta sreća bi bila iskrena i nesvjesna.

- Nije problem toliko u odgovoru, imam odgovore ali ih još ne osjećam i samim time ne mogu razumjeti. Ako proučavam tuđa iskustva, zašto ne mogu steći spoznaju? "Učiti" iz tuđih grešaka? U svom životu sam primjetila da mnogo bolje učim na svojim greškama- znači jedini način je iskustvo. Uh, lekcija broj jedan-strpljenje.
Nipošto ne bih sreću nazvala nirvanom, to je iluzija, zavaravanje jer trajno to postići nije moguće. Bezbrižnost? Nikako, to je zapravo ona naivna sreća. Sreća koja proizlazi iz mira...kako da to opišem...nije da bih sve obavljala bezbrižno nego spokojno, sređeno, smireno-to je ta dubinska sreća, slično tvojoj viziji sreće. Reakcije ne bi potjecale iz impulzivne emocije koje se teško kontroliraju (u skladu s mojim godinama) nego iz osjećaja, osjećati je znati razumjeti svoje emocije a time ih i "kontrolirati", znati odakle izviru.
Ne mogu zamisliti život bez boli, zvuči jako monotono. I sretnog čovjeka mislim da može boljeti samo što, ako ima taj mir, taj čovjek nekako stoički podnosi tu bol, potpuno svjestan da će proći. A ja? Iako mi je savršeno jasno da to nije dugotrajno stanje i da životni paket dolazi u valovima....dok traje određena negativna emocija traje vrlo intezivno i osjećam je do maksimuma. Kao i pozitivna...ali još je jedan mali sitni tračak krivnje ostao.

Dakle, ne preostaje mi ništa drugo nego čekati još nekih 50 godina da ostarim pa da budem sretna Šalim se, shvatila sam sve što si htio reći.

[Jenny123]

Mantel kaže:

Baš smo neki dan imali debatu vezanu uz emocije. Tipa: ljutnja se ne mora zaslužiti, tuga isto ne, bol isto ne, i još te neke negativne emocije isto ne. Zašto je sreća drugi tabor i zašto se "mora zaslužiti"?

Fora pitanje
Mislim da je sreća nagrada za uporne i hrabre.

[Muškica]

A što ne bi sreća bila sad? Ili sutra čim otvoriš oči?

[devaa]

ja se bas sretno opustam uz cigaru i ovo

Powered by LG G3

[radical change]

Verdadera kaže:

-U mom slučaju kad je došlo do prihvaćanja života imala sam nešto drugo za riješiti- osjećaj krivnje duboko ukorijenjen u mene. Krivnju što sam sretna i bezbrižna, to tako "ne bi trebalo biti", život je surov, ja sam naivna i nezrela i opeći ću se a tad će to povući i sve druge (dupla krivnja i nemogućnost grešaka)...a sad kad pogledaš ta naivnost bi mogla biti ta sreća koju opisuješ da smo potisnuli s odraslim životom. Da li je moguće promijeniti takav "uzorak" odgoja na globalnoj razini? Kako uostalom kad roditelji (u strahu) moraju uvjeriti svoje dijete u opasnosti opasnog svijeta a jedini način je da se sruši naivnost. Ta sreća bi bila iskrena i nesvjesna.

- Nije problem toliko u odgovoru, imam odgovore ali ih još ne osjećam i samim time ne mogu razumjeti. Ako proučavam tuđa iskustva, zašto ne mogu steći spoznaju? "Učiti" iz tuđih grešaka? U svom životu sam primjetila da mnogo bolje učim na svojim greškama- znači jedini način je iskustvo. Uh, lekcija broj jedan-strpljenje.
Nipošto ne bih sreću nazvala nirvanom, to je iluzija, zavaravanje jer trajno to postići nije moguće. Bezbrižnost? Nikako, to je zapravo ona naivna sreća. Sreća koja proizlazi iz mira...kako da to opišem...nije da bih sve obavljala bezbrižno nego spokojno, sređeno, smireno-to je ta dubinska sreća, slično tvojoj viziji sreće. Reakcije ne bi potjecale iz impulzivne emocije koje se teško kontroliraju (u skladu s mojim godinama) nego iz osjećaja, osjećati je znati razumjeti svoje emocije a time ih i "kontrolirati", znati odakle izviru.
Ne mogu zamisliti život bez boli, zvuči jako monotono. I sretnog čovjeka mislim da može boljeti samo što, ako ima taj mir, taj čovjek nekako stoički podnosi tu bol, potpuno svjestan da će proći. A ja? Iako mi je savršeno jasno da to nije dugotrajno stanje i da životni paket dolazi u valovima....dok traje određena negativna emocija traje vrlo intezivno i osjećam je do maksimuma. Kao i pozitivna...ali još je jedan mali sitni tračak krivnje ostao.

Dakle, ne preostaje mi ništa drugo nego čekati još nekih 50 godina da ostarim pa da budem sretna Šalim se, shvatila sam sve što si htio reći.

Strpljivost je vrlina..
Tko ti je utjerao strah da će te stići kazna ako uživaš u životu i da život treba biti težak da bi zaslužila taj svoj trenutak sreće? Otac, majka? Od nekoga si to preuzela. Drago mi je da si to rješila sa sobom, to je čisti mazohizam prema sebi..
Zabluda je da se na tuđim iskustvima uči, nema šanse. Tuđa iskustva su tuđa, to je svijet u kojeg ne možemo proniknuti ali ponekad dobro dođu, nečija prošlost nam je opomena kako ne raditi neke stvari u životu jer je to pogrešan put. No rodiš se sama i sve u životu moraš sama osjetiti, proniknuti sama u sebe, doživjeti svojim umom i tijelom da znaš prosuditi i donijeti odluku koliko je to za tebe dobro ili loše. Svaka emocija dobra ili loša samo je putokaz na našem životnom putu.
Pusti, na dobrom si putu, neke stvari će ti sjesti s godinama, jer je za sve potrebno iskustvo. Drago mi je da si si naučila prepoznavati svoje emocije i razloge zašto ih osjećaš, to je velika stvar. No nekad trebaš i pustiti emocijama da slobodno teku, zašto ne bi imali pravo na impulzivnost kada smo jako sretni, ili kada nam se jednostavno plače unutar svoje 4 zida, tako se jako lijepo psihički praznimo zar ne..?
Još jedna stvar, ne znam da li sam u krivu ali imam osjećaš da si ti na neki način dala sebi zadatak da svaki dan tragaš i pokušavaš doživjeti sreću. Mislim da to nije pametno, bar se to odnosi na mene, sreća nije zec koju trebaš uhvatiti za rep, sreća je u tebi sada i ovdje, samo se trebaš opustiti i uživati u miru, spokoju, jednostavnosti, činjenici da problemi nisu tako veliki i teški kakvima ti se ponekad čine. Prestani silom tražiti taj osjećaj, mislim da tu griješiš..